Autor: msr Vanja Vučenović, pravnik i politikolog
Geografski posmatrano, Srbija zauzima centralno mesto na Balkanskom poluostrvu. Kao zemlja jugoistočne Evrope, ona se nalazi na raskrsnici značajnih saobraćajnica, puteva, rečnih tokova, predstavljajući tako čvorište u kome se ukrštaju različiti, i kroz istoriju, najčešće suprotstavljeni religijski, nacionalni i civilizacijsko-kulturološki uticaji. Ovi pobrojani faktori (a ima ih mnogo više), određuju u savremeno vreme našu zemlju kao prostor povećane geopolitičke dinamike i nestabilnosti.
Pri tom je važno istaći da „u vizuri klasične geopolitike Balkansko poluostrvo predstavlja jugoistočni deo zapadnog, evropskog dela Rimlanda koji predstavlja svojevrsnu vezu, mosti i/ili prepreku prema njegovom centralnom, bliskoistočnom delu – obodu evroazijskog kontinenta što odeljuje njegovo jezgro (Hartland) od pristupa svetskim morima.“
Ukoliko posmatramo isključivo prirodno–geografske i resursne karakteristike Srbije, mogao bi se izvesti površan zaključak kako naša zemlja nema prevelik geopolitički značaj.
Sa teritorijom nešto većom od 88 hiljada kvadratnih kilometara, Srbija spada u red manjih zemalja. Pripadnost krugu zemalja relativno manjeg geopolitičkog značaja (ukoliko za parametar uzimamo prirodno–geografske karatkeristike), određena je činjenicom da Srbija ima izrazito kontinentalan karakter. S obzirom na to da njena teritorija ne izlazi na more, njen ukupni položaj i kapaciteti su ograničeni, oslabljeni i ranjivi, te se, u tom pogledu, Srbija može svrstati u red geopolitički „defektnih“ zemalja. S pravom se može konstatovati da nestanak Državne zajednice Srbije i Crne Gore 2006. godine predstavlja svojevrsnu geopolitičku katastrofu za Srbiju, jer odvajanjem Crne Gore ostaje bez svoje maritimne (pomorske) komponente i prednosti, koja će u velikom delu uticati na kasniju stratešku i odbrambenu vulnerabilnost naše zemlje.
Prema savremenim geopolitičkim merilima, a posebno prema Spajkmenovoj konstrukciji Rimlanda (Rimland – prsten kopna) – „posedovanje obale je od većeg strateškog značaja nego posedovanje unutrašnjosti kopna“.
Savremeni geopolitički položaj Srbije, u znatnoj meri određen je i činjenicom da se graniči sa čak osam zemalja, što je svrstava u red država sa najvećim brojem suseda. Ovaj podatak bi se, u prvi mah, mogao protumačiti kao afirmativan, jer ukazuje na bogatstvo raznovrsnih veza, interakcija i integracija koje naša zemlja ostvaruje u regionu.
Međutim, posmatrano iz donekle drugačije perspektive, on, nažalost, ukazuje i na geopolitičku izloženost i ranjivost Srbije pred potencijalnim nasrtajima pojedinih susednih država koje su, kako kroz veći deo novije istorije ispoljavale, tako i danas ispoljavaju jasne geopolitičke i teritorijalne pretenzije prema tradicionalno srpskim teritorijama i prostorima.
Inače, „geopolitička nadmetanja predstavljaju konstantu u istoriji balkanskih država, koje, obzirom na svoju veličinu i resursne kapacitete, predstavljaju, u različitom stepenu, ili puke eksponente velikih sila, ili, pak, međunarodne subjekte ograničene samostalnosti koji svoje interese pokušavaju da ostvare u preseku i preklapanju interesa i uticaja više velikih sila.”
Iz tog razloga, na geopolitičku ranjivost Srbije, u znatnoj meri utiču i velike sile (koje u teoriji nazivamo geopolitičkim igračima), tradicionalno prisutne sa svojim različitim geopolitičkim koncepcijama, interesima i uticajima koje ostvaruju na prostoru Balkana.
„Stalna zainteresovanost globalnih i regionalnih geopolitičkih igrača za prostor koji naseljava srpsko stanovništvo i stalno sukobljavanje njihovih geopolitičkih interesa na Balkanskom poluostrvu, ipak pokazuju da Srbija ima mnogo veći geopolitički značaj nego što bi se to moglo zaključiti letimičnim pogledom na prirodno–geografske karakteristike zemlje.“
Geopolitički mozaik prostora na kome je smeštena Srbija, dodatno je usložnjen činjenicom da se na njemu ukrštaju i prožimaju tri velike tradicionalne religije (pravoslavna, katolička i muhamedanska), kao i različiti civilizacijsko-kulturološki uticaji koji su uslovljeni društveno-istorijskim kontekstom u kome se razvijala naša zemlja. U prilog tome, od značaja je da se istakne i to da pojedini uticajni zapadni autori, u koje se svakako ubraja i američki strateg Semjuel Hantington (Samuel Phillips Huntington), smatraju da civilizacijska linija koja nepomirljivo razdvaja Evropu od svega ostalog, Zapadnu od Istočne civilizacije, prelazi preko Balkana i zaseca značajan deo severne teritorije Republike Srbije, svrstavajući je u orbitu zapadne kulturološko-civilizacijske, a sledstveno tome i geopolitičke dominacije.
Potrebno je da ukažemo na to koje države i geopolitičke koncepcije određuju i uslovljavaju geopolitički položaj Srbije u drugoj deceniji 21. veka.
Potrebno je istaći da su za teritoriju Srbije i danas, u geopolitičkom smislu, posebno zainteresovane četiri velike sile sa njihovim geopolitikama: Sjedinjene Američke Države, Nemačka, Rusija i Turska. Naravno, ne svaka u istoj meri i obimu, niti sa identičnim geopolitičkim ciljevima.
Spoljnopolitičke doktrine ovih država ispoljavaju se kroz nekoliko različitih geopolitičkih koncepcija:
- Sjedinjene Američke Države zastupaju koncepciju atlantizma,
- Nemačka zastupa koncepciju (srednjoevropskog) kontinentalizma,
- Rusija se nalazi na geopolitičkom koncepcijskom stanovištu koje se naziva evroazijstvo, dok
- Turska zastupa koncepciju neoosmanizma.
Reč je o moćnim, međusobno suprotstavljenim geopolitičkim koncepcijama, sa zasebnim metodologijama i instrumentima delovanja koje su okrenute ostvarenju geopolitičke dominacije nad geografskim prostorom na kome se nalazi i Srbija.
Govoreći o odnosu snaga prisutnih geopolitičkih koncepcija na našim prostorima, geopolitikolog Aleksandar Gajić ističe kako je „uticaj atlantista na prostoru Balkana i dalje dominantan, dok je uticaj ‘srednjoevropljana’ i evroazijskih kontinentalista, pa i ‘neoosmanlija’ u blagom porastu. Ovo sve se preslikava na države i narode u regionu, od kojih je jedan deo njih uključen u EU i NATO, a drugi su formalno na putu ovih integracija. I pored ove činjenice, region Zapadnog Balkana predstavlja otvoreni poligon diskretnog nadigravanja četiri tradicionalna geopolitička igrača.
Atlantisti pokazuju jasne težnje da kroz ‘krizni menadžment’ zadrže svoju dominantnu poziciju u regionu, da osujete i umanje uticaje germanskih ‘srednjoevropljana’ i ruskih kontinentalista, kao i obuzdaju i ograniče ambicije svog bliskoistočnog saveznika u okvirima koji im odgovaraju.“
U tom smislu, analizirajući geopolitičko opredeljenje atlantizma na ovim prostorima tokom devedesetih godina, geopolitikolog LJubiša Despotović ukazuje na njegovo otvoreno neprijateljsko usmerenje prema Srbiji, srpskom narodu i generalno „srpskom pitanju“ na Balkanu. Kako primećuje Despotović, „evroatlantisti su stavili u potpuno izolovan (ostrvski) položaj Republiku Srbiju i srpski narod u celini. Gradeći brojne NATO baze oko Srbije, ali i na njenoj sopstvenoj teritoriji (Baza Bondstil na Kosovu) Vašington je paralelno podizao državne i vojne kapacitete srpskih suseda, ne tako retko namerno ih koristeći protiv Srbije i Srba, u pokušaju da preko njihovog teritorijalnog i identitetskog destabilizovanja nagradi svoje nove saveznike u regionu za služenje interesima NATO-a.“
Nije potrebno da zalazimo u neku daleku prošlost kako bi se podsetili izrazito negativne konotacije kroz koju atlantizam posmatra srpsko pitanje na ovim prostorima. Rane koje je atlantistička geopolitička koncepcija nanela srpskom narodu u prethodnih trideset godina, još uvek su sveže i sporo zarastaju.
Nesumnjivo da je vrhunac atlantističkog geopolitičkog antagonizma prema Srbiji i srpskom pitanju na Balkanu, ispoljen činom NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine. Ova združena vojna operacija bez presedana u novijoj istoriji sprovedena mimo odluke Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, legitimizovala je do tada nepoznatu praksu tzv. „humanitarnih intervencija“ i „preventivnih vojnih udara“ u koje bi Severnoatlantski savez upuštao u situacijama kada bi (po slobodnoj proceni) ustanovio kako vlast određene zemlje krši međunarodno-pravne (humanitarne) norme.
Ipak, ukoliko čitavu ovu situaciju sagledamo iole dublje ispod pokorice prepoznatljivog i neuverljivog „NATO narativa“, uvidećemo kako gorenavedena opravdanja za vojnu intervenciju služe kao dobra fasada iza koje se, zapravo, kriju oni suštinski geopolitički motivi kojima se atlantizam u svom delovanju prevashodno rukovodi.
Ostvarivanje integralne geopolitičke kontrole i dominacije nad ovim prostorom nameće se kao suštinski i odlučujući motiv za pokretanje vojne kampanje protiv SRJ (tačnije, Srbije) 1999. godine.
Geopolitička realnost regiona je takva da je NATO premrežio prostor čitavog Balkana. Primivši Crnu Goru u svoje članstvo u junu 2017. godine, NATO je, pravilno ocenjuje geopolitikolog Milomir Stepić, zatvorio i poslednji procep u Severnom Mediteranu.
„Crna Gora je do 2017. godine bila poslednja zemlja koja nije bila članica NATO–a u Severnom Mediteranu… a njenim ulaskom u Severnoatlantsku alijansu je čitav taj evropski deo sredozemnog priobalja zatvoren. To je, dakle, zatvaranje poslednjeg izlaza Rusije, a pre svega Srbije, prema Sredozemlju.“
Evidentno je da je ovim činom angloamerički atlantizam, žargonski govoreći, bacio rukavicu u lice (ruskom) evroazijstvu kao svom nesumnjivo najvećem geopolitičkom arhi-neprijatelju i rivalu na ovim prostorima. Na taj način je, do daljnjeg, osujetio tradicionalne težnje ruske geopolitike da posredstvom Crne Gore izađe na topla mora.
S druge strane „zastupnici evroazijske koncepcije videli su tokom razvoja svog koncepta dve šanse na Balkanu. Prva je bila mogućnost izbijanja ruskog geopolitičkog interesa na takozvana topla mora, pri čemu je trebalo paktirati sa srpskim pravoslavnim elementom u cilju zauzimanja geopolitičkih pozicija u jadranskom priobalskom pojasu. Druga je bila mogućnost probijanja atlantističkog obruča kojim je okruživana Rusija na globalnom nivou, od Aleutskih i Kurilskih ostrva na istoku, do Skandinavskog poluostrva na zapadu.“
Neko se s pravom može zapitati, zašto je za analizu savremenog geopolitičkog položaja Srbije važno pravilno sagledati svu složenost viševekovnog očiglednog geopolitičkog antagonizma između angloameričkog atlantizma s jedne, i ruskog evroazijstva s druge strane, na poslovično dinamičnoj i turbulentnoj balkanskoj šahovskoj tabli.
Potrebe za takvim sagledavanjem su očigledne ukoliko imamo u vidu da atlantizam i u današnje vreme u Srbiji i Srbima, iz nekog razloga, vidi eksponente evroazijske geopolitičke koncepcije i verne čuvare ruskih interesa na Balkanu.
Zapravo, ishodište nepoverenja i neprijateljstva atlantističkih centara prema Srbiji trebalo bi tražiti u činjenici da „Zapad istorijski percepira Srbe kao balkanske Ruse, kao rusku predstražu na Balkanu, ili kao konjovoce ruskih kozaka do toplih mora.“ Upravo je strah od bezrezervne srpske podrške geopolitičkom pozicioniranju Rusije na Balkanu, u značajnoj meri uticao na izraženo negativan odnos atlantizma prema Srbiji i srpskom narodu u prethodnim decenijama. Ništa se u tom pogledu nije promenilo do današnjeg vremena.
Šire i dublje gledano, razloge za ovakav geopolitički antisrbizam trebalo bi potražiti i u civilizacijsko-religijskom određenju srpskog identiteta koji je tradicionalno pravoslavan i svetosavski. Ta specifičnost i osobenost srpskog identiteta ga, po čuvenom hantingtonovskom ključu, smešta u nezapadni, a sledstveno tome i neatlantski i „mračni“ civilizacijski areal. Ovakva civilizacijska podela koja u svojoj osnovi ima religijsko-konfesionalne razlike i posebnosti, potpiruje srbofobiju kao ustaljen geopolitički obrazac ponašanja atlantističkog Zapada prema Srbiji.
Amerika, kao predvodnica atlantističke geopolitike nastoji postepeno da uspostavi potpunu dominaciju, prvo nad balkanskim, a potom i evroazijskim prostorom, što joj, ako je suditi i po poslednjem proširenju NATO-a, polako ali sigurno, „polazi za rukom“.
Za Sjedinjene Države „ovaj prostor je i odskočna daska za dalje, šire strateško nastupanje atlantističkih sila ka ‘srcu kopna’ – ka Rusiji i Centralnoj Aziji, preko crnomorskog basena i Kaspija, koga treba ‘pokriti’ i na njemu ‘cementirati’ ključna savezništva za kaspijsko-centralnoazijsko područje.“
Zbog svega prethodno navedenog, srpsko državno i nacionalno pitanje na Balkanu bi, prema geopolitičkoj viziji atlantizma, trebalo da ostane trajno nerešeno, a srpski etnički i državni prostor već odavno izložen permanentnoj nestabilnosti – i ubuduće osuđen na dalju fragmentaciju i smanjivanje.
„Potiskivanje Srba iz srpskih zemalja najintenzivnije je na jugu, jugozapadu i zapadu; taj proces je kontinuiran, a zavisno od ranih ili mirnodopskih uslova dobija različite vidove realizacije. Redukovanje i fragmentacija srpskih zemalja vrši se radi preuzimanja geopolitički ključnih zona u kojima su izvorno participirali Srbi i sprečavanja da oni dođu u sastav jedinstvene srpske države, koja bi u svojim istorijskim i nacionalno adekvatnim granicama bila najznačajniji faktor na Balkanu.“
I geopolitikolog Dušan Proroković konstatuje kako atlantizam nikada nije imao razumevanja za stvaranje jake srpske države. Pored jasnog geopolitičkog animoziteta prema ruskom evroazijstvu na Balkanu, atlantistička strategija suprotstavljena je i nemačkom (kontinentalističkom) geopolitičkom prisustvu na ovim prostorima. Srbija bi u takvoj projekciji angloameričkog atlantizma trebalo da posluži kao sredstvo za suprotstavljanje nemačkim geopolitičkim interesima na Balkanu. On, takođe, jasno naznačava da, iako međusobno suprotstavljeni vođeni sopstvenim interesima, i atlantizam i kontinentalizam imaju jedinstven cilj – geopolitički izolovati Srbiju.
Možemo zaključiti da angloamerički, atlantistički centri moći i danas, kako bi zadržali svoju dominantnu poziciju na prostoru Balkana, „vešto manipulišu i suprotstavljenim interesima svojih krupnijih „saveznika“ i nesuglasicama između i unutar slabih balkanskih država (balkanida) kako bi se održali u sedlu, kao glavni i dominantni politički faktor. Otuda i atlantizam, neretko i po pitanju savremenog geopolitičkog položaja Srbije, „ohrabruje“ naše susede u njihovim istorijski neutemeljenim i predimenzioniranim geopolitičkim pretenzijama na uštrb suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije. Izazova će, u tom smislu, kako vreme bude prolazilo, biti sve više.
Literatura:
- Avijucki, Vjačeslav, Kontinentalne geopolitike: svet u XXI veku, Clio, Beograd, 2009
- Bžežinski, Zbignjev, Velika šahovska tabla, CID, Podgorica, 2001
- Gajić, Aleksandar, U vrtlogu tranzicije: Srbija u savremenom svetu (2005 – 2015), Institut za evropske studije, Beograd, 2015
- Gajić, Aleksandar, Srbija i geostrateški interesi velikih sila 1914. i 2014. godine, u zborniku Srbija i politika velikih sila 1914-2014, Institut za političke studije, Beograd, 2014
- Despotović, LJubiša, Geopolitika destrukcije: razaranje država i nacionalnih identiteta u aktuelnim procesima globalizacije, Kairos, Sremski Karlovci, 2015
- Despotović, LJubiša, Politički mitovi i ideologije, Kairos, Sremski Karlovci, 2010
- Despotović, LJubiša, Globalizacija i geopolitika identiteta, Kairos, Sremski Karlovci, 2017
- Ekmečić, Milorad, Dijalog prošlosti i sadašnjosti, Službeni list, Beograd, 2002
- Kilibarda Z., Mladenović M,, Ajzenhamer V., Geopolitičke perspektive savremenog sveta, Fakultet bezbednosti, Beograd, 2014
- Knežević, Miloš, Prizma geopolitike: geopolitička dimenzija nacionalnog identiteta, Institut za političke studije, Beograd, 2013
- Proroković, Dušan, Geopolitika Srbije: položaj i perspektive na početku XXI veka, Službeni glasnik; Geopolitika, Beograd, 2012
- Stepić, Milomir, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd, 2016
- Stepić M.,Đurić Ž., Srbija i evroazijski geopolitički prostor, zbornik radova, Institut za političke studije, Beograd, 2013
- Stepić, Milomir, Srpsko pitanje – geopolitičko pitanje, Jantar grupa, Beograd, 2004
- Trud, Aleksis, Geopolitika Srbije, Službeni glasnik; Fakultet bezbednosti, Beograd, 2007
- Hantington, Semjuel, Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka, CID, Podgorica, 2000
Ostavi komentar