Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Prvog septembra 1939. godine Nemačka je započela rat sa Poljskom, a dva dana kasnije u odbranu Poljske stale su Velika Britanija i Francuska. Musolini je bio ozlojeđen zbog Nemaca i žalio se u svom pismu Hitleru, jer su na zajedničkim sastancima rat predviđali za 1942. godinu, kada Italija bude za njega spremna. U ovom slučaju Nemačka nije osećala naročitu obavezu prema tim obećanjima, pošto su ona data usmeno. Musoliniju se, najpre, nije svideo pakt Hitlera sa Staljinom protiv katoličke Poljske, zbog mogućnosti da savezništvo Italije sa Nemačkom, ionako nepopularno, za Italijane sada postane odvratno. U međuvremenu, Italijani su shvatili da Hitler nema nikakvih namera da unapred obaveštava Rim o svojim planovima. Dok je Ćano ovakvu politiku Nemačke okarakterisao kao malicioznu i izdajničku, Musolinijev stav bio je mnogo neodređeniji. Snažno je zamerao Nemcima njihov arogantan stav prema savezu sa Italijom, ali se ipak divio njihovoj snazi i sili, upoređujući njihovu krutost i ratnički duh sa mekoćom svojih slabih zemljaka. Musolini je još jednom potvrdio odluku da ne ulazi u rat, ali je obavestio Veliko fašističko veće da Italija nije neutralna zemlja već samo nezaraćena. Neutralna zemlja bila bi samo posmatrač, čiji interesi nisu ključno pitanje, ali interesi Italije bili su usko povezani sa ratom.
Pored pritiska pronemački orijentisanih saradnika, poput Gracijanija i Roberta Farinačija, Duče je pozvao fašiste da mirno posmatraju događaje dok njihova odluka ne sazri. Samo, u narednim mesecima, celokupna atmosfera bila je daleko od takvog posmatranja događaja. U oktobru i novembru 1939. godine Musolini se nadao da će uspeti Hitlerova „mirovna ofanzivaˮ u kojoj je nemački diktator ponudio Velikoj Britaniji i Francuskoj da priznaju njegova osvajanja u Poljskoj, pa da potom sklope mir. Uz to stoji i teza da „smešni ratˮ na Zigfridovoj i Mažinoovoj liniji neće nikada prerasti u „ozbiljan ratˮ, a da će pritom on preuzeti ulogu posrednika[1]. Kako je ova ofanziva propala, a proleće 1940. godine donelo nove obrte, Dučea je obuzela panika. Hitlerovi vojni uspesi u aprilu i maju 1940. godine naglo su aktualizovali pitanje ulaska Italije u rat. Što je mnogo važnije, Duče je postao potpuno opsednut vojnim operacijama Nemačke na Zapadu. Ponavljao je da će Hitler „jeftino završiti posaoˮ sa saveznicima i da će Italija, u tom slučaju, izostati iz predviđene rekonstrukcije Evrope. U drugoj polovini maja, u vreme nemačkog blickriga u Francuskoj, on povremeno panično izgleda, neprekidno menjajući raspoloženja, procene i predviđanja. Sve se svodilo na jedno – želeo je svoj deo plena. Više ga nisu interesovala upozorenja ni načelnika Generalštaba maršala Badolja, ni primedbe maršala Balba ili grofa Ćana. Odlučio je da stupi u rat, za šta je, čak, odredio i datum, 5. jun 1940. godine.
Međutim, Hitler, kome bi u tom trenutku potpunog nacističkog trijumfa italijanska avantura samo smetala, a nikako koristila, nagovorio ga je da intervenciju odloži za nekoliko dana. Već haotični Duče to je nevoljno prihvatio, ali kako je Ćano zapisao u svom dnevniku, više se ništa nije moglo učiniti. Duče je odbio francusku ponudu za pregovore o miru, prema kojoj bi Italiji bio ustupljen deo francuskog kolonijalnog carstva, bez borbe, a u eventualnim pregovorima o opštem miru Italiji bi bio priznat ravnopravan status zaraćene sile. Odbio je i ponudu američkog predsednika Ruzvelta o posredovanju i, u odgovoru na famozno pismo Čerčila, u kome ga britanski premijer poziva da spreči prolivanje krvi između dve velike nacije, Duče je naglasio: „Ako je vaša vlada objavila rat Nemačkoj zato što poštuje svoj potpis, razumećete da isti osećaj časti i poštovanja obaveza potvrđenih italijansko-nemačkim ugovorom rukovodi italijansku politiku danas i ubuduće u odnosu na bilo koje događajeˮ[2]. Nestrpljiv da uđe u rat pre nego što bude prekasno, Musolini je sam sebe uverio da Italijani podržavaju ideju o ulasku u rat na strani Nemačke. „Italijani su poput droljeˮ, rekao je o svojim sunarodnicima, dodavši „oni su uvek na strani pobednikaˮ[3].
Nasuprot očiglednim činjenicama, uveravao je Hitlera da je italijanski narod jednodušno protiv saveznika. Uvertira je bila završena, a zaplet, za ovu tragediju, tek je počeo[4]. Na dan 10. juna 1940. godine, novi vrhovni komandant snaga na ratištu, Benito Musolini, stupio je na balkon palate na trgu Venecija i, kao mnogo puta do tada, energičnim glasom izgovorio je rečenice koje će odrediti sudbinu Italije u narednim godinama. „Borci na tlu, na moru i u vazduhu, crnokošuljaši revolucije i legionari, muškarci i žene Italije, carstva i kraljevstva Albanije, čujte, sudbonosni sat otkucava na nebu naše zemlje, sat neopozivih odluka. Dobacujemo izazov plutokratskim i reakcionarnim demokratijama zapada koje su uvek sprečavale napredak Italije i često onemogućavale opstanak italijanskog naroda… Fašistička Italija je jaka, ponosna i jedinstvena kao nikada do sada. Jedna jedina lozinka svima nama se nameće. Ona već lebdi u vazduhu i nadahnjuje srca od Alpa do Indijskog okeana – pobeda. I mi ćemo pobediti. I napokon ćemo darovati dugo razdoblje pravednog mira Italiji, Evropi i svetu. Narode Italije, na oružje! Iskažite svoju hrabrost, svoju upornost, svoju vrednost!ˮ[5]
Odmah po objavljivanju rata, Musoliniju je bila potrebna neka akcija, ali ni sam nije bio siguran kakve prirode bi ona trebalo da bude. S obzirom na to da je rat sa Francuskom ulazio u završnu fazu, upotrebio je sav svoj autoritet kako bi naterao vojni i politički vrh Italije da izvrši bilo kakvu kopnenu ili vazdušnu intervenciju protiv Francuske. Maršal Badoljo energično se protivio napadu na već pobeđenu vojsku, a ni same italijanske divizije nisu bile u stanju da izvrše brz napad na francusku granicu, pa se Musolini morao zadovoljiti ograničenim napadom duž grničnog sektora u blizini švajcarske granice. No, i taj napad zaustavljen je kada su Italijani naišli na prvo francusko utvrđenje koje je pružilo otpor. I u severnoj Africi je već prvih dana rata došlo do izvesnih komplikacija, pa je Duče bio silno razočaran i kivno se obratio celoj italijanskoj naciji. „LJudski materijal sa kojim ja moram da radim je neupotrebljiv i bezvredan. I Mikelanđelu je bio potreban mramor da bi izradio kipove. Da je imao samo glinu, ne bi bio ništa više od lončara. Narod koji je šesnaest vekova bio na nakovnju, ne može se u nekoliko dana pretvoriti u čekić. Ali, ja ću učiniti sve što mogu kako bih očvrsnuo tu ovčiju rasu. Moramo ih držati u zaptu i uniformi od jutra do mraka. Tucite ih, tucite ih, tucite ih!ˮ[6] Objavivši rat, Duče se samo mogao nadati da će se završiti pre nego što svet spozna ispraznost fašističke propagande, jer ipak je znao u kakvom se jadnom stanju nalazi vojska, te je u nekim trenucima to i priznavao. U prva dva meseca rata Italija je pretrpela znatne gubitke na Sredozemlju, a na ratištu u severnoj Africi početak operacija neprestano se odgađao.
Pod komandom generala, od 1942. godine maršala, Gracijanija, italijanske snage, koje su u Africi brojale 250.000 vojnika (nasuprot britanskih 40.000), napokon su krenule sredinom septembra i brzo napredovale. Sa tim uspesima Duče se mogao šepuriti pred Hitlerom prilikom sastanka održanog na Breneru 4. oktobra 1940. godine. Italijanske snage napredovale su do Sidi Baranija, osvojile ga i tad su se, za izvesno vreme, zaustavile. Međutim, po povratku u Rim, Duče se susreo sa novim razočaranjem, ovog puta u Nemce i svog saveznika Hitlera. Musolini je saznao da su Nemci okupirali Rumuniju. Međutim, za njega je posebno bila poražavajuća činjenica da ga Hitler nije ni upitao za mišljenje o tome, niti mu je napomenuo da takvu akciju priprema. Prema njegovoj logici, Nemačka je bila dužna da se o bitnim stvarima, kao što su političko-teritorijalne promene i odnosi sa drugim državama, prethodno konsultuje sa svojim glavnim saveznikom, Italijom. Zaista, bilo je bolno suočavanje sa faktom da Italija ipak igra drugorazrednu ulogu za Nemačku u ovoj velikoj ratnoj predstavi. Odlučio je da kazni Nemačku i Firera i ljutito je uzviknuo: „Ovaj put ću mu vratiti milo za drago. Saznaće iz novina da sam okupirao Grčku!ˮ Dalje, kada su ga upitali da li se maršal Badoljo slaže sa okupacijom, odgovorio je: „Još ne, ali podneću ostavku na moju pripadnost italijanskoj naciji ako se iko usprotivi ratu protiv Grčke.ˮ[7]
Rat protiv Grčke pokrenut je 28. oktobra 1940. godine, na dan pohoda na Rim, a loše pripremljen i još tragičnije vođen, ubrzo je doživeo epsku katastrofu. Tih dana, kao i čitavih narednih nekoliko meseci od početka rata, Musolini je bio ogorčen zbog italijanskog neuspeha. Nije mu bilo jasno šta je to pošlo po zlu. Smatrao je da je rat dobro pripremio i bez statističkih grešaka sve proračunao, pa je, po navici, skidajući sa sebe odgovornost za sve, krivio vojni i delom politički vrh (još decembra 1940. godine prihvatio je ostavku Badolja na mesto načelnika Generalštaba, a na njegovo mesto postavio je grofa Uga Kavalera, jednog od saradnika koji nije verovao u mogućnost poraza u Grčkoj). Posebno je bio ogorčen zbog Nemaca, govoreći da su oni „prljavi psiˮ i da mu je dosta Hitlera i načina na koji on posmatra Italijane. Ali, to nije bilo sve. Početkom februara 1942. godine u Africi, Italijani su doživeli poraz za porazom. Kulminacija te katastrofe bio je pad Tobruka i evakuacija Derne. Ukupan rezultat Dučeovog vojevanja u Africi do tada je bio gubitak deset najboljih divizija, 850 topova, 400 tenkova, bezbroj vozila različite namene i više od 130.000 vojnika, koji su pali u zarobljeništvo. Ozbiljno zabrinut snažnim porazom svog saveznika, Hitler je pisao Musoliniju, jasno mu stavljajući do znanja kako smatra neophodnim da nemačke trupe intervenišu ako Italija želi da sačuva Tripolitaniju. Musolini je, sa ogorčenjem morao prihvatiti poniženje u vidu nemačke pomoći i generala Ervina Romela kao novog zapovednika oružanih snaga sila Osovine u Africi.
Međutim, ni to nije pomoglo. U toku 1942. godine snage Osovine doživele su niz poraza koji su početkom 1943. godine doveli do kapitulacije fašističkih i nacističkih snaga u Severnoj Africi. Od 1941. godine Italija je učestvovala i u ratu protiv SSSR-a, prema kom se Musolini odnosio sa uobičajenom kontradiktornošću. Sa jedne strane predviđao je da će istočno ratište biti „Golgota Osovineˮ, ali se, sa druge strane, često činilo da mu poklanja više pažnje nego afričkom ratištu koje je za njega, ipak, bilo od egzistencijalne važnosti. Potvrdu za navedeno možemo nađi i u činjenici da je na istočno ratište poslao desetine hiljada vojnika više nego na afričko, mada bi mu te snage bolje poslužile u maju, junu i julu 1943. godine, kada je Italija počela da posrće u ratu. To je bilo vreme kada su se svi frontovi počeli pomerati na štetu Osovine, što je poslužilo kao odlično opravdanje protivnicima Musolinija da u samoj Italiji podignu glave[8].
IZVORI I LITERATURA
Ludvig, Emil. Musolini, razgovori, Narodno delo, Beograd, 1984.
Mek Smit, Denis. Musolinijevo Rimsko Carstvo, Globus, Zagreb, 1980.
Hibert, Kristofer. Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977.
Popov, Čedomir. Politički frontovi u Drugom svetskom ratu, Matica srpska, Novi Sad, 1995.
[1] Kristofer, Hibert. Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977.
[2] Isto, str. 34.
[3] Isto, str. 40.
[4] Čedomir, Popov. Politički frontovi u Drugom svetskom ratu, Matica Srpska, Novi Sad, 1995, 31.
[5] Kristofer, Hibert. Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977, 36.
[6] Isto, str. 41.
[7] Isto, str. 46.
[8] Isto, str. 64.
Ostavi komentar