Evroskepticizam levičarskih partija

17/07/2018

 

Evroskepticizam levičarskih partija

 

Autor: dr Jelena Todorović Lazić

 

Levičarski evroskepticizam suštinski se temelji na ekonomskim razlozima. Sumnja stranaka levičarske provinijencije prema EU više je proizvod njihovog protivljenja slobodnoj tržišnoj ekonomiji i njihovoj težnji ka ostvarivanju ekonomske i socijalne pravde nego odbacivanja ove nadnacionalne tvorevine. One ne veruju u EU, pre svega, zbog činjenice da egalitarna socijalna politika nije moguća u sadašnjem institucionalnom okviru. Nedostatak istinske zajedničke evropske socijalne politike služi kao dokaz za evropske levičarske partije da je EU neizostavno, neoliberalno usmerena. Dok se partije krajnje desnice više ili manje slažu o jasnoj antievropskoj politici, razvoj evroskepticizma levičarskih partija manje je linearan i pun raznolikosti. Ugovor iz Mastrihta nije bio jasna prekretnica za sve partije krajnje levice. Dok su neke gledale na Mastrihtski sporazum i uvezivanje tržišno-liberalne ideologije u evropski institucionalni okvir, druge su pažljivo posmatrale stvaranje evropske političke unije kao mogućnost da se EU preoblikuje u proizvod levičarske politike.

Iako je većina partija krajnje levice konstantno evroskeptična, linija trendova  pokazuje da je podrška ka EU koju su ove partije ispoljavale od osamdesetih do sredine 2000-ih godina bila viša, nakon čega je blago opala. Nekoliko partija krajnje levice dosledno se držalo protivevropskih stavova. Na primer, za holandsku SP (Socijalistička partija) žestoki evroskepticizam je konstantan element njenog partijskog identiteta. Takođe, u svojoj kampanji za parlamentarne izbore 2017. godine, SP je nedvosmisleno napala EU zbog navodnih olakšica za veliki biznis na štetu običnog građanina. U Danskoj, evroskeptično crveno-zeleno udruženje, zagovaralo je ukidanje EU i održavalo je protivevropsku poziciju tokom svih godina. Druge levičarske stranke promenile su svoje stavove o evropskim integracijama tokom godina. Grčka SIRIZA je taj slučaj jer se manje suprotstavljala evropskim integracijama u svojim ranim počecima 80-ih i 90-ih. Prethodnica SIRIZE je inicijalno ispoljavala veoma veliku podršku evropskim integracijama. Međutim, u 2000-im godinama, od evroskepticizma su napravili ključni aspekt njihovog programa. NJen stav protiv EU, u kombinaciji sa statusom autsajdera, učinio je stranku kredibilnim predvodnikom anti-Memoranduma u Grčkoj nakon pobede na izborima u januaru 2015. godine. Ipak, Aleksis Cipras sa svojom konačnom odlukom da prihvati još jedan evropski predlog mera štednje za spas, u julu i avgustu 2015. godine, pokazao je, da je SIRIZA, odstupila od svog principijelnog protivljenja EU.

Slična transformacija vidljiva je i kod nekih manjih partija inicijalno evroskeptičnih (Komunistička partija Francuske). Iako je evroskepticizam bio karakterističan za nju još u osamdesetim i devedesetim godinama, ona je moderirala protivljenje Evropi tokom svog učešća u vladi Leonela Žospena 1997. godine. Ipak, stranka se vratila na svoju protivevropsku platformu nakon što je teško poražena na izborima 2002. godine i formirala zajedničku listu sa Levičarskim frontom Žan Luk Melanšona u borbi protiv „Evrope Lisabonskog ugovora“. Socijalistička narodna stranka Danske zalagala se za povlačenje iz EEC-a do sredine osamdesetih godina prošlog veka, ali je znatno modifikovala svoj evroskepticizam u narednim godinama kako bi se razlikovala od svog levičarskog konkurenta crveno zelene Alijanse.

Neki naučnici tvrde da su i levičarski i desničarski evroskepticizam ukorenjeni u  nacionalističkim predispozicijama. Dok se desničarski nacionalizam oslanja na nativistički pojam nacije, levičarski nacionalizam je posledica njihove odbrane „popularne klase“. Izjednačavajući radničku klasu sa nacijom, krajnja levica smatra da EU nije samo tržišno-liberalna konstrukcija, već i pretnja teritorijalnom integritetu neophodnom za prave „socijalističke politike“. Ovaj stav je, na primer, vidljiv u holandskoj socijalističkoj partiji, koja „želi ograničiti veličinu budžeta EU i ograničiti nadležnosti EU na socijalna pitanja i spoljnu politiku“. Dok neke  partije kao što je Komunistička partija Grčke eksplicitno tvrde da se egalitarizam može realizovati samo u okviru nacionalne države, ipak ne dele sve partije krajnje levice stav da su demokratija i socijalna prava neostvarivi izvan nacionalne države.

Pojedine levičarske partije uverene su da se EU može reformisati iz unutrašnjosti. NJihova opozicija je stoga uslovljena time da li veruju da institucionalni okvir EU ima potencijal da se reformiše. Iako su oba tipa evroskepticizma manifestacije principijelne opozicije Uniji, protivljenje levičarskih partija nije suprotnost principu nadnacionalnog upravljanja samo po sebi. Važno je napomenuti, međutim, da mnoge stranke krajnje desnice u svom partijskom manifestu, navode da se zalažu za neku vrstu evropske saradnje. Iako je nejasno koje oblike evropske saradnje predviđaju, naglasak je na saradnji između suverenih naroda bez prenosa ili udruživanja suvereniteta. Evroskeptične političke partije bilo na levici ili desnici, protive se EU zbog različitih ideoloških razloga, ali su i njihovi stavovi podložni promenama kroz različite faze procesa integracije.

Neki autori su uporedili birače Komunističke partije Francuske i Nacionalnog fronta u načinu na koji se njihov evroskepticizam odnosi na ekonomske i kulturne stavove. Rezultat je da je za glasače KPF, evroskepticizam tesnije povezan sa ekonomskim stavovima nego za glasače NF (obrnuto važi za kulturne stavove). To pokazuje da evroskepticizam ima različite korene za levičarske i desničarske birače, ali ne znamo u kojoj meri ovaj zaključak može biti generalizovan.

Partije krajnje levice protive se EU prvenstveno zbog negativnih posledica koje evropski model ima po nacionalne države u socioekonomskom smislu. To ne znači nužno i protivljenje evropskim integracijama. U meri u kojoj se socioekonomske zamerke mogu otkloniti na evropskom nivou, evropske levičarske stranke mogu čak podržati i dalju integraciju. U programima levičarskih partija širom Zapadne Evrope nalaze se izjave kao što su „Promena Evrope“ (Francuska komunistička partija, 1999.), „100% društvena: ne protiv ove EU“ (Holandska socijalistička partija, 2014.). Tako levica izgleda skeptična prema EU u svojoj sadašnjoj formi, ali ne suprotstavlja se idealu evropskih integracija. Izuzeci su nekoliko komunističkih partija, a naročito grčka Komunistička partija i portugalska Komunistička partija, koje suštinski odbacuju evropske integracije u celini.

Ideologija levičarskih partija ima tri ključna elementa: odbacivanje vrednosti kapitalizma i slobodne tržišne ekonomije; zaštita kolektivnih ekonomskih i socijalnih prava u potrazi za socijalnom pravdom; i ideja država koje rade zajedno da bi se bavile zajedničkim pitanjima u podršci internacionalizmu. Dok odbrana nacije ima tendenciju da se povezuje sa partijama krajnje desnice, sa druge strane, krajnje levičarske stranke povezane su sa promocijom internacionalizma. Stranke krajnje desnice protive se EU jer smatraju da predstavlja pretnju kulturnoj homogenosti nacije. Radikalne levičarske stranke su skeptične prema EU na pretežno građanskim osnovama, jer smatraju da je EU oličenje imperijalizma.

Kada su u pitanju partije krajnje levice, njihova kritika prema EU zasniva se na činjenici da neoliberalni karakter EU predstavlja glavnu pretnju državama blagostanja, jednoj od ključnih vrednosti levičarske ideologije. Evropske ekonomske politike se posmatraju kao način neoliberalnih elita da izvrše svoju nadmoć na račun nižih klasa i time doprinose eroziji države blagostanja. Evropska ekonomska i monetarna unija sa jedinstvenim tržištem predstavlja glavnu pretnju sa stanovišta krajnje levičarskih stranaka i samim tim i bazu njihovih evroskeptičkih stavova.

Krajnje levičarske partije karakteriše marksistička, internacionalistička, anti-kapitalistička ideologija. Ekstremna levica se pridržava revolucionarnih marksističkih/komunističkih principa, obeshrabruje sve kompromise sa „buržoaskim“ političkim silama, striktno definiše anti-kapitalizam, naglašava dodatnu parlamentarnu borbu i protivi se liberalnoj demokratiji. Nešto blaža levica s druge strane, teži da markističke/komunističke principe integriše u okviru parlamentarne demokratije. Oni imaju tendenciju da budu „meki“ evroskeptici, tj. suprotstavljaju se određenim aspektima EU, traže reformu, i odbijaju dalje produbljivanje integracije.

Iako su izbori za Evropski parlament u maju 2014. godine rezultirali ukupnim povećanjem broja predstavnika krajnje levičarskih partija u EP, to je uglavnom zbog dobitaka u perifernim zemljama. Dve od njih – Španija i Grčka su na jugu, a njihovi politički sistemi su istorijski polarizovani duž linije levica/desnica. U Španiji je novoformirani PODEMOS dobio 7,97% glasova i pet mesta. U Grčkoj, Koalicija radikalne levice (SIRIZA) dobila je 26,6% glasova, povećala svoj udeo za 21,9% i stekla šest mesta za EP. Komunistička partija Grčke smanjila je svoju podršku za preko 2%, sa 8,35% na 6,07%, ali je zadržala svoja dva mesta u EP. U Grčkoj, sveukupni rast krajnje levice takođe se poklopio sa porastom krajnje desnice, dok je ekstremno desničarska neonacistička Zlatna zora 9,38% i dobila tri mesta u Evropskom parlamentu.

Šta je uticalo na rast krajnje levog evroskepticizma? U širem smislu, uspeh stranke može se objasniti potražnjom, tj. društveno-ekonomskim uslovima. Ekonomska kriza i slabljenje moći i uticaja mejnstrim partija pružili su priliku za krajnju levicu; ipak ova prilika se materijalizovala samo u određenom kontekstu. Kao što je gore navedeno, obrasci se teško razlikuju. U nekim slučajevima rast krajnje levice pratio je i rast krajnje desnice (Grčka), dok je u ostalim, krajnja levica bila glavna osnova protesta koja je iskusila porast podrške (Irska, Španija). U drugim slučajevima, uprkos plodnom tlu za protest zbog ekonomske krize, krajnja levica nije ostvarila značajne dobitke (Italija, Portugalija). Konačno, postojali su i slučajevi u kojima je krajnja desnica oživela, ostavljajući malo prostora za krajnju levicu (Francuska, Velika Britanija i Švedska). Kao što je već pomenuto, jedan posmatrani trend u odnosu na krajnje levičarske partije jeste to što one koje su sklone uspešnosti su one koje su nacionalističke, naglašavajući nacionalni suverenitet u svojoj retorici. U kontekstu izbora za EP u 2014. godini to je dovelo do neizbežnog fokusiranja na ekonomsku krizu, sporazume o spasavanju i mere štednje, traži ponovne pregovore o sporazumima o spasavanju, sve to u ime nacionalnog suvereniteta. Najveći porast podrške zabeležila je grčka SIRIZA, koja je povećala svoj udeo glasova sa 4,7% u 2009. na 26,6% u 2014. godini.

Sadašnja pozicija ovih partija o EU je dvosmislena i dinamična, pod uticajem partijske konkurencije i vladine i opozicione dinamike. NJihov evroskepticizam se razlikuje od oštrog sveukupnog kritikovanja EU. Siriza i PODEMOS su usvojili čvrst stav o ponovnom pregovaranju o uslovima finansiranja, ali ne navode kako će se to praktično sprovoditi bez ugrožavanja članstva u EU. S obzirom na to da se njihova podrška povećava i već ulaze u mejnstrim teritoriju, njihov stav može postati sve više umeren. Ovo je tačno za SIRIZU jer je urušavanje grčkog dvopartijskog sistema, tačnije propast Panhelenskog socijalističkog pokreta (PASOK), otvorilo levičarski prostor i ponudili stranci realnu mogućnost upravljanja. Tokom izbora za EP u 2014. godini, protivljenje štednji postalo je povezano sa porastom levičarskog evroskeptičkog protesta, posebno na periferiji, ali to nije opšti trend, jer zemlje kao što je Portugalija, nisu ga sledile.  Ovi rezultati ukazuju na to da je socijalno nezadovoljstvo važan pokretač protesta evroskeptičkog glasa, ali u različitim oblicima širom Evrope. Nisu ekonomska kriza i socio-ekonomski uslovi sami po sebi diktirali izborni rezultat, već način na koji su se njihova vlada, država i političke partije nosili sa njima. Levičarski evroskepticizam diktira kako ideološka tako i dinamika vlada-opozicija, što podrazumeva ne samo varijaciju u različitim zemljama, već i u zemljama u kojima se razvijaju stranke.

PODEMOS – levičarska partija u Španiji

 Rođen kao protivnik štednje 2014. godine iz uličnog protesta tzv. Pokreta 15-M, Podemos je, od samog osnivanja, u napetom odnosu sa Evropskom unijom. Te godine, iznenadio je i špansku i evropsku političku arenu, osvojivši pet mesta u Evropskom parlamentu, nakon samo četiri meseca života. Od tada, Podemos je često kategorizovan ne samo kao anti-establišment i levičarski populista, već i kao evroskeptička partija.

Od 2014. godine Podemos je uspešno usmerio veliki deo  političkog nezadovoljstva, uglavnom pomoću programa protiv štednje, čime je privukao neke nezadovoljne slojeve španskog stanovništva, većina su bili obrazovani mladi ljudi. Podemos je napravljen i oblikovan istim procesima koji su „udahnuli život“ takvim dijametralno suprotstavljenim strankama kao što su SIRIZA i Alternativa za Nemačku, to su iste one okolnosti koje su vratile Nacionalni front i Zlatnu zoru. Sve su grupisane pod oznakom Evroskeptici.

Evroskepticizam bez evroskeptika, tako je El Pais nazvao članak koji opisuje nedostatak tvrdih evroskeptičkih partija u Španiji, s obzirom na trenutnu opadajuću podršku EU među Špancima. Eurobarometar pokazuje, s jedne strane, da kada se Španci pitaju da li je EU „dobra ili loša za vašu zemlju“, pozitivni odgovori su iznad proseka EU. Štaviše, samo 19% Španaca ima negativnu sliku o EU (dok prosek EU iznosi 25%). Ovo je niže od Francuske (32%), Grčke (47%) ili VB (32%).

Međutim, kriza evra uticala je na stavove prema EU. Podrška EU se smanjila u većini država članica. Španija, uprkos činjenici da je istorijski smatrana zemljom koja se snažno zalaže za Evropu, trenutno se suočava sa alarmantnim kolapsom poverenja u EU, prema istraživačkom centru Pev.

Mere štednje koje je sprovela španska vlada prema smernicama EK podrazumevale su značajno pogoršanje društvenih uslova. Opšte nezadovoljstvo kod Španaca prvo je bilo usmereno na tradicionalne partije (socijalističku i konzervativnu narodnu partiju), a potom, u manjoj meri, protiv Brisela. Čak i danas, nakon gotovo tri godine ekonomskog oporavka, uporni problem nezaposlenosti u Španiji, koji i dalje ostaje na kritičnim nivoima (17%), pre svega među mladima (39%) – dovodi u pitanje efikasnost mera i reforme koje je sproveo Brisel.

Dvosmislenost koja se vidi u Podemosovom pristupu EU može biti rezultat političke taktike i redovnih izbornih kalkulacija. Mnoge etikete su nejasno korišćene za klasifikaciju novih stranaka; evroskepticizam, evrokriticizam, eurofobija i slično. Ne postoji jasan konsenzus o tome kako treba razumeti Podemosov stav prema EU. Štaviše, različite stranke su često grupisane pod opštom oznakom evroskepticizam, zanemarujući dublje razumevanje pojma. Tagart i Zerbiak razlikuju meki i tvrdi evroskepticizam. S tim u vezi, pozicija Podemosa može se nazvati evrokriticizmom ili mekim evroskepticizmom, a ne eurofobijom. Nacionalni lider Podemosa Pablo Iglesias, tokom svojih 15 meseci kao član Evropskog parlamenta, snažno je kritikovao funkcionisanje Evropske unije, fokusirajući se na pitanja kao što su uloga evropskih institucija tokom posledica krize evra, izbeglička kriza i želja za više demokratije, veća transparentnost i veći suverenitet za države članice (da se suprotstavi pritisku EU za mere štednje). Podemosove intervencije su vođene anti-elitističkim i anti-neoliberalnim pristupima.

Ipak, u svojoj platformi za parlamentarne izbore 2014. godine, stranka je predložila povećanje učešća građana u institucijama EU radi postizanja veće transparentnosti i demokratije, izražavajući nedovoljno poverenje u institucije EU. Međutim, akcenat je bio na povratku suvereniteta, uključujući i ukidanje Lisabonskog ugovora.

Tokom narednih godina, ton kritičara postao je umereniji, što se vidi iz Podemosove izborne platforme za 2016. godinu. Podemos traži promene u trenutnom modelu EU, kao što je jačanje posvećenosti Unije u pitanjima migracije, poboljšanja socijalnih uslova i borbe protiv siromaštva. Činjenica je da je Podemos moderirao ili zaista pomerao – iako samo malo – svoju poziciju tokom vremena; pre nego što je Podemos stvoren, na primer, Iglesias se zalagao da se napusti evrozona. Evro-parlamentarci Podemosa imaju tendenciju da glasaju kao i ostali  evroskeptici po pitanjima vezanim za evropske integracije. Međutim, oni su skloni podršci za dalje evropsko ujedinjenje, čak i više od drugih španskih stranaka. Pablo Iglesias je odmah nakon rezultata Bregzita tvitovao : „To je tužan dan za Evropu. Niko ne bi želeo da ostavi Evropu pravičnosti i solidarnosti. Moramo promeniti Evropu“, sumirajući, Podemosovu viziju za buduću EU.

Razmatranje evroskepticizma Podemosa na isti način kao i evroskepticizma neke desničarske partije, dovelo bi do grešaka. Iza ove jednostavne razlike leže dva različita programa za Evropu: sa jedne strane, kritika trenutnog modela EU ili odbijanje više suvereniteta za evropski nivo; s druge strane, zalaganje za puni povratak u nacionalnu državu.

SIRIZA – Grčka

Siriza je stvorena kao koalicija nekoliko neznatnih levičarskih formacija. Stalna ekonomska kriza, mere štednje, smanjenje budžeta i visoka nezaposlenost napravili su potpuno novu situaciju u Grčkoj i pružili priliku onim političkim akterima koji su ponudili nove vizije i politike. Zbog svog diskursa, Siriza je postala glavna levičarska sila na parlamentarnim izborima u maju i junu 2012. godine. Nakon pada koalicija starih stranaka, Siriza je na prvom mestu osvojila evropske parlamentarne izbore 2014. godine čak i većim procentom nego na parlamentarnim izborima u 2015. godini. Kritika stranke upućena neoliberalnom karakteru procesa evropskih integracija je prisutna, ali manje izražena u ranijim dokumentima stranke. Glasovi evroskeptičara postali su dominantni od 2010. godine, kada je stranka definisala grčku ekonomsku i fiskalnu krizu kao zastoj koji je diktirala neoliberalna evropska elita. Prva vlada iz Sirize pregovarala je više meseci o uslovima zajmova koje je zemlja dobila od trojke. Premijer Alekcis Cipras pozvao je na referendum o ultimatumu Evropske komisije koja je sadržala nove mere štednje kao uslov za nove kredite za grčki bankarski sistem. Stranka je pozvala na negativno glasanje, koje je dobilo većinu sa 61,31 odsto 5. jula 2015. godine, nakon što je 11. jula grčka vlada prihvatila sporazum o uslovima mera štednje.

SIRIZA je formirana 2004. godine kao savez između 12 levičarskih frakcija i kao takva stranka sadrži sve manje radikalne levičarske elemente. Uspeh je bio nastavak trenda utvrđenog tokom majskih i junskih izbora 2012. godine, što je obeležilo dramatičan rast stranke od ekstremne grupe do ozbiljnog kandidata. Ovaj rast se dogodio uz drastično povećanje podrške ekstremnoj desničarskoj Zlatnoj zori, koja je takođe, kritična prema EU. Dnevni red SIRIZE se zasniva na retorici „otpora“, legitimisanog kroz nacionalizam. Fokusira se na platformu protiv memoranduma. NJegovi glavni stubovi uključuju protivljenje spoljnoj eliti, uključujući MMF i trojku, Nemačku; odricanje domaće elite od potencijalnih saradnika, sa fokusom na PASOK i ND koji su krivi za krizu. Stav SIRIZE o Evropi karakteriše dvosmislenost. Ona razume da je EU „uključena u međunarodnu kapitalističku krizu koja pogađa popularnu klasu posebno u zemljama juga“ (SIRIZA, 2014.). Stranka gleda na mere štednje kao „nametanja pod vođstvom Nemačke“ i kritikuje evro „kao sredstvo nemačke politike čiji je cilj ojačati nejednakosti između zemalja, kao i klasne nejednakosti“ (SIRIZA, 2014.).

LEVIČARSKI FRONT FRANCUSKA – ŽAN LUK MELENŠON

Od 1976. godine član je Socijalističke partije Francuske, sve do 2008. godine bio je član njenog levog krila. Na Kongresu u Reimsu, u septembru 2008. godine, Melenšon je dao doprinos političkoj struji „Ugovor o Uniji“, kreiranoj nakon pobede „Ne“ na francuskom referendumu o evropskom ustavu iz 2005. godine. Uoči podnošenja predloga, postignut je sporazum između šest frakcija levog krila SP koji je predvodio Benoa Hamon. 6. novembra 2008. godine, socijalisti su glasali između 6 pokreta. Frakcija koju je podržala Segolene Roajal dobila je oko 29% glasova, dok je ona koju je vodio Hamon bila četvrta sa 18,5%. Melenšon i Mark Dolez su objavili svoju odluku da napuste Socijalističku partiju i da stvori novi pokret.

Oni su najavili izgradnju nove levičarske stranke, koja je jednostavno nazvana „levičarska partija“ i pozvali na uspostavljanje levičarskog fronta za evropske izbore. Na sastanku sa francuskom Komunističkom partijom, dve stranke su najavile svoj savez u obliku partnerstva u okviru „levog fronta za drugu demokratsku i socijalnu Evropu“ protiv ratifikacije Lisabonskog sporazuma“.

Melenšon je bio kandidat Levog fronta (Komunistička partija Francuske, Partija levice, Ujedinjena levica) na predsedničkim izborima u Francuskoj 2012. godine. Zauzeo je četvrto mesto i osvojio 11,10% glasova, a pobednik Fransoa Olande je dobio 28,63% glasova.

Februara 2016. godine, Melenšon je lansirao levičarsku političku platformu Nepokorna Francuska tokom intervjua na francuskoj TF1. Ovaj pokret je potom prihvatio nekoliko stranaka, kao što su Levičarska partija i Francuska komunistička partija.

Melenšon se nije kvalifikovao za drugi krug predsedničkih izbora 2017. godine, osvojivši 19% glasova u prvom krugu. Nakon prvog kruga, Melenšon je odbio da zvanično podrži Makrona, ali je i odbio da kaže svojim biračima da glasaju protiv Le Pen, kao što je to učinio 2002. godine. Nakon stalne kritike zbog ovakve odluke, Melenšon je pozvao članove Pokreta da glasaju o tome koga će on na kraju podržati 34,83% odlučilo je da podrži Makrona, a 29,05% bilo je uzdržano.

Melenšon je u junu 2017. godine postao član Narodne skupštine kao predstavnik Nepokorne Francuske. NJegov ulaz u Skupštinu privlači pažnju nacionalnih medija. Prilikom razmatranja Zakona o radu iz 2017. godine, u Skupštinu je primljen zbog njegovih višestrukih intervencija, tvrdeći da bi fleksibilizacija bila štetna za radnike.

 Melenšon je otvoreni kritičar Evropske unije (EU), za koju tvrdi da je korumpirana kroz neoliberalizam. Tokom svoje kampanje 2012. godine, Melenšon se pozicionirao protiv ekonomske globalizacije, koju je on proglašavao nesrazmernim profitiranjem finansijske industrije na račun siromašnih. Podržava ponovno pregovaranje evropskih ugovora, Lisabonski ugovor je loš, ali EU ne treba napuštati nego je reformisati.

NEMAČKA PARTIJA LEVICE – DIE LINKE

Levica je demokratska socijalistička partija u Nemačkoj. Neki teoretičari svrstavaju ovu partiju u levičarske populiste. Partija je osnovana 2007. godine kao spajanje Partije demokratskog socijalizma (PDS) i Izborne alternative za rad i socijalnu pravdu. Od sredine 2012. godine, njeni koopredsednici su Katja Kiping i Bernd Rikinger. U Bundestagu je stranka je osvojila 64 od 630 mesta iliti 8,6% glasova na saveznim izborima 2013. godine, a nakon što su socijaldemokrati i CDU/CSU formirali veliku koaliciju, postala je lider opozicije. Na izborima 2017. stranka je stekla 69 od 709 mesta nakon što je dobila 9,2% glasova. NJegova parlamentarna grupa je peta po veličini među šest grupa u nemačkom Bundestagu, ispred Zelenih. Levica je osnivač Stranke evropske levice i najveća je partija u Evropskoj grupi Ujedinjenih levica i nordijskih zelenih (GUE/NGL) u Evropskom parlamentu. Partija jeste levičarska, ali je ne treba smatrati ekstremnom ili pretnjom za demokratiju.

Levica pozdravlja evropski proces integracije, istovremeno suprotstavljajući se neoliberalnoj politici Evropske unije. Stranka teži demokratizaciji institucija EU i jačoj ulozi Ujedinjenih nacija u međunarodnoj politici. Levica se protivila ratu u Avganistanu i u Iraku, kao i Lisabonskom ugovoru.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja