Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
U kulturološkom i političkom smislu, Evropa nastaje, razvija se i traje na temelju antičkih modela Grčke i Rima. Međutim, sve do modernog doba i građanske epohe, nije postojao ni jedan ozbiljno izgrađen oblik evropske svesti u identitetskom smislu. Svest o zajedničkoj evropskoj pripadnosti, javlja se tek 20-ih godina 20. veka u intelektualnim krugovima Francuske i Nemačke. U ovom svetlu nije zanemarljiva ni uloga srpskog emigranta u Londonu Dimitrija Mitrinovića i njegove „Nove Evrope”.
No, prvu istinsku realizaciju projekta zasnovanog na ideji evropskog zajedništva, sačekaće završetak Drugog svetskog rata.
Evropski zapad, pod apsolutnim vojnim i ekonomskim tutorstvom SAD-a, stvoriće prvi oblik integracije kao odgovor na posleratnu krizu.
Ključne razloge za ovaj oblik integracija predstavlja:
1. Potreba evropskih elita da zaštite vlastite ekonomske interese;
2. Strah od narastajućeg uticaja komunističkih partija na Zapadu;
3. Potreba Nemačke kako za ekonomskom obnovom, tako i za „redizajniranjem” imidža;
4. Strahom Francuske od novog uspona Nemačke;
5. Ključnom željom Amerike, kao de facto okupacione sile, da do tih integracija dođe, kako bi se stvorila „tampon zona” prema SSSR-u.
U Parizu je 1951. osnovana Evropska zajednica uglja i čelika, koju je činilo šest zemalja (Zapadna Nemačka, Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg). Proklamovani cilj zajednice je bio privredna obnova Zapadne Evrope.
Sa novom krizom, došlo je do jačanja integracije. Naime, Suecka kriza i invazija Sovjeta na Mađarsku 1956. dovode do stvaranja Evropske ekonomske zajednice (Rim 1957). Treba naglasiti da su sve ove odluke prošle bez neposrednog izjašnjavanja građana u ovim državama.
Otuđene elite su projekat Evropske ekonomske zajednice predstavljale kao projekat budućnosti, a u interesu mira, ekonomskog razvoja, zaposlenosti i perspektive mladih.
Međutim, stvarni cilj im je bio jača politička integracija Zapadne Evrope, stvaranje nekog oblika „super države” sa jedinstvenom valutom i državnom upravom.
Ipak, decenija koja je usledila, donela je određeni pad elana u procesu integracija, sve do nastanka novog kriznog perioda:
1. Odlazak sa vlasti Šarla de Gola 1969. godine;
2. Bankrot američkih javnih finansija i ukidanje zlatne podloge dolara 1971;
3. Velika naftna kriza 70-ih.
Kao odgovor na krizu, krenulo se sa proširenjem EEZ, a da nijedan od problema time nije rešen. Godine 1973. klubu pristupaju V. Britanija, R. Irska i Danska.
Dakle, princip proširenja članstva kao odgovor na krizne periode, ostao je kao „mantra” sve do danas.
U članstvo je primljena Grčka 1981, a 1986. Španija i Portugalija, čime je zaokružen „mit o dvanaestorici”.
Sporazumom iz Mastrihta 1992, EZ postaje Evropska Unija.
Naredna decenija doneće proširenje članstva u nekoliko velikih talasa, ali i propast ideje zajedničkog Ustava, jer gde god je predlog Ustava ponuđen građanima na izjašnjavanje, doživeo je krah.
Ipak, upravljajući iz senke ovim procesima, SAD su uspele da proširenjem Unije, na „paralelnom koloseku” instaliraju NATO savez na granice Ruske federacije, što je nesumnjivo i bio jedan od (neproklamovanih) ciljeva.
Izlaskom Velike Britanije iz EU 2016, Evropska unija ulazi u verovatno najveću unutrašnju krizu od svog nastanka.
Događaji koji su u svetu i Evropi nastupili posle 2016. kao i proces „ubrzanja istorije”, ne pružaju veliku nadu da će ova kriza, u koju je zapala EU, biti rešena u njenu korist.
Ostavi komentar