Autor: Jovanka Simić, novinar
Uručenjem nagrade „Specijalni Ernest“ istaknutom glumcu Slavku Štimcu, pre desetak, dana zatvoren je Treći filmski festival u Somboru koji je bio još jedna prilika da se Somborci, kao i svi poklonici „pokretnih slika“, poklone Ernestu Bošnjaku, vizionaru i, uz Aleksandra Lifku, najbitnijem začetniku filma i kinematografije na ovim prostorima.
Navršilo se ove godine 145 godina od rođenja Ernesta Bošnjaka (Sombor 1. januar 1876–Sombor 9. avgust 1963), filmskog reditelja, snimatelja i štampara. Štamparski zanat izučio je u Somboru, a kao štamparski radnik radio je u Budimu, Pešti i Segedinu gde je stekao veliko tipografsko iskustvo, a za svoje inovacije u toj oblasti bio je i nagrađivan.
Pritom, Bošnjak koji je izdanak stare bunjevačke porodice, nije bio isključivo tipograf, već kompletan grafičar – sam je na linoleumu i drvetu iscrtavao i narezivao slova i klišee za listove i plakate. Iz njegove štamparije izlazili su mnogi somborski listovi i časopisi uoči velikog i između dva svetska rata. Neki od tih listova bili su njegovo vlasništvo a neke je i uređivao.
Ali, nije se zadovoljio ovim uspehom. Iz rodne varoši, kako je tada bio običaj, otisnuo se u Evropu u želji da kao štamparski kalfa upije sve novotarije svoga zanata. U tom naumu boravio je u nekoliko gradova Austrougarske monarhije a stigao je i do Beča gde je radio kao konstruktor u fabrici mašina Waldher & Co.
Bio je već tridesetogodišnjak ali i vrstan štamparski majstor kada se 1906. godine vratio u Sombor gde je otvorio štamparsku i pečatorezačku radionicu. U koferu je doneo pravu dragocenost – prvi kinoprojektor marke Leon Gaumont , kupljen u Beču, sa kojim je od 1907. prikazivao kratke filmove i žurnale u zdanju somborskog teatra, izgrađenom četvrt veka ranije. Uporedo, Bošnjak je u svojoj štampariji štampao list „Bački bioskop“.
Ima naznaka, kako je zabeležio predani somorski letopisac Milan Vojnović, da su kratko pre Bošnjaka „ovde prve projekcije imali izvesni Janez, pa i LJubomir Bikar, što je i verovatno, ali ono što se nikako ne može dovoditi u sumnju, on je prvi koji je snimao filmskom kamerom koju je kupio 1909. godine. Sa njom je snimio svoj prvi igrani film „U carstvu Tepsihore“, igru devojaka u županijskom parku, na antologijskih 120 metara celuloidne trake“.
Bošnjak je pozorištu, a docnije u jednoj manje uglednoj prostoriji na Vašarištu, Somborcima prikazivao raznovrsne filmske žurnale i kratke zabavne filmove koje je nabavljao od evropskih distributera. Uoči Velikog rata podigao je bioskop „Arena“ (kasnije preimenovan u bioskop „Zvezda“ u Pariskoj ulici).
Ni tu se njegov entuzijazam i vizija nisu zaustavili. Sluteći da će film, u ne tako dalekoj budućnosti, očarati kompletno čovečanstvo, počeo je i sam da osmišlja filmove pa je 1909. snimio prvu igranu filmsku priču o plesu devojaka u somborskom parku naslovljenu „U carstvu Terpsihore“. Film je, osim plesa, imao i elemente glume i dramaturgije i uspešno je prikazan u bioskopu „Arena“, ali, na žalost, nije sačuvan.
Somborski hroničar Milan Stepanović beleži da je, posle prvog igranog filma, Bošnjak snimao dokumentarne materijale o folklornim običajima i igrama iz Sombora i okoline, ali ni oni nisu sačuvani.
„NJegov najstariji sačuvan film dokumentarni je filmski zapis iz 1912. godine, snimljen u Somboru prilikom svečanog otkrivanja spomenika mađarskom nacionalnom heroju i predvodniku ustanka protiv Habzburga (1703–1711) Ferencu II Rakociju. Tom prilikom, Bošnjak je snimio defile na Trgu Sv. Đorđa, kao i svečani čin otkrivanja spomenika na Pozorišnom (Jokai) trgu, a prvi put u istoriji filma, zahvaljujući pokretnom postolju koje je ugradio na kameru, primenio je tehniku „švenka“, odnosno kamere koja se slobodno kreće po horizontali i vertikali, čime je obogatio tehniku filma (tek godinu kasnije „švenk“ će u SAD primeniti producent i reditelj Dejvid V. Grifit)“.
Nedugo zatim, obelodanio je želju da svoje filmske snove kruniše izgradnjom fabrike koja bi od Sombora načinila filmsku varoš ( možda baš poput Holivuda, nastalog nekoliko decenija docnije u Los Anđelesu). Ideju su podržali imućniji ljudi ali ne i somborska vlast koja 1914. odbija Bošnjakovu molbu da mu se besplatno dodeli plac za gradnju fabrike filmskih snova.
Za razliku od Sombora, Novi Sad (tada Srpska Atina) prepoznao je magiju u Bošnjakovoj ideji te je tadašnji gradonačelnik ovako otpisao filmskom magu iz somborske varoši: „Na Vaše pismo od 4. maja o.g. čast mi je izvestiti Vas da radosno pozdravljamo ideju o podizanju fabrike filmova u Novom Sadu…”. Ova, s obe strane dobra namera, nije do kraja dosanjana jer je ubrzo buknuo Prvi svetski rat.
Tokom rata, kako je kasnije i sam govorio, Bošnjak je bio jedan od snimatelja krunisanja poslednjeg austrijskog cara i kralja Karla, u Pešti 1916. godine. Po okončanju velike četvorogodišnje golgote i formiranju Kraljevine SHS, snimio je dokumentarac o luna-parku na somborskom vašarištu („Tobogan za staro i mlado“).
Tih godina prodao je svoju štampariju, a 1923. osnovao je prvo jugoslovensko filmsko preduzeće, koje je nazvao početnim slovima svog prezimena i imena – „Boer film Sombor“. Okupljao je oko svog preduzeća ljubitelje filma. Tih dana snimio je kratku priču „Može li se u Somboru zgotoviti film?“.
Bošnjakovo filmsko preduzeće nije bilo dugog veka. Posle njegovog gašenja, on nastavlja da se bavi štamparskim zanatom i otvara u Somboru dobro opremljenu štampariju u kojoj je dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka štampano nekoliko somborskih listova na više jezika.
Početkom tridesetih godina još jednom se vratio svojoj najvećoj ljubavi, snimivši nekoliko dokumentarnih filmova („Skautske vežbe u Somboru“, „Fudbalska utakmica“ i „Javni čas sokolske omladine, vojske i sokola u Somboru“, „Procesija somborske Rimokatoličke župe o Tijelovu“. Bila su to njegova poslednja filmska ostvarenja.
Za doprinos nastanku i razvoju kinematografije na ovom prostoru, Jugoslovenska kinoteka 1954. godine nagradila je Ernesta Bošnjaka Spomen-plaketom za životno delo. Takođe, otkupila je njegove preostale filmove koji su zahvaljujući tom gestu sačuvani do današnjih dana.
Zalaganjem Kinoteke, Bošnjaku je 1961. godine dodeljena umetnička penzija kao zaslužnom umetniku za razvoj jugoslovenskog filma. Dve godine kasnije upokojio se (u 87. godini) ostavivši narednim generacijama svoju čudesnu životnu i umetničku priču s poentom da snove hrabro treba sanjati i u javu ih pretvarati.
LITERATURA :
Milan Vojnović, Sombor ilustrovana hronika ( 2003).
Milan Stepanović, „Ravnoplov“ (portal).
https://www.ravnoplov.rs/ernest-bosnjak-covek-koji-je-od-sombora-zeleo-da-nacini-holivud/
Srpski legat, portal.
http://www.srpskilegat.rs/ernest-bosnjak/?pismo=lat
Ostavi komentar