Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Emerik Šopard (1969), geopolitičar, politikolog i stručnjak za međunarodno pravo, jedan je od najkontroverznijih francuskih intelektualaca srednje generacije. Po obrazovanju je matematičar, a doktorirao je na temi iz političkih nauka. Angažovao se na istraživačkom, političkom i obrazovnom planu. Bio je direktor Francuske geopolitičke revije i drugih projekata pariske izdavačke kuće „Elipsaˮ. Predavao je geopolitiku na Kraljevskoj visokoj vojnoj školi u Maroku, stekao zvanje direktora Kursa geopolitike na francuskom CID, zatim obavljao dužnost generalnog sekretara Međunarodne geopolitičke akademije, bio deo master–tima na studijama geopolitike na Univerzitetu Pariz I, a potom profesor na Univerzitetu u Nojšatelu u Švajcarskoj. Sarađivao je na mnogim naučnim projektima u Francuskoj i inostranstvu. Za poslanika u Evropskom parlamentu izabran je na listi Nacionalnog fronta (2014) sa kojim se kasnije politički razišao. U svojim radovima bavio se fenomenima francuske moći i nezavisne politike, ukazujući na frankofoniju kao njeno temeljno uporište.
Šopard je zastupnik koncepcije „Evrope–nacijaˮ koja ne sme da bude otvorena za neevropske narode i države, poput Turske. Jedan je od zagovornika saveza Rusije i Evrope i promotera multipolarnog sveta, iz čega proističe njegovo interesovanje za geopolitička pitanja koja se odnose na položaj Srednjeg i Bliskog istoka, Afrike i Balkana (uključujući Kosovo i Metohiju). U stručnoj literaturi opisan je kao osnivač francuske geopolitike „koja se zasniva na neklasičnom, realističnom, deideologizovanom i multidisciplinarnom pristupuˮ. Odnos prema geopolitici najpotpunije je iskazao u svom najpoznatijem delu Geopolitika – konstante i promenljive tokom istorije (2003). NJegovo mesto u savremenoj francuskoj i svetskoj geopolitici određuju i ogledi: Frankofonski ekonomski prostor (1996); Večni Bejrut (1998); sa Fransoa Tialom Geopolitički pojmovnik (1999); Uvod u geopolitičku analizu (1999); Balkan: rat na Kosovu (2000); Geopolitika SAD – kultura , interesi, strategije (2003); Hronika sukoba civilizacija (2009) i dr.
Pažnju javnosti stekao je i stavovima o događajima u SAD od 11. 9. 2001. godine, potom odnosom prema ekspanziji islama, migrantskom pitanju, ambicijama osnažene Kine i oporavljene Rusije, ali i procesima nacionalne, ekonomske i geopolitičke emancipacije Latinske Amerike. Naročito su zanimljiva i njegova razmatranja situacije na Kosovu i Metohiji i u Bosni i Hercegovini, a koja se znatno razlikuju od stavova francuske državne politike. Kao poslanik EP više puta iskazao je kritički stav prema politici briselske birokratije u odnosu na Srbiju, a predložio je i usvajanje rezolucije o Srebrenici kojom je insistirao na uravnoteženom sagledavanju ratnih događaja u regionu Podrinja u razdoblju 1992–1995. U februaru 2009. godine iznenada je lišen zvanja predavača u francuskom CID, jer je doveo u pitanje zvaničnu verziju terorističkih napada u SAD, ali je posle pritiska intelektualne javnosti vraćen na posao. Emerik Šopard je oficir francuske armije u rezervi, ali i poznati televizijski i internet voditelj. Kao učesnik mnogih međunarodnih konferencija promovisao je stvaranje kontinentalnog saveza na liniji Pariz–Berlin–Moskva, a u skladu s najboljim tekovinama degolističke škole mišljenja u Francuskoj.
Francuski realizam
Emerik Šopard jedan je od najuticajnih sledbenika Fransoa Tiala, poznatog francuskog geopolitičara i stvaraoca koji je objavio tridesetak knjiga. Mada je Tialov pristup geopolitičkim problemima u osnovi neklasičan, nema sumnje da je reč o autoru koji je veoma kritički nastrojen prema unapred zadatima misaonim obrascima, pa i osnovnom zakonu geopolitike o neminovnosti sudara kopna i mora, ali i prema novim ideološkim rukavcima u geopolitici za koje je često isticao da dovode u pitanje njenu naučnu suštinu. Tial se isticao kao izvrstan poznavalac događaja na Balkanu (baš kao i Šopard) i kao istraživač koji je svoje teorijske sheme zasnivao na empirijskim istraživanjima. Posebno su zapažena ona njegova dela u kojima se bavio analizom određenih regionalnih tema kao što su: Geopolitika Latinske Amerike (1996); Sažeta geopolitika Zaliva (1997); sa A. Dileom, Bagdad 2000 – geopolitička budućnost Iraka (1999); Kriza u Nagorno-Karabahu – tvrđava pod opsadom (2003); Geopolitika Kavkaza (2004). Fransoa Tial je istraživao i teme iz oblasti kripto–geopolitike u radovima: Geopolitika masonerije (1994) i Tajne službe i geopolitika (intervjui s admiralom P. Lakostom, 2004).
Tialov najznačajniji naučni doprinos je u razjašnjenju tzv. identitetskih pitanja koja su tangentalno povezana s religijskim uticajima. To su dela: Geopolitika pravoslavlja (1993), Geopolitika šizma (1995), Geopolitika budizma (2002), Geopolitika religija (2004). Ipak, u ovom domenu, njegov svakako najznačajni rad je Identitetski sukobi (1995) u kojem je sistematizovao svoje teorijske pristupe koje je empirijski dokazivao na mnogim primerima. Polazeći od pretpostavke o konfliktnom potencijalu između različitih etničkih grupa, a koji je posledica ranijih nesporazuma, Tial je smatrao da će konflikt eskalirati u onom istorijskom trenutku kada se jedna etnička grupa nađe u osobenom kolektivno–psihološkom stanju koje je uzrokovano njenom realnom fizičkom, kulturnom ili religijskom ugroženošću. Tial je ovo stanje opisao kao „sindrom Kainaˮ koji jednu etničku grupu navodi na „preventivnoˮ uništavanje suparnika od kojeg pretnja dolazi.
Svoju knjigu o identitetskim sukobima počinje analizom etno–religijskih konflikata u postkomunističkom svetu od Balkana do Rusije i Centralne Azije, a nastavlja razmatranjem sličnih problema i u drugim delovima sveta. Kao naročito teške, opisao je dugotrajne konflikte, gde svaka od strana opravdanost svojih zahteva nastoji da dokaže sve dubljim poniranjem u istoriju (Kosovo i Metohija, Transilvanija, Nagorno–Karabah). Ovakva situacija, prema mišljenju Tiala, ne samo da otežava rešavanje ovakvih konflikata, nego ih produžava i intenzivira. Francuski teoretičar, u pomenutoj studiji, nudi ne samo empirijski opis identitetskih sukoba, nego i definiše model njihovog rešavanja, gde uz strateške postupke i odluke, diplomatiju i vojnu dimenziju, valja raditi i na identitetskoj samospoznaji naroda i njegove elite. Nema sumnje da su ovakvi Tialovi stavovi delovali veoma podsticajno na Šoparda i njegovo sagledavanje ove problematike koje je temeljno izložio u svom široko citiranom delu Hronika sukoba civilizacija iz 2009. godine.
Hronika sukoba civilizacija
U knjizi Hronika sukoba civilizacija (2009) Šopard je pošao od pretpostavke da je bitka za interese sopstvene civilizacije najvažnija od svih bitaka. Na ovom mestu razmatrao je savremene svetske procese kao što su ekspanzija islama, uspon Kine, oporavak Rusije, geopolitičku emancipaciju Latinske Amerike, i na 230 stranica, uz brojne tematske karte i sugestivne fotografije, analizirao je glavne izazove u 21. veku. Razumljivo je da je u njegovom prvom planu budućnost Evrope i njene civilizacije, koja je suočena s nedostatkom energenata, pritiskom imigranata, muslimanskim atakom na hrišćanstvo, američkom dominacijom, ali i revanšizmom Azije i drugim problemima. Stoga je jedan od njegovih fundamentalnih zaključaka da je za Evropu vitalni interes povezivanje sa Rusijom i Latinskom Amerikom.
U ovoj knjizi Šopard je podrobno analizirao događaje od 11. 9. 2001. godine u SAD i zbog tvrdnje o savezu Amerike i radikalnog islama stekao etiketu „teoretičara zavereˮ, pa je odlukom tadašnjeg ministra odbrane Erve Morena lišen zvanja predavača na CID. Posle velike polemike i protesta dela francuske javnosti, sud je suspendovao ovu odluku, pa je vraćen na posao. Ovome dodajmo da Šopard nije bio jedini u francuskoj javnosti koji je osporavao zvaničnu verziju o napadima od „11. septembra 2001. godineˮ u Americi. Naime, veoma zapažen ogled o ovom događaju napisao je poznati francuski teoretičar sirijskog porekla, Tijeri Mesan, koji je, pozivajući se na mnogobrojne izvore iz francuske vojske, izneo tvrdnju o 11. septembru kao „velikoj prevariˮ u režiji američkih specijalnih službi i vojnoindustrijskog kompleksa, a čiji je cilj bila dodatna militarizacija SAD i stvaranje mita o Al Kaidi kao emanaciji novog globalnog američkog neprijatelja. Mesan je u ovoj studiji izneo i veliki broj činjenica o vezama vrha američkog vojnog i obaveštajnog establišmenta sa vođama radikalnog islama, pa i samim Bin Ladenom, čiji su mudžahedini bili glavni američki saveznici za vreme sovjetske vojne intervencije u Avganistanu osamdesetih godina prošlog veka. Posebno je interesantno da je posle rušenja Kula bliznakinja u NJujorku, već godinama zatvoreno finansijsko krilo istrage, kao i da su uglavnom sva bitna dokumenta o ovom terorističkom napadu proglašena vrhunskom tajnom, i pored insistiranja porodica žrtava na njihovoj deklasifikaciji.
Šopardova motivacija za osporavanje zvanične verzije događaja od 11. 9. 2001. godine je i posledica dramatičnih terorističkih udara s islamističkim predznakom u samoj Francuskoj. Naime, nema nikakve sumnje da se iza jezivih napada radikalnih islamista kriju pipci stranih obaveštajnih službi koje se protive geopolitičkoj emancipaciji Francuske. O tome je svojevremeno pisao i Aleksandar del Val u spektakularnoj studiji SAD i islamizam – savez, alijansa protiv Evrope. Del Val je izneo stanovište po kojem Amerika zloupotrebljava razne islamističke grupacije na tlu Evrope radi izvođenja terorističkih napada, a čiji je cilj da se spreči bilo kakva ideja o nezavisnosti Evrope u odnosu na „silu s one strane Atlantikaˮ. Ovome treba dodati da Šopardovi stavovi nisu protivislamistički, već su isključivo usmereni ka prepoznavanju onih centara uticaja koji zloupotrebljavaju islam kao religiju, težeći ostvarenju svojih geopolitičkih interesa u Evropi. Kao zagovornik multipolarnog sveta, Šopard se zalaže za savez s autentičnim islamom i stvaranje jednog evroazijskog bloka čiji bi predvodnik svakako bila Rusija.
Enigma Rusija
Šopard je pristalica geopolitičke osovine Pariz–Berlin–Moskva. Tako je 2012. godine nameravao da se preseli u Austriju kako bi svojim aktivnostima u ovoj zemlji doprineo konsolidaciji i jačanju „kontinentalne Evropeˮ. Za Šoparda je potpuno jasno da „sudbina Evrope u budućem geopolitičkom preuređenju sveta u velikoj meri zavisi od Rusijeˮ. Posebno je zanimljiva njegova tvrdnja da je „dolazak Vladimira Putina na čelo Rusije najvažniji geopolitički događaj u svetu posle raspada Sovjetskog Saveza“. Šopardova podrška Putinu posledica je njegove politike jačanja nacionalnog suvereniteta koja je ključ budućeg multipolarnog sveta.
U svojim razmatranjima Šopard se oslanja na Mekindrovu „geografsku osovinu istorijeˮ prema kojoj je Rusija „jezgro evroazijskog kontinentaˮ i ključna sila za kontrolu ovog ogromnog prostranstva. Otuda je zadatak Velike Britanije i Sjedinjenih Država da neprestano sukobljavaju evroazijske sile i sprečavaju ih da formiraju zajednički savez, kao i da spreče dominaciju jedne od njih u Evroaziji. Francuski geopolitičar ukazuje na američku strategiju u „srednjoazijskom prstenuˮ i na Bliskom istoku kao na tipičan obrazac jednog takvog nastojanja, a čiji je cilj sprečavanje saveza Evrope, Rusije i Kine. U ovom delu sveta Amerika koristi i realpolitičke obrasce ponašanja na ekonomskom planu, ali i aktivno koristi „Hantingtonov model sudara civilizacijaˮ, izazivajući veštačke podele i krize. Nasuprot ovom modelu, Šopard je zagovornik „saveza Evrope i Rusije kao osnove jednog evroazijskog koncepta suverenostiˮ, uz napomenu da je u ovakvom vidu savezništva, predvodnička uloga namenjena Rusiji. Jedino na ovakav način moguće je suprotstaviti se interesima SAD i Velike Britanije, ali i rastućoj moći Kine, koja je zbog svoje istorijske uloge u suštini samodovoljna i zasebna civilizacija. Kao potencijalnog saveznika, u jednom ovakvom geopolitičkom poduhvatu, francuski teoretičar ubraja i „islamsku civilizacijuˮ, čime se znatno približava načinu uređenja velikog kopna na kojem instistiraju ruski evroazijci.
Telurokratski geopolitički impulsi veoma su naglašeni i u stavovima drugih istaknutih francuskih geopolitičara, poput Anrija de Grosuvra, koji je najviša znanja iz oblasti politikologije i istoriografije sticao na čuvenoj Sorboni. Najveću pažnju izazvalo je njegovo delo Pariz–Berlin–Moskva: put nezavisnosti i mira, prvi put objavljeno u maju 2002. godine u Parizu. NJegovo polazno stanovište je ono o sve većem jazu između SAD i Evrope, kojem bi trebalo da bude suprotstavljen „trojni osovinski savezˮ, gde bi svaka država imala svoju zonu odgovornosti. On je predlagao da u takvim okolnostima francuska zona odgovornosti bude u Zapadnoj i mediteranskoj Evropi, zatim nemačka zona odgovornosti u Centralnoj i Istočnoj Evropi, dok bi Rusija bila zadužena za kontrolu krajnjeg istoka Evrope, Kavkaz, postsovjetsku Centralnu Aziju, ali i ostale azijske oblasti sve do priobalja Kontinenta. Formiranje ovakve osovine bio bi samo prelazni stadijum do formiranja „transkontinentalne evroazijske tvrđaveˮ koja bi obuhvatala putanju Pariz–Berlin– Moskva–NJu Delhi–Tokio, a čija bi uloga bila presudna u oslobađanju od američke globalne hegemonije.
Balkan
Emerik Šopard je kao zastupnik saveza Rusije i Evrope formirao i svoje poglede na jugoslovensku krizu i posebno položaj Srba na Balkanskom poluostrvu. NJegovi stavovi o mnogim pitanjima veoma su se razlikovali od „glavnog toka francuske politikeˮ koja je na postjugoslovenskom prostoru sprovodila politiku interesa atlantske zajednice. Šopard je u kuloarima Evropskog parlamenta i javnim istupima ukazivao na antisrpsku politiku Zapada, posebno Evropske unije „koja ucenjuje Srbijuˮ. On je izričito naglašavao da je „priznanje nezavisnosti Kosova bila istorijska greška zvaničnog Parizaˮ. Šopard je slučaj etničkog čišćenja na Kosovu i kasnijeg priznanja ove lažne države uporedio s hipotetičkom situacijom u kojoj bi neko priznao nezavisnost Sen Denija, gde se nalazi čuvena Bazilika Sen Deni s nekropolom francuskih kraljeva, i koja bi se odvojila od Francuske jer je na ovom području dominantno muslimansko stanovništvo. Događaje iz 1999. godine kvalifikovao je kao „nelegalni rat NATO protiv Srbijeˮ, čiji je cilj bio da se potvrde separatistički ciljevi Albanaca u tom delu naše zemlje. Ukazivao je da se u pozadini razbijanja pravoslavne Srbije krije odnos SAD prema Rusiji, a što su aktuelni ratni događaji u Ukrajini nedvosmisleno i potvrdili. Takođe je naglašavao i mafijaški karakter tzv. „kosovske nezavisnostiˮ, što je veoma opasno ne samo za lokalno stanovništvo, nego i samu EU.
Na sličan način Šopard je ocenjivao i dešavanja u Bosni i Hercegovini, posebno odnos zapadnih sila prema Republici Srpskoj. Kao poslanik Evropskog parlamenta, predložio je rezoluciju o Srebrenici u kojoj bi se na uravnotežen način analizirala ratna dešavanja u Podrinju od 1992. do 1995. godine. Šopard se protivio upotrebi pojma „genocidˮ i često isticao da je Srebrenica i stratište Srba. NJegovo stanovište zasnivalo se i na haškim presudama koje su bile neubedljive i bez jasne pravničke argumentacije. Naročito je insistirao na podeljenoj odgovornosti sve tri strane tokom rata u Bosni i Hercegovini i kritikovao manir isključivog optuživanja Srba koji ne vodi trajnom pomirenju. Francuski geopolitičar je u EP s grupom poslanika Nacionalnog fronta uputio i predlog rezolucije o prekidu pregovora Brisela i zvaničnog Beograda (2015) zbog dubokih razlika dve strane u vezi sa statusom Kosova, potom poštovanja zakonodavstva u oblasti ljudskih prava, ali i činjenice da bi jedan takav čin (prijem Srbije u EU) podstakao slabljenje veza država nastalih na postjugoslovenskom prostoru i Rusije, pa samim tim i pogoršao odnose EU i Rusije.
Da zaključimo: stavovi Emerika Šoparda oslikavaju težnje dela francuske političke i intelektualne klase za geopolitičkom emancipacijom ove države u odnosu na tzv. atlantsku zajednicu. Iz ove perspektive simptomatično je njegovo opažanje da Francuska takav radikalan strategijski zaokret može da ostvari isključivo u savezu sa Rusijom, kao državom koja svojim resursnim potencijalima i metaistorijskom misijom predstavlja najbolju garanciju uspostavljanja sveta multipolarnosti.
Literatura: Tijeri Mesan, 11. septembar: velika prevara, Draganić, Beograd 2002; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021.
Ostavi komentar