Autor: Doc. dr Boris Stojkovski
Jedna od najintrigantnijih ličnosti svetske istorije, osoba koja se često smatra osnivačem Mongolskog carstva i njegovim prvim velikim kanom, zavojevač, ratnik, surovi vladar – sve je to u jednom DŽingis-kan.
Rođen je navodno u selu Dulüün-Boldog/Delun-Boldog, nedaleko od današnjeg Ulan Batora, i dobio je ime Temudžin (Temüjin, po nekima to znači kovač). U najvažnijem izvoru za njegov život – Tajnoj istorijiMongola, navedeno je kako se rodio sa ugruškom krvi u ruci – znakom da će postati veliki ratnik i osvajač. NJegovog oca Jesugeja, predvodnika Halag Mongola,hranom su otrovali Tatari kad je bio kod njih; majka se zvala Hoelun. Posle očeve smrti zapao je u siromaštvoi sukobio se sa polubratom koji je smatrao da njemu pripada zapovedništvo nad plemenom. Mladi Temudžin je potom pao u zarobljeništvo, ali je pobegao. S druge strane, Tajna istorija Mongola svedoči da je sa majkomOelen-Eke nastavio da živi u plemenskoj zajednici, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke.
Sa 12 godina, sledstveno običajnom pravu i tradiciji mongolskih plemena, oženio se sa Borte/Berte, koja mu je bila namenjena još po rođenju. Postoje tvrdnje da gotovo 1% populacije nosi nekakve DŽingis-kanove gene, ali to nije tačno. Nasledila su ga deca iz braka sa Borte. Ona se smatrala glavnom ženom, čak jepo nekim tradicijama prisutnim u istoriografiji proglašena za nekakvu caricu Mongolskog carstva. Morganatske žene, kojih je bilo mnogo i među kojima je bila i kineska princeza Ćiguo iz dinastije DŽurčen Đin, bile su ipak u senci Borte.
Kada je Borte dopala zarobljeništva, Temudžin i Togrul (krvni brat odnosno anda njegovog oca) keraitski krenuli su da je spasu. Prema rečima velikog šamana Večno plavo nebo, odnosno Tengri, bilo je na Temudžinovoj strani te je on 1186. godine postavljen da bude kan. Međutim, već naredne godine izbio je žestoksukob sa DŽamukom, koji mu je takođe bio anda, zakleti, krvni brat. Po mongolskom običaju to je značilo da nikada ne smeju da iznevere jedan drugoga, ali DŽamuka je težio da osvoji vlast i pobunio se protiv Temudžina. DŽamukina vojska teško je porazila Temudžinove trupe kod Dalan Baldžuta. Tadašnji glavni Temudžinov saveznik, pomenuti keraitski vladar Togrul, pobegao je i Temudžin je morao da traži sklonište u Kara Kitaju. Narednih deset godina gotovo da ne postoje nikakvi izvorni podaci o Temudžinu, njegovoj delatnosti ili vojnim pohodima. Očigledno mu je trebalo neko vreme da se oporavi posle teškog poraza i vrati na istorijsku scenu nepreglednih azijskih prostranstava srednjega veka.
Deceniju docnije, 1197. godine, Temudžin i Togrul pružili su pomoć dinastiji Đin i njihovoj državiprotiv Tatara, dotadašnjih vazala ove Đurčen dinastije, sino-tibetanskog porekla. Kao nagrada za pomoć usledila je restauracija Temudžina kao kana. Videvši Temudžinov uspon, njegovi doskorašnji zaštitnici i najbliži saveznici keraitski vođa Togrul (koji je nosio kinesku titulu vang) i njegov sinSenggum ustali su protiv njega, ali je on uspeo da savlada i ove neprijatelje i da još više ojača svoju poziciju.
Najteži i najdugotrajniji je ipak bio sukob sa njegovim doskorašnjim prijateljem, andom, odnosno sa DŽamukom. Čitavih pet godina, od 1201. do 1206, trajao je žestok rat sa DŽamukom, koji je bio proglašen za Gür Khan-a. Kada je DŽamuka poražen i zarobljen, Temudžin mu je ponudio svoje prijateljstvo, ali je on to odbio i zahtevao da bude pogubljen, po mongolskom običaju, bez prolivanja krvi, odnosno da mu bude polomljena kičma. Temudžin je ispunio ovu želju svom nekada bliskom prijatelju i andi. Istovremeno, Temudžinov general Subutaj pobedio je još jedno pleme – Najmane, i time se stiču uslovi za ujedinjenje svih plemena pod mongolskom vlašću.
Vojna snaga Mongola predstavljala je glavni oslonac u osvajanjima koje je preduzeo DŽingis-kan. Usvajanje opsadnih sprava od Kineza zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima pojačalo je najznačajniji vid mongolske vojske –konjicu. Konjica i strelci na konjima bili su glavnina vojske i uporište ogromne vojne snage mongolske armije. Zatim, uvedeni su specijalni kuriri nazivani strele. Bili su visokorangirani u vojnoj stratifikaciji mongolskog društva. Jahali su najbrže konje i ukoliko bi im se konj zamorio mogli su bilo kome uzeti najbržeg konja i nastaviti put.
Određivanje koji će civili biti ubijani bila jeposebna metoda. Korišćena je tako što bi bio zakucan jedan klin iza bornih kola i svi zarobljenici koji su bili viši bili bi ubijani. Špijunaža i jam sistem snabdevanja bili su posebna odlika mongolske vojske. Može se reći da su patentirali i neku vrstu psihološkog ratovanja preko širenja glasina i izazivanja sukoba među neprijateljima, zapravo neku vrstu mongolske varijante čuvene rimske „Zavadi pa vladaj”. Tumeni su bili najznačajnije mongolske vojne jedinice, imali su 10.000 ljudi, a postojali su i gurani i manje jedinice. Taktika namamljivanja korišćena je ponekad, kada je neprijatelj bio brojčano nadmoćniji. Takva taktika je primenjena tokom opsadeJinčuana, glavnog grada Zapadnog Sjaa, još jedne kineske države koju je Temudžin osvojio.
Konačno, 1206. godine, sva mongolska plemena, među kojima su bitni Melkiti, zatim sami Mongoli, Tatari, Ujguri, Najmani, Keraiti, na kurultaju (velikojmongolskoj skupštini) proglasila su Temudžina zaDŽingis-kana. Iako se radilo o državi različitih plemena, zbog mongolske dominacije ustalio se naziv i u istoriografiji i među običnim ljudima za ovu državu mongolska, za sva ta plemena Mongoli. Često se ova država pominje i kao Mongolsko carstvo, koje je bilo najveće u istoriji. Iako su ovakve apodiktične tvrdnje istoriografski teško održive, ipak svedoče o ogromnom značaju DŽingis-kana u istoriji.
Pitanje porekla titule i imena pod kojim je DŽingis-kan zapamćen u istoriji je otvoreno. Jedna je teza da potiče od reči Tenggis – okean, ali je ta teza lingvistički gotovo neodrživa. Najpoznatija etimologija DŽingis-kanove titule jeste da potiče od kineske reči Ching – snaga, koja bi se po svemu uklapala u njegovu reputaciju koju je stekao i za života, a i u istoriji čovečanstva. Međutim, poznavaoci azijskih jezika smatraju da ni ova teorija ne može biti sasvim tačna. Kineska reč Zhèng – pravi, odnosno istiniti, jeste još jedna u nizu etimoloških pretpostavki koje se mogu naći u istoriografiji, ali i među jezičkim stručnjacima koji se bave mongolskim i sličnim jezicima. U epohi u kojoj je Temudžin – DŽingis–kan, živeo njegovo ime izgovarano je najpribližnije kao Chinggis. Na kineskom, na kome je i najveći broj izvora, ono se pisalo 成吉思汗 – odnosno izgovara se kao Chéngjísī Hán. Kada je nastala Kublaj-kanova država Juan u Kini, DŽingis–kan je smatran njenim osnivačem i nazvan je u izvorima ove dinastije Yuan Taizu – 元太祖. Drugi veliki i ključni korpus izvora za doba DŽingis-kana i Mongola jesu persijski istorijski izvori gde se on najčešće navodi kao Čingiz–han, odnosno چنگیز خان.
Sa godinom proglašenja DŽingis-kana, 1206. godine,došao je na red početak osvajanja tangutskog Zapadnog Sjaa, kineske države koja se nazivala još i Sji Sja. Osvajanje ove zemlje značilo je u to vreme i osvajanje i zaposedanje karavanskih ruta Puta svile. Država Sja se nije lako predavala. Iako je isprva osvojena, njeni stanovnici su se bunili i ustajali su protiv mongolske vlasti pa je sve do 1227. godine trajalo osvajanje ove zemlje, dakle bukvalno do DŽingis-kanove smrti.
Među osvajanjima ovog znamenitog mongolskog zavojevača naročito se ističe veliki poduhvat iz 1211.godine, odnosno napad na kinesku državu DŽurčen Đin. Ova velika i moćna država pokoravana je decenijama, ali je upravo u ovom ratu DŽingis-kan ostvario najveći uspeh – pad DŽongdua 1215. godine, odnosno današnjeg Pekinga. Država Đin osvojena je tek 1234. godine, a u njenom osvajanju istakao se mongolski general, vojskovođa Mukali. Do 1218. godine još jedan znameniti mongolski vojskovođa u službi DŽingis-kana po imenu DŽebe Strela sa dva tumena osvojio je Kara Kitaj. Ova država je poznata i kao Zapadni Lijao,kineska država nastala od ostataka dinastije Lijao. Prilikom osvajanja ove zemlje, budući da je vojska bila malobrojnija od one iz Lijaoa, primenjena je taktika izazivanja pobune u neprijateljskim redovima.
DŽingis-kan je održavao dobre veze sa Hvarezmom. Iako se ne zna da li je direktno planirao da je osvoji, isprva im je slao izaslanstva, od kojih su neka prošla vrlo teško i poslanici su ubijani, a u nekim karavanima su izgleda nađeni i mongolski špijuni koji su odmah pogubljeni. Kao reakciju na to, DŽingis-kan je postavio sina Ugedaja za naslednika, a s drugim sinom DŽučijem i nizom vojskovođa pripremio je neviđeni pohod od deset tumena na Hvarezm i osvajao ga je dve godine, od 1219. do 1221. Redom su padali veliki i značajni gradovi ove države. Taktika kleštaprimenjena je na Samarkandu a osvojena je i Buhara. Surovo osvajanje hvarezmijske države ogledalo se u tome da su zanatlije slate u Mongoliju, žene i deca su pohvatani i predati u roblje, a svi ostali sumasakrirani.
Sledeći je bio Kavkaz. Pred silnim naletima mongolskih trupa pale su Gruzija i Jermenija, a mongolska je armija izašla na Crno more i razorila đenovljansku koloniju Kafu. Ovo je, na neki način, bio i prvi dodir Mongola sa zapadnoevropskim državama i narodima. U povratku u oblasti Povolška Bugarska Mongoli su izgleda doživeli poraz. Tada im se na putu našla Kijevska Rusija. Prvi dodir sa vojskom koju su predvodila dva ruska kneza, oba po imenu Mstislav,bila je bitka na reci Kalki 1223. godine. Iako je ruska vojska bila dominantna, taktikom klešta ipak je razbijena i Mongoli su odneli prvu u nizu pobeda nad Rusijom i ruskim vladarima.
Osvajanje Zapadnog Sjaa nastavljeno je 1226–1227.godine. Pod Jinčuanom DŽingis–kana je u avgustu 1227. godine zatekla smrt. Kao što i o njegovom rođenju postoje mitovi, tako postoji i nekoliko verzija o njegovoj smrti. Infekcija od rane strelom je najpoznatija jer ju je prepričavao Marko Polo, a smrt u borbi navodi jedan ruski izvor, Galičko-volinski letopis. Postoji i priča da je neka princeza sakrila bodež i ubila velikog mongolskog vođu, ali to je legenda iz XVII veka.
DŽingis-kanov grob takođe je ostao obavijen velom misterije: da je po tradiciji zakopan u ravnici, da su konji izgazili to mesto te da su svi očevici pobijeni.
NJegovo nasleđe izaziva posebna pitanja. Jasa, odnosno navodni zakoni koje je doneo, predmet su za brojne kontroverze i recepcija tih zakona se ogleda uglavnom u kasnijim izvorima, pošto ne postoji nikakav kodeks, nikakva jasa kao jedinstven dokument. Verska tolerancija, kao i meritokratija odnosno vlast najboljih a ne klanova i rodova, najpoznatiji su delovi tog zakonika. Činjenica je da se mnogi kasniji mongolski vladari pozivaju na odredbe DŽingis-kana po kojima budisti, daoisti, muslimani i hrišćani imaju versku slobodu i izuzeti su od dažbina.
Mongolska imperija se nakon DŽingis-kanaprostirala od Japanskog do Kaspijskog mora. Izvršena je invazija na Japan i kamikaze (božanski vetar),odnosno oluja, spasavaju ovo ostrvo od invazije. Naslednici DŽingis-kana izvršili su invaziju i na Evropu i tad su stradale Rusija i Bugarska. Neke posledice osetila je i Srbija. Teško razaranje doživela je i Ugarska pa u okviru nje i delovi Srema, čime je indirektno, putem svojih naslednika, veliki DŽingis-kan došao i do naših krajeva.
Ostavi komentar