Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Ukoliko želimo da sveobuhvatno sagledamo albansko pitanje u prvoj Jugoslaviji, onda svakako moramo razumeti karakter i ciljeve albanskog nacionalnog pokreta. Rađanje nacionalnog pokreta Albanaca javilo se dosta kasnije u odnosu na iste procese kod drugih balkanskih naroda. Razlozi za to bili su različiti, a jedan od ključnih svakako je opšteprihvaćena islamizacija u najvećem delu albanske populacije. Pripadnici albanske muslimanske elite zauzimali su visoke pozicije u sultanovom administrativnom aparatu i neminovno su se poistovećivali sa vodećim slojem turskog društva, pa su sledstveno tome i osmanlijsku državu doživljavali kao svoju. Albanski nacionalni pokret, u takvim okolnostima, nije se ni mogao samostalno javiti, već mu je bio neophodan podsticaj spolja. Upravo taj, preko potreban, impuls stigao je od same Porte, ali i britanskih obaveštajnih struktura. Naime, Turci su u razbuđivanju albanskog verskog fanatizma videli saveznika u borbi protiv srpskih težnji za oslobođenjem Stare i Južne Srbije. Britanska diplomatija je, sa druge strane, stajala na stanovištu zaštite Osmanlijske imperije, koristeći je kao branu prodoru ruskog uticaja u Sredozemlju. Sledstveno tome i jedni i drugi uključili su se u projekat stvaranja albanskog pokreta, smatrajući ga korisnim za svoju balkansku politiku. Upravo u jeku zategnutih odnosa između evropskih sila, tokom Velike istočne krize, nastaje albanski pokret i Prizrenska liga, kao njegovo izvršno telo. Međutim, nakon Berlinskog kongresa i bar privremenog stavljanja tačke na Istočno pitanje, albanski pokret je za Portu ne samo izgubio značaj, već je postao i štetan. Naročito onda kada je postalo jasno da se otrgao kontroli svojih mentora, odnosno kad je istakao težnje ka stvaranju autonomne albanske države. Turcima je to bio jasan signal da pokrenu vojnu akciju sa ciljem da se Prizrenska liga eliminiše. Epilog ove operacije bio je potpuno razbijanje kako centralne uprave tako i lokalne mreže Prizrenske lige. Više stotina Albanaca tada je likvidirano, dok je oko 4 000 uhapšeno, osuđeno i odvedeno mahom u Malu Aziju i Siriju na izdržavanje višegodišnjih kazni. Prizrenska liga je tako uništena, ali ne i albanski pokret. Iako nije ostvario gotovo ništa od svojih proklamovanih ciljeva, ipak je u nečemu uspeo. Razbudio je albanski nacionalni duh, i formulisao glavne nacionalne ciljeve. Time su udareni temelji dalje borbe na ostvarenju ključnih zadataka albanskog pokreta.
Iako ga je Prizrenska liga utemeljila još 1878. godine, albanski nacionalni pokret je i decenijama kasnije ostao ograničen u svom autonomnom razvoju. Verske, jezičke, a pogotovo plemenske razlike predstavljale su nepremostivu branu njegovom osamostaljivanju. Samim tim, ekspanzija Albanskog pokreta ostala je uslovljena podrškom spoljnog faktora. Koristeći tu okolnost, a u cilju ostvarenja svojih nacionalnih interesa, prvo su ga instrumentalizovali Turci, zatim Austrougari, a nakon završetka Prvog svetskog rata Italijani. Naime, zvanični Rim je u velikoalbanskim idejama video efikasno sredstvo za destabilizaciju mlade južnoslovenske kraljevine nastale na koncu Velikog rata. Razlog za takvu politiku Italije predstavljao je san njenih političkih elita o ekspanziji prema balkanskom delu Jadranske obale. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca im je predstavljala prirodnog neprijatelja u ostvarenju tog cilja, a Albanci jednog od ključnih saveznika. Sledstveno tome, albanski secesionistički pokret u Jugoslaviji uživao je permanentnu organizacionu, finansijsku i svaku drugu podršku italijanskih obaveštajno-bezbednosnih struktura. Rezultati te saradnje su se očitovali u brojnim terorističkim akcijama albanskih separatista čiji je najveći domet predstavljala oružana pobuna 1919. godine u Drenici. Kombinacijom upotrebe sile, vojno-žandarmerijskih snaga, ali i političkih sredstava, kao što je amnestija za one koji se odreknu oružane borbe, vlada jugoslovenske države je uspevala da se izbori sa albansko-italijanskim pretenzijama.
Značajan doprinos suzbijanju albanskog separatizma svojom spoljnopolitičkom agendom dao je predsednik jugoslovenske vlade, dr Milan Stojadinović. Svestan činjenice da separatistički pokreti u Jugoslaviji podršku crpe pre svega iz Nemačke i Italije, istaknutih neprijatelja versajske Evrope, Stojadinović je kormilo jugoslovenske spoljne politike okrenuo upravo prema ovim silama. Gradeći prijateljske odnose sa vlastima u Rimu i Berlinu postepeno je radio na neutralizaciji podrške koju su separatisti u Jugoslaviji dobijali iz ova dva centra moći. Stojadinovićeva politika je dala određene rezultate, ali pre svega kada je u pitanju uskraćivanje podrška albanskim secesionistima koja je dolazila iz zvaničnog Berlina. Suprotno od Nemačke, u Italiji je samo prividno slabilo interesovanje za albansko nacionalno pitanje. Stojadinović je već 1938. godine dobio pouzdane informacije da Musolini planira invaziju Albanije. Znajući da bi u tom slučaju Italijani dobili bazu za podrivanje jugoslovenske države, a naročito njene vlasti na Kosmetu, Stojadinović je pokušao da takav scenario predupredi. Kroz pregovore sa italijanskom stranom nudio je podelu Albanije na osnovu koje bi Italija dobila južni, a Jugoslavija severni deo te države. Svakako, time bi bar delimično mogao da sanira štetu koju bi italijansko pozicioniranje na Balkanu moglo da napravi jugoslovenskim interesima. Granica Jugoslavije bila bi pomerena dublje u albansku teritoriju, što bi olakšalo odbranu, naročito Metohije, od ubačenih albanskih terorističkih grupa.
Međutim, nakon smene jugoslovenskog predsednika vlade, februara 1939. godine, ti pregovori su pali u vodu. Musolini je odlaskom Stojadinovića izgubio i ono malo obzira što je do tada imao prema Jugoslaviji, tako da je već aprila 1939. godine izvršio invaziju Albanije. Italijanski kralj, nakon izvršene okupacije, postao je monarh Albanije čime je ta država suštinski stavljena pod protektorat zvaničnog Rima. Svi strahovi jugoslovenske političke elite, nakon ovakvog razvoja događaja, postali su realnost. Akcije albanskih kačaka su intenzivirane, a iza svega su stajale italijanske obaveštajne službe. Kosovski komitet, Besa i druge velikoalbanske organizacije pojačavale su intezitet svog delovanja. Čak su i Nemci, nakon pada Stojadinovića, pokazali više entuzijazma u političkom angažovanju na Kosmetu. Preko svog agenta DŽafera Deve stvorili su Merhamet, formalno humanitarnu organizaciju, a neformalno svoj obaveštajni centar na severu Kosmeta. Nemci, a naročito Italijani, tada su suštinski samo pripremali teren za ono što će se desiti dve godine kasnije, kada plamen Drugog svetskog rata zahvati i Jugoslaviju.
Nakon čuvenih Martovskih događaja 1941. godine i pada vlade Cvetković – Maček, što je Hitler doživeo kao odbacivanje sporazuma o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, fašističko-nacistički saveznici izvršili su invaziju Jugoslavije. Nespremna za rat, jugoslovenska vojska doživela je brz poraz. Kapitulacija je usledila posle manje od dve nedelje otpora, nakon čega su Hitler i Musolini, zajedno sa svojim saveznicima, rasparčali Jugoslaviju. Direktnim pregovorima na relaciji dva ministra inostranih dela, Ćano – Ribentrop, odlučeno je o podeli Kosova i Metohije.
Prema postignutom nemačko-italijanskom sporazumu Nemci su dobili sever Kosova, sa Mitrovicom, Podujevom i Vučitrnom. Pošto su tu koncentrisani rudnici i pogoni za obradu olova i cinka, za nemačku ratnu industriju ta teritorija je predstavljala prioritet. Kako bi što efikasnije održavali red i mir neophodan za eksploataciju pomenutih rudnih bogatstava, Nemci su, pod komandom Bajazita Boljetinca sina čuvenog kačaka Ise Boljetinca, formirali albansku žandarmeriju. Inače, nacisti su teritoriju ta tri kosovska sreza objedinili u Kosovsko-mitrovački okrug i uključili je u sastav Srbije koju su držali pod direktnom okupacionom upravom. Samim tim i tamošnja albanska žandarmerija ušla je u sastav Srpske državne straže, bezbednosne organizacije marionetske vlasti u Beogradu. Iako izrazito nezadovoljni takvom odlukom svojih mentora, albanski žandarmi su, pod odlučnim pritiskom Nemaca, morali prihvatiti da budu deo srpskih bezbednosnih snaga. Mada, treba naglasiti da kvislinška vlast u Beogradu, prvo Aćimovića, a zatim generala Milana Nedića, nikada nije imala realnu kontrolu nad albanskim žandarima. Nacisti su Albancima, sve do kraja rata, ostali jedini autoritet kome su polagali račune i čija naređenja su gotovo bespogovorno slušali.
Načinjenom podelom Kosmeta, Nemci su u najvećoj meri bili zadovoljni. Jedino što su želeli da isprave je činjenica da su bogati rudnici lignita u okolini Prištine pripali Italijanima, a da je taj ugalj bio neophodan za rad njihovih rudnika na severu. Stoga su u više navrata bezuspešno pokušavali da Prištinu sa okolinom pripoje svojoj okupacionoj zoni. Bugari su sa druge strane dobili najmanje parče Kosova. Tek deo Gnjilanskog i Uroševačkog sreza, sa Kačanikom. Samim tim, oni su bili izrazito nezadovoljni takvom podelom, polažući pravo ne samo na ostatak Kosova već i na Metohiju pa čak i na Novi Pazar.
Italijani su zaposeli najveći deo Kosova i Metohije sa Prištinom, Peći, Prizrenom i Đakovicom. Sem toga Italija je stavila pod svoju upravu zapadni deo sadašnje Severne Makedonije naseljen Albancima, Tetovo, Debar, Kičevo i Strugu. Sve pomenute teritorije, zajedno sa delom Crne Gore (Plav, Gusinj, Grude, Hote, Ulcinj i Tuzi), italijanski okupator pripojio je Albaniji. Marionetska fašistička tvorevina Velika Albanija na taj način bila je formirana. Kreirana je i nova administrativna uprava na okupiranoj teritoriji. Ogledala se u stvaranju četiri prefekture (Debar, Peć, Prizren i Priština) u kojima su prefekti imali apsolutnu kontrolu nad kulturno-prosvetnim, i bezbednosnim procesima. Sami prefekti bili su direktno potčinjeni ministru unutrašnjih poslova Albanije. Albanska fašistička partija je proširila svoje delovanje na pripojenim teritorijama stvarajući, po uzoru na Italiju, Crnokošuljaše, partijske jurišne odrede. Takođe, od lokalnih Albanaca formirane su žandarmerijske i karabinjerske jedinice sa zadatkom da italijanskoj vojsci olakšaju upravo nad tom teritorijom.
Nakon sloma Jugoslavije srpski narod se suočio sa stravičnim pogromom širom okupirane teritorije jugoslovenske države, pa tako i na Kosmetu. Različite albanske organizacije, predvođene Kosovskim komitetom, a nakon njegovog ukidanja Albanskom narodnom organizacijom, raspirivale su antisrpsku histeriju. Stvarana je, na taj način, atmosfera linča u kojoj su počinjeni nebrojeni zločini prema srpskom življu. Ubistva, otmice, silovanja, prebijanja, uzurpacija i zaplena imovine postali su srpska svakodnevnica. Prvi na udaru našli su se Srbi naseljeni na Kosmet u međuratnom periodu. Gotovo svi kolonisti su proterani, dok im je imovina uzurpirana ili uništena. Svakako to nisu bili spontani ili izolovani incidenti, nego posledica želje albanskih ekstremista da Kosmet etnički očiste od Srba. Uostalom, o tome svedoče i planovi Mustafe Kruje, premijera fašističke Albanije, koji je prilikom posete Kosovu govorio o tome da Srbe koloniste treba pobiti, a starosedeoce proglasiti kolonistima i odvesti u logore u Albaniji. Nažalost, stotine Srba je i završili u albanskim logorima, preko 10 000 je ubijeno, dok je više od 100 000 moralo da napusti svoje domove tražeći spas u izbeglištvu u Nedićevoj Srbiji. Tačan broj ubijenih i prognanih nikada nije utvrđen. Nakon Drugog svetskog rata, komunističke vlasti su pod parolom „Bratstvo i jedinstvo“ prikrivali dokaze o zločinima nad srpskim narodom, kako u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tako i na prostoru Velike Albanije. Samim tim, žrtve nikada nisu pobrojane, a brojna svedočanstva o stradanju su sistematski prikrivana ili čak uništavana. U svakom slučaju položaj Srba na Kosmetu tokom Drugog svetskog rata bio je izuzetno težak, ali ipak najteži u italijanskoj okupacionoj zoni. Najveći broj pomenutih zločina nad Srbima Albanci su počinili upravo pod italijanskim nadzorom. U nemačkoj okupacionoj zoni, Srbi su živeli kompaktni i u većem broju, što im je davalo bolju mogućnost samozaštite, a samim tim i opstanka na svojim ognjištima. Najpovoljniji položaj Srbi su imali u bugarskoj okupacionoj zoni. Pošto su tamošnji Albanci insistirali da se i ta teritorija pripoji velikoj Albaniji, neizbežno su ušli u sukob sa bugarskim okupacionim vlastima. Pritisak na Srbe time je bar delimično popustio.
Zločine nad Srbima počinjene u vreme Drugog svetskog rata, kao i savezništvo sa naci-fašističkim okupatorom, albanski istoričari do današnjih dana pravdaju navodnim terorom, pa čak i genocidom počinjenim nad njihovim narodom u Jugoslaviji. Međutim, činjenica je da su Albanci okupatorsku vojsku dočekali sa oduševljenjem, uz cveće i transparente na kojima su Hitlera nazivali ocem, a Musolinija ujakom, u nadi da će im pomenuti dvojac diktatora omogućiti stvaranje Velike Albanije. Samim tim, navodni teror jugoslovenskih vlasti predstavljao je ništa drugo do puko opravdanje. Uostalom, da nad Albancima u monarhističkoj Jugoslaviji nije počinjen nikakav genocid, niti su sistematski proterivani najbolje svedoče statistički podaci. Jugoslovensku državu u međuratnom periodu nije napustilo stotine hiljada Albanaca, kako navode pojedini albanski istoričari. Postoje tačni podaci i oni govore o oko 24 000 Albanaca, od čega se ogromna većina preselila u Tursku, a tek par hiljada u Albaniju. Svakako, neki su napustili jugoslovensku kraljevinu iz političkih razloga, neki iz ekonomskih, a neki jednostavno nisu mogli prihvatiti da više nemaju povlašćen položaj kao što su imali dok se ta teritorija nalazila u Osmanlijskom carstvu. Međutim, uzmemo li u obzir da je prema popisu iz 1921. godine u Kraljevini SHS živelo 439 657 Albanaca, pa kada to uporedimo sa pomenutih oko 24 000 onih koji su napustili zemlju, postaje nam jasno da se tu nikako ne radi o masovnom odlivu albanske populacije. Šta više, ako taj broj Albanaca sa popisa iz 1921. uporedimo sa popisom iz 1948. godine, videćemo da se njihov broj u Jugoslaviji uvećao za preko 300 000 na tačno 750 431. Upravo ovi podaci demantuju svaku tvrdnju o masovnim zločinima ili čak genocidu nad Albancima u monarhističkoj Jugoslaviji, jer da je to kojim slučajem tačno, albanska populacija bi se smanjila, a ne dramatično uvećala za samo dvadeset i sedam godina. Sledstveno tome, možemo zaključiti da se tu pre svega radi o manipulaciji brojkama i pokušaju da se istorija zloupotrebi u političke svrhe. Ipak, ne smemo kriti i to da je u međuratnom periodu svakako bilo primera diskriminacije, nepravde pa i zločina nad Albancima u Jugoslaviji. Zločini su se događali pre svega u vreme vojno-žandarmerijskih operacija protiv kačaka, mahom u periodu od 1919. pa do kraja 1924. godine, kada su borbe između vladinih snaga i separatista bile najintenzivnije. Tokom tih sukoba stradalo je i nevino civilno stanovništvo, međutim masovnih organizovanih zločina nije bilo.
Kapitulacijom Italije 1943. godine, situacija na Kosmetu se dramatično promenila. Nemačka vojska izvršila je reokupaciju teritorija koje su držali Italijani, pa samim tim i Albanije. Svesni da nakon iskrcavanja saveznika u Severnoj Africi i Italiji njihova nova meta može postati i Jadranska obala, Vermaht je težio da Albance što čvršće veže za svoje interese. Upravo zbog toga, pod nemačkim protektoratom septembra 1943. godine, formira se Druga prizrenska liga. Još 30. jula 1943. godine u stanu DŽafera Deve u Kosovskoj Mitrovici okupila se grupa viđenijih albanskih prvaka i predstavnika Abvera, nemačke vojno-obaveštajne službe. Sastanku je prisustvovao i pukovnik jugoslovenske vojske, a agent pomenute nemačke službe, Konstantin Plavšić. Tom prilikom postignut je dogovor o formiranju Lige koja bi okupljala i artikulisala interese Albanaca usklađujući ih sa nemačkim geopolitičkim i vojnim planovima. Liga je formirana gotovo u potpunosti po ugledu na Prvu prizrensku ligu. Ciljevi su joj bili identični, zaštita albanskih interesa i stvaranje Velike Albanije. Unutrašnja struktura organizacije bila je takođe veoma slična. Formiran je Centralni komitet sačinjen od istaknutih albanskih glavešina, sa zadatkom da rukovodi organizacijom. Oformljeni su i regionalni, kao i lokani odbori lige kako bi organizacija poprimila masovni karakter. Prvobitno, na čelo Lige postavljen je nemački čovek, Redžep Mitrovica. Međutim, pošto je on ubrzo imenovan za predsednika albanske vlade na njegovo mesto je doveden Bedri Pejani, nekadašnji lider Kosovskog komiteta.
Imenovanje Redžepa Mitrovice za premijera Albanije predstavljalo je izraz poverenja koje su Nemci imali u kosovske Albance. Činjenica je da su nakon kapitulacije Italije albanske vlasti proglasile neutralnost, što Vermaht naravno nije ispoštovao. Međutim, to je neminovno dovelo do velikog nepoverenje Nemaca prema Albancima u Albaniji. Zato ne čudi što su na čelo vlade doveli kosovskog Albanca i što su se prilikom formiranja albanskih oružanih snaga uglavnom oslanjali upravo na ljude sa Kosmeta. Inače, na Kosovu i Metohiji tokom okupacije defilovale su različite naoružane formacije, od Vulnetara (domobrana), preko crnokošuljaša (fašističke milicije), karabinjera, žandarmerije, Kosovske regimente i Handžar divizije. Upravo poslednja pomenuta Nemcima je poslužila kao uzor za formiranje 21. brdske SS divizije „Skenderbeg“, zamišljene da bude najjača i najoperativnija oružana formacija Albanaca, na koju bi se i Vermaht po potrebi oslanjao. Inače, prvobitna ideja vođa Druge prizrenske lige bila je da se formira velika albanska armija od 150 000 vojnika. Iako su taj predlog uputili samom Hajnrihu Himleru, a on na njega gledao sa simpatijama, do realizacije ipak nije došlo. Nemci su smatrali da će se u njihove planove bolje uklopiti manja formacija, brojnosti 25 000 ljudi i to pod direktnom komandom nemačkog generala. Međutim, uprkos snažnoj kampanji, kako predvodnika Lige tako i samih Nemaca, uspeli su da okupe tek oko 6 500 boraca. Skenderbeg divizija, samim tim, nikad nije postigla planiranu brojnost, niti je ikad na bojištu ispunila nemačka očekivanja. Za Vermaht ona je predstavljala razočarenje i razbijanje mita o velikoj hrabrosti i umešnosti albanskih boraca. Posle brojnih poraza, jedino po čemu se ova divizija istakla i po čemu će zauvek biti upamćena, jesu stravični zločini nad srpskim civilnim stanovništvom.
Neophodno je istaći da Druga prizrenska liga, generalno, a ne samo kada je u pitanju regrutacija boraca za Skenderbeg diviziju, nije ispunila nemačka očekivanja. Osmišljena kao organizacija koja će ujediniti sve Albance i usmeriti njihovu energiju ka ostvarenju, ne samo albanskih nacionalnih interesa, nego pre svega nemačkih ratnih ciljeva, ona je zakazala. Nemci njenim formiranjem nisu ostvarili postavljen primarni zadatak, a to je da objedine većinu Albanaca. Pošto su u trenutku njenog nastanka Albanci već shvatali da su Nemci ti koji gube rat, većina njih se počela okretati jednoj drugoj organizaciji, Bali Kombataru. Naime, dok je Liga u albanskoj javnosti opravdano percepirana isključivo kao nemačka tvorevina, Bali Kombatar je sarađivao sa Nemcima, ali je i koketirao sa saveznicima. Primali su britanske i američke obaveštajce, a samim tim postajali su sve popularniji u albanskoj javnosti, jer preko Bali Kombatara većina Albanaca je videla šansu da pređu na stranu pobednika. Inače, ova organizacija predstavljala je još jednu albansku nacionalističku grupaciju. Osnovan je po nekim istoričarima 1942, a po nekim još 1939. godine. Sedište njenog vrhovnog organa, Centralnog komiteta, nalazilo se u Tirani. Vođa pokreta bio je Mithat Frašeri, potomak uglednih Albanca, braće Frašeri, osnivača Prve prizrenske lige. Ciljevi Bali Kombatara nisu se puno razlikovali od Prizrenske lige i drugih veliko albanskih organizacija, a to je stvaranje velike Albanije. Bali Kombatar je pokušavao da objedini sve frakcije i organizacije u albanskom narodu oko tog zajedničkog nacionalnog cilja. Vremenom su se svi, pa i Druga prizrenska liga utopili u ovaj pokret. Liga je na taj način bila praktično ugašena. Inače, predstavnici Bali Kombatara su razgovarali čak i sa komunistima, ali uprkos preliminarnom dogovoru do konačnog sporazuma nije došlo. Upravo zato, mada ne u potpunosti ispravno, mi danas sve te različite albanske formacije nazivamo Balistima.
Krajem 1944. i početkom 1945. godine partizanske snage uz pomoć jedne bugarske armije uspele su da oslobode Kosovo i Metohiju. Većina albanskih oružanih formacija, zajedno sa nemačkom vojskom u povlačenju napustila je Kosmet. Preostale albanske naoružane grupe nastavile su i godinama nakon završetka rata da pružaju otpor vlastima komunističke Jugoslavije.
IZVORI I LITERATURA
Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu. Književne novine, Beograd, 1909.
Pavle DŽeletović Ivanov, Kačaci Kosova i Metohije. Inter-ju-pres, Beograd, 1990.
Bogumil Hrabak, Kosovski komitet 1918–1924. godine. Zbornik radova Filozofskog fakulteta, br. 32, str: 137–160. Beograd, 2003.
Borislav Pelević, Kroz istoriju Kosova i Metohije : od VI do XXI veka. Evro, Beograd, 2005.
Ostavi komentar