Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Dr Đorđe Mijatović, među Srbima u Vojvodini poznatiji kao Đoka Mijatović, predstavljao je veoma unikatnu političku ličnost. Kada govorimo o njemu, ne pričamo o nekome ko je na osnovu svog dugogodišnjeg političkog pregalaštva pustio korene u srpskoj političkoj misli ili praksi tokom devetnaestog veka, već pre svega o jednoj piktoresknoj ličnosti koja je ostavila jednu idejno-političku uspomenu koja dokazuje političku zrelost i modernost srpskog političkog miljea na području Ugarske u devetnaestom veku. Za ozbiljniji politički rezultat kod Mijatovića jednostavno nije bilo vremena, pošto je za svojih trideset godina života, dok nije preminuo zaražen antraksom, uspeo da završi studije prava u Budimpešti i Parizu, agronomije u Bostonu i medicine u Cirihu. Živeo je u Ugarskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, Engleskoj, Americi i Indiji. Najveći politički trag u Novom Sadu je ostavio 1872, kada je objavio svoj socijalistički program i pokrenuo politički list „Jednakost“. U trenutku najveće snage i uticaja Srpske narodne slobodoumne stranke na čelu sa Svetozarem Miletićem i njenog prerastanja u oduševljeni masovni nacionalni pokret Srba u Vojvodini 1872. godine, u Novi Sad dolazi i u njemu živi i deluje socijalista Svetozar Marković. Marković dolazi u Novi Sad kao politički emigrant iz Srbije, uprkos tome on aktivno širi socijalističke ideje među Srbima u Vojvodini. Novootkriveni istorijski izvori, pre svega prepiske Stevana Maleševića, istaknutog liberala, upućuju na mogućnost da su određene bezbednosne strukture Kneževine Srbije postigle neku vrstu kompromisa sa Markovićem da se privremeno izmesti u Novi Sad, a da širenjem socijalističkih ideja bude opozicija Srpskoj narodnoj slobodoumnoj stranci utemeljenoj na ideologoijama građanskog liberalizma i srpskog nacionalizma. Naravno, ove ideje je nemoguće apsolutno potvrditi, ali ih treba ostaviti kao mogućnost, koju treba na celovit i sveobuhvatan naučno verifikovan način potvrditi ili odbaciti. Jedan od vodećih Markovićevih saradnika u Novom Sadu je bio dr Đorđe Mijatović. Marković je imao značajan uticaj na tzv. Novu omladinu, omladince koji su načelno podržavali Miletićevu nacionalnu borbu, ali su prihvatili i deo Markovićevih socijalističkih ideja. U Novoj omladini su prednjačili tzv. Vršački socijalisti koje su predvodili Jaša Tomić i Laza Nančić. Iako su baštinili socijalističke ideje, Tomić i Nančić nisu bili proleterskog porekla, već sinovi bogatijih vršačkih gradova. Izgleda da je ovo bio trend među tadašnjim nosiocima socijalističkih ideja u Vojvodini. Roditelji Đoke Mijatovića su bili izuzetno bogati zemljoposednici iz Novog Sada. NJihovo bogatstvo je daleko nadilazilo imetak većine tadašnjih političara. Još je Đokin deda, Antonije Mijatović, bio Novosađanin. Za Đokinog oca, Gavru, rođenog 1807. godine, pričalo se da je bio nepismen, ali je zato bio odličan trgovac i špekulant. Imao je prvu kafanu u Novom Sadu u Temerinskoj ulici, tada najprometnijem mestu, investirao je novac u kupovinu gradskog zemlljišta od gradske gospode, kao i obradivih oranica. Trgovao je i sa žitaricama i sa stokom. Nije se libio bilo čega što je donoslilo profit. Posedovao je jednu od ukupno šet parnih mašina za vršenje u Novom Sadu, bio je akcionar i član Upravnog odbora Novosadske banke. Možemo zaključiti da je na poslovnom planu Gavru pratila srećna zvezda, pošto su mu se poslovi razvijali do neslućenih razmera. O Đorđevoj majci Mariji, rođenoj Kostić 1814. godine, se ne zna previše. Poticala je iz Čerevića i doživela je duboku starost. Marija i Gavra su imali troje dece, ćerku Veru i sinove Tošu i Đoku. Dok o Veri i njenom životu nemamo dostupne istorijske izvore, znamo da su roditelji nadživeli oba sina, koji su preminuli bukvalno jedan za drugim, za nekoliko meseci. Đoka je preminuo u tridesetoj godini života, a Toša u četrdeset i drugoj. Za razliku od Đorđa, čija su interesovanja bila beskrajna, Toša je radio zajedno sa ocem Gavrom, spremajući se da nasledi njegovu trgovačku imperiju. Međutim, tokom poslovnog puta u Beč Toša je naprasno preminuo. NJegovo telo je parobrodom prevezeno u rodni Novi Sad, gde je sahranjen. Gavra je umro u osamdesetoj godini života 1887. godine, a Marija u osamdeset i petoj godini, 1899. godine. Za tadašnje kriterijume, oboje su dočekali duboku starost. Đorđe Mijatović je rođen na proleće 1848. godine u vreme najvećih revolucionarnih previranja, odnosno nastanka Srpskog pokreta, koji je doveo do proglašenje Srpske Vojvodine na ovim prostorima. Osnovnu školu i Nižu gimnaziju je završio u Novom Sadu, a Klasičnu cistercitsku gimnaziju je učio u Pečuju, u Baranji. Ova ustanova kojom su upravljali cisterciti se smatrala za jednu od najkvalitetnijih gimnazija u Ugarskoj. U Pečuju nije bilo malo srpskih đaka, a o tome svedoči činjenica da su im prosvetni organi Ugarske dali da registruju kulturno udruženje „Srpska pečujska omladina“. Iz do sada nerazjašnjenih motiva, a koje savremenici i kasniji istoričari dovode u vezu sa Mijatovićevim temperamentom, Đorđe nije završio Pečujski gimnaziju, već se krajem svog gimnazijskog obrazovanja prebacio u Požun (Bratislavu) gde je maturirao. Požun je u tom periodu bio centar slovačkog nacionalnog i kulturnog preporoda, iako nije imao drugačiji status od ostalih gradova Mađarske. Mijatović je kao i drugi istaknuti srpski omladinci iz Vojvodine, nastavio školovanje na Pravnom fakultetu u Pešti. Pre toga su najčuveniji srpski pravnici ižli po znanje u Beč, ali kada je postalo jasno da će doći do prekompozicije Habzburške monarhije u pravcu jačanja veće mađarske samostalnosti, postalo je jasno da će poznavanje mađarskog jezika i ugarskog prava postati neophodno za uspešniju karijeru u advokaturi i drugim pravnim poslovima. Procenivši da kvalitetnije obrazovanje može da dobije u zapadnoj Evropi, Mijatović je napustio Budimeštu i Pravni fakultet, te otišao u Cirih. Nakon kraćeg zadržavanja tamo, rešio je da školovanje nastavi na Sorboni u Parizu, gde je takođe upisao prava. Ovakve, neverovatne mogućnosti, Mijatoviću su bile raspoložive isključivo zbog obimnog finansiranja od strane prebogatih roditelja. Nakon što se skrasio na Sorboni, počeo je da izučava politička i društveno ekonomska kretanja, u čemu mu je od presudnog značaja bilo perfektno poznavanje francuskog jezika. Svoja zapažanja je slao Svetozaru Miletiću u Novi Sad, koji ih je često objavljivao u „Zastavi“. Posebno je bitna njihova prepiska o republikanskom, demokratskom pokretu u Španiji, s obzirom na to da je i sam Miletić baštinio republikanska uverenja, što je u okvirima Dunavske monarhije i kneževine Srbije smatrano za tešku političku jeres. U Parizu je Đorđe postao član za tadašnje pojmove ekstremno levičarske organizacije „Zavera“. Ova organizacija je nastala u Bavarskoj, odakle se izmestila u Pariz nakon trijumfa konzervativne reakcije, po svršetku Austrijsko-pruskog rata. Sam Mijatović je postao jedan od najaktivnijih pripadnika „Zavere“. Makon dvogodišnjih studija u Parizu, koje je iz nepoznatih razloga napustio, Mijatović se obreo u Americi. U pismima koje šalje iz Amerike, vidi se potpuno političko distanciranje Mijatovića od tzv. Stare omladine i Svetozara Miletića, u korist Svetozara Markovića i Nove omladine, tj. socijalističkog krila Ujedinjene omladine srpske, u kom su značajan uticaj imali Vršački socijalisti, na čelu sa Jašom Tomićem i Lazom Nančićem. Zbog svog određenja ka socijalističkoj republici, nasuprot demokratskoj, liberalnoj, Mijatović je u periodu postojanja socijalističke Jugoslavije dobijao znatno veći istorijski značaj u odnosu na njegova realna dostignuća u politici. Tokom vremena u kom je živeo, Ugarska je bila znatno zaostalija u odnosu na zapad Evrope, kako privredno i ekonomski, tako i društveno-politički. Teško bi se bilo koji idejno-politički obrazac koji je postojao u zapadnoj Evropi mogao u datom istorijskom trenutku preslikati bez značajnijih adaptacija u političku zbilju vojvođanskih Srba. Sasvim je moguće da se u Švajcarskoj, Francuskoj, Americi i posebno Britaniji, Mijatović isticao svojim bogatstvom i poreklom, što opravdava sazrevanje njegovih ličnih uverenja u socijalističkom smeru. Povratkom Đorđa Mijatovića u Novi Sad 1872. godine, došlo je do prvog dokumentovanog idejnog razmimoilaženja Miletićevih liberala sa socijalistima i to konkretno sa Mijatovićem. Još početkom iste godine, Mijatović je proredio svoje tekstove slate „Zastavi“, a umesto toga je počeo da ih često šalje Markovićevom „Radniku“. Podrobnija naučna analiza bi verovatno mogla da utvrdi obim ove saradnje, pošto većina tekstva je objavljivana bez potpisivanja autora. Pod uticajem Markovića, Đoka Mijatović je u Novom Sadu osnovao časopis „Jednakost“. Smatrajući da Bečkerečki program nije u potpunosti odgovorio na sve narodne zahteve, na stranicama „Jednakosti“ 1872. godine je izneo svoj politički program pod nazivom „Jednaka prava, jednake dužnosti i jednaka slobode za sve“. Mijatovićev politički program je insistirao na opštem pravu glasa za sve stanovnike Ugarske. Zahtevao je decentralizaciju i jačanje opštinskih samouprava. Tražio je da se svi zakoni usvajaju na referendumu. Zahtevao je racionalizaciju državne uprave, drastično smanjenje činovnika, te smanjenje plata visokih činovnika. Program je predviđao ukidanje stajaće vojske i naoružavanje naroda, koji bi sam sebi starešine birao. Smatrao je da svaki građanin ima pravo da predlaže zakone. Insistirao je na progresivnom oporezivanju, ali i ukidanju bilo kakvog oporezivanja za one čiji je godišnji prihod bio 400 forinti i manji. Tražio je ograničenje rada, kako u fabrikama, tako i na poljima, na osam sati. Protivio se prodaji i plenidbi imovine, koja bi garantovala prihod od pomenutih 400 forinti. Zalagao se za obavezno besplatno obrazovanje, obavezno državno staranje o invalidima i nemoćnima. Tkođe, Mijatovićev program je propagirao i najšire građanske slobode. Ipak, ovaj program je donekle ostao mrtvo slovo na papiru, pošto nije formirana politička stranka koja bi se zalagala za njega ozbiljnije. Svakako da su vršački socijalisti, potonji radikali, bili bliski ovom program, ali su oni od 1887. do 1902. godine bili na pozicijama Bečkerečkog programa, dopunjenog socijalnim zahtevima. Po Mijatovićevim shvatanjima najpoznatiji socijalista i komunista bio je Isus. Zbog ovog stava došao je u sukob sa brojnim klerikalcima. U svom programu Đoka ni na jednom mestu ne koristi termine socijalizam, socijalistički pokret, socijalistički organ, upravo iz namere da svojoj političkoj formaciji da legalne okvire. Usled sticaja različitih okolnosti, vezanih za poplave u Novom Sadu, propast revolucionarnog socijalističkog pokreta za koji se pretpostavlja da je formiran oko Mijatovića i Markovića u Novom Sadu, „Jednakost“ prestaje da izlazi. Mijatović ponovo odlazi u Cirih gde studira medicinu, istovremeno radeći na najboljim ciriškim klinikama i laboratorijama. U Cirihu 1875. stiče titulu doktora medicine. NJegova disertacija u oblasti ginekologije je publikovana na nemačkom jeziku i imala zapaženu ulogu u medicinskim krugovima. Naredne dve godine Mijatović je radio kao lekar u engleskim i holandskim kolonijama na Dalekom istoku. Smatra se da je proputovao veliki deo ovog područja, a da se najviše zadržao u Surabaji. Tokom ove misije, Mijatović se razboleo od indijske groznice. Vrativši se u Novi Sad, Mijatović se oženio sa Sofijom Mandić, ćerkom Teodora Mandića, jednog od najznačajnijih srpskih pravnika i dobrotvora. Tri meseca nakon venčanja, nakon povratka sa svadbenog putovanja po zapadnoj Evropi, Đorđe Mijatović je iznenada umro od tada veoma retke bolesti – antraksa. Nakon Đokine smrti Sofija je rodila njihovog sina Aleksandra, koji je umro kao dete sa četiri godine. Odmah po smrti došlo je do konflikta između udovice i porodice Mijatović oko imovine pokojnog Đorđa.
Ostavi komentar