Dosije Jevreji II – HOLOKAUST

20/01/2021

Autor: Danilo Koprivica, politikolog

Živimo u vremenu u kome značajan deo međunarodne javnosti očekuje od Srbije i od srpskog društva, da se iskrenije suoči sa nedavnom prošlošću, smatrajući taj proces gotovo eliminacionim testom demokratije. Svesni neminovnosti suočavanja, u potrazi za mogućim rešenjima, posegli smo za istorijskim primerima iz dvadesetog veka, na osnovu kojih ćemo pokušati da se podsetimo ali i da naučimo kako su se, sa vlastitom prošlošću, suočila društva koja sebe smatraju demokratijama.

Holokaust je sistematski državni progon i genocid nad različitim etničkim, verskim i političkim grupama ljudi tokom Drugog svetskog rata od strane nacističke Nemačke i njenih saradnika. Holokaust, za razliku od genocida, zapravo nema pravno utemeljenje već se koristi za imenovanje najstrašnijeg genocida koji novija istorija pamti.

Iako se u užem smislu odnosi na genocid počinjen nad Jevrejima, u širem smislu se odnosi  na sve one etničke i društvene grupe koje su bile cilj sistematskih egzekucija, kao što su to bili Romi ili Srbi u NDH.

Termin genocid je povodom jermenskog stradanja 1915. godine formulisao Rafael Lemkin, pravnik, Jevrej iz Poljske. Termin  Holokaust  u aktuelnom značenju, prvi put  je upotrebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Nemačke. Jevreji za njihovo stradanje u nacističkom periodu kažu Šoa. Isprva su koristili reč Hurban koja znači uništenje ali je bila previše vezana za uništenje dva hrama. Termin Šoa se danas koristi u nekim frankofonskim zemljama i u Izraelu, dok je ostatak sveta usvojio reč Holokaust, iza kojeg stoji religijsko značenje koje govori o žrtvovanju spaljivanjem cele žrtve.

 

HOLOKAUST- BROJKE

Ukupan broj jevrejskih žrtava: preko 6 miliona ili 2/3 predratne evropske populacije.

Broj žrtava u logorima: preko 3 miliona.

Broj logora i sabirnih centara na tlu Evrope: 42.500 (7.000): u zavisnosti od procene i od karaktera logora i centara.

Aušvic: 1.500.000 žrtava (preživelo 7.000).

Treblinka: 900.000 žrtava (preživelo 50).

Sobibor: 200.000 žrtava.

Logor Belzek kod Lublina: 435.000 žrtava (preživelo dvoje).

U Belzeku, na mestu pošumljene površine i ekonomskog dobra, koji su Nemci podigli po rušenju prvog logora iz operacije „Rajnhard“, jasno memorijalno obeležje je postavljeno tek 2004. godine.  Do tada se nije jasno znalo ko, kada i kako je stradao u barakama na kojima je pisalo: „sobe za kupanje i udisanje“.

 

HOLOKAUST I NACIZAM

Uprkos činjenici da se 100.000 Jevreja u Velikom ratu borilo na nemačkoj strani, a da je njih 12.000  dalo život za Nemačko carstvo, oni su u javnosti optuženi za ratnu sabotažu i izdaju. To nepoverenje u nemačke građane jevrejskog porekla, provlačilo se od samog početka ratnih sukoba. Tim povodom je još krajem 1914. godine pruski ministar rata  doneo naredbu o potrebi dokazivanja vojnog angažovanja jevrejskih vojnih obveznika.  „Dokaz o službi vojno obaveznih Jevreja“ kako je zvanično glasio naziv naredbe, zapravo je predstavljao akt o popisivanju vojnika jevrejskog porekla.

Katastrofalna ekonomska situacija i dalekosežne posledice Velikog rata, stvaraju uslove da Adolf Hitler dođe na vlast 1933. godine. Nacizam postaje zvanična ideologija a «naučni rasizam» i antisemitizam nemačka svakodnevica. Svako opoziciono delovanje, naročito ono koje se na bilo koji način dovodilo u vezu sa Jevrejima, brutalno je gušeno. Pritisak se pojačava sa Hitlerovim preuzimanjem apsolutne vlasti 1934. godine. U tu svrhu je marta 1933. godine osnovan logor Dahau. Hajnrih Himler, šef policije u Minhenu, je zvanično opisao logor kao «prvi koncentracioni logor za političke zatvorenike». U periodu 1933-1945. godine oko 3,5 miliona nemačkih građana  je bilo u njemu, a 77.000 je ubijeno.

Nirnberški mitinzi su bili redovni godišnji skupovi Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije (NSDAP).  Na mitingu 1935. godine usvojeni su tzv. Nirnberški zakoni koji su se temeljili na «naučnom rasizmu» i na antisemitizmu. Zakonom, Nemci su bili oni ljudi kojima su babe i dede sa obe strane bili Nemci ili srodne krvi. Jevreji su bili oni, kojima je troje ili četvoro predaka bilo jevrejske krvi. Ostali su bili «mešane krvi». Ovim zakonima, Jevreji su lišeni nemačkog državljanstva i učešća u javnom životu, a postalo je zabranjeno stupati u bračnu zajednicu sa njima ili sa njima održavati seksualne odnose.

Na osnovu Nirnberških zakona, 28.10.1938. godine je uhapšeno i za Poljsku deportovano oko 17.000 Jevreja, koji su danima bili zaglavljeni između dve granice. Heršpel Grinspan, Jevrejin koji je uspeo da izbegne hapšenje i da pobegne u Pariz, dobivši pismo od porodice, 7. novembra ubija sekretara nemačke ambasade,  9. novembra otpočinje „spontani bes nemačkog naroda“ u kome je uništeno 1574 sinagoge, oko 7.000 jevrejskih radnji i mnoga groblja, a ubijeno je oko 100 ljudi. Uhapšeno je 20.000 Jevreja i odvedeno u logore, a Jevreji su kolektivno kažnjeni od strane nemačke države sa kaznom od milijardu maraka koja je nasilno naplaćivana.

Iako je značajan broj Jevreja oslobođen iz logora s početkom Drugog svetskog rata, ubrzo nacistička mašinerija počinje da stremi finalnom  rešenju jevrejskog pitanja. Konferencija u Vanzeu, kraj Berlina, 20. januara 1942. godine kojom je rukovodio Rajnhard Hajdrih, donela je sve teorijske i akcione smernice za „Konačno rešenje“. Nakon konferencije, otpočinje operacija „Rajnhard“ i ubrzana likvidacija sve većeg broja Jevreja, tj. oko 15.000 ljudi dnevno. O suštini donetih dokumenata i planova, dovoljno govore svi nadimci Rajnharda Hajdriha : „čovek sa gvozdenim srcem“ , „Bog smrti“, „praški kasapin“ , „Mojsije Handel“. Ubijen je od strane čeških partizana, nedaleko od Praga, novembra 1942. godine.

DENACIFIKACIJA

Denacifikacija je zamišljena kao društveni proces kojim se želeo učiniti kompletan politički, ideološki, kulturni i svaki drugi otklon Nemačke od nasleđa Hitlerovog nacional-socijalizma. Bio je to niz sudskih procesa, zabrana učešća u javnom životu, zabrana političkog organizovanja, brisanja toponima…

 

NIRNBERŠKI PROCES

Pred sud su izvedena 24 zločinca. Tokom 218 dana, sud je saslušao 240 svedoka i uzeo na uvid više od 300.000 pisanih izjava. Zapisnik sa saslušanja sadrži 16.000 stranica.

Presude su donete 1. oktobra 1946. godine: 3 oslobađajuće, 12 smrtnih, 7 zatvorskih, a  2 procesa su prekinuta. Poslednje suđenje završeno je u aprilu 1949. godine.

Među optuženima je bilo vojnih i policijskih komandanata, ministara, ideologa, urednika štampanih medija… Pred sud nisu izvedeni Hitler, Gebels i Himler.

Pred američkim vojnim sudovima usledilo je još 12 suđenja protiv 185 istaknutih nacista, a  24 su osuđena na smrt.

Tokom suđenja u Nirnbergu, koji je s jasnom namerom izabran za mesto procesa, stizali su  prigovori zbog odsustva nemačkih i neutralnih sudija, zbog previše pisanih izjava bez pojavljivanja svedoka, da je to sud pobednika, a ne pravednika…

U Ženevskoj konvenciji iz 1864. godine postojala je definicija ratnih zločina, ali zločini protiv čovečnosti, napadački rat ili zločini protiv zakona i običaja ratovanja, odnosno zločini protiv svetskog mira, kako je to definisano u Nirnbergu – ranije nisu postojali.

Zato se istorijskim, smatraju sledeće reči Roberta H. DŽeksona, američkog glavnog tužioca:

„Četiri velike nacije, ispunjene snagom pobede i bolno izmučene nepravdom, ne žele osvetu, već dobrovoljno predaju zarobljene neprijatelje u ruke zakona. To je jedan od najznačajnijih ustupaka vlasti i moći pred razumom – ikada“.

Osnivanje suda se smatra temeljom međunarodnog prava. Na osnovu njegovog rada,  UN su osnovale Sudove za bivšu SFRJ i za Ruandu i Međunarodni krivični sud u Hagu.

 

Zakonom o likvidaciji nacizma i militarizma iz 1946. godine bili su određeni stepeni odgovornosti nacista (glavni krivci, aktivisti, manji krivci i podanici), a svaki punoletan Nemac morao se podvrgnuti procesu sudske denacifikacije. U zapadnoj zoni, do 1949. godine postupak je prošlo je oko 2,5 miliona Nemaca, od čega je više od 1/2 označeno sledbenicima, a 1/3 je oslobođena svih optužbi. Više od 800 ljudi je osuđeno na smrt. U sovjetskoj zoni, 150.000 ljudi je odvedeno u logore, u kojima je najvećim delom  usled teških uslova života i rada, stradala najmanje 1/3 logoraša.

Paralelno sa nedoslednom denacifikacijom, dolazilo je do preuzimanja i prisvajanja tehnoloških rešenja, preuzimanja istaknutih naučnika, nasilnog oduzimanje pa i pljačke dobara, odmazde i osvete bez sudskih procesa, masovnih silovanja…

Od 1951. godine proces gubi na intenzitetu jer se pažnja zapadne javnosti usmerava ka komunizmu, a svi kapaciteti Zapadne Nemačke angažuju se u tom kontekstu. Sredinom 1951. godine denacifikacija je i zvanično završena donošenjem „Zakona o završetku procesa denacifikacije“.

Bez velike dileme, jasno je da je čišćenje Nemačke od nacizma bilo minimalno i selektivno.

NEMAČKA DANAS

Angela Merkel je prvi put posetila Aušvic 2019. godine u četrnaestoj godini svog premijerskog mandata. Do tada posetila je već Buhenvald, dva puta logor Dahau i pet puta muzej Jad Vašem.

Ovo je bila prva poseta nemačkog zvaničnika isključivo logoru. Pre nje, Aušvic su u sklopu posete Varšavi posetili i Helmut Šmit (1977), koji je i sam bio vojnik Vermahta i Helmut Kol (1989), koji je tokom obraćanja prvi put spomenuo Jevreje kao glavne žrtve.

Nemačka  finansira fondaciju Aušvic-Birkenkau a tokom pomenute posete logoru,  Merkelova je najavila dodatnu podršku od 60 miliona evra. Ove godine Nemačka daje jednokratnu pomoć od 500 miliona evra preživelima, koji su Nemačku napustili pre pogroma, i danas žive širom sveta. Reč je o 240.000 ljudi koji nemaju nemačke penzije, a sredstva se daju zarad podrške u aktuelnoj pandemiji. U 2021. godini u sklopu redovnih godišnjih davanja za socijalnu podršku najugroženijim žrtvama nacizma, izdvaja se 545 miliona evra prema dogovoru sa Konferencijom za jevrejska materijalna potraživanja (NJujork, Klejms konferens). Od 1952. godine u dogovoru sa Konferencijom, isplaćeno je preko 80 milijardi evra na ime reparacija.

 

Holokaust-  JASENOVAC

Prof. dr Gideon Grajf, istoričar specijalizovan za Holokaust, pre svega za logor smrti Aušvic autor je izuzetno značajne monografije „Jasenovac – Aušvic Balkana – Ustaška imperija okrutnosti“. NJegove reči su:

„Jasenovac je daleko brutalniji od Aušvica.”

Tokom prve posete Aušvicu, 2019. godine, Merkelova je uputila više jasnih poruka. Za nas, zbog našeg iskustva sa progonom Jevreja u okupiranoj Srbiji, koja je bila pod nemačkom Vojnom upravom, i određenih dilema u našem društvu, poseban značaj imaju sledeće reči:

„Osvjenćim je u Poljskoj, ali je u oktobru 1939. godine Aušvic bio anektiran kao deo nemačkog rajha. Aušvic je bio nemački logor istrebljenja, kojim su upravljali Nemci. Važno mi je da naglasim ovu činjenicu. Važno je jasno imenovati zločince. Mi Nemci to dugujemo žrtvama i sebi“.

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja