Autor: Jovan Kovačev
Hrvatska je u regionu u poslenje vreme možda i najpoznatija po sportu i to uglavnom fudbalu u kom su postigli značajne uspehe. Pored blagog interesovanja za hrvatski fudbal, u Srbiji su (ne)začuđujuće već nekoliko godina takođe vrlo popularne hrvatske sapunice. Smatram da ne treba pominjati kvalitet sapunica, s obzirom da sam žanr upućuje na niži kvalitet u kom na žalost ili na sreću učestvuju i srpski glumci. Međutim svakako treba istaći da hrvatska kultura ima i drugih reprezentativaca na polju sedme umetnosti ali i književnosti, a to je svakako Mate Matišić. Pisac koji se i na prvu i na drugu loptu doima kao vrlo interesantan reprezentativac hrvatske kulturne scene. Matišić je dramski pisac, džez gitarista, kompozitor filmske muzike i filmski scenarista. Kao pojava je interesantan, ne samo zato što je objektivno dobar dramski pisac, već i što nije toliko javna ličnost u nekom svakidašnjem smislu reči. Primera radi, ne može se naći puno intervjua koje je dao za medije, kako to obično biva sa piscima iz Srbije i regiona, a da je sa druge strane on i dalje donekle kontraverzna i poznata pojava u hrvatskom društvu i šire. I to ne samo zato što su u hrvatskom pozorišnom i filmskom svetu pisci i reditelji najpopularniji, već pre svega zbog toga što se Matišić na zaista precizan način bavi bolnim i često tabuiziranim problemima unutar hrvatskog društva. NJegova dramska dela kao i filmski scenariji upućuju nas na stanje u hrvatskoj danas, uključuju teme rata i njegovih posledica u posleratnoj Hrvatskoj, kao i temu ili fenomen Srba u hrvatskom društvu danas. Stoga, iako se nećemo baviti tekstovima koji upućuju na ove teme u Matišićevim dramama, nije ih na odmet pomenuti jer srpskoj publici mogu dati priliku da se upoznaju sa Hrvatskom danas iz pozicije drugosti koje se to stanje tiče. Zapravo, stanje iz kojeg može da se uoči šta su to bitne razlike između percepcija rata iz hrvatske i srpske pozicije, kakve su to posledice rata u Hrvatskoj i kakav je to ideološki, pa i ideološko-istorijski narativ koji preovladava.
Mate Matešić, kao što smo već spomenuli, predstavlja interesantnu umetničku pojavu, bavi se komponovanjem muzike za film i pozorište, ali i pisanjem kako drama za pozorišno izvođenje, tako i scenarija za filmove. Bitno je istaći da je njegov rad na filmu kao kompozitora takođe vrlo značajan, koliko i njegov scenaristički rad. Kada su u pitanju scenaristički radovi, uglavnom je reč o adaptacijama njegovih drama: „Nije kraj“ (2008), „Ničiji Sin“ (2008), „Svećenikova dijeca“ (2013), i poslednji film u nizu „Koja je ovo država?“ (2019). Nije se teško odlučiti kada su u pitanju favoriti, jer se njegov rad najpotpunije ostvaruje u saradnji sa reditljem Vinkom Brešanom koji je ni manje ni više sin dramskog pisca Iva Brešana. Stoga se pored dobre komunikacije, muzike i zaista uspelih filmova može zaključiti da se filmski tandem Matišić-Brešan razume jer i polaze iz iste tradicije kojoj pripada i stariji Ivo Brešan. Kako u svom tekstu predgovora „Ničiji sinovi i svačije drame“ i primećuje reditelj Marko Misarača:
„U njegovom stvaralaštvu prepoznajemo da najočigledniji uticaj potiče od Ive Brešana i Dušana Kovačevića, dvojice reprezenata balkanske i južnoslovenske crne komedije.“ (Misirača 2019:8)
Vinko Brešan u svom osvrtu na saradnju sa Matišićem, istakao je kako nije želeo da radi Matišićeve drame iz straha da ih ne pokvari. Međutim, kada se prvi put osmelio, a na kraju i dobio zasluženi uspeh zaželeo je nastaviti zajednički rad na njegovim tekstovima i u pozorištu i na filmu, istakavši možda i najbitniju stvar za jednog reditelja u odnosu prema piscu: „NJegov svijet je svijet za koji vjerujem da ga razumijem“. (Brešan Vinko, 2019: 15). Kasnije to i dokazuje u uspešnim filmskim ostvarenjima, vrednim pažnje. I Vinko Brešan će se osvrnuti, na posmatranje Matišića kao nastavljača tradicije crne komedije bliske Ivu Brešanu, dajući nešto drugačiju distinkciju između dva autora:
„Vrlo često oni koji pišu i razmišljaju o Matinim tekstovima ne vide važnu razliku. Ivo Brešan je realista, njegove rečenice su realistične. Matine rečenice su također realistične, ali njegove tekstove ne vidim kao realistične. Za mene je Mate pisac noćnih mora, snoviđenja, nadrealizma“. (Brešan 2019: 15).
Čime zapravo možemo zaključiti da je tvrdnja M. Misirače tačna kada Matišića dovodi u vezu sa Dušanom Kovačevićem. Pre svega zbog izbora tema, srodnosti po tragikomediji, crnoj komediji ali i sličnosti svetova u kojima se nalaze likovi u njihovim dramama. Stvarnosti u kojima se odvijaju drame ova dva autora, obično su pomerene iz stvarnosti kakvu poznajemo. Realizam nije nužno važan, i ostaje samo na nivou motivacije likova da čak i u zaista čudnim, bizarnim i nestvarnim okolnostima ostanu koherentni svojoj karakternoj prirodi. Ono što dodatno spaja ova dva autora je neodredivost žanra njihovih tekstova, koji klize čas u komediju, čas u tragediju – čineći tako specifičan žanr tragikomedije ili crnohumorne drame, karakteristične kako za Kovačevića, tako i za mlađeg Matišića. Možda i najjača, opsesivna tema obojici autora jeste smrt i neraskidivo je vezana i za jednog, i za drugog. Stoga lako možemo porediti Kovačevićeve „Maratonce“ i na primer Matišićevu dramu „Sinovi umiru prvi“. Književna veza između srpskog i hrvatskog autora verovatno će biti podrobnije analizirana u budućnosti, s obzirom da je 2019. godine, „Službeni glasnik“ objavio sabrane drame Mate Matišića. Takođe i zbog činjenice da se i sam Matišić probija na repertoare srpskih pozorišta kao vrsni komičar u adaptacijama srpskih reditelja.
Balon
„Balon“ Matišićev dramski tekst iz 2010. godine, takođe predstavlja dramu sa neodredivim žanrom. Iako je načelno u pitanju komedija, ova drama zapravo obrađuje temu traume zbog smrti deteta i pokušaja da se kroz umetnost popravi stanje osobe koja je traumirana.
Glavni lik drame je Filip, popularni pozorišni glumac. Na vrata stana u kojem živi sa svojom ženom Nives, iznenadno pokuca novi komšija sa predlogom da Filip razveseli njegovu ženu jer je obolela od depresije. Posle shvatamo da je depresija izazvana smrću njihovog sina Frana, nakon koje se muž nekako oporavio ali njegova žena ne. Posle malog nećkanja i odbijanja akontacije koju mu je komšija nudio, Filip ipak pristaje da pokuša da pomogne i uputi se u komšinicin stan. U stanu zatiče ženu koja u rukama drži žuti balon i ne ispušta tokom celog trajanja drame. Neprijatnu tišinu i samu neprijatnost celokupne situacije Filip zapravo izbegava svojom igrom, odnosno glumom i pričom. Konstelacija odnosa je slična onoj u Andrićevoj priči „Aska i Vuk“, samo znatno obrnuta. Glumac poput Aske ne igra da bi spasio sebe od Vuka, koji može reprezentovati depresiju ili traumu. Glumac igra kako bi probudio razum i izbavio Vuka od njega samog. U Filipovoj priči nasuprot pomenutoj nema ničega naročito lepog, ali ima svakako humornog i komedijantskog. NJegova priča počinje sa uvođenjem lika inspektora koji mu daje ponudu da prerušen u sveštenika uzme ispoved mafijaša na samrti i tako pomogne pravdi. Inspektor je ujedno i rođeni brat blizanac mafijaša Šacka, kog Filip treba da ispovedi, odnosno špijunira. Glumac to sa druge strane mora prihvatiti, jer je njegovoj ćerci pronađena marihuana i zbog toga ona može imati problem. Drugi segment priče sa inspektorom i mafijašem, predstavlja priča u priči, odnosno metatekst koji je u potpunosti komičan. Pored inspektora, nosilac komičnosti je svakako mafijaš Šacko, koji govori na tvrdom dalmatinskom dijalektu i navodno umire od raka, pa želi čist leći u „tabut“. Kada se stavi na stranu sva bizarnost i simpatičnost lika, reč je o zaista negativnom junaku, te ni njegovi gresi nisu mali. Uključuju i to da je spavao sa inspektorovom (bratovom) ženom, koja se posle neuzvraćene ljubavi ubila, preljubu, iznudu, ali i ubijanje i odlaganje leševa u temelje zgrada koje je gradio. Upravo kroz epizodu u kojoj se Šacko priseća sna u kojem sanja ruke onih koje je zazidao u temelje dobijamo potpuniju sliku njegove monstruoznosti, iako je on mefistofelovski šeretan:
„Šacko: Puno sam vam ja ljudi zabetonirao, moj velečasni…Puno…Evo preksinoć ležim i sanjam samo neke ruke kako vire iz betona…Shvaćate…Sve ja ko hodam, kao na nekom salomu između tih ruku koje se miču…Vako…(pokazuje ruke sa ispruženim prstima) Razne ruke, mlade, stare, muške, ženske…čak i dječije. “ ( Matišić 2019: 70)
Po ispovedanju, Filip odbija da dostavi trake sa audio zapisom inspektoru, shvativši o kakvom je čoveku reč, plašeći se za svoj život. Međutim, Šacko naposletku shvata da su mu rezultati dobri i da nema rak, te da neće umreti i to pripisuje čudu i ispovesti koju je dao Filipu, alijas fra Lovru. No, na kraju saznaje da je prevaren, ali i biva ubijen nedugo potom ne stigavši da naudi Filipu, čime se i njegova fantastična, duhovita i mračna priča u komšinicinom stanu završava. Na samom kraju ona ga upita kakvu sad predstavu sprema, a on joj odgovara:
„Filip: Spremam nešto…s nekom ekipom…Mali kazališni eksperiment, o smislu glume i tako nešto…dvije priče, u dva različita žanra…sa istim glumcima..isti glumci igraju više uloga koje se brzo izmenjuju…zavisno od pripovjedačeve perspektive… “ (Matišić 2019: 83).
Povratkom u prvi plan radnje, Filip nam zapravo razmotava klupko ove drame. Komšinica je gledala ili improvizovani deo već postojećeg rada ili čistu improvizaciju glumca koji je pokušavajući da pomogne, zapravo stvorio nešto novo. U uvodu drame „Balon“ naznačeno je da više glumaca igra iste uloge, npr. Komšiju, Inspektora i Šacka igra jedan glumac. Stoga, takođe, to dovodi u vezu Komšinicu sa balonom i gledaoca, od čije perspektive zavisi sagledavanje nekog narativa koji je postavljen na sceni. Ostaje još samo to pitanje „smisla glume“ ili smisla umetnosti uopšte. Po završenom poslu, glumac veruje da je gledalac odnosno komšinica prošla kroz izvesnu katarzu i prevazišla ono što je mučilo, a što predstavlja taj balon koji drži u ruci. Govori joj sledeće:
Filip: Sve vam to dolazi odavde…(pokazuje rukom na prsa) Zapravo iz daha…i suze…(žalostan izraz lica, gotovo počinje plakati). I smijeh…(smije se) Ha, ha…Sve odavde…dah je najvažniji…Možete i vi probati…Evo…Samo to u prsima otvorite i odmah možete biti smijeh…Evo…Probajte…
Potom joj se primiče i dodirne balon, što se ne završava dobro jer komšinica upada u neočekivanu psihozu, čuvajući balon od glumčevog dodira. Filipova žena i on pozivaju supruga, komšiju koji im se izvinjava što im nije objasnio sve u vezi balona, za koji na kraju saznajemo da ga je naduvao njihov sin poslednjeg dana svog života – i da njegova žena veruje da je unutra još uvek njegov dah ili delić sinovljeve duše. Zatim otkriva i svoju tajnu, da bi se balon odavno izduvao da ga on s vremena na vreme ne naduva. Tumačenje može ići u dva smera, odnosno da li je bilo dovoljno da glumac samo pomene reč „dah“ ili da dodirne balon, kako bi izazvao psihotičnu reakciju gledaoca? Validno može biti i jedno i drugo, ali to svakako aktivira pitanje umetničkog bavljenja temom koja je traumatična za nekog pojedinca. Ono što ova drama u nekom potkontekstu postavlja kao pitanje, jeste to da li gluma, a kroz glumu čitava umetnost, ima smisla. Posebno to onda kada već ta umetnost ne može da pomogne duboko traumatizovanom pojedincu da nađe način i prevaziđe svoju bol.
Ono po čemu je Matišić interesantan i zbog čega ova drama predstavlja vanredan primerak dramskog stvaralašta jeste to što on ne ostaje na pitanju. On je neko ko se bavi traumatičnim temama i događajima, kako društvenim tako i individualnim. Dakle on mora imati odgovor i verovati u makar neki smisao umetnosti. Ono što se može iščitati kao njegov odgovor, jeste to da glumčeva drama, odnosno priča koju je odigrao za komšinicu sa balonom ne nudi suočavanje sa traumom. Pri svakoj prilici da makar i stupi u dodir sa temom smrti deteta, glumac izmiče autocenzurišući sebe i ostale likove, koji u takvom trenutku postaju svesni da ih posmatra neko sa baš tim specifičnim bolnim iskustvom. Primeri se javljaju od samog početka konverzacije između likova Filipa i Komšinice, ali vratimo se na onaj pomenuti primer u kojem mafijaš Šacko pominje uzidane dečije ruke koje vire iz temelja.
Šacko: Razne ruke, mlade, stare, muške, ženske…čak i dječije…
Filip ponovo pogleda ženu sa strahom i nelagodom, a onda Šacka.
Šacko: (kao da je shvatio pogrešku, ženi sa balonom): Ne dječije…nije bilo dječijih…Samo odrasle ruke… (Matišić 2019:70)
Katarza zavisi i od gledaoca, ali i od glumca (umetnika). Gledalac mora biti spreman da se suoči, a glumac ili umetnik mora dovoljno pogurati gledaoca u prepoznavanje sebe i svog problema u onome što se dešava na sceni. Umetnost glume je u istini – nema katarze posle laži na sceni, jer nas laž neće naterati na preispitivanje i suočavanje sa nama samima. Strah umetnika da ne izazove neprijatnost i da ne povredi osobu sa određenim bolnim iskustvom, upravo je u ovom slučaju i uticala na to da joj on na kraju i ne pomogne, iako je mogao! Šta nam to govori o Matišićevoj drami? Drama koju mi čitamo umetnički je jača i značajnija u odnosu na metatekstualnu komediju koju gleda žena sa balonom, zato što je Matišić neko ko makar i indirektno veruje u utilitarnost i snagu umetnosti da menja stvari. Međutim, takva vera u umetnost ima smisla samo onda kada smo spremni na istinu, kada smo spremni da gurnemo prst i u sopstveno oko, ili da jednostavno probušimo i po neki svoj balon.
Literatura:
Misirača, Marko 2019. „Ničiji sinovi i svačije drame“, Drame, Mate Matišić, Službeni glasnik, Beograd. 7–11.
Brešan, Vinko 2019. „O suradnji sa Matom Matišićem“, Drame, Mate Matišić, Službeni glasnik, Beograd. 12 –16.
Matišić, Mate 2019. „Balon“, Drame, Službeni glasnik, Beograd. 43 – 89.
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar