Autor: Jovanka Simić, novinar
Preteču današnjeg doboša, udaračkog muzičkog instrumenta zastupljenog u simfonijskom i vojnom orkestru, kao i u manjim ansamblima savremene muzike, naročito u džezu i pop muzici, u Evropu su u srednjem veku doneli Saraceni.
Ovaj instrument, koji se sastoji od drvenog ili metalnog cilindra prečnika oko 35 cm i visine do 30 cm, sa obe strane „zatvoren“ kožom od čije zategnutosti zavisi visina tona proizvedenog udaraljkama, vrlo brzo je usvojen u Španiji, Nemačkoj, Italiji, Francuskoj, Engleskoj i Austrougarskoj monarhiji… Vojni orkestri su doboše koristili za signalizaciju i marševe.
Dobošarska služba bila je prezaposlena i u Srbiji, od Karađorđa i Prvog srpskog ustanka do 1918. godine. U Novom Sadu dobošarska služba pominje se u poveljama slobodnih kraljevskih gradova Novog Sada 1748. godine, Sombora (1749) i Subotice (1779). U tim poveljama navedeno je da je dužnost Grada da zaposli dobošara radi oglašavanja.
Kada su vojvođanske oblasti u sastavu Austrougarske oslobađane od Turaka, a pošto je feudalni sistem zamenjen novim državnim uređenjem, u (današnjoj) Vojvodini stvorene su nove granice i županije, kolonizovani su stanovnici iz Nemačke i sa drugih prostora. Iskrslo je i pitanje ko će biti komunikator između vlasti i naroda, jer narod je u to vreme u 99,9 procenata bio nepismen.
Stoga je u poveljama slobodnih kraljevskih gradova precizirano da je zadatak dobošara da obaveštava građanstvo u slučaju ratne uzbune i požara, uručuje pošiljke, ali i da sprema službene prostorije, preuzme brigu o loženju vatre, obavlja posao noćne straže i prati zarobljenike na sud.
Dobošar je pripadao grupi niže rangiranih opštinskih službenika u županiji, srezu, gradu ili opštini. Obavljao je poslove: spremanja službenih prostorija, loženje, uručivanje pošiljaka, obaveštavanje i reklamiranje (dobovanje i čitanje). U nekim mestima bio je zadužen i za noćno stražarenje i praćenje zarobljenika na sud. Bio je, takođe, uključen u popise stanovništva, kao i pregledanje biračkih spiskova. Sva svoja zaduženja dobošar je obavljao pod neposrednim nadzorom mesnog poglavarstva.
Dobošari su prevashodno imali dužnost oglašavanja naredbi organa vlasti, a plata im je bila među najnižim u upravi te su oni bili prinuđeni da dodatnu zaradu ostvaruju oglašavanjem privatnih vesti meštana. Imali su, takođe, i dužnost uzbunjivanja stanovništva u slučaju požara u mestu.
Važnu ulogu imali su dobošari i u procesu licitacije imovine dužnika čiji imetak je potpao pod plenidbu zbog nemogućnosti vraćanja duga. Ukoliko seljak, najčešće onaj koji je imao sitan posed, nije uspevao da skupi dovoljno sredstava da izmiri dug državi, dobošar bi mu se pojavio na pragu.
Pojava dobošara na kućnim vratima u najčešćem broju slučajeva značila je da će biti pročitana objava o javnoj prodaji imanja radi izvršenja sudske naplate poreza. Za imanje koje je na taj način bilo izgubljeno za vlasnika govorilo se da je „otišlo na doboš.“ Ovaj izraz preživeo je do današnjih dana, s tom razlikom što se umesto dobošara dužnicima u 21. veku na vratima pojavljuju – izvršitelji.
U spisima iz 18. veka pominje se još jedna, malo poznata dužnost dobošara – učešće u proceduri sprovođenja kažnjavanja batinanjem na „derešu“. Kažnjavanje je sprovođeno javno, na trgu pred zgradom magistrata, obično pazarnim danima, kada se u gradovima okupljao veći broj ljudi. Kažnjavanju su prisustvovali šef policije, lekar, tambur-dobošar i batinaš.
Obaveštenja narodu dobošari su započinjali rečima: „Daje se na znanje!“. U Šajkaškoj su neki dobošari običavali da uzvikuju: „Čujte i počujte!“, „Svakom se javlja…“, „Svakom se gazdi daje na znanje…“. U vreme nemačke okupacije dobošar je najavljivao zloglasnim povikom: „Achtung, Achtung! Es wird bekannt gegeben!“ („Pažnja, pažnja! Daje se na znanje!“). Ovakvo oglašavanje dobro nam je znano iz naše kultne televizijske serije „Salaš u Malom ritu“ Branka Bauera, emitovane sedamdesetih godina prošlog veka.
Dobošari su dobijali pisane naredbe koje su trebali da pročitaju narodu, a ako nisu bili pismeni, morali su da ih nauče naizust. To je praktikovano sve do početka 20. veka, kada je uspostavljen obavezan uslov da dobošar mora da bude pismen čovek.
U jednom dokumentu navodi se da je, uz sposobnost čitanja i pisanja, obaveza dobošara bila i da bude „tuljiv“ (pamtljiv), odnosno, da ima dobru memoriju kako bi bez greške upamtio tekst. Morao je, pritom, imati i jak, izražajan glas.
U listu „Brankovo kolo“ zabeleženo je da pravi dobošar mora imati „taku glasinu, da se onaj na trećem roglju mora uhvatiti za uši da ne ogluvi. Neću da bude posle izgovora: ‘E, nisam čuo – e, dobošar je nešto promuklo mrmljao’.“ Najveću pažnju naroda ubirao je dobošar koji je imao dara da naredbu pretoči u stihove. Poželjno je bilo i da je dobošar sklon doskočicama kako bi narod odvratio od negodovanja i kritike vlasti.
U svojoj knjizi „Daje se na znanje – javljeno“, inače prvoj knjizi o istorijatu dobošarstva u Vojvodini, viša arhivistkinja Arhiva Vojvodine u Novom Sadu, LJubica Budać, pored niza primera navodi i naredbu koju je dobošar iz Mokrina pročitao pred okupljenom svetinom 30. septembra 1941. godine:
„Pošto đonova od kože nema u dovoljnoj količini, upozorava se građanstvo da svaki po mogućstvu štedi svoje cipele i da ostavi samo za naročite slučajeve, kao za svatove, putovanja i tome slično. U kući imaju se upotrebiti cipele sa drvenim đonovima ili pak papuče, a u dvorištu i za ružno vreme – klompe.“ Godinu kasnije, u ratnim okolnostima, građanstvu je dato na znanje: „Svaki onaj ko ima šljiva mora kuvati pekmez, a ne peći rakiju“, te da se i od grožđa može kuvati pekmez „koji je vrlo hranljiv.“
Poželjno je, dakle, bilo da dobošar bude otresit, snalažljiv i komunikativan. Na ulici, u neposrednom kontaktu sa ljudima raznih nacija, staleža, zanimanja, opredeljenja i namera, on je najbolje osećao raspoloženje naroda prema novim zakonima, regrutaciji, porezima i nametima i drugim vestima koje se nisu uvek dopadale uhu slušalaca.
Dobošar sa dugogodišnjim radnim iskustvom uspevao je da ulično nezadovoljstvo na licu mesta izmišljenim dosetkama i šalama pretvori u rezignaciju i ugasi potencijalni bunt u začetku. Zato je bilo važno da on budu duhovit i dovitljiv.
Početkom sedamdesetih godina 20. veka, međutim, dobošare su potisnuli moderni mediji i masovno opismenjavanje življa. Lokalne vesti i dnevne novosti počele su da se emituju preko razglasnih stanica. Na banderama su instalirani trubasti zvučnici preko kojih su emitovana saopštenja, a nedeljom su se slušali fudbalski prenosi, muzika i govori Josipa Broza Tita. Razglasne stanice su montirane duž glavnih saobraćajnica. Štampa, radio i televizija ušli su u svako naseljeno mesto, svaku kuću. Vlast je prvi put mogla bez posrednika da komunicira sa stanovništvom. To je bio znak da dobošari odlaze u istoriju.
U Vojvodini jedino je severnobanatska opština Čoka u 21. vek ušla sa dobošarima. I danas se sa čokanskih ulica sporadično može čuti glas dobošara koji najavljuje najvažnije lokalne vesti. Želeći da očuva tradiciju dobošarske službe, preduzimljivo opštinsko rukovodstvo osmislilo je Međunarodni festival dobošara koji se održava početkom oktobra i postao je prepoznatljiva turistička manifestacija ovog kraja.
LITERATURA
Budać, LJubica, Daje se na znanje – javljeno!, Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“, Arhiv Vojvodine, (2019)
Ostavi komentar