DOĆI ĆE MENI UJAK
Doći će meni moj ujak
Pa ćemo onda videti
Čiji je ćaća patuljak
Ko će se majke stideti
Što si se sada zgučilo
Gurbeče crno strašilo
Ko da me nisi mučilo
I noću u snu jašilo
On će mi krila doneti
I onu zvezdu najbelju
A ti se kezi aveti
I cerekaj se gabelju
Eno u klanac zamače
Iza oblaka prominu –
Što li se majka zaplače
I kune kletu Sominu
On može podić Volujak
Preskočit preko Lelije –
Doći će vama moj ujak
Al čto ga nema gde li je
IZA GORA
Iako sam se nagledo čuda
I priviđenja i prelesti
I sada bi me trešnja u cvatu
Daleko nekud mogla odvesti
I mada sam se naguto bede
I zaludnosti naših buna
Još zna u suton iznenada
Da me uznese žalna struna
Nadiso sam se šume i sunca
I nagrtao zlatne pene
A glava seda naherena
U oblake bi opet da krene
Nalutao sam se kroz mećavu
Naprtio se snega i mulja
Ali mi na tren odreši krila
U zimsko veče prva pahulja
Načito sam se nebeskog štiva
U mahovini grobnog sloga
A jednako me tamo mame
Zovina frula i miris gloga
Naslušo sam se večne jeke
Pećina jama i ponora –
Ali još čujem onaj šapat
Što me doziva iza gora
ONO JE BIO SNIJEG
Ono bijaše snijeg što je imao krila
Pa sve zatrpa i po vodi se hvata
Šumi u suton kao kraljevska svila
I veže naše čuke za vrhove Karpata
A sa stepama sravni klance i bačije –
Po nama milost po groblju prospe đule
Čas bljesne zvijezda čas oko mačije
Iz tare krošnje iz bijele kule
Ono je bio snijeg gdje se labudi legu
Žeravica na kojoj još se duša grije
I vraća u radost prvome snijegu –
Ma kakve pahulje – slova iz Biblije
Što snose i šapću svevišnje poruke
U svakoj kolibi i u savardaku
A ne ove mrke umašćene guke
Koje od daha kopne još u zraku
Ono je snijeg bio i vo vjeki će sjati
Iz svake jame i iz grobnog mraka
A po ovome ja ne znam razabrati
Ni dječije stope od stopa kurjaka
DALEKO JE HILANDAR
Dosta je meni da bjecne iz mraka
Žižak suncokreta il plamičak maka
Da me ozeblog ponekad obasja
Kroz trepavice pšeničnoga klasja
Ono što trepti nad poljem u jari
Da me ko svoga zrikavci-brujari
Prizovu grešnog umornog od čuda
A lipa priđe i šapne – ovuda
I put do crkve za me je Golgota –
Razjarena pastva vazda srdit prota
Smrknuti đakon psalme mrmlja za se
A zvonar ko da poteže kajase
Vratio bih se da ne motriš s trona
Već od stovarišta Svetog Simeona
U mučalnicu u vrh petog sprata
Gde s dečjeg daha na onu se hvata
Nešto što svetli poput oreola
Al gaveljaam i ja pokraj Voždpetrola
U smućenom stadu ni jagnje ni zvere
Po svoj gutljaj nade i naprstak vere
A za naše grehe nesreće i muke
Majčice Sveta malo su tri ruke
I možda je bolje da do Tvoga hrama
Po spas i milost duša krene sama
Jer ja sam prepun pepela i gara
I ne smem takav u sjaj Hilandara
SVI ĆETE VI JEDNOM PISATI POEZIJU
I kad jesmo nišči iako živimo pseći
Svi ćete vi jednom na našu stanu preći
Kada u duši stisne a znam kako to stišće
I vi ćete na vetru loviti rime za lišće
I reči-pijavice privijat na uboje
Čim pčele očaja počnu u srcu da se roje
Neće vam biti do tog da s nama zbijate šale
Jer kud će vaše kćeri i sestrice ocvale
S kim ćete vino piti i rugati se knjazu
Osim sa ovim što su ogrezli u porazu
Eto pune su kese i bisage i čreva
Ali duši je malo – ona bi i da peva
A mi već gorki od carske mrzvolje
Procedićemo jetko – moglo je to i bolje
Ostavi komentar