Autor: Jovanka Simić, novinarka
Sto šezdeset leta navršilo se ove godine kako je u Novom Sadu rođen prvi naš akademski skulptor i rodonačelnik srpskog vajarstva, Đorđe Jovanović.
Na njegov impozantni vajarski opus i danas, 68 godina posle smrti, podsećaju brojna spomen-obeležja kosovskim junacima u Kruševcu, Josifu Pančiću, Jovanu Subotiću, Kosti Taušanoviću, Vuku Karadžiću i Vojvodi Vuku u Beogradu, knezu Milošu u Požarevcu, vojvodi Mišiću, Kosti Stojanoviću i Lazaru Pačuu na beogradskom Novom groblju, LJubi Nenadoviću u Brankovini, Savi Tekeliji, patrijarhu Brankoviću i Branku Radičeviću u Sremskim Karlovcima, Zmaju u Rumi…
U poznim godinama u svojoj autobiografiji Jovanović se ovim rečima osvrnuo na svoj život: „Mene je srpski narod voleo, ja sam za njega živeo i radio i ja se time ponosim“.
Rođen je kao najmlađe, sedmo dete u porodici. Otac Nikola Jovanović bio je učitelj, a majka Grkinja po imenu Johanida. Porodica se zbog očeve službe preselila u Požarevac, grad u kojem je Đorđe završio osnovnu školu. NJegov otac je u Požarevcu prijateljevao sa Đurom Jakšićem koji je takođe bio učitelj.
Posle majčine smrti Đorđe Jovanović dobio je dozvolu od Ministarstva prosvete 1879. godine da se upiše u beogradsku realku. Gimnaziju je završio 1882. godine a zatim Tehničku školu u Beogradu na Odseku za arhitekturu. Posle samo godinu dana studiranja, otputovao je u Beč na Akademiju likovnih umetnosti. Ni tu se nije zadržao duže od godine, te je otputovao u Minhen i nastavio studije na tamošnjoj Akademiji u klasi profesora Vidmana.
U Minhenu tokom studija oženio se Nemicom, Emom Viktorijom Šajtler. U tom, ne baš skladnom, braku rodila su se dvojica sinov – Aleksandar i Mirko. Ubrzo je, međutim, usledio razvod te je Đorđe oba sina poveo sa sobom 1887. godine u Pariz gde je nastavio studije. Brzo je napredovao te je za Svetsku izložbu u Parizu 1889. izradio skulpturu slepog guslara. Ovo njegovo delo nagrađeno je bronzanom medaljom. Naredne godine (1890) u klasi profesora Šapija i Enžablera dilomirao je vajarstvo. Postao je prvi srpski akademski vajar.
Iste godine, takođe u Parizu na svetskoj izložbi, zlatnom medaljom nagrađen je njegov Spomenik kosovskim junacima koji simboliše Srbiju, njenu viševekovnu duhovnu kulturu i borbu za oslobođenje. Ova skulptura izvedena je u duhu francuskog akademizma – piramidalnog je oblika a na vrhu su dominantne figure Boška Jugovića i vile. Uz njih autor je dodao i figure guslara i devojke, koja je personifikovala Srbiju.
Na reljefima, pak, prikazano je pričešće srpske vojske pred bitku na Kosovu i pogibija turskog sultana Murata. Na jednoj strani monumentalnog spomenika su grbovi Nemanjića i cara Dušana, na drugoj grb kneza Lazara i posveta „Srpstvo kosovskim junacima“, sa lovorovim vencem i palmovom grančicom u podnožju, dok je na južnoj strani grb Kraljevine Srbije iz 1888. i godina proglašenja Srbije kraljevinom (1882). Motivi na ogradi od livenog gvožđa oko spomenika predstavljaju stilizovane kosovske božure. Ovaj spomenik na kojem je Jovanović radio 12 godina svečano je otkriven na Vidovdan 1904. godine u Kruševcu povodom proslave stogodišnjice Prvog srpskog ustanka.
Francuski prestoni grad imao je veliku ulogu ne samo u umetničkom nego i u privatnom životu srpskog vajara. Tu je upoznao petnaestogodišnju Parižanku, Margaretu, koja mu je najpre pomagala u brizi o deci, a zatim mu postala druga supruga. Sin Mirko poginuo je u Prvom svetskom ratu na reci Marni 1915. godine kao dobrovoljac u francuskoj Legiji stranaca. Drugi sin Aleksandar sa srpskom vojskom prešao je Albaniju, a u posleratnom periodu živeo je u Maroku.
U Parizu je Đorđe Jovanović ostao do 1903. godine, a zatim se vratio u Srbiju. Najpre je u državnoj službi bio nastavnik crtanja srednjoškolcima, a 1905. postao prvi upravnik Umetničko-zanatske škole u Beogradu. Predavao je dekorativno vajarstvo, modelovanje, večernji akt i grafiku. Ratne godine proveo je u Francuskoj a zatim se ponovo vratio u Beograd.
Jedan je od osnivača a zatim i predsednika Udruženja srpskih umetnika „Lada“. Udruženje likovnih umetnika u Beogradu predvodio je od 1919. godine. Sve do penzionisanja 1926. godine bio je profesor u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji, a uporedo i inspektor Ministarstva građevinarstva. Godine 1920. postao je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Prvu samostalnu izložbu priredio je u rodnom Novom Sadu 1905. godine, a zatim u Beogradu. Nastavio je da izlaže na pariskim izložbama čak u 25 navrata, uključujući i međunarodne izložbe u tom gradu. Samostalno ili sa drugim umetnicima pojavljivao se sa svojim delima u Somboru, Zagrebu, Sofiji, Rimu, Lionu, Petrogradu, Rimu, Ženevi…
Posle srpske pobede nad Turcima 1912. godine, Jovanović je izradio skulpturu „Pobednik“, a za vreme bombardovanja Beograda u Prvom svetskom ratu, podstaknut tim slikama ratnih strahota, izvajao je skulpture „Žrtve bombardovanja“ i „Žrtve rata“. Postao je naš najtraženiji skulptor. Uz već navedene javne spomenike izradio je čitavu galeriju portreta-bista znamenitih ljudi, grupnih kompozicija, alegorija, pojedinačnih figura, reljefa, plaketa i medalja.
Na inicijativu Matice srpske 1925. godine da se u Novom Sadu Svetozaru Miletiću, najznačajnijem srpskom vođi severno od Save i Dunava u drugoj polovini 19. veka, postavi spomen-obeležje, Ivan Meštrović je Miletića izvajao zaogrnutog u dugi kaput, prkosnog, sa desnom pesnicom preteći uzdignutom. Suprotno Meštroviću, za tu priliku Đorđe Jovanović je narodnog tribuna „zaodenuo“ u građansko odelo, a njegov politički senzibilitet („Mi smo Srbi ali i građani!“) istakao je uzdignutim kažiprstom desne ruke.
Prevagnuli su Meštrovićeva vajarska slava i omiljenost u redovima srpske kraljevske dinastije, te njegov bronzani Miletić od 1939. godine krasi središnji novosadski trg i predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Novog Sada. Jovanovićev građanin Miletić, visok 60 cm, izliven je docnijih godina u tri primerka – jedan krasi OŠ „Svetozar Miletić“ u Zemunu, drugi je deo zbirke Muzeja Vojvodine, a treći je u novosadskom domu Svetozarevih potomaka.
Između dva svetska rata mnogo toga se promenilo, pa i shvatanje umetnosti. U jednoj knjizi slikar Uroš Predić se kritički osvrnuo na vajarstvo, navodeći da je Đoka Jovanović sledbenik klasičnog vajarstva prilagođenog oblicima modernog života od kojeg su nam ostali principi mere, jasnoće i skladnosti „ali da vajar nije pošao tragom modernih lutanja u traženju nečeg novog, nekih novih mogućnosti“. Predić konstatuje i da neki moderni umetnici mogu dati velika dela, pred kojima svet zapanjen stoji, ali se on istovremeno i pita: „Da li su ta dela i lepa?“
Iz ovog slikarevog osvrta jasno se može razumeti da su sa pojavom novih likovnih pravaca Đorđe Jovanović i akademski realizam duboko skrajnuti bez obzira na to koliko su vajar i njegov opus bili cenjeni. Jovanović, jedan od najdarovitijih, a bez dileme najplodniji srpski vajar prve polovine 20. veka, na kraju svoga života bio je sasvim zaboravljen.
Povodom njegove smrti 23. marta 1953. novine su šturom vešću obavestile javnost o njegovom odlasku. Do današnjih dana, bez obzira na nove poglede i pravce u umetnosti, preživela je njegova rečenica: „U umetnosti nema novog i starog, postoji samo dobra umetnost i rđava neumetnost“.
Ostavi komentar