Autorka: msr Isidora Bobić
U obrazloženju žirija koji je na konkursu Sterijinog pozorja za najbolji savremeni domaći dramski tekst za 2020/2021. proglasio delo „F 1001 ili procepi“ Milice Amidžić navedeno je da je reč o ostvarenju koje „odiše svežinom i bogatstvom jezika, aktuelnošću teme i uzbudljivim autorskim pristupom”. Pođimo i mi od tih odrednica, malo drugačijim redosledom. Literatura se oduvek bavi pitanjima čovekove duše, njene paradoksalne prirode, te trnovitog puta ka svrhovitosti i celovitosti. Postoji opravdana sumnja da bi autor koji je tek na početku svog stvaralačkog puta, pišući o egzistencijalnoj krizi mladog čoveka, o osećanju sveopšteg besmisla i nepripadanja svetu, mogao lako da sklizne u kliše i – samim tim – u patetiku. Izbegavši zamku literarnog uopštavanja; podražavanja ili recikliranja već viđenog, odnosno pročtanog, Milica Amidžić je, međutim, uspešno odgovorila na dva ključna zahteva – težina drame ogleda se u istovremenoj univerzalnosti i savremenosti teme, a njena visoka estetska vrednost u originalnim postupcima oblikovanja priče, likova, dramskih situacija i atmosfere, kao i u čistom, ekonomičnom jezičkom izrazu i umeću prilagođavanja diskursa temi.
Tematski okvir drame proizilazi iz karakterizacije likova posredstvom onoga što čine i govore. Ne bi bilo zgoreg poći od proste podele na muške i ženske likove, s obzirom na to da je već u prologu teksta napomenuto da je „priča koja sledi borba tri žene protiv dogme“. Drama komunicirara sa nekanonskim, gnostičkim spisima u kojima se otvoreno pominje da je među Hristovim učenicima – čak pokroviteljima – bilo i žena, od kojih se, kao što je dobro poznato, posebno izdvaja Marija Magdalena. Ženski likovi drame – Marina, Suzana i Jovana – osmišljeni su kao savremene inkarnacije triju Isusovih pratiteljki – Marije Magdalene, Susane i Joane. Kroz njih je prikazan odnos savremenog mladog čoveka prema Bogu – one „traže tajnu života jer im je dosadno“, pokušavajući da do spoznaje dođu prečicama – stimulansima u vidu seksa, alkohola i narkotika, zamenjujući katarzu ekstazom, duhovnost kratkotrajnim zadovoljstvima. Jedna od najvažnijih ideja drame jeste da Bog za savremenog čoveka nije mrtav – potreba za njim je itekako živa, ali je savremeni život doneo nove vidove potrage, koji najčešće vode u privid duhovne ispunjenosti. Zato Marina u jednom od svojih poetičnih monologa kaže da su Isus, Muhamed i Ješua „mrtvi za ovaj svet koji se hrani degenerisanim oblicima njihovih izvornih ideja“. Od ženskih likova ona jedina uspeva da detektuje razliku između istine i privida, ali tek nakon što postane svesna sebe kao celovitog bića. Tu dolazimo do autorkine intencije da ogoli neraskidivu, toksičnu uzročno-posledičnu spregu Sistema (društva, dogme) i Žene gde Žena podsvesno prihvata nametnutu ideju da je sama po sebi necelovita, da joj je potreban Muškarac – makar to bio i bog – kako bi ispunila svrhu svog postojanja. Marinina spoznaja da svet počiva na iluziji jednakosti ovenčana je njenim obraćanjem Bogu u kom kaže: „Ja osetim tvoju svetlost jer si ti taj koji je mene obasjao, ne dopunio“.
Autorkin feministički pristup obuhvata mnogo širi spektar opozicija od odnosa muško-žensko u smislu insistiranja na razlikama između polova (naprotv, insistira se na ontološkoj jednakosti). Recimo da bi oznaku masculine u ovom slučaju mogao da ponese čitav skup principa u kojima su oličeni zakoni društvenog sistema, kapitalističko uređenje sveta, potreba da se svakom stanju duše dodeli dijagnoza, potreba za posedovanjem, razum umesto intuicije, logika umesto logosa; sa druge strane, paradigmom feminine obuhvaćeni su pojedinac, komunizam kao utopistički ideal jednakosti, potreba da se svako stanje duše prihvati kao izvorno i autentično, potreba za slobodom, intuicija umesto razuma, logos umesto logike.
Figura boga, ili, preciznije rečeno – predstave o bogu, oličena je u jedinom muškom liku koji je u drami bezglasan. Kolos, nazvan verovatno po gigantskoj statui božanstva koja je simbolizovala jedinstvo naroda na Rodosu, ne vodi ni jedan dijalog ili monolog; na scenu uvek istupa nem, njegovo učestvovanje u dramskim situacijama uslovljeno je postupcima drugih likova. Tako odsustvo znaka postaje znak – svojim ćutanjem on predstavlja ideju da je „uzvišenost lična projekcija“, da je Bog u savremenom društvu relativizovan i da postoji samo u onom smislu u kom pojedinac u njega veruje ili ne veruje. Poistovećivanje Boga sa vrlo subjektivnim idealima prikazano je kroz susret ženskih likova sa Kolosom:
SUZANA:
On jeste. On jeste kao da sam neavisna, kao da postojim nezavisno od toga da prodajem svoje telo i moral zarad bazične stvari kao što je obrazovanje. On jeste, (…) kao da mogu sama sebi da platim školu. On jeste kao da imam diplomu kao da nosim plaketu kao trofej. On je moja diploma.
JOVANA:
On zaista jeste. On je jednakost, on je smrt kapitalizma. On je ultimativni socijalizam.
MARINA:
On je kao da su oni tu. Kao da nije tačno da ih nema.
Do krajnje subjektivizacije Boga, odnosno, „konstantnog generisanja novih bogova“ društvo je došlo smenom „velikih narativa“ novim vrednostima koje čoveka afirmišu kao božanstvo, dakle, idejom koju je Niče uobličio u termin „natčovek“. Narcisoidni kompleks je glavno obeležje generacije oličene u Marini, Suzani i Jovani. Pokušajmo da markiramo te navedemo i druga obeležja koja su im zajednička, a tiču se pogleda na svet i mesto pojedinca u njemu: svakodnevno blejanje, odlaganje životnih prekretnica za kasnije; kritikovanje društva bez konkretnog zalaganja za promene – filosofija koja se iscrpljuje u retorici; verbalno zalaganje za društvo koje je istovremeno liberalno i socijalističko; sklonost ka ekstremnom, kontroverznom ponašanju iz dosade; uverenje da se blagostanje zaslužuje bez ulaganja napora; poistovećivanje materijalne i duhovne sigurnosti… Jasno je da je autorkina satirička oštrica usmerena ka generaciji milenijalaca:
JOVANA:
Umesto što samo jedemo govna mogle bismo da se bavimo dobrotvornim radom.
MARINA:
To što ja postojim je dobrotvorni rad. (…) lepim ljudima idu pare mislim nisam ja to izmislila to je zakonitost ovog Sistema mislim da sam blagoslovena mislim da sam toliko jebeno blagoslovena jebena afrodita (…) volim tako te tipove koji će mi reći vidi koliko si sjebana obožavam takve ribe a ja se mislim u sebi daddy spasi me od sveta (…) onda bi mi on rekao devojko tebi treba Isus a ja bih mu rekla ali ti si moja religija dušo ti znaš taj smisao života (…) meni sve treba da pripada jer sam napuštena i svetski poredak treba da mi nadomesti ono što se nekada nalazilo u ovom krateru u mojoj duši, a (…) moja najbolja prijateljica živi u ogledalu i njoj jedino verujem (…) a tako je jedino i ispravo tako nam svet govori jer svet je jedino i isključivo u nama samima ja sam svet ja sam svet (…)
Pošto bi predstava, prema scenariju, trebalo da bude intermedijalna, muzika igra bitnu ulogu u zaokruživanju značenja određenih dramskih situacija. Marinino izvođenje numere Hundred dollar bill svetski popularne američke kantautorke Lane Del Rej ima vrlo složenu simboliku jer referiše na širi kontekst od onog koji otkriva sam tekst pesme koji govori o brzom i lakom dolasku do novca. Lana Del Rej kroz svoju umetnost nedvosmisleno zastupa poststrukturalističku filosofiju života u kojoj posebno insistira na relativizovanju hrišćanstva. NJene pesme sasvim otvoreno šalju poruku da Isus i glamur, sloboda i ovisnost, ljubav i melanholija idu ruku pod ruku, a u mnogima se promoviše i odnos starijeg mukarca i mlade žene, koji se takođe tematzuje u drami. Inkorporiranjem njenog dela u predstavu upućuje se na čitavu jednu društvenu paradigmu, na čitav jedan koncept u koji su utisnuti kodovi savremenog društva. U tom smislu indikativan je i odabir dela likovne umetnosti koja bi u određenim scenama trebalo da se prezentuju na video bimu. Uzmimo za primer renesansnog slkara Hijeronimua Boša. Do dan danas ostaje intriga da li je u svojim oslikavanjima zemaljskih grehova bio na strani proklamovanja ili parodiranja hrišćanskog morala. Čitava scenografija osmišljena je tako da doprinosi stvaranju atmosfere u kojoj „sve je između halucinacije i kućnog rejva“, čime se vizualizuje poetika percepcije jedne generacije.
Ako Kolos predstavlja projekciju ideala ženskih likova, Apostoli (nastupaju horski, u dijalozima se izdvaja jedino Petar) oličavaju dogmu, a iz njihovog odnosa prema Marini, njenoj bliskosti sa Kolosom i njenom duhovnom preobražaju iščitavamo nameru da se mizoginija prikaže kao društveni aksiom. U dinamičnoj sceni u kojoj žene govore svoje, alternativno Jevanđelje, pronalazeći ideološko opravdanje za svoje odstupanje od onoga što društvo proklamuje kao moral, Petar pokušava da skrene Kolosu pažnju, moleći ga da „ne gleda ove žene“ jer apostolima „upadaju u reč“, čime se ironično aludira na isključivanje žena iz stvaranja dogme, na njihovu osuđenost na sporadično pojavljivanje u apokrifnim spisima. Prema kosmogoniji koju propovedaju protagonistinje, „slasti zemaljske isto su način za dosezanje duha svetoga“ a Adam i Lilit bili su stvoreni od Boga istodobno, sa namerom da budu jednaki. Feministički napor Milice Amidžić dostiže estetski vrhunac u protagonistkinjinom objašnjenju rađanja prvog greha: „Eva postade svesna svoje putenosti, Adama udari sujeta jer pokušavaše da dosegne Gospodovu logiku ali ne uspevaše jer intuicija njegova beše slabija od Evine“. Na taj način autorka ismeva racionalizam falocentričnog društva. Ekvivalent tezi da je prvi greh proizišao iz zavisti prema ženi – dakle, da je prvi greh, suštinski – mizoginija! – nalazimo u Marininom opisu njenih bivših ljubavnika:
MARINA:
Oni će ti reći da si nežan cvet, a ubraće te i izgaziti kao korov, jer imaju strah od potpune žene koja vlada sobom, osećaju se ugroženo. Imala sam jednog (…) grozio me se, moje požude i slasti sa kojom sam vodila ljubav. (…) Jednom me je uhvatio da masturbiram i kaznio me je. Takvima je nemoguće da jedna žena bude potpuna (…)
Na tom mestu se prepliću dramski tekst i njegov predložak – gnostički spis Pistis Sophia u kom Isus, uprkos neodobravanju muških epigona, za Mariju Magdalenu kaže da je „kompletnost kompletnosti, punoća punoće“. U tim Hristovim rečima sublimisana je ključna autorkina namera – da posrnulu junakinju koja traži Boga u svetu koji ga odbacuje dovede do istinske spoznaje o sopstvenoj svrhovitosti, do dostojanstvene, ne sujetne ljubavi prema sebi. Ideja emancipacije žene promoviše se ne kao socilajno-ekonomski, već duhovni razvoj koji zahteva uspostavljanje i apsolutizovanje unutrašnjeg, neposrednog odnosa sa Bogom, sa svojom bogolikošću, i opiranje zavodljivim mehanizmima društvenog sistema koji nudi samo diskurs o emancpaciji:
SUZANA:
Ambicija je đavolji nakot sveta. Postiži. Stremi. Postiži. (…) Ako se ne ostvariš u očima sveta ti si ništa. (…) Sat otkucava. Seti se smrti. Biološki sat otkucava. Okoti se. Ne mogu da stignem da se okotim. Sat za ostvarivanje otkucava. Izaberi hoćeš li biti majka ili ostvarena žena. Najbolje oba (…) Da budeš uspešna žena I mlada majka. Kome je još dopadljivo da ima majku koja je baba. Na roditeljske sastanke dolazićeš kao baba u lavlju pećinu mladih, ostvarenih majki. Pritom još domaćica. Danas niko ne voli domaćice. Moraš biti dopadljiva. (…) Niko te ne pita jesi li umorna. Jesi li usamljena. Pitaju te samo da li se ostvaruješ. Sat otkucava.
Melanholija ženskih likova proizilazi iz svesti da su za društvo u kom žive ideali mrtvi. Smrt ideala u savremenom društvu možemo tumačiti kao posledicu apsolutizovanja „zdravog razuma“, kao ogledalo mita o Adamovoj nemoći da razvije intuiciju i podrazi logiku Tvorca:
JOVANA:
Istinski ideali leže van logike. (…) U srži je logos sveta ustajao. Smrdi na raspadanje. Kada su ideali u raspadu, čovek postaje sebičan. U svetu bez ideala, jedina sloboda je nemati ništa.
Autorkino spisateljsko umeće ogleda se u suptilnoj angažovansti koja za cilj ima rasvetljavanje fenomena iz mnoštva perspektiva i ukazivanje na nemogućnost obuhvatanja problema u celosti zauzimanjem isključivo jedne tačke gledišta. Naivni čitalac stekne utisak da autorka bira određenu „stranu“, ali negova percepcija se ubrzo dezautomatizuje jer se problemu daje sasvim nova dimenzija. Taman kada junakinje počnemo da posmatramo kao predstavnice moralno posrnule generacije, te u autorkinoj intenciji prepoznamo kritiku iste, u tekstu ćemo naići na napore da se njihova posrnulost opravda i dobije religijski smisao. Tako odnos pojedinca i društva čitalac konstantno iznova preispituje, pokušavajući da odgonetne šta je uzrok a šta posledica, iako mu drama, u duhu svog postmodernizma, neće dati konkretan i konačan odgovor.
U svetu u kom je zdrav razum uzdignut na nivo nadnačela, više se ne govori o stanjima duha i duše, već o dijagnozama, što bi u suštini značilo da ideologija biva zamenjena metodologijom. Tu dolazimo do samog naslova drame i njegove implikacije na skup šifrovanih dijagnoza u psihjatriji kojima se označvaju „devijacije duha i svesti“. Postoji nekoliko stotina poremećaja koji nose oznaku F, a 1001 u naslovu upućuje na priču o Šeherzadi i Šehrijaru iz arapskog zbornika Hiljadu i jedna noć, prema kojoj je žena svojom pripovedačkom sposobnošću uspela da preobrazi mizoginog muškarca i nauči ga da veruje u plemenitost, mudrost i celovitost žene. Pored narativa u kom se propoveda savremeni model nekanonskog Jevanđelja, u drami je razvijen i narativ o erotskom odnosu glavne protagonistkinje i njenog psihijatra. Ako smo Marinu, Jovanu i Suzanu tumačili kao savremene figure Hristovih sledbenica, Apostole kao savremene tvorce kanona a Kolosa kao figuru u kojoj se prelamaju metafizičke autoprojekcije svih likova, Doktor bi predstavljao beskrupuloznog kapitalističkog boga, boga koji umesto koncepta ljubavi nudi koncept posedovanja uz transakciju, umesto utehe pilule, umesto oslobađanja – uslovljavanje čoveka dijagnozom. Dijalozi između njega i Marine pisani su u slobodnom stihu, a odlikuje ih jezik koji je ujedno prozaičan i poetičan:
DOKTOR
To je najskuplje / ti što si mrtva u očima // (…) Volim da gledam / Lepe devojke / Kako umiru // (…) Žena je varljiva / Zato volim devojčice / Lečim ih tako što im / Otmem nevinost / Tako ih pretvorim u žene
MARINA
Daj mi pilule / One su kao / pojas za spasavanje / mene drže na površini
DOKTOR
Pleši za mene / Tako ćeš zaradti / Svoju tabletu / Relaksacija se / Mila moja / Zaslužuje // (…) Mislim da te čak volim / onako kako bog / voli svoju decu / (…) Tvoje duhovno blaženstvo / zavisi od mene / ako ti ne dam pilulu / ti ćeš ponovo biti / zaposeta demonima
Iz terapije koju Doktor prepisuje Marini iščitavamo da je Sistemu potreban neosvešćeni, letargični pojedinac koji, nemoćan da pronađe sigurnost u sebi, traži da ga Sistem zaštiti, pretvarajući se tako u pukog potrošača ovisnog o osećaju trenutne satisfakcije, oslobađanja od bola, depresije ili nemira, odnosno, o konzumerizmu. Pilule su na taj način simbol doktorove volje za moć:
DOKTOR
Dijagnoza F 1001 / Terapija: Sociopoitička lobotomija / Kapsula seksa – dvaput nedeljno / U zavisnosti od dostupnosti / Farmakologa / Jedna tableta disperzivnog novca / ujutru i uveče / Trudite se da unosite u sebe / mnogo racionalnog / Jednu ampulu egoizma na osam sati / Jednu kapsulu / Duplih standara po potrebi / Ukoliko isuviše budeš uznemirena / I budeš imala / potrebu da pričaš / nekanonske biblijske pripovesti / Unesi duplo više / aktuelne političke modifikacije / To je najbolji antipsihotik
Na kraju scene u kojoj ženski likovi propovedaju apokrif, svoje svetonazore pravdajući životom „između kapitalističke kulture, konzumerizma i roditelja eksploatisanih na random mestu“, na videobimu pojavljuju se natpisi:
NINFOMANIJA, ZLOUPOTREBA SUPSTANCI, SMANJENA POTREBA ZA SNOM, OSEĆAJ IZRAZITE VAŽNOSTI, LOŠE RASUĐIVANJE,
čime se aludira na distinkciju između koncepta razumevanja uzroka, za kog se zalažu protagonistkinje, i koncepta pukog imenovanja posledice, koji je produkt racionalističkih stremljenja falocentričnog društva.
Kroz delo je, poput nekakvog refrena, sporadično provejavao motiv utopije, na simboličkoj ravni predstavljen kroz Marinin narativ o napuštanju urbanog, disturbiranog načina života i odlasku u južnu Makedoniju gde je život u pastoralnoj idili sveden na jednostavnu svakodnevicu. Međutim, utopija se činila nedostižnom – jer je put zahtevao spremnost na odluku a pilule su bile na dohvat ruke. U poslednjoj, zastrašujućoj sceni Doktor zabija klin za lobotomiju u Marininu glavu a na videobimu iskrsava orvelovski natpis:
NEZNANJE JE SLOBODA.
Neočekivanim obrtom, autorka završava dramu nudeći optimističnu viziju budućnosti, odnosno, pozicije žene / pojednca u društvu – Marina se budi izgovarajući „Ja se i dalje sećam“, prepričavajući svoje spiritualno iskustvo oslobađanja od Doktora i svih potencijalnih, pogrešnih saputnika, te samostalnom otiskivanju na put u obećanu zemlju – put ka odbacivanju lažnih bogova i prihvatanju sebe. Put od „On jeste“ do „Ja jesam“.
Foto: Lična arhiva
Ostavi komentar