Desanka

Autor: Đorđo Sladoje

Taman kad nam se učinilo da nas ništa više ne može iznenaditi – ni vidljivi ni nevidljivi neprijatelji – za iznenađenje, šokantno i mračno, potrudila se Komisija Zavoda za proučavanje obarazovanja i vaspitanja koja je jednoglasno odlučila da kultnu knjigu Desanke Maksimović „Tražim pomilovanje“ izbaci iz nastavnog programa  za treći razred gimnazije.  U nemuštom, konfuznom objašnjenju, nedostojnom i diletanata, a nekmoli stručnjaka, među kojima su neki i doktori književnih nauka, kaže se da je Desankina poezija vanvremena i da su u njoj prisutni odjeci srednjeg vijeka, te da postoji bojazan da će je učenici pogrešno razumjeti i neadekvatno vrednovati. Kad se kaže da je nečija poezija vanvremena, to nam ništa ne govori, osim da onaj ko to tvrdi ne zna šta govori. Velika poezija, a Desankina to jeste, teži da bude svevremena, vječna i univerzalna, pa je razumljivo da se u proskribovanoj knjizi čuju i odjeci srednjeg vijeka, ali ne onog mračnog kakvim ga vide književni činovnici, nego našeg zlatnog, nemanjićkog vijeka u kojem je Srbija doživjela svoje civilizacijske vrhunce. Tobožnja briga za učenike zvuči zapravo kao uvreda i nipodaštavanje njihovih  intelektualnih mogućnosti i sposobnosti. Gostujući u eminentnim našim gimnazijama – u Sremskim Karlovcima  i  Beogradu, imao sam priliku da se lično uvjerim u izuzetne intelektualne potencijale i analitičku sposobnost  učenika, a kao jedan od organizatora Međunarodnog festivala proze, mogu sa zadovoljstvom posvjedočiti  da su đaci novosadskih gimnazija  pokazali visok stepen razumijevanja složenih književnih djela, vodeći inventivne  i zanimljive razgovore sa značajnim  piscima, domaćim i stranim, među kojima je bilo i nobelovaca. Postoje o tome i pisma u kojima  ugledni književnici  sa oduševljenjem govore o našim  gimnazijalcima.

 Ova opskurna komisijska odluka izazvala je burne i poprilično masovne reakcije književne i kulturne javnosti pa je, uz sugestiju viših vlasti odluka  povučena, a Desanka, za sada, ostala u lektiri.  Ali u čitavoj ovoj bruci i halbuci ispostaviće se da je Desanka samo najzvučnije ime među onima koji su u međuvremenu „počišćeni“ iz školskih programa na različitim nivoima. Spisak nedostojnih „ kvaritelja omladine“ je straašan i gotovo nevjerovatan: Gundulić, Sremac, Stanković, Matavulj, Kočić, Desnica, Ćosić, Kiš,Ćopić… Lišiti sadašnje i buduće generacije mogućnosti da u tzv. formativni godinama upoznaju i usvoje  istinske književne vrijednosti, koje su odavno ugrađene u naš nacionalni identitet, nije samo skandal, već opasan čin sa teškim i nemjerljivim posljedicama.

Teško je povjerovati da se ovo događa slučajno, a još teže da kreatori nastavnog programa ne znaju značaj i veličinu jedne Desanke Maksimović koja po svemu što je živjela i stvarala jeste lirsko ime Srbije. Poput NJegoša, Zmaja, Šantića, Ćopića ili danas Bećkovića, i Desanka je narodni pjesnik u punom smislu te riječi. Ona je svojim stihom, toplim, zvučnim, samilosnim  dotakla zapretano arhetipsko jezgro i žice narodne duše koja će u njenoj pjesmi moćno zabrujati. I ta je pjesma postala neraskidivi dio kolektivnog duhovnog posjeda, dragocjena kulturna činjenica i važan identitetski element. NJena „Krvava bajka“ jeste metafora srpske istorije i potresna zadušnica svima nevino ubijenim, a knjiga „Tražim pomilovanje“, uz Popinu „Koru“ ,Raičkovićevu „Kamenu uspavanku“ ili Lalićevo „Pismo“, jeste vrhunac srpske lirike koja je nastajala  u drugoj polovini dvadesetoga vijeka. Ovo je moderna,  složena, jezički bogata, misaono produbljena  knjiga u kojoj  su na uvjerljiv i uzbudljiv način aktivirani i u skladnu cjelinu dovedeni različiti sadržaji – od onih najličnijih,  preko kulturoloških, istorijskih, mitskih i religijskih. Knjiga je zasnovana na  dubokom i iskrenom humanizmu i  saosjećanju  sa patnjom i nevoljama  drugih. Iz gotovo svakog stiha zari ono što bismo, u nedostatku boljeg određenja, mogli nazvati samilošću i hrišćanskom, pravoslavnom duševnošću, kakvu, osim kod Šantića ne nalazimo ni kod jednog drugog srpskog pjesnika. NJeni „lirski amandmani“ na Dušanov zakonik (koji je u ono vrijeme bio jedan od modernijih) jesu zapravo molitve i molbe  za slabe, nemoćne, posrnule, skrajnute, nezaštićene, ponižene i uvrijeđene, za sve koji u sudaru sa surovom stvarnošću stradaju, a takvih je ponajviše u svijetu. Desanka piše o svemu, a naročito o Srbiji sa viškom ljubavi, da ne kažem patriotizma. I možda je upravo taj višak ljubavi prema rodnoj zemlji i narodu  u ovom slučaju problematičan. I ne samo kod nje.

Ovakvi postupci ne mogu se opravdati ničim, pa ni manjkom časova srpskog jezika i književnosti u nastavnim programima za srednje škole, tim prije što se to uz malo dobre volje može promijeniti, kao što je učinjeno  u Francuskoj ili u Rusiji, gdje ruski jezik i ruska književnost imaju nadpredmetni status.

            Ovdje se, ipak, radi o jednom dugotrajnom i opasnom procesu promjene kolektivne svijesti i kulturne paradigme, procesu koji podstiču velike sile, a čiji bi krajnji ishod bila razgradnja svih ključnih identitetskih sadržaja i oslonaca (istorijskih, kulturnih, duhovnih, religijskih), na čijim razvalinama bi se uspostavio i razvijao podaničko-potrošački mentalitet. Nije nikakva novina to da veliki i moćni ostvaruju svoje interese na štetu malih, ali je žalosno da im  u tom poslu  dobrovoljno pomažu  i „domaće snage“. I ne zna se je li tužnije kad to rade iz uvjerenja ili, pak, iz sitnog interesa. Te složene operacije „suočenja sa prošlošću“ i promjene svijesti odvijaju  se u ključnim nacionalnim oblastima – obrazovanju i kulturi i u medijima, razumije se.  Tako njemačka vlada finansijski pomaže organizaciju mladih srpskih istraživača koji treba da prikupe dovoljno „dokaza“ koji bi potvrdili tezu o srpskoj istorijskoj krivici i zločinačkoj prirodi koja je do izražaja došla naročito u najnovijim balknskim sukobima. Tako bi srpski narod bio stigmatizovan, a njegova glavna identitetska oznaka ostala bi krivica, zločin i genocid. I to rade oni čiji su zločini stršni i užasni i koje osim njih niko ne može nadmašiti. To je brutalna istorijska inverzija i ruganje žrtvama.  Tako je, nedavno, izvjesni Lauer, njemački književni istoričar, „pronašao“ zločinačke klice u djelu  Svetog Save, u našoj narodnoj poeziji, kojoj se njegov veliki prethodnik divio, ali i u djelima savremenih pjesnika koji  iz te tradicije pjevaju. Ima mnoštvo ovakvih bizarnih primjera koji pokazuju nastojanje  da  se srpski narod predstavi  kao genetski predisponiran za opasne, mračne i kriminalne poslove, čiji korijeni se nalaze  u samoj  duhovnoj tradiciji koju je neophodno  „dekontaminirati“ i zaboraviti.

Za sve to vrijeme, velike i moćne države ulažu milijarde evra u očuvanje sopstvenog  kulturnog nasljeđa (i po tome su istinski velike), a od nas uporno, osiono i ucjenjivački traže da se odreknemo tradicije, zaboravimo prošlost, promijenimo svijest i vrijednosni sistem zarad „ljepše“ budućnosti u kojoj neće biti mjesta za Desanku Maksimović i mnoge druge na čijim se djelima drži naš nacionalni i kulturni identitet.