Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Antički Sirmijum, današnja Sremska Mitrovica, predstavljao je jedan od najznačajnijih crkvenih centara na početku četvrtog veka. To se naročito odnosi na period oko 304. godine kada je, za vreme vladavine rimskog cara Dioklecijana, sproveden veliki progon hrišćana. Tada su postradali prvi episkop Sirmijuma Sveti Irinej, zatim Sveti Dimitrije, čiji je kult verovatno posle prenet u Solun, kao i sveci poput Svete Anastasije, Sinerota i drugih. Pored religijskog, Sirmijum je imao važno mesto i u administrativnom i političkom pogledu, jer je bio jedna od carskih rezidencija, i sa tog prostora je poteklo više careva, a neki su, poput Teodosija I, u njemu i krunisani.
Međutim, postoje neke tradicije i legende koje nastanak crkve u Sirmijumu i celoj Panoniji vezuju za apostolska vremena i ličnost Svetog apostola Andronika. NJega pominje apostol Pavle u svojoj „Prvoj poslanici Rimljanimaˮ. Posebno je u tom povezivanju Sirmijuma sa apostolskim vremenima prednjačila starija istoriografija, kao i brojni autori i radovi od pre nekoliko vekova, koji su isticali apostolsko poreklo episkopske stolice ovog drevnog grada. Napori da se dokaže ovo poreklo nisu nestali ni u moderno doba, uprkos vrlo jakoj struji među brojnim stručnjacima koji tvrde da je ovo pitanje u domenu legendarnih predanja, tako karakterističnih za rano hrišćanstvo. Teško je ponekad razlučiti istinu od legende, pa su počeci istorije Sirmijumske crkve prilično magloviti.
Mnoga crkvena središta za osnivače svojih katedri uzimaju apostole. Ovakve teze mahom su plod predanja, tradicije, ili čak omaški prilikom tumačenja starijih pisaca, a neretko i izmišljotine. Najpoznatije predanje jeste svakako ono da je Sveti Petar prvi episkop grada Rima i da su svi episkopi ovoga grada, rimske pape, naslednici upravo ovog Hristovog apostola i jednog od njegovih najbližih saradnika i učenika. Pored Rima, apostolsko poreklo, prema tradiciji, između ostalih sebi pripisuju i patrijaršije u Jerusalimu i u Aleksandriji, kao i biskupija u Arlu. I poreklo episkopske stolice u Sirmijumu vezuje se za apostole.
Prema jednom starom predanju, Sveti Petar je rukopoložio svog učenika Epeneta za prvog episkopa grada Sirmijuma. Ovo je tradicija koja je preuzeta iz dela starijih pisaca i kao takva prenošena je nekoliko stoleća. Stefan Salagije (Salagius, Szalágyi), pečujski kanonik i autor jedne istorije panonske crkve, navodi da je u Sirmijumu boravio i sam Sveti Petar i tamo postavio svog učenika Epeneta za episkopa i pastira. Salagije se poziva na stare živote svetaca, pa i samih apostola koje su pisali Alojzije (Luiđi) Lipoman i Laurentije (Lovro, Lorenco) Surio. Treba napomenuti da su obojica delovali u drugoj polovini XVI veka, u vreme visoke renesanse kada su mnogi crkveni centri, pod uticajem reformacije tražili i fabrikovali apostolsko poreklo. Svetog Epeneta pominje apostol Pavle u „Poslanici Rimljanimaˮ (16, 5) kao prvog u Ahaji – Pozdravite milog mi Epeneta, koji je prvenac Ahaje u Hristu. Ali, nekih drugih značajnijih podataka o njemu u hagiografiji nema.
Postavlja se pitanje otkud onda Sveti Epenet kao prvi potencijalni episkop Sirmijuma. Objašnjenje za ovu tezu dao je pre skoro jednog veka ugledni francuski istoričar crkve u Panoniji i Iliriku, Žak Zeje. Naime, prema njegovoj teoriji, kao dodatak Uskršnjoj hronici izdata je jedna lista Sedamdesetorice apostola, odnosno učenika Gospodnjih, čiji je autor izvesni Dorotej, episkop grada Tura tokom IV stoleća. Pod brojem devetnaest na ovom popisu apostola nalazi se Epenet, episkop Kartagine. Iza njega, kao dvadeseti, na spisku je apostol Andronik, episkop Španije (grčki Σπανίας). Prema Zejeu, jedna jednostavna greška prepisivača pretvorila je Andronika u episkopa Panonije (grčki Παννονίας), umesto Španije. Problem je što se u različitim rukopisima ovog vizantijskog spisa nalaze obe varijante i to komplikuje pitanje geneze ove legende. Drugi podatak, koji vezuje apostola i Panoniju je, međutim, prevagnuo u kasnijoj istoriografiji i hagiografiji. Na taj način, panonska, odnosno Sirmijumska crkva dobila je svog apostola-utemeljivača. Zeje pretpostavlja da nije primećeno da je Epenet odvojen od Andronika na ovom popisu i tako je postao prethodnik Andronikov na katedri grada Sirmijuma.
Teško je reći da li ova teorija ima neko potkrepljenje. Sirmijum je bio suviše veliki i suviše bitan crkveni centar, te je trebalo pokazati antičke korene ovog grada i njegove antičke episkopije. Druga stvar koja je tu bitna, jeste da se rečeni popis antičkih episkopa nalazi u pojedinim rukopisima „Uskršnje hronikeˮ, a i pojedini savremeni proučavaoci ovog značajnog ranovizantijskog dela ne uzimaju u obzir ovaj popis. Stoga, verovatno je da je ova tradicija kasnija, i u vezi je sa činjenicom da su mnogi ugledni crkveni centri tragali za isfabrikovanim korenima kako bi istakli svoju prošlost i značaj.
O Androniku pak postoji više podataka, ali je i razrešenje problema njegovog navodnog episkopata i osnivanja crkve u Sirmijumu znatno komplikovanije. Sveti apostol Andronik takođe je jedan od Sedamdesetorice apostola, te tzv. druge generacije koja je širila hrišćanstvo. Za Andronika se kaže da je poverovao u Hrista pre svetog apostola Pavla, kome je i rođak, ili saradnik, u zavisnosti od tumačenja prevoda ovog biblijskog citata. O tome Sveti apostol Pavle govori u pominjanoj „Poslanici Rimljanimaˮ: Pozdravite Andronika i Juniju, rodbinu moju, i moje drugare u sužanjstvu, koji su znameniti među apostolima, koji i pre mene verovaše u Hrista (16, 7).
Međutim, oko apostola Andronika razvila se čitava hagiografija, koja je potom tradiciju o panonskom episkopstvu raširila u hrišćanskoj crkvi. Naime, kako pisci Andronikovog žitija vele u Sinopsisu apostola i učenika Hristovih koje je sastavio Sveti Dorotej episkop, navodi se ime Andronika kao osamnaestog učenika: Andronik, koji je kod njega već apostol u poslanici Rimljanima, episkop je Panonije (Pannoiniae factum est episcopus). Pominjani Stefan Salagije takođe je podržavao tvrdnju o Androniku kao episkopu Panonije sa sedištem u Sirmijumu. On se poziva na antičkog pisca Isihija iz V veka, episkopa Salonitanskog. Pored toga, poziva se i na Doroteja iz Tura, citirajući isti tekst kao i u Andronikovom žitiju. Dakle, izvesno je da je ova tradicija krenula krajem XV ili tokom XVI veka najkasnije. Rečenog Isihija citiraju i drugi autori. Život Svetog Klimenta, pape rimskog, koji se pripisuje antičkom piscu Isihiju bilo je delo gde se navodi da je Andronik fuit primus Sirmii in Pannonia episcopus, odnosno prvi episkop Sirmijuma u Panoniji. Međutim, neki naučnici su unutrašnjom i spoljašnjom kritikom ovog izvora pokazali da je Život svetog Klimenta krivotvorina iz XVI veka, koji je korišćen radi dokazivanja apostolskog porekla crkve u Saloni.
Postoji pak jedan važan podatak iz doba Ćirila i Metodija. Metodije je u Rimu, kao što je dobro poznato, postavljen za panonsko-moravskog arhiepiskopa 869. godine. Iz Metodijevog žitija saznaje se da je panonski knez Kocelj poslao izaslanstvo papi sa molbom da Metodija postavi na stolicu Svetog Andronika. Iako se nigde konkretno ne navodi Sirmijum, pomen ovog apostola jasno svedoči da je indirektno ciljano na ovo sedište, koje je, makar titularno, bilo centar te arhiepiskopije. Evo šta direktno kaže Metodijev hagiograf: Onda ga je Kocelj primio sa velikom čašću i ponovo ga posla apostolskom namesniku sa dvadeset muževa, plemića, da njega njemu posveti za episkopa u Panoniji na presto svetoga Andronika apostola od sedamdesetorice; što se i zbilo.
Zanimljivo je napomenuti da se u starijoj rimokatoličkoj, posebno hrvatskoj rimokatoličkoj literaturi, takođe vodila rasprava o poreklu episkopske stolice Sirmijuma. Deo autora je u tome video legendu čiji je cilj bio da se ojača ugled Sirmijuma, dok su drugi videli u tome nepobitnu istorijsku činjenicu. Sve ovo ukazuje na to da je trebalo ojačati ugled Sirmijuma i njegove tradicije u vreme kada je sremska biskupija bila pod Turcima. Osmansko osvajanje Srema zatrlo je srednjovekovnu rimokatolički biskupiju koja je postojala od 1229. godine. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je rimokatolički svet sačuvao i uspomenu na Svetog Dimitrija kao đakona Sirmijuma, kao i uopšte na sirmijumske mučenike. U vreme kada je trebalo ojačati ugled Salonitanske i drugih primorskih crkava, svakako je valjalo podsetiti i na slavu jedne od najstarijih i najuglednijih episkopija, i uopšte crkvenih centara, antičkog Sirmijuma.
Tako je i legenda o apostolu Androniku kao osnivaču sirmijumske, odnosno panonske crkve zaživela u delu zapadne hagiografije. Slovenski svet, verovatno preko Vizantije, takođe je poznavao ovu tradiciju, ali ona, izgleda, docnije nije uhvatila dublje korene. Tek dosta kasnije, u novije doba, ova tradicija počela je da ulazi i u savremeno pravoslavno predanje. Nažalost, dodajmo, pseudoistoričari i uopšte pseudonaučnici ovu teoriju uzimaju zdravo za gotovo, bez ikakve kritičke analize izvora i istoriografije, pa se čak Andronik smatra i nekakvim prvim srpskim episkopom u Sirmijumu.
Za najraniji period, koji, doduše, ne spada u apostolska vremena, postoji i teza o jednom episkopu Ilirika po imenu Eleuterije. On je, po hagiografskoj tradiciji, bio rođen u Nikopolju, u Epiru. Bio je prvo đakon, kod pape Aniketa, a zatim i visoki dostojanstvenik kod pape Sotera, da bi, naposletku, 174. bio i sam izabran za papu. Na ovom položaju bio je do smrti 189. godine. Osnovni problem u proučavanju ove hagiografske tradicije jeste činjenica da ovakav papa nije nikada postojao. Vizantijski pisci i crkveni oci, Nićifor i Simeon Metafrast (na osnovu čijih zasluga je preveden na latinski tekst njegovog žitija), navode da se radi o episkopu Ilirika koji je sa majkom Antijom pogubljen u Rimu u vreme cara Hadrijana. Radi se, prema ovom žitiju, o čoveku koji je vrlo mlad stupio u red klirika, neumorno propovedao veru Hristovu i branio je u doba Hadrijanovih progona. Tradicija o Svetom Eleuteriju, koja ga navodi i kao episkopa Ilirika, govoreći i o njegovom stradanju, nastala je posle V veka.
Međutim, prema proučavaocima legende o Svetom Eleuteriju, o kome se kritička hagiografija razvila u prethodnih sto godina, postoje verovatno dve tradicije koje govore o ovom svetitelju, dva različita prevoda i interpretacije njegovog stradanja, a možda i dva svetitelja istoga imena koji su mučenički postradali na dva različita načina. Ovako nešto nije nepoznato u istoriografiji i crkvenoj istoriji. Mnogi sveci tokom vekova su zaboravljeni, tradicije o njima su mešane, kao što je, uostalom, neretko dolazilo do spajanja kultova svetaca koji su nosili ista imena.
Postoji vrlo jaka i živa tradicija o Svetom Eleuteriju, episkopu i mučeniku solunskom. Ilirik se, kao što smo mogli da vidimo, pominje u raznim predlošcima žitija Svetog Eleuterija, ali ne postoje nikakve bliže veze sa samom crkvom u Sirmijumu ili makar nismo naišli na argumentovanu i dokumentovanu tvrdnju o navodnom episkopatu Eleuterijev na sirmijumskoj episkopskoj katedri.
Teško je izvući neki konkretan zaključak i doneti ma kakav apodiktični sud o ovom pitanju. Gotovo sigurno možemo reći da je legenda o svetom Epenetu nepotkrepljena bilo kakvim relevantnijim izvorima. Sa druge strane, kada je reč o tradiciji i predanju o Svetom Androniku, ta teza živela je dugo u srednjem veku, a u ranom novom veku u doba katoličke protivreformacije doživela je pravu renesansu i korišćena je za potkrepljivanje činjenice da je drevna Sirmijska episkopija starija nego što zapravo i jeste. U doba kada je Metodije postavljen na svoju arhiepiskopsku katedru, papa ga je rukopolagao na presto svetog Andronika. Dakle, tradicija je bila više nego živa, poznata i u slovenskoj hagiografiji, pa možda čak i vizantijskoj, iako za to nema nikakvih direktnih potvrda. Ono što ostaje kao najvažniji zaključak jeste da je Sirmijum bio do te mere velika hrišćanska metropola da su mu pripisivane tradicije i episkopstvo koje potiče iz doba samog nastanka vere Hristove.
Ostavi komentar