Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Šaca berberin iz romana Pop Ćira i pop Spira je posle dernih studija (berberskog zanata) u Beču postao hirurg-dentist. Hirurg sa diplomom berberina koji vida, daje čajeve, pušta krvdavanjem pijavica radi regulisanja krvnog pritiska, vadi zube i zaseca gnojna mesta, a u odsudnom času, kada gangrena zapreti, seče ekstremitete, nije plod Sremčeve ironije, već česta pojava iz onih vremena. Novosadski hirurzi i zubari tokom druge polovine XVIII veka i kasnije, bili su prvenstveno drugog zanimanja, najčešće berberskog. Putovanjem kroz novosadsku dokumentaciju često sam sretao slučaj senatora Jozefa Rudija, koji je držao berbernicu i istovremeno obavljao funkciju gradskog hirurga. Ovakva praksa je u potpunosti bila u skladu sa tadašnjim stanjem u evropskoj medicinskoj praksi: i pored stroge regulative i rigoroznih kazni, priučeni hirurzi su bez trunke teorijskog znanja iz naučne medicine, za nešto novca lečili široke mase naroda. Koliko su ove metode bile ispravne i efikasne pokazuju brojni primeri smrtnosti usled gangrene i sepse, kao posledice hirurških zahvata ovih nadrilekara. Samo su vladari, visoki plemići i vrlo bogati ljudi mogli sebi da priušte skupe usluge malobrojnih učenih lekara. Ruku na srce, i medicinski obrazovani stručnjaci toga vremena, koji su prednjačili u teoretskom znanju, često su postizali isti nivo kvaliteta usluga kao i njihove priučene kolege nadrilekari.
Nadrilekari
U svome delu Zdravstvene prilike u jugoslovenskim zemljama do kraja devetnaestog veka, objavljenom u Zagrebu 1935. godine, dr Risto Jeremić se bavi i zdravstvenim prilikama u Novom Sadu od sredine XVIII veka. Jeremić navodi neke nadrilekare koji su u Novi Sad dolazili iz Turske i svojim jeftinijim uslugama bili nelojalna konkurencija domaćim lekarima sa državnom licencom. Kao u slučaju trgovaca i zanatlija, i ovi došljaci nadrilekari iz Turske, bili su pretežno Cincari, ali ih je bilo i Grka. Da bi eliminisali nelojalnu konkurenciju došljaka, ugarski hirurzi su kod vlasti pravili smetnje litotomima sa Balkana. To su radili zbog svoje koristi, ali i po naredbi Namesničkog veća. Ono je 1756. god. izdalo naredbu za celu Ugarsku koju je imao da sprovodi i novosadski Magistrat:
… vagabunde koji vrše lipotomiju[1] gde se zateknu, imaju se uhapsiti. Ako se kod njih pronađu kakve svedodžbe ili privilegije, treba im oduzeti, a njima najstrožije zabraniti lečničku i hiruršku praksu. Ne sme se dozvoliti praksa nijednom stranom lečniku niti hirurgu, ukoliko prethodno nije položio ispit u Požunu kod Državnog sanitetskog savetnika i od njega dobio pismeno uverenje o tom ispitu.
Priučeni litotomi iz Turske su u Novom Sadu vršili praksu i pored gornje zabrane vlasti. Magistrat nije tražio uverenje o ispitu pred sanitetskim savetnikom, nego se zadovoljio izjavama svedoka o uspeloj operaciji. Na osnovu takvih svedočenja Magistrat je izdavao dozvole za lečenje od kamena u žučnom i mokraćnom mehuru. U dokumentu 1762. Fasc. 9. stoji da je 27. novembra 1762. godine Magistrat izdao Nikolaju Stanku (Stankoviću), Cincarinu iz Kožana, lithotomiae medico, atest za obavljanje ove prakse. Atest se obrazlaže time što je magistratska komisija pozvala sve pacijente koje je Stanković imenovao i oni su po svojoj savesti priznali njegove uspešne poduhvate, kao što je vađenje kamena iz bešike devetogodišnjem dečaku i izlečena prosutost (noćno mokrenje) dvojici kalfi. Vrhunac Stankovićeve profesionalne veštine bila je izjava kako je trogodišnjem detetu bezbolno izvadio kamen iz bešike, što su ugarski litotomi negirali pitanjem otkuda trogodišnjem detetu sediment u bešici! Pored Stankovića, u popisu novosadskog stanovništva iz 1781. godine nailazimo još na Stanković Artemija Dimča, Cincarina sa istim posrbljenim prezimenom, koji je imao status stanovnika Novog Sada.
Među lekarima koji su tada radili u Novom Sadu bila su dvojica stranaca koje su gradske vlasti proterale 1767. godine, jer su lečili pacijente bez licence i izdavali lekove bez dozvole. Magistrat izveštava Namesničko veće da je proterao dvojicu samozvanih lekara bez potrebnog pismenog uverenja o položenom ispitu: jedan je bio Grk i prezivao se Daskali, a drugi je bio Italijan nepoznatog imena. Dalje u izveštaju o ovoj dvojici nema drugih podataka.
Iz spiska koji je gradski fizik 8. avgusta 1753. godine dostavio Magistratu, u Novom Sadu praksu je vršilo osam licenciranih hirurga. Jedan od njih je bio chururgo–tonsor Grk Marko, koji se prezivao Grečasko, prema rumunskom pridevu grčki, ili posrbljeno Grečanski, kako se ovaj vodio u dokumentaciji Magistrata. Sa dozvolom za hiruršku praksu Marko je dobio i pravo da otvori berbernicu sa firmom i cehovskim znakom (izloženim visećim tanjirom od žutog mesinga iznad ulaza). Rodio se u grčkoj koloniji u rumunskom mestu Kalafat oko 1728. godine i u Petrovaradinski Šanac dolazi pre 1748. godine. Sa još petoricom pravoslavnih Novosađana i četvoricom katolika (jedan je bio iz Bavarske, jedan iz Gornje Austrije i dvojica su bili rođeni Novosađani), Marko je 1772. godine kod stabalnog lečnika Vinklera položio ispit quoad exteriores curas. Magistrat mu je dao građanstvo i pravo da sa još šestoricom kolega, pored puštanja krvi i vađenja zubi, sme da vrši i ostale lekarske poslove. Ne zna se kako je Marko Grečanski proveo svoj radni vek, niti imamo bilo kakvih podataka o njegovom životu.
U navedenom dopisu Magistrat rešava i pitanje dvojice Grka, samozvanih hirurga bez licence, Dimitrija Panaotovića i Jovana Konvertita. NJih dvojica su razapeli šator usred grada sa hirurškim oznakama i počeli lečiti građanstvo, iako nisu bili novosadski građani. Magistrat im je na neko vreme zabranio delovanje, jer pored toga što nisu imali građanski status, Panaotović i Konvertita nisu uspeli ni da dokažu svoju hiruršku stručnost. Jovanu se dalje gubi svaki trag, dok se Panaotović pojavljuje u novosadskoj dokumentaciji 1757. godine, kada je podneo molbu Magistratu u kojoj moli da mu se dozvoli da nastavi da radi u gradu kao hirurg. Tvrdio je da od svoje mladosti boravi u Novom Sadu, da je tu izučio posao i uz molbu prilaže račun kao dokaz da je uplatio taksu za građanstvo. Znamo da mu je molba bila odbijena sa obrazloženjem da je broj gradskih hirurga popunjen i posle toga se i njemu gubi svaki trag. Nepuni vek kasnije, među novosadskim berberima nailazimo na izvesnog Georgija Panaotovića.
Dimitrije Panaotović je rođen u Banoštoru u prvoj polovini osamnaestog veka. Otac Panaot se u ovo sremsko mesto doselio iz Kožana (Kozanija) sa bratom Bogdanom, sa kojim je u ortakluku držao dućan turske robe. Braća Panaotovići su svojim komšijama Sremcima izgledali prilično čudno, jer su na kući probili puškarnice, kako bi magazu i esnaf mogli da brane od čestih napada fruškogorskih raubera. Iako su se smatrali Grcima slavili su Sv. Đorđa kao krsnu slavu. Pred kraj osamnaestog stoleća, u protokolu ispovedanih Nikolajevske crkve za 1796. godinu, nailazimo na Manojla Panaotovića, za koga se zbog malog broja ljudi sa ovim prezimenom opravdano može pretpostaviti da je bio u rodbinskoj vezi sa sremskim Panaotovićima. Banoštorski Grci su bili u bliskoj rodbinskoj vezi sa patricijskom porodicom Politovih, jer je Dafina, žena Mihaila Polita i baba Mihajla Polita-Desančića, bila kći ovog Dimitrija Panaotovića.
Izveštaj gradskog fizika, (učenog doktora medicine) Ambre od 16. januara 1787. godine o zdravstvenim prilikama tokom prethodne godine, navodi ime neispitane babice (bez državnog ispita) Anastasije Stojanović, Cincarke iz Malog Trnova u današnjoj Bugarskoj. Anastasija, stara 52 godine, bila je udovica nekog Srbina; u Novom Sadu je živela tek četiri godine i navedenog datuma se prijavila na konkurs za gradsku babicu.
Lekari:
Balta dr Staniša – Anastasije, rođen u Novom Sadu 1854. godine kao sin novosadskog sveštenika Pavla Balte.
Balte su bili helenizovani Cincari poreklom iz Bosne, iz sela Zovika, gde je živela velika zajednica Cincara. Direktan predak Stanišin, od poslednjih godina osamnaestog veka u Novom Sadu, bio je Georgije Nikolić Balta. O njemu se zna da je u vreme poslednjeg austro-turskog rata radio kao carski konfident, snabdevajući obaveštajnu službu monarhije važnim informacijama o stanju u Bosanskom ejaletu. Time je Balta osobituju refleksiju od carstva zaslužil i ova refleksija će novosadskim Jelinima dobro doći. O njegovom obrazovanju nema podataka. Nekoliko trgovaca Balti bili su stanovnici Novog Sada i pre dolaska Georgija. Kao novosadski Cincarin pominje se osamdesetih godina XVIII veka trgovac Atanasije Balta (GID u Novom Sadu, IX, 273). Četrdesetih godina devetnaestog veka Georgije Beljanski u svom testamentu pominje izvesnu Ekaterinu Balta. U jednom oglasu Pravoslavne crkvene opštine Novog Sada u Srbskom dnevniku br. 22, od 3. septembra 1852. godine saopštava se javnosti da je Pavle Balta, bivši đakon Almaške crkve, proizveden u sveštenika.
Staniša – Atanasije je maturirao gimnaziju u rodnom gradu 1872, a medicinu završio u Beču deset godina kasnije. Lekarsku praksu je započeo u Šidu, a nastavio u Čurugu. Umro je mlad, u dvadeset devetoj godini od zapaljenja bubrega koga je zapatio u Čurugu, surovog jednog zimskog dana (Javor, 1883).
Barako dr Gavra, rođen u Novom Sadu 1. decembra 1879. godine, umro u Valjevu 9. marta 1915. godine od pegavca.
Po tradiciji, porodica Barako se kao grčka ili cincarska, iz Vlahoklisure doselila u Ugarsku krajem XVIII veka i njeni tek doseljeni članovi su za sebe govorili da su Grci. O pretku koji je ovu porodicu doveo sa Juga nije se znalo gotovo ništa, potomci nisu uspeli ni imena da mu sačuvaju. Navodno je imao četiri sina, od kojih se porodica kasnije sećala dvojice, Đorđa i Jovana, ili Janaćka. Pričalo se i o nekom Vasiliju, koji je bio silan hajduk na Carigradskom drumu, i koji se za vreme Karađorđevog ustanka pridružio ustanicima. Đorđev praunuk, Jovan Barako, bankarski činovnik iz Novog Sada, svedočio je tridesetih godina prošlog veka kao osamdesetdvogodišnji starac da je porodica Barako iz gradića Čarnojević-Šimodi, u južnoj Mađarskoj, u vreme Mađarske bune doseljena u Sr. Kamenicu. Posrbili su se još u Čarnojević – Šomodi i uzeli krsnu slavu.
Gavra je završio gimnaziju u Novom Sadu 1897. godine, a medicinu u Budimpešti 1907. godine. Veliki rat ga je zatekao na lekarskoj službi u Kaću, gde je i mobilisan. Odmah po prelasku u Srbiju predaje se srpskoj vojsci i dobrovoljno prijavljuje da služi u sanitetu. Početkom 1915. godine služio je u čuvenoj Valjevskoj bolnici, gde se zarazio pegavcem, od čega je i umro. Za njime su ostala dva maloletna sina, Stevan i Milan.
Gadeši dr Konstantin, rođen u Novom Sadu oko 1800. godine. Izdanak je cincarske porodice koja je baštinila snažnu svest o jelinskoj pripadnosti. Konstantinov deda Kosta je bio jedan od osnivača grčke opštine i grčke škole u Novom Sadu i borac za očuvanje grčkog duha u varoši.
Konstantin je medicinu, hirurgiju i akušerstvo (opstetricija) učio u Beču i Haleu. Posle zvanične promocije u učenog lekara sedam godina je radio u Sr. Mitrovicu, pa prelazi u Srbiju, da bi jula 1849. godine postao fizik varoši Beograd. U njegovoj konduit listi piše da je govorio srpski, grčki, cincarski, nemački, mađarski i latinski.
Dimić dr Aleksandar, rođen u Novom Sadu 1797. godine. Novosadski Dimići su bili cincarskog porekla, deo porodice su bili simidžije (pekari), dok su drugi bili čuveni novosadski zlatari. Aleksandrova porodica je živela u velikoj i lepoj kući u Dunavskoj ulici. Bio je oženjen Sofijom, jednom od kćeri novosadskog gradonačelnika Georgija Konstantinovića.
Aleksandar je diplomirao medicinu u Peštisa radom Dissertatio inauguralis medica de erysipelate 1824. godine. Bio je gradski fizik Novog Sada, pa županijski fizik u V. Bečkereku, pa opet gradski fizik u Novom Sadu. O katastrofalnim prilikama na Bari (između Riblje pijace i Podbare), gradski fizik Aleksandar Dimić je u svom izveštaju od 29. novembra 1858. godine, devet i po godina posle propasti grada, ovako napisao:
Na higijenu grada utiču bare i blata što ostaju pored čestih poplava. Gradske ulice su pune blata i ustajale vode, koja se razliva ne samo iz javnih, nego i iz privatnih bunara. NJima se pridružuje sapunjava voda koju kanali iz kuća sprovode na ulice. Na Bari pored bivše pivare, znatna množina krvi i balege od zaklanih ovaca, a sve to u sredini grada, blizu žitne pijace, nalazi se otvorena jama, puna krvi od maločas zaklanih ovaca i druge nečistoće. Gajenje svinja na više mesta u sredini grada, kao što je od ranije poznato, razvija u tople letnje dane nesnosan smrad i rojeve nesnosnih muva i daje isparenje vrlo štetno za ljudsko zdravlje.
Umro je 1864. godine i sahranjen je na Svetojovanskom groblju.
Jovanović dr Jovan, Zmaj, rođen u Novon Sadu 24. novembra 1833. godine u već posrbljenoj grko – cincarskoj porodici. Zmaj je zanimljiv kao pesnik, lekar, javni radnik i po svom poreklu. Ostavimo po strani veličanstvenog patriotu, srpskog poetu i dečjeg pesnika, u ovom prilogu biće reči samo o Zmaju lekaru i njegovom poreklu.
Najstarije jasno pojavljivanje prvog novosadskog Zmajevog pretka, pradede Konstantina, Koste Jovanovića u novosadskoj dokumentaciji je u izveštaju Magistrata Namesničkom veću o primljenim građanima s početka 1768. godine. Tom prilikom se izveštava kako je Konstantin Jovanović, bakalski trgovac rodom iz Makedonije, primljen za građanina Novog Sada 15. januara 1767. godine. Ne znamo kada je, ni iz kog mesta iz Makedonije Konstantin došao u Novi Sad, ali je stigao dosta pre 1760. godine, kada mu se rodio sin Jovan. Bio je Grk ili Cincar, kome je grčki jezik dugo vremena bio jedini i nameće se zaključak kako sve do ženidbe nije znao srpski jezik. I kada je naučio da govori maternji jezik svoje žene, opet je pisao samo grčki, jer srpsko pisanje nije nikada savladao. Mladom samcu trebalo je neko vreme da zaradi dovoljno novca kako bi osnovao porodicu. Oženio se Srpkinjom, što je uticalo da se već njegov sin Jovan oseća Srbinom. U zrelim godinama Kosta se zvanično odrekao porodice iz koje je potekao, tako da se posle njegove smrti iz Makedonije nije niko javio kao zakoniti naslednik. U zvaničnoj izjavi kojom se odriče izvorne porodice nazvan je maiorenus Graecis, (punoletnim Grkom).
Jovan Jovanović je rođen i odrastao u kući na početku ulice Zlatne grede, između Platoneuma i gimnazije koja danas nosi njegovo ime. Maturirao je za vreme Bune u Slovačkoj i potom učio tri godine prava u Beču i Pragu, ali diplomu nije stekao. U prvom Miletićevom magistratu Novog Sada 1861. godine bio je podbeležnik i uporedo se bavio književnošću uređujući list Javor. Uvidevši da se od književnosti ne može pristojno živeti, uz pomoć prijatelja dobio je mesto nadzornika u peštanskom Tekelijanumu i upisao se na medicinski fakultet. Posle sticanja diplome doktora medicine decembra 1870. godine vratio se u Novi Sadi započeo privatnu lekarsku praksu. Kako piše dr Risto Jeremić, Zmaj ne bejaše merkantilnog duha, a vazda je voleo veselo društvo. Po rečima novosadskog protofizikadra Mladena Jojkića, u pedesetimi početkom šezdesetih godina XIX veka u Novom Sadu se mnogo veselilo, a okrugli sto pesnika Jovana Jovanovića beše u tom pogledu na glasu. Izgleda da se ni posle doktorata veselog života nije okanio.
Dok je sa porodicom početkom sedamdesetih godina živeo u Pančevu, u dvadeset sedmoj godini umire mu supruga i on se seli u Sr. Karlovce, odatle u Futog, pa u Novi Sad, da bi odatle prešao u Sr. Kamenicu. Bez čvrstog oslonca, seli se u Beograd, odatle u Beč, pa se vraća u Sr. Kamenicu i opet 1890. godine odlazi u Beograd. U srpskoj prestonici skupština mu je izglasala penziju od 4.000 dinara godišnje i čin kapetana prve klase, ali su mu liberali zamerili što je on ostentativno otkazao svoje lekarske usluge srpskoj vojsci i srpskom narodu u ratu 1876. godine. Iz Beograda je po želji merodavnih faktora 1898. godine prešao da živi u Zagreb, da tamo utiče u pomirljivom duhu na Srbe i Hrvate, a srpski živalj da dobije jednu autoritativnu ličnost. U međuvremenu, deca su mu umirala jedno za drugim, pa se Zmaj potpuno slomljen vraća u Sr. Kamenicu. Tu je tužan i usamljen, bez porodice, umro 14/1. juna 1904. godine.
Prema opštem mišljenju kolega i struke, Zmaj je bio slabo medicinski potkovan. Nije se, kažu, umeo snaći ni u dijagnozama ni u terapiji, tako da nije imao mnogo uspeha u lekarskoj službi. Glavni uzrok tome, po proceni savremenika, bio je taj što je Zmaj u praksu ušao iz studentske klupe, a zbog viška godina nije stigao da odradi bolničku praksu vođen iskusnim lekarima. Kako god, izgleda da je pesnik škodio lekaru.
Zmaj je napisao nekoliko članaka iz medicine: u Srpskom omladinskom kalendaru za 1872. godinu objavio je članak O spavanju i bdenju, u časopisu Domaći lekar za 1871. godinu napisao je članak O hrani uopšte i šta je hrana našem telu; isti časopis je za narednu, 1872. godinu doneo njegov prerađen članak O starim i za stare… Svome dobrom prijatelju, znamenitom srpskom istoričaru Ilarionu Ruvarcu, dao je nekoliko pisanih saveta u pogledu zuba i o pušenju duvana. Svi navedeni članci tematski više priliče nekakvom narodnom lečniku, nego lekaru školovanom u Beču.
Kamber dr Andrija, rođen u Rumi 1782. godine. Kamberi su rado isticali svoje grčko poreklo, dok Stajić za njih kaže da su bili Cincari. Dvojica predstavnika ove porodice, koja je bila među najuglednijim novosadskim familijama, služili su Novom Sadu kao gradski načelnici. NJihov predak Georgije je sredinom XVIII veka došao sa grčkog Juga u Rumu, gde se oženio Evdoksijom, devojkom iz zemunske cincarske porodice Karamata.
Andrej ili Andrija bio je rođeni brat Jovana Kambera, budućeg gradonačelnika Novog Sada. Upisao je prvi razred čovečnosti novosadske katoličke gimnazije u jesen 1795. godine, a njegovo dalje školovanje nam nije poznato. Jedanaest godina kasnije podneo je Magistatu radi publikovanja dve diplome: prvu, doktora medicinskih nauka i drugu, o dovršenim veterinarskim studijama. Diplome je stekao na studijama u Požunu, Pešti i Beču; u Pešti mu je nuđena profesura na univerzitetu, pod uslovom da se pokatoliči, što je on, uvređen sa indignacijom odbio. Novosadski hroničar Đorđe Rajković, koji je sa Andrejevim sinom Petrom pohađao gimnaziju i dobro poznavao doktora i prilike u njegovoj porodici, ovako ga opisuje:
Bio je doktor Andrej Kamber srednjeg rasta, očiju više plavi´, obrazi mu još i u starosti kao ruža rumeni, glas tanak, simpatičan… Voleo je doktor muziku, kuća mu je uvek bila puna ptica pevačica i on bi iz pevnice, nedanimice slušao njino lepo pojanje…
Prvi poslovni angažman doktor Andrej je našao 1806. godine u lečenju Jelisavete, udovice novosadskog trgovca, Grka Naste Čolaka. NJegov petogodišnji trud je smrću pacijentkinje ostao neplaćen, pa se doktor za naplatu svojih potrašivanja obratio Magistratu. Tražio je da mu se po tadašnjem kursu isplati 32.850 forinti, što nije dobio. Pre 1811. godine Andrej se oženio Katarinom, ili Ekaterinom Kaulici, kćerkom knjižara i knjigovesca Damjana, takođe grko – cincarskog porekla.
Oktobra 1848. godine pisao je Andrej Kamber svoj testament, iz koga doznajemo da je u porti Svetojovanske crkve imao spremnu porodičnu grobnicu, u kojoj je već bio sahranjen njegov sin Pavle. Svojim zakonitim naslednicima, sinovima Petru i Jovanu i kćerima Mariji i Jeleni, ostavio je svoje dve kuće, gotovine 1. 400 forinti, 133 dukata, nameštaj i srebrninu, te mnoga potraživanja u menicama i obveznicama.
O pogibiji doktora Andreja Kambera, Đorđe Rajković piše:
… prilikom bombardovanja Novog Sada (12. juna 1849. godine) potegne on u Varadin da se izbavi; ali kada je stigao kod takozvanog brukšanca, spopadnu ga neprijateljski vojnici i iseku na komade… Isti dan pogibe i njegov mlađi sin Jovan: pogodi ga đule iz naperenog topa s Varadina i odnese mu obe noge. Posle nekoliko sati, u mukama izdahnu.
Koda dr Aleksandar, rođen 1817. godine u Novom Sadu. Jedna od pravih cincarskih familija koje u Novom Sadu nisu krile svoje vlaško poreklo, ali ni želju da budu Grci, bili su Kode. NJih prvi pominje Rosa 1806. godine, uz podatak da je poslednjih godina XVIII veka u Novi Sad stigao osnivač porodice, Dimitrije Koda.OdDimitrijeve dece najmanje se zna o kćerima, dok nešto više o sinu Aleksandru. Rođen je 1817. godine, godinu dana posle starijeg brata Georgija (Đorđa) i na vreme je među najboljim učenicima završio srpsku pravoslavnu gimnaziju u Novom Sadu 1832. godine. Posle uspešno završenih studijamedicine u Bečukao lekar je radio u Temišvaru.
Koda dr Aleksandar, Đorđev (sin Đorđev, bratanac Aleksandra), rođen je 1855. godine. Medicinu je završio 1883. godine, u prvo vreme bavio se privatnom praksom, da bi 1887. godine bio imenovan počasnim sreskim lekarem u Novom Sadu. Vasa Stajić u svojim Novosadskim biografijama II o njemu kaže:
Bio je vanredno dobar čovek sa jakim socijalnim osećanjem koje je pokazao posle Svetskog rata starajući se o ratnoj siročadi.
Umro je 1925. godine kao lekar Srpske pravoslavne velike gimnazije u Novom Sadu.
Margo dr Teodor, rodio se u Pešti 22. februara 1816. godine. Teodor je bio sin peštanskog pravoslavnog sveštenika Grka Georgija Margo, počasnog člana Matice srpske i nadziratelja Letopisa (u Matičinoj dokumentaciji on se pominje posrbljenim imenom kao Margović). Majka Ekaterina bila je izdanak ugledne novosadske, već posrbljene porodice Saranda i to je Teodorova jedina veza sa Novim Sadom.
Teodor je visoke nauke učio u Pešti i Beču i završio ih je 1840/41. godine položivši doktorat filozofije i doktorat medicine. Neko vreme posle bio je asistent u Opštoj bolnici u Beču, potom sedam godina asistent pri katedri fiziologije i anatomije u Pešti. Sredinom veka postaje profesor biologije na medicinskom fakultetu i privatno predaje histologiju. Posle desetak godina odlazi u Beč kod profesora Brikea, u njegovu fiziološku laboratoriju. Tu je, pre čuvenog dr Kinea, otkrio da semotorni nervi završavaju u mišićnoj masi. Zahvaljujući ovom otkriću dobija poziv da kao redovni profesor predaje na Hirurškom zavodu na univerzitetu u Koložvaru (Kluž).
Radi naučnog unapređenja Teodor je mnogo putovao: boravio je u Nemačkoj, Francuskoj, Španiji, Engleskoj, Belgiji, Holandiji, a u cilju proučavanja tropskih bolesti obišao je severozapadnu Afriku. Tokom boravka u Engleskoj 1875. godine sprijateljio se sa Čarlsom Darvinom, sa kojim je ostao u prepisci i prijateljstvu. Na Bečkoj izložbi 1873. godine bio je odlikovan, a njegovi preparati iz uporedne anatomije nagrađeni.
Doktor Margo je objavio preko šezdeset raznih stručnih članaka na mađarskom, nemačkom, engleskom i latinskom jeziku. Položio je temelj modernoj zoologiji u Mađara i ujedno je bio prvi koji je kod njih počeo predavati histologiju kao zasebnu granu medicine.
Kada je objavljen konkurs za katedru prirodnih nauka u Liceju u Beogradu, R. Jeremić tvrdi da su se prijavila dvojica vrsnih lekara: jedan je bio Hrvat, dr Josip Pančić, a drugi deklarisani Srbin, dr Teodor Margo. Merodavni su čak pomišljali da otvore dve katedre, jednu za botaniku, drugu za zoologiju. Međutim, nije bilo sredstava za drugu, pa je prednst dobio Pančić.
Margo je jedno vreme bio besplatni lekar pitomcima u Tekelijanumu. Umro je 24. avgusta 1896. godine kao profesor zoologije, histologije i uporedne anatomije na Medicinskom fakultetu u Budimpešti.
Pahani dr Anastas, rođen 23. februara 1872. godine u Slavonskom Brodu, u trgovačkoj porodici. Pahani su posle prvog raspada Moskopolja 1769. godine izbegli u Niš i tu su se, koristeći cincarske veze, obogatili trgovinom. Anastas Pahani, ded doktora Anastasa, tridesetih godina XIX veka prešao je u Austriju, u Sl. Brod, održavajući veze sa Nišom i obrenovićevskom Srbijom.
Kao dete Anastas je živeo kod rođaka u Novom Sadu, gde je završio Veliku srpsku pravoslavnu gimnaziju, a studije medicine završio je u Gracu. Stomatologijom (zubnim lekarstvom) bavio se u Fijumi (Rijeka), gde je i skončao, oduzevši sebi život. Važio je za čoveka široke kulture, jake erudicije i vrsnog poznavaoca naše narodne književnosti.
Paču dr Jovan, rođen u Šandorovu (Aleksandrovo, predgrađe Subotice) 1848. godine. Cincari sa prezimenom Paču doselili su se u Habzburško carstvo iz Megalovlahije, mesta Blace, još krajem XVII veka. Prema porodičnoj tradiciji došli su u Velikoj seobi Srba pod patrijarhom Čarnojevićem.
Jovan Paču je medicinu studirao i doktorirao u Pragu, gde je istovremeno učio muziku kod Smetane. Privatnom praksom se bavio u Kijevu, Kikindi, Somboru, Novom Sadu, Sarajevu i Zagrebu. U Sarajevu je proveo kratko vreme jer nije bio u stanju da podnese austrougarski okupatorski režim. U prvom Srpsko – turskom ratu učestvovao je kao dobrovoljac, a posle toga je u Novom Sadu uređivao Miletićev list Zastava. Dr Paču je među prvima bio srpski školovani muzičar, bio je član Srpskog učenog društva, počasni član Srpske kraljevske akademije nauka i počasni član Matice srpske u Novom Sadu.
Muzika je Jovanu bila velika strast, tu se iskazala njegova kreativnost. Komponovao je Prag je ovo, Čuj Dušane, Rado ide, Crnogorskom vojniku, Brankovo kolo, Svatovac, Šalaj, šalaj danom i druge.
Dr Jovan Paču je umro u Zagrebu 17. novembra 1902. godine od apopleksije mozga.
Paču dr Laza, rođen je u Čurugu 1. marta 1855. godine. Kao svi bački Paču i ogranak njegove porodice bio je cincarskog porekla iz Blaca. Otac Stefan bio je čuruški paroh, a majka je poticala iz iste porodice kao i Miloš Hadžić Svetić, dramski pisac i glumac.
Laza je gimnaziju pohađao i završio u Novom Sadu. Početkom sedamdesetih godina XIX veka Paču je bio saradnik novosadskog gimnazijskog društva Vila, u čijem je listu 1871. godine objavio dva svoja članka. Studije medicine započeo je u Cirihu. Tamo se poneo idejom anarhizma i pridružio se grupi bakunjista, gde se zbližio sa srpskim studentima, Svetozarom Markovićem, Vasom Pelagićem i budućim rukovodstvom Radikalne stranke, Nikolom Pašićem, Perom Todorovićem i Perom Velimirovićem. Tu je sreo i svoju veliku ljubav i buduću ženu, Lenku Zaho. Provodeći vreme uglavnom po kružocima, prekida studije 1878. godine i sa Todorovićem osnovao list političke prirode Straža u Novom Sadu. List je privukao mladu publiku, što se nije dopalo mađarskim vlastima koje ga zabranjuju, a uredništvo proteruje. Laza se potom obreo u prestonici Srbije, odakle odlazi u Berlin i na Univerzitetu Fridriha Vilhelma nastavlja studije. Promovisan je doktora medicine juna 1881. godine posle odbranjene teze o reumatskim oboljenjima. Od tada pa do 1889. godine bio je opštinski lekar i šef Boegradskog opštinskog saniteta.
Posle pobede radikala na izborima Laza Paču ulazi u državnu službu, ali ne kao lekar. Bio je upravnik monopola i tri puta ministar finansija Kraljevine Srbije. Obavljao je i odgovorne dužnosti državnog komesara Narodne banke. Dok se nije vinuo u političke visine redovno je objavljivao članke iz medicine: preveo je Esmarhovu Prvu pomoć u naprasnoj opasnosti po život, zatim Forsterovu Fiziologiju i Erizmanovu Higijenu.
Lazar Paču je umro u Vrnjačkoj banji oktobra 1915. godine od raka jetre.
Dr Dimitrije Marković, U svome delu Zdravstvene prilike u jugoslovenskim zemljama do kraja devetnaestog veka, objavljenom u Zagrebu 1935. godine, dr Risto Jeremić spominje Dimitrija Markovića, lekara u Temišvaru. Dimitrije Marković je rođen u Zemunu 1812. godine u uglednoj trgovačkoj porodici cincarskog porekla, u kojoj se govorilo grčki, cincarski i srpski jezik. Pošto su bili u srodstvu sa beogradskim Cincarima Markovićima, (Kostom Marković), da se zaključiti da se Dimitrijev otac, ili verovatnije deda, doselio iz Makedonije, iz Mavrova.[2] Kao stipendista Krajiške zaklade, Dimitrije je učio medicinu u Beču i 1844. godine stekao univerzitetsku diplomu lekara za lečenje očiju. Praksu je otpočeo u rodnom gradu, ali je već sledeće, 1845. godine dao svoje diplome publikovati u Novom Sadu, gde je bio prvi diplomirani očni lekar.
Za vreme Bune, dr Marković je služio u Karlovcima kao lekar kod srpskog kora (vojni lekar), da bi mu u bombardovanju i požaru Novog Sada propalo sve što je imao u gradu. Po završetku Bune vraća se u Zemun, odakle je 5. septembra 1853. godine od novosadskog Magistrata tražio odštetu za izgubljenu imovinu. Zahtev je pravdao time da je bio vrlo aktivan u suzbijanju mađarske pobune, pa je zbog toga i štetu pretrpeo. Nemam informacija o tome kako je ovaj zahtev rešen, ali po tome što se vratio u Novi Sad, mogu da pretpostavim da mu je šteta priznata i dodeljena nešto para na ime odštete.
Po povratku u Novi Sad upisuje sina Aleksandra u srpsku gimnaziju, koji tu završava samo drugi razred školske godine 1854-55, pa iste jeseni pakuju stvari i sele se u Temišvar. Kada je Aleksandar diplomirao za zubara, Dimitrije otvara u Temišvaru zubarsku ordinaciju i sa sinom započinje stomatološku praksu. Na polju zubarske tehnike Dimitrije je ostvario nekoliko inovacija i pronalazaka. U listu Zastava je 1876. godine reklamirao antiskorbutičnu esenciju za desni i usta i zubni prašak aromatični salicil; sve to se može dobiti kod proizvođača u sopstvenoj kući. Za svoje pronalaske Dimitrije Marković je na svetskoj izložbi u Beču 1873. godine, pod kupolom Rotunde, dobio carsko-kraljevsku privilegiju i diplomu priznanja. Kasnije, pred smrt, dobio je i diplomu kao priznanje na izložbi u Torinu. Umro je početkom 1888. godine, a nasledio ga je sin Aleksandar, koji je zbog majke Nemice bio privržen katoličkoj veri. U nekrologu Dimitriju Markoviću, objavljenom u listu Branik, broj 12, kaže se da je bio vatreni Srbin, da mu je dr Đorđe Natošević mnogo išao na ruku, te da je Matici srpskoj zaveštao 200 forinti. Što je najvažnije, završava se nekrolog, Dimitrije Marković je bio po vremenu prvi školovani zubar Vojvodine, Hrvatske i Slavonije.
Saranda dr Stevan, godine 1850. pominje se kao poruččnik i vrhovni lečnik rumunske regimente u Oršavi.
Sarande spadaju među najstarije i najuglednije grčke, ili grčko-cincarske porodice u Novom Sadu. U Beograd su oko 1730. godine došli iz Kožana (Kozanija) braća Mihailo-Miško i Dimitrije Saranda. Moguće je da su Sarande u Beograd došli preko Albanije, ili su im preci bili poreklom sa tla Albanije. Na ovu hipotezu ukazuje topnim Sarande, ili Άγιοι Σαράντα, mesto i pokrajina na jonskoj obali južne Albanije, naspram ostrva Krfa. Ako je ova pretpostavka tačna, onda Sarande nisu bili Cincari, već čistokrvni Grci, pošto su mesto i čitava pokrajina Sarande naseljeni većinskim Grcima, koja i danas važi za centar grčke manjine u Albaniji. Prema drugoj verziji, Sarande su poreklom iz mesta Sarandapora, koje se nalazi u srcu nekadašnje Megalovlahije, između Kozanija i planine Olimp. U ovom slučaju članovi porodice Saranda su gotovo sigurno bili cincarskog porekla.
Sarande su bili brojna novosadska porodica između dva svetska rata, ali su tokom Novosadske racije doživela tešku tragediju. Petoro članova ove porodice mučki je ubijeno 22. januara 1942. godine.
Trifković dr Đura, sin dramskog pisca i komediografa Koste Trifkovića. Rođen je u Novom Sadu 1872. godine.
Najstariji Đurin predak za koga se zna bio je turski trgovac, Grk Atanasije Trifković. On se iz Malovišta u Makedoniji sa bratom doselio u graničarski Deč, odakle je po Sremu trgovao debelim svinjama i govedima. Vidimo ga sedamdesetih godina XVIII veka u jednoj tužbi koju je spremio protiv seljaka iz Vojke i Ugrinovaca, jer su ga navodno oštetili pijući na veresiju u njegovoj kafani i kradući njegovo seno i svinje. Seoski knez je svedočio protiv njega, izjavivši kako ovi Grci varaju ljude na đavolski način. Na stranu seljana posvedočio je i upravnik spahiluka, što je izazvalo revolt Grka. Došlo je i do uvreda, pa je zbog izjave da njegov gospodar nije upravnik spahiluka Vojke, već beogradski paša, Atanasijev brat je bio kažnjen sa deset batina. Atanasijev sin Konstantin, Kosta rodio se u Mitrovici i kao momak je prešao u Novi Sad. Iz uvida u dokumentaciju gradskog Magistrata saznajemo da je Konstantin novosadsko građanstvo stekao 1807. godine. Oženio se 1815. godine novosadskom Srpkinjom Anom, poćerkom izvesne Marije Stanisavljević, od koje su supružnici testamentom dobili pristojan miraz od 6.000 forinti.
Začetnik srpske pozorišne proze Kosta Trifković bio je oženjen Jelisavetom Slavnić, miraždžikom iz bogate kuće, sa kojom je imao sina Đurđa, Đuru, čuvenog novosadskog lekara. Đura Trifković je bio oženjen Olgom iz ugledne vinarske porodice Adamovića, koja je bila istog, jelinskog porekla kao i Trifkovići. Doktor Trifković je medicinu učio u Gracu, gde je i promovisan. U prevratu na kraju Velikog rata, 13. novembra 1918. godine, prilikom preuzimanja vlasti Srpskog narodnog odbora u Novom Sadu, bio je postavljen na mesto upravnika bolnice umesto dr Šandora Šosbergera. Narednih godina je bio član Gradskog saveta Novog Sada i šef internog odeljenja Državne bolnice.
Umro je od bolesti jetre neposredno pred mađarsku okupaciju. NJegovu porodicu, suprugu i dva sina Mađari su ubili u svojoj kući tokom Novosadske racije januara 1942. godine.
Trifković dr Kosta, sin Đurin, rođen je u Novom Sadu 1903. godine, gde je maturirao gimnaziju. Medicinu je studirao u Hajdelbergu i Parizu i stekao doktorat mediciskih nauka 1929. godine. Poginuo je 1942. godine.
Mitrović – Spirta dr Dušan, rođen u Kovilju 1876. godine.
Spirte, ili Špirte su bili Cincari koji su u Zemun došli u drugoj polovini XVIII veka iz Katranice (Pirgi, danas u severnoj Grčkoj). Tokom Srpskog narodnog pokreta 1848/49. godine hranitelj kase narodne u Zemunu bio je posrbljeni Cincar Petar Špirta. Špirta je rukovao ovim fondom čija su sredstva bila namenjivana po prioritetu koji je utvrđivao sam patrijarh. Posle Bune jedna njihova grana je prešla u Kovilj, gde se deo porodice pisao kao Špirte, dok je drugi deo, da bi zvučali više srpski, uzeo prezime Mitrović, prema svom pretku Dimitriju (kratku istoriju svoje porodice saopštio mi je Đorđe Špirta iz Novog Sada). Dušan je očigledno želeo da pomiri svoje poreklo i nacionalnu svest, pa se pisao Mitrović – Špirta.
Dušan se školovao u Novom Sadu i Gracu, gde je specijalizovao stomatologiju. Tokom studija bio je vredan član Srbadije i Srpskih sokola. Živeo je i radio u Novom Sadu i Beogradu. Tokom jednog planinarskog izeta u okolini Beograda septembra 1930. godine iznenada je umro. Važio je za dobrog i strunog lekara i vrsnog i pasioniranog planinara.
Popović Peci dr Uroš, rođen 1879. godine u Novom Sadu. Popovići Peci su stara i ugledna trgovaččka novosadska porodica čiji je predak u drugoj polovini osamnaestog veka stigao iz Vlahoklisure. NJegovi potomci su se već u prvoj generaciji posrbili. Urošev otac Stevan Popović Peci je važio za vrednog, sposobnog i poštenog čoveka, širokih pogleda, bogatog obrazovanja i snažnih emocija. NJegovoj biografiji godilo je bračno povezivanje sa uglednim Nikolićima i Bozitovcima, što je pored svih njegovih kvaliteta doprinelo da prilikom restauracije novosadskog Magistrata 30. avgusta 1884. godine bude izabran za gradonačelnika.
Izuzetno visok intelektualni i stvaralački potencijal imala je ova porodica, što pokazuju primeri trojice Stevanovih sinova. Najstariji Uroš (1879-1905), bio je doktor medicine i asistent univerziteta u Budimpešti, a njegove više uzlete sprečila je prerana smrt. Srednji sin Emil, rođen 1882. godine, promovisan je 1904. godine za doktora prava, a pred Prvi svetski rat doktorirao je i agronomiju. Posle rata pokrenuo je časopis za unapređenje poljoprivrede Poljoprivredni glasnik 1921. godine, koji je izlazio sve do okupacije. Stručnim kvalitetom sadržaja i tehničkom opremljenošću taj časopis je spadao među najmodernije poljoprivredne publikacije u Evropi.
Novosadski Jelini ranari
Vulpe Antonije, rođen u Novom Sadu, završio gimnaziju bez mature i patronat hirurgije u Gracu.
Vulpe (na cincarskom lisac) su bili jedna od starijih cincarskih porodica u novosadskoj varoši. Dimitrije je krajem osamnaestog veka bio jedan od tutora grčke škole i borac za osamostaljenje novosadskih Grka iz srpskog pravoslavnog opštestva. NJegov sin Georgije je nekoliko decenija docnije, uz Georgija Beljanskog obavljao dužnosti člana Grčke opštine u Novom Sadu. Poslednji pomen ovog prezimena u izvorima je 1929. godine.
Antonije je u Gracu službovao kao niži lekar (unterarzt), zatim je do Bune radio u Šajkaškom bataljonu. Godine 1849. bio je lekar Srpske vojne bolnice u Karlovcima, gde je po smirivanju stanja 1850. godine postavljen za komunitetnog hirurga ranara. U dokumentima iz maja 1972. godine se pominje kao penzionisan. Umro je u Karlovcima 1893. godine.
[1]Litotomija je operacija koja se sastoji u rasecanju ili neposrednom isecanju kamena u žučnom ili mokraćnom mehuru.
[2] Po D. Popoviću u našim krajevima su u rasponu od jednog veka živele četiri cincarske porodice koje su preuzele prezime Marković, ali da nisu bile u srodstvu. Vasa Stajić u svojim Novosadskim biografijama navodi pet porodica Marković, ali ne spominje dr Dimitrija, verovatno zbog toga što se nije trajno nastanio u Novom Sadu.
Ostavi komentar