Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar i filozof
Vizantija je izvršila veliki kulturni, verski i politički uticaj na istočne narode u Evropi. Taj trend nije zaustavljen ni nakon njene propasti 1453. godine. Vizantijski uticaj se najviše ispoljavao širenjem hrišćanstva na okolne, u prvom redu slovenske zemlje. Kada je reč o uređenju, pravnom poretku kao i dvorskim običajima, na vizantijske uzore se u najvećoj meri ugledalo bugarsko, srpsko i rusko carstvo. Polovinom 14. veka srpski kralj Dušan je pokušao da staro Vizantijsko carstvo zameni novim slovensko-grčkim, pa je uzeo titule cara, samodršca i imperatora.
Međutim, najbolji uticaj na evropsku istoriju Vizantija ostvaruje šireći pravoslavlje na Rusiju. U 10. veku Rusija prima pravoslavlje od Vizantije jer je vizantijska crkva bila tolerantnija od rimske i dozvoljavala je postojanje nacionalnih crkava, te im davala visok stepen samostalnosti. Posle pokrštavanja 988. godine, ruski knez Vladimir prenosi u Kijev vizantijske obrede i službe, dok njegov sin Jaroslav Mudri ide još dalje i preuzima i vizantijsko zakonodavstvo. U Rusiji je pravoslavlje osnažilo uticaj kneževske vlasti i postalo njen važan oslonac, a kasnije i moćna idejna osnova za ujedinjenje ruskih zemalja, kada se Moskovska kneževina oslobodila tatarskih vlasti i izvojevala položaj velike sile. Veliki moskovski knez Ivan III Vasiljevič, ujedinitelj ruskih zemalja, u drugoj polovini 15. veka oženio je vizantijsku princezu, uzeo vizantijski grb sa dvoglavim orlom, uveo u Moskvu vizantijski dvorski ceremonijal i preuzeo vođstvo nad hrišćanskim Istokom. Rusko sveštenstvo je svesrdno prihvatilo tradiciju vizantijskog samodrštva, smatrajući da će novi hrišćanski car prevazići ideološke raskole i jeresi i sprečiti rasparčavanje carstva. Carigrad („Novi Rim“) je zamenila Moskva („Treći Rim“), a vizantijske političke ideje su nastavile da žive u Ruskom carstvu.
Na formiranje ruske političke tradicije u srednjem veku presudno utiču sledeći faktori:
- vizantijsko političko iskustvo;
- hrišćansko pravoslavno učenje;
- tatarski način vladanja.
Po uzoru na vizantijsku, i ruskoj crkvi je manjkalo institucionalno-političke samostalnosti kao neke vrste protivteže svetovnoj vlasti. Pod uticajem Vizantije prihvaćen je cezaropapizam, a pravoslavno učenje je zahtevalo pokoravanje svih duhovnika knezu kao svetovnoj vlasti.
Ruska crkva se podložnosti Konstantinopolju oslobađa neposredno pred pad Vizantije. Već polovinom 15. veka je kao nezavisna pod vlastitim patrijarhom bila stopljena sa državom pod vrhovnom vlašću moskovskog kneza u novom slovenskom cezaropapističkom savezu. Ovaj proces se odvijao paralelno sa borbom Rusije protiv tatarske i mongolske vlasti. Širenje teritorije moskovske države sa 47.000 km² početkom 14. veka na 5.400.000 km² krajem 16. veka je iziskivalo novi oblik centralističke organizacije sa mesijanskim kultom cara.
Veliki kneževi Moskovije su u 14. veku uočili snažnu integrativnu moć hrišćanstva, pa su tesno sarađivali sa monasima i poklanjali manastirima delove osvojene zemlje i bogatstva. Manastiri su zauzvrat Velikom knezu pribavljali važnu auru svetosti. Manastiri su sticali bogatstvo i počeli su da služe kao tamnice za careve političke protivnike. Za potrebe očuvanja careve vlasti monasi kreiraju viziju „vladara spasitelja – Cara baćuške“. Po toj viziji car je dobroćudni dedica, otac nacije, zaštitnik „stare pravde“, dakle neko ko ne greši i u čije namere se ne sumnja. Ovaj koncept je omogućavao da svi eventualni nemiri i pobune ne budu usmereni direktno prema caru, već prvenstveno prema plemstvu „koje je iskvareno i radi protiv cara, dakle i protiv naroda“.
Kao što smo u uvodnom delu teksta napomenuli, ogroman uticaj na oblikovanje političke prakse u srednjovekovnoj Rusiji imali su osvajački pohodi mongolsko-tatarskih plemena. Naime, u oblasti evroazijskih stepa je formiran naročit oblik stočarsko-ratničkog feudalizma, čija je najpoznatija država bila Zlatna Horda koja je učvršćena za vreme vojnih pohoda DŽingis-kana i njegovih naslednika. Kanovi su važili za starešine svih verskih organizacija, a sami su menjali veru. Prvi mongolski kanovi su bili šamanisti, većina je prišla islamu, a bilo je i onih koji su prihvatili hrišćanstvo. U Kini su mongolski kanovi prihvatili budizam, u Persiji islam, ali u Rusiji nisu prihvatili hrišćanstvo.
Verska šarolikost mongolskih vladara svedoči da podređena crkva ovde nije bila glavna pa ni pretežna poluga vlasti, najverovatnije zbog duge tradicije nomadskog života, jer pokretljivost konjaničkih naroda nije pogodovala stabilizovanju autoriteta hijerokratije. Zato nomadski osvajači po pravilu nisu bili u stanju da pokorenim narodima nametnu vlastitu religiju, već su prihvatili veru potčinjenih. Toga je bio svestan i ruski knez Aleksandar Nevski kada se polovinom 13. veka, opirući se katoličkim krstašima sa Zapada, podvrgao vlasti mongolskih nevernika sa istoka.
Vremenom Rusi poprimaju mnoge crte protivnika kada je organizacija vlasti u pitanju. Ruski kneževi od Mongola prihvataju ubeđenje da knez treba da bude vrhovni zemljoposednik. Zanimljivo je da su u verskom pogledu Mongoli bili dosta tolerantni, često pružajući ruskom sveštenstvu određene privilegije. Ruska crkva je bila stožer sveruske nacionalne samosvesti, a kijevski mitropolit je za vreme tatarske vladavine često uživao više poštovanja od ruskih vazalnih kneževa. A kada je o ruskim kneževima za vreme tatarske vladavine reč, treba naglasiti da je njihova pozicija isključivo zavisila od samovolje kana. NJihova primarna i takoreći jedina uloga je bila prikupljanje poreza za kana, tako da su dodvoravajući se samom kanu kako bi sačuvali svoju poziciju, često bili okrutniji prema ruskom narodu od samih Tatara.
Prekretnicu u formiranju ozbiljne ruske države srednjeg veka čini pojava Ivana Groznog. Vladavina Ivana Groznog je bila samo preoblik novovekovnog ruskog apsolutizma čije se najvažnije crte u 16. veku još uvek nisu mogle ispoljiti. Sve do 18. veka u Rusiji kapitalistički sistem nije mogao ozbiljnije ugroziti čvrste feudalne stege. Međunarodni položaj Rusije kao i stanje unutar zemlje su podstcali jačanje snažne feudalne državne vlasti. Centralizacijom su bili opsednuti svi ruski vladari 16. i 17. veka. Kod Ivana Groznog se jasno uočavaju začeci centralističke uprave, stajaće vojske i ekspanzivne unutrašnje privredne i spoljne osvajačke politike.
Pravo kao objektivni poredak je moralo biti jedinstveno da bi se moglo izvoditi iz isto tako jedinstvenog izvora – volje zakonodavca. Subjektivno običajno pravo je potisnuto objektivnim božanskim zakonom koji objavljuje zemaljski vladar oslanjajući se na božju volju. U naglašeno mističnom pravoslavnom okviru car je važio za oličenje prava i pravde, a njegova potpuna vlast nije bila nasilnička, već prirodna i normalna. Podanici duguju apsolutnu poslušnost caru, jer ovaj nije uzurpirao vlast, već mu ju je bog dodelio. Nema ustanove koja bi odlučivala u slučaju sukoba cara i podanika ili koja bi mogla štititi subjektivna prava podanika koja bi car ugrožavao. Ivan IV je pisao da je samo bog sudija između cara i podanika, a svaka kritika njegove vlasti je zabranjena.
Uobičajeno je mišljenje da su Rusi Ivana IV nazvali Groznim zbog brutalne vlasti koja ga je 1582. dovela do toga da je ubio i sina Ivana. Međutim, nadimak Grozni nije u srednjem veku imao konotaciju koju danas ima. Ispravnije bi bilo nadimak Grozni tumačiti epitetima kao što su „silni“ i „moćni“.
Pored posla oko ustrojavanja ruske srednjovekovne države koji je sprovodio Ivan Grozni, na razvoj svesti o ruskoj državotvornoj ideji presudno utiče mit o Moskvi kao „Trećem Rimu“, koji smo pomenuli u uvodnom delu teksta. Naime, posle propasti Vizantije rusko monaštvo kreira priču o „svetoj ulozi ruskog naroda, države i cara“ u odbrani hrišćanstva od nevernika. „Prvi Rim“ je propao da bi padom Vizantije propao i Konstantinopolj kao „Drugi Rim“. Barjak hrišćanstva sada preuzima Moskva, kao „Treći Rim“. Ako propadne i Moskva, „četvrtog Rima“ neće biti i zato Rusi imaju tu uzvišenu misiju da očuvaju hrišćanstvo. Ova mitska postavka je nekoliko vekova služila kao plodotvorna ideološka osnova za formiranje i učvršćivanje ruske nacionalne svesti ali i za širenje ruske države i njenog uticaja.
Na samome kraju pomenućemo i to da i među teoretičarima postoje različita gledišta na korene ruske cezaropapističke države srednjeg veka. Zapadni teoretičari akcenat stavljaju na mongolsko-tatarski uticaj u formiranju oblika vlasti smatrajući ga isključivo despotskim, dok ruski autori korene vide isključivo u vizantijsko-hrišćanskoj tradiciji i nasleđu. Istina je verovatno negde između ta dva gledišta, ali kako god bilo, Ruski narod i njegovi velikaši su uspeli da na ogromnom prostoru i u ni malo prijateljskom okruženju formiraju i utvrde svoju državu, koja kroz sve istorijske izazove traje i danas.
Ostavi komentar