Autor: Nemanja Starović, istoričar
Konflikt između Izraelaca i Palestinaca je pre svega model konflikta oko zemlje. Ono što čini ovaj konflikt izuzetno komplikovanim, jeste to što su stavovi dveju strana izuzetno udaljeni, i što su veoma duboko utemeljeni. Sa jedne strane Izraelci (Jevreji) smatraju da je prostor Palestine, njihova stara otadžbina, njihov stari zavičaj, sa kojeg su proterani, i krenuli da se iseljavaju u 1. veku n.e, nakon Jevrejskih ustanaka protiv Rimskog carstva, i da oni imaju puno pravo da se vrate na svoju zemlju sa koje su proterani, na prostoru današnjeg Izraela i Palestine. Sa druge strane, Palestinci smatraju da uspostavljanje Izraela 1948. godine, čitav proces naseljavanja nacisita, zapravo predstavlja otimanje njihove zemlje na kojoj su živeli vekovima, desetinama vekova, a sve na osnovu nekakvih „mutnih“ tvrdnji o zastupljenosti Jevreja, odnosno njihove dominacije u Starom veku. Obe zemlje zastupaju svoja međusobno suprotstavljena stanovišta koja imaju veoma dubok temelj i zato je taj konflikt, izuzetno komplikovano rešiti.
Sa Jevrejske (Izraelske) tačke problematičan je i sam pojam Palestinaca, koji oni smatraju svojim entitetom, konceptom, koji zapravo nije postojao pre 100 godina i smatraju ga nekom vrstom političkog konstrukta. Iz njihovog ugla posmatrano stanovnici Palestine su se identifikovali sa svojim arapskim poreklom, nije postojala razlika između Arapa koji žive u Palestini ili u Libanu, Egiptu itd, već je prosto iz političkih razloga, nakon rata 1948. godine, nakon onoga što Arapi zovu „Nagba“ ili velika katastrofa, na hiljade Arapa proterano iz svojih domova, da je postojalo politički oportuno pozivati se na Palestinski identitet i izdvajati ga iz šireg konteksta Arapske nacije.
Konflikt između Izraelaca i Palestinaca se ne odnosi samo na teritoriju, mada se problem teritorije nikad ne može ostaviti sa strane, on uvek tu postoji. Drugi veliki problem jeste pitanje palestinskih izbeglica. Naime, nakon rata 1948. godine stotine hiljada Palestinaca su proterani sa teritorije današnjeg Izraela, oni su našli utočište u samoj Zapadnoj obali, Pojasu Gaze, ali i okolnim državama; pre svega Jordanu, Libanu, Siriji, Egiptu, pa čak i u nekim daljim državama poput Iraka. Pitanje njihovog povratka do danas nije rešeno, ono je posle pitanja teritorije drugo najvažnije pitanje. LJudi koji su proterani, odnosno njihovi potomci, s obzirom da je prošlo već preko sedamdeset godina, čine grupu od oko 5 miliona ljudi. Zanimljivo je reći da je angažovanje kompletne međunarodne javnosti palestinskih izbeglica još 1948. bilo toliko veliko da su Ujedinjene nacije formirale posebnu agenciju koja se bavila pružanjem pomoći palestinskim izbeglicama u Pojasu Gaze i okolnim arapskim državama. To je bilo tzv. UNRWA, koja je jedina specijalizovana u Ujednnjenim nacijama, i koja se bavi izbeglicama sa samo jednog područja, dok pored nje postoji UNHCR, visoki komesarijat za izbeglice koji nam je dobro poznat i na području Balkana. Novčana suma odvojena projekat UNHCR bila je tolika da je pedesetih i šezdesetih godina do jedne pomalo paradoksalne situacije, a to je da su ljudi u palestinskim izbegličkim kampovima imali bolje uslove života u smislu: obrazovanja, socijalne zaštite, različitih životnih prilika, nego što je to bio slučaj sa stanovništvom u Jordanu, Egiptu i Siriji.
Kada govorimo o teritoriji kao glavnom pitanju koje dominira ovim konfliktom, i tretira se u prvom planu, moramo napraviti kratak istorijski presek. Po završetku Prvog svetskog rata došlo je do kolapsa triju carstava. Raspale se Austro-Ugarska, Osmansko carstvo i Rusko carstvo koje je zahvatila revolucija, a na prostoru Nemačke formirana je Vajmarska republika. Raspad Osmanskog carstva je za posledicu imalo da evropske sile, pre svega Velika Britanija i Francuska, uspostave svoje mandate pod okriljem „Društva naroda“. Na području Bliskog Istoka, Velika Britanija je dobila pored ostalih mandata i mandat Palestine. Mandat Palestine je u početku obuhvatao Transjordan, ono što je sad Fenšendenska kraljevina Jordan, Britanci su ga podelili na dva dela. Razdvojili su područje jugoistočno od reke Jordan i Mrtvog mora i tu je uspostavljen Transjordan teritorija sa striktno arapskom većinom. Oni su kasnije tu teritoriju dali na upravu Šerifu Huseinu od Meke i njegovim naslednicima kao jednoj od frakcija koje su podržavale Britance u Prvom svetskom ratu. Druga je bio Abdulaziz Ibn Saud osvajač Saudiske Arabije. Ono što je preostalo je mandat Palestine i teritorija na koju su se do kraja 19. i početkom 20. veka naseljavali Jevreji u malom broju, koji su sledili ideologiju jevrejskog nacionalizma težeći povratku u Svetu zemlju. Ali taj proces naseljavanja postaje intenzivniji nakon 1933. godine i dolaska na vlast nacista u Nemačku, koje su se merlie hiljadama ili desetinama hiljada, kasnije su počele da se mere i stotinama hiljada i tada nastaje demografska osnova na kojoj će biti kasnije stvorena Jevrejska država.Takvo veliko naseljavanje Jevreja proizvodi nezadovoljstvo Arapa i od tridesetih godina sve intenzivnije sukobe između Jevreja i Arapa uz učešće Britanskih mandatnih vlasti i to sve eskalira 1938. godine Velikim arapskim ustankom. Posle Drugog svetskog rata situacija postaje neizdrživa i Britanci 1947. godine donose odluku da se povuku iz Palestine, a stvar se prepušta u ruke Ujedinjenih nacija.
Ujedinjene nacije izlažu plan podele gde se prvi put stvara vizija tzv. „Državnog rešenja“ i formiranje dve nezavisne države; u jednoj će većinu činiti Jevreji a u drugoj Arapi. Bilo je predviđeno da područje zapadne obale, kao i područje zapadne Galileje, imamo budu deo koji će činiti Arapi, dok bi sam grad Jerusalim bio internacionalna zona pod međunarodnom upravom. Međutim, strane u konfliktu ne prihvataju i 1948. dolazi do žestokog i surovog rata između Jevreja i Palestinaca. U taj rat se uključuju i ostale arapske države, gde Izrael pokazuje svoju dominaciju i praktično odbija sve te napade uspostavljajući svoj poredak nad znatno većim delom teritorije nego što je bio predviđen planom iz 1947. godine
Do rata 1967. godine Egipat kontroliše Pojas Gaze, Jordan kontroliše zapadnu obalu, a Izrael kontroliše čitavu teritoriju, odnosno svoj suverenitet, nad većim delom Mandatne Palestine. To je još jedan rat koji Izrael vodi sa svim svojim arapskim susedima gde pokazuje svu svoju dominaciju. Nakon ovog dolazi i do Jonkiporskog rata (1973) vođenog protiv Egipta i Sirije, u kojem će takođe izvojevati pobedu ali će po prvi put uvideti i znake svoje slabosti. Tako dolazi do formulisanja politike „Zemlja za mir” gde Izrael shvata da bi za uspostavljanje trajnog mira sa arapskim susedima pre svega onim najvećim i najvažnijim bio spreman da da neki deo zemlje. I to je u principu osnova po kojoj dolazi do sporazuma iz Kemp Dejvida iz 1978. godine, po kojem se Izrael fazno povlači sa Sinajskog poluostrva, koje biva demilitarizovano, a koji za posledicu ima i uspostavljanje mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Uspostavlja se princip koji će tada biti veoma važan i dalje, tako da Izrael pokazuje spremnost da se odrekne delova teritorije kako bi imala malo zagarantovan mir unutar svojih granica i okolo svojih granica.
- godine se rađa militantni pokret Hamas, i dolazi do prvog proglašenja nezavisne Palestine 1988. godine od strane Palestinske oslobodilačke organizacije koja će priznati punu državu. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je tada priznala nezavisnost obe države, Palestine i Izraela.
Palestina je tada imala dva pokreta – Fatah i Hamas. Fatah predstavlja Nacionalni nacionalistički dominantni sekularni pokret čiji je osnivač bio Jaser Arafat, i od svog osnivanja je znantno evoluirao. Za razliku od početnih pozicija koje su podrazumevale nepriznavanje Izraela, u međuvremenu su prihvatili realnost postojanja Izraela kao Jevrejske države, ali se zalažu za to tzv. dvodržavno rešenje, za potpuno fromiranje nezavisne države Palestine, koja je obuhvatala Zapadnu Obalu i Pojas Gaze, koja bi imala svoje međunarodno priznanje, svoje oružane snage, nezavisnost u punom smislu. Za razliku od njih , pokret Hamas dolazi do izražaja nakon entifade 1987. godine i predstavlja odcepljeno krilo pokreta Muslimanska braća egipatskog islamističkog (džihadističkog) pokreta koje je delovalo na području Gaze. Pokret Hamas je sve samo ne sekularan – zasnovan je na principima militantnog džihadizma, u potpunosti negira prava postojanja Izraela, njihove osnivačke pokrete, naglašava da Izrael ne može i ne treba da postoji, i upravo ta razlika je uslovila i bitno drugačiji pristup izraelskih vlasti pregovora sa ovim pokretima.
Važno je spomenuti sporazum iz Osla 1993, koji je specifičan po tome što se vodio u jednom čudnom i veoma korisnom procesu, zato što su pregovori u prestonici Norveške 1993. godine bili u potpunoj tajni i što su vođeni na nižim političkim nivoima. Pozivani su na razgovore, na različite radionice, zatvorene sesije, panele itd. Na desetine predstavnika srednjeg nivoa vlasti iz Izraela i sa Palestinskih teritorija jednim modernim pristupom izdvojenim od javnosti i raznih medijskih i političkih pritisaka, pomerivši se od onih javno iskazanih političkih stavova. Kroz rad sa desetinama ljudi različitih profila i profesija se pokušalo doći do rešenja koje će zadovoljiti nekakve suštinske interese i jedne i druge strane. Tek nakon više meseci rada upravo u takvom formatu je čitava stvar podignuta na viši politički nivo, i u Beloj kući je zaključen sporazum koji je nazvan “Oslo Accords” ili sporazum iz Osla, upravo zbog uloge koju su imali ti razgovori i taj višemesečni proces koji se odvijao u glavnom gradu Norveške.
Sporazum iz Osla je predvideo postepeno formiranje Palestinske države iako mnogi tvrde da je sporazum iz Osla zapravo mrtav. On je predvideo da se na Zapadnoj obali u Pojasu Gaze formiraju zona A, zona B i zona C, gde bi u zoni A ( radi se o najgušće naseljenim palestinskim gradovima u Zapadnoj obali u Pojasu Gaze) uspostavila puna civilna i vojna vlast palestinske samouprave, i ta zona A obuhvata trenutno 11% teritorije Zapadne obale. Pored nje bila bi formirana zona B u kojoj bi Palestinci vršili civilnu vlast, dok bi vojnu vlast vršila država Izrael jer bi ona praktično brinula o bezbednosti, i ta zona na Zapadnoj obali zauzima još 28% teritorije, tako da se zona A i zona B ukupno prostiru na 39% teritorije Zapadne obale, dok bi 61% teritorije Zapadne obale bio u režimu zone C, u kojoj punu civilnu i vojnu vlast zadržava do daljnjeg država Izrael. Ono što možemo okarakterisati kao uspehom procesa iz Osla jeste to što je uspostavljena palestinska samouprava na čijem čelu se do dana današnjeg nalazi Mahmud Abas, što u najvećim gradovima u kojima živi najveći deo palestinske populacije, funkcioniše ne samo civilna vlast palestinske samouprave, već se o njima brinu palestinske bezbedonosne snage, čime je uspostaljena dobra saradnja između palestinskih bezbedonosnih snaga i oružanih odbrambenih snaga Izraela, što za neke stvari u međusobnoj komunikaciji i saradnji funkcioniše. Ono čime su Palestinci veoma nezadovoljni jeste to što teritorije koje su u režimu zone A pa i zone B zapravo nemaju teritorijalni integritet. Radi se o tome da je Izrael decenijama formirao Jevrejska naselja na području Zapadne obale, formirali su ih i u Pojasu Gaze, ali je jednim hrabrim, odlučnim u tom trenutku veoma kontroverznim potezom tadašnji izraelski premijer, pokojni Arijel Šaron, 2005. godine odlučio da iseli sva jevrejska naselja iz Pojasa Gaze, što je bilo veoma teško sprovodljivo jer su morali da fizički su iznose ljude iz svojih kuća. Tako je Pojas Gaze je u potpunosti pao pod palestinsku upravu.
Na samoj Zapadnoj obali, ukoliko uključimo i pojas istočnog Jerusalima koji se nalazi pod posebim režimom, trenutno živi negde oko 600.000 jevrjeskih naseljenika.
Glavni problem za realizaciju dvodržavnog rešenja i formiranje države Palestine u punom obimu jeste nepostojanje teritorijalnog kontinuiteta. Međutim, postoje analize objavljene u izraelskim medijima. List „Harlitz“ tvrdi da je zapravo nit govoriti o tome da je potrebno preseliti 600.000 jevrejskih naseljenika da bi se uspostavio nekakav kontinuitet buduće palestinske države. Većina njih živi upravo u naseljima koja se nalaze uz samu granicu sa Izraelom ili, pak, u istočnom Jerusalimu, a ostatak u određenim naseljima koja se mogu relativno lako povezati sa teritorijom države Izrael. To znači da bi radi uspostavljanja jasnog kontinuiteta buduće palestinske države bilo potrebno ukinuti ili raseliti nekoliko desetina manjih naselja u kojima živi nekih dvadeset do trideset hiljada ljudi što je daleko manje od 600.000.
Tu dolazimo do „plana veka“, na čemu Američka administracija Donalda Trampa radi od samog svog ulaska u Belu kuću. Plan je veoma ambiciozan, želi da u velikoj meri promeni postulate na kojima su američke administracije do sada posmatrale problem Bliskog istoka, konkretno konflikta između Izraela i Palestinaca. Još na samom početku Trampovog mandata je njegov savetnik za Bliski istok DŽared Kušner govorio o njemu, međutim još uvek nije obelodanjen.
Prvo odlaganje je došlo početkom 2019. godine kada je rečeno da je plan manje-više gotov ali da će se sačekati da prođu izbori u Izraelu, koji su održani 29. aprila. Kada su prošli izbori u Izraelu rečeno je da će se ipak sačekati da prođe Sveti mesec Ramazana u kojem se nalazimo, te da će negde početkom jula meseca taj plan biti predstavljen u javnosti. Poslednja informacija koju imamo jeste ova da se upravo sada, juče, danas ili sutra Kušner nalazi na svojoj turneji po Bliskom istoku koja podrazumeva posetu Maroku, Jordanu, njegovoj prestonici i Izraelu, gde će razgovarati sa državnim rukovodstvom, a najavljeno je da će prva faza plana biti objavljena krajem juna meseca definitivno u Bahreinu, gde će biti održano nešto što je sam Kušner nazvao „Ekonomskom radionicom“. Iako plan nije obelodanjen sasvim je jasno da je administracija Donalda Trampa već počela da ga primenjuje u nekim fazama, jer ne možemo drugačije protumačiti odluku Donalda Trampa, još u decembru 2017. godine da prizna Jerusalim za glavni grad Izraela, što je odbijala da učini svaka američka administracija od 1948. godine do danas. To važi i za odluku da prizna izraelsku aneksiju Golanske visoravni, jer prva država na svetu koja je priznala da Golanska visoravan, okupirana u ratu iz 1967. godine, predstavlja integralnu teritoriju Izraela jesu Sjedinjene Američke Države (SAD). To predstavlja jedno veliko odstupanje od svih postulata američke politike ne samo na Bliskom istoku već možemo reći i šire. Ta dva poteza (priznavanje Jerusalima i aneksija Golanske Visoravni) nesumnjivo predstavljaju delove ovog „plana veka“ , a u isto vreme i jednu veoma jasnu i direktnu podršku Izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu.
Šta taj „plan veka“ predviđa? Ovo su navodi koji su objavljeni u samoj izraelskoj štampi:
– biće potpisan trojni sporazum između države Izrael, Palestinske oslobodilačke organizacije i Hamasa
– biće formirana palestinska država koja će se zvati Nova Palestina, na podrčju Zapadne obale i Gaze sa izuzećem jevrejskih naselja, a Izrael će postepeno oslobađati palestinske zatvorenike u roku od naredne 3 godine
Ovde je veoma nejasno rečeno gde će biti formirana država Nova Palestina, nije jasno definisano koliko i kojih jevrejskih naselja, da li će postojati jasan kontinuitet o kojem smo pričali.
Zatim kaže:
– naselja na okupiranoj Zapadnoj obali koja su nelegalno pod međunarodnim pravom biće anektirana od strane države Izrael
(opet se ne kaže koja i koliko)
– Jerusalim neće biti podeljen već će ga kao svoju prestonicu deliti Izrael i Nova Palestina
– Palestinci koji žive u Jerusalimu biće državljani palestinske države, ali će Izrael imati punu kontrolu nad opštinskim područjem i svim zemljištem
– novoformirana palestinska država će plaćati novac toj opštini Izraela kako bi se finansiralo obrazovanje Palestinaca
Dakle, grad Jerusalim bi bio faktički jedinstvena administrativna jedinica pod potpunom kontrolom Izraela, ali bi Palestinci koji žive u okviru tog jedinstvenog Jerusalima imali pravo na državljanstvo države Nove Palestine, koja bi imala opet sa svoje strane pravo da organizuje sistem obrazovanja za Palestince unutar te države.
Jedno od velikih problema jeste upravo kupovina zemljišta i kuća koja se odvija na području Jerusalima, to je problem koji deli Palestinsku zajednicu, zajednicu Palestinskih hrišćana, s obzirom da njime rukovode episkopi koji su grčkog porekla i etničke pripadnosti. Većinu vernika čine Arapi (Palestinci) koji često optužuju svoje verske vođe da su skloni da prodaju Jevrejima (Izraelcima) crkveno zemljište i da time pospešuju naseljavanje Jevreja na njihovu zemlju. Pitanje kupovine zemljišta bilo bi rešeno tako što Izraelcima neće biti dozvoljeno da kupuju palestinske kuće, kao ni Palestincima jevrejske. „Plan veka“ ima sledeće predloge:
– Egipat će obezbediti Novoj Palestinskoj zemlji zemljište u blizini Pojasa Gaze na kojem će se graditi aerodrom, fabrike i uspostaviti područje za poljoprivredu, ali Palestincima neće biti dozvoljeno da žive na ovoj zemlji,
a po pitanju auto-puta
– biće izgrađen auto-put koji će povezivati Pojas Gaze i Zapadnu Obalu, protezaće se 30 m iznad zemlje, na stubovima.
Predlog finansiranja glasi:
– finansije za projekat građenja auto-puta dolaziće sa kineske strane koja će platiti 50% cene, dok bi 10% obezbedili Južna Koreja, Australija, Kanada, SAD i Evropska unija
Deluje malo kao „račun bez krčmara“ jer ne znamo da li je neko pitao da li su spremni da finansiraju 50% cene tog megalomanskog projekta. Kaže dalje:
– SAD, Evropska unija i arapske države iz Persijskog zaliva će sponzorisati realizaciju ovog sporazuma i formiranje države Palestine u narednih 5 godina, i to bi ukupno koštalo oko 6 000 000 000 dolara godišnje, troškovi bi se raspoređivali na sledeći način: tako što bi 70% ovog iznosa (radi se o 6 000 000 000 godišnje) plaćale arapske države Persijskog zaliva, 20% SAD, a 10% Evropska unija
Problem unutrašnje i spoljne politike, uključujući i pitanje granica, plan rešava ovako:
– Država Nova Palestina ne bi imala dozvolu da formira oružane snage odnosno vojsku, ali može da podržava policiju, umesto toga biće potpisan sporazum između države Izrael i Nove Palestine, u okviru koje bi Izrael branio Novu Palestinu od bilo kakvog spoljnog napada
– Nakon potpisivanja sporazuma Hamas će predati svoje oružje Egiptu, a lideri pokreta Hamas će biti kompenzovani i biće im plaćene plate ili finansijske prenadležnosti od strane Arapskih država
– Novi izbori će biti održani u državi Novoj Palestini u roku od godinu dana
– Sve granice između Pojasa Gaze, Egipta i Izraela će ostati otvorene za promet ljudi i dobara, a Palestincima će biti omogućeno da koriste Izraelske aerodrome i luke
To je dosta interesantno s obzirom da se Pojas Gaze od rata 2014. godine nalazi u potpunoj blokadi, da više desetina hiljada ljudi koji su nekada radili u Izraelu sada su praktično zatvoreni, uslovi života su katastrofalni i samo 3% ljudi ima pristup pijaćoj vodi, a preko 50% se oslanja na humanitarnu pomoć. Zatim kaže:
– Nova Palestina će imati 2 granična prelaza u državu Jordan, koji će biti pod kontrolom vlasti Nove Palestine
– Dolina Jordana će ostati u potpunosti u rukama Izraela i na njoj će biti izgrađen auto-put sa 4 trake
Znači bukvalno će na ovom području doline Jordana, koja će biti pod punom kontrolom Izraela, biti izgrađena putna infrastruktura. Ako Hamas ili bilo koje palestinsko telo odbije ovaj sporazum, SAD će obustaviti svu finansijsku pomoć Palestincima i izvršiti pritisak na ostale države da učine isto. Mi znamo da palestinska samouprava danas funkcioniše velikim delom osalnjajući se na međunarodnu pomoć pre svega američku, ali i pomoć drugih država Persijskog zaliva. Zatim kaže:
– Ako sa druge strane predsednik Palestinske samouprave Mahmud Abas potpiše dogovor, ali Hamas, islamski DŽihad, se sa tim ne slaže biće pokrenut rat na području Pojasa Gaze sa punom podrškom SAD:
– Sa druge strane ukoliko Izrael odbije dogovor SAD će obustaviti svoju finansijsku pomoć koja trenutno iznosi 3,8 000 000 000 dolara godišnje Izraelu
To su otprilike neke osnove plana koje su izašle u javnost. Pored toga spekuliše se i o nekakvom velikom paketu saudijskih investija koje bi bile ponuđene Novoj Palestini ukoliko tako nešto prihvate. Spominje se mogućnost izgradnje velikog naftovoda, koji bi vodio od Saudijske Arabije do Pojasa Gaze. Međutim, imajući u vidu da su koreni konflikta na Bliskom istoku, pogotovo na području Palestine, veoma duboki da je taj konflikt bitno drugačije prirode, da se tiče pre svega zemlje koju na ovaj način Palestinci ipak neće dobiti, da se tiče svetih mesta, Svetog grada Jerusalima koji bi opet po ovom planu bio pod punom kontrolom Izraela, pretpostavlja se da će biti teško prihvatljiv i Mahmudu Abasu i bilo kome koji posle njega dođe. Sa treće strane, pak, mislim da je aeričkoj administraciji veoma stalo da za taj plan dobiju podršku što većeg dela arapskog sveta, i da puno stvari koje možemo videti na području Bliskog Istoka poslednjih godina, zapravo jesu na neki način povezane sa realizacijom ovog plana i upravo proističu iz želje Vašingtona da dobije podršku najvažnijih arapskih država, mislim pre svega tu na najbogatije države Persijskog zaliva. Dakle, zaoštravanje u odnosima sa Iranom jeste nešto što ide na ruku Saudijskoj Arabiji, takođe podrška koja je došla generalisanom Suhaftaru u Libiji, za mnoge neočekivano, jeste izlazak u susret Egiptu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima itd.
Ostavi komentar