Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Verovatno ne postoji u srpskoj a ni ugarskoj istoriji ličnost koja je bila kraće prisutna na istorijskoj sceni, a koja je ostavila toliki trag, ali i takvu recepciju u javnosti i kolektivnoj svesti tokom vekova, kao što je to bio car Jovan Nenad. Od razbojnika do nekakvog oca srpske Vojvodine, kako je percipiran u različitim tradicijama, car Jovan Nenad je po mnogo čemu specifična pojava. Nesumnjivo, bio je ličnost koja je za jedanaest meseci, od 1526. do 1527. godine koliko se zna o njegovoj delatnosti, uzburkala dobar deo onovremene Evrope.
O njemu se suštinski vrlo malo zna. Na osnovu raspoloživih izvora ne može se dati precizan zaključak o njegovom poreklu, ali se indirektno može pretpostaviti da je bio harizmatična ličnost vojničkog porekla. Poticao je ili iz Srema ili iz Pomorišja i možda je pripadao onoj većoj grupaciji Srba za koju se pouzdano zna da je emigrirala iz Srema, osvojenog od strane Osmanlija 1521. godine, upravo ka Pomorišju, te da se nastanio u okolini Lipove. Najznačajniji narativni izvor Đorđe Sremac o Jovanu Nenadu piše da je rodom bio iz Lipove. S obzirom na to da je područje Pomorišja i Erdelja bilo zapravo ključna istorijska pozornica delovanja cara Jovana Nenada 1526‒1527. godine, jasno je da bi pretpostavke o njegovom poreklu iz tih krajeva mogle biti opravdane.
Sa druge strane pak veliki deo mađarske istoriografije je nekritički preuzeo od kasnijeg pro-habzburškog pisca Jovana Zermega podatak da je Jovan Nenad bio konjušar Jovana Zapolje. U nameri da se Crni Čovek potceni, Zermeg, čiji celokupni prikaz odiše netrpeljivošću prema Jovanu Nenadu i njegovom pokretu, verovatno izmišlja ovaj podatak. Ne postoje direktni dokazi o poreklu Jovana Nenada, ali snaga i uvežbanost njegove vojske, kao i značaj koji je imao, ipak svedoče protiv tvrdnje Jovana Zermega.
Nosio je nadimak Crni čovek, odnosno homo niger, uomo nero, il nero, le noir, Schwartze Mann, Juan Negro, sve dakako na jezicima izvora koji govore o njemu. Izgleda da je imao neki telesni znak ili je bio crne puti, te je dobio ovaj nadimak. NJegov fizički opis jedino nudi Jovan Zermeg. Svi ostali izvori ga prosto nazivaju Crnim čovekom bez nekog objašnjenja. Moguće je da je i njegova fizička pojava samo pojačavala njegovu mističnost i privlačila brojne pristalice.
Na saboru u Tokaju kod Jovana Zapolje u oktobru 1526. godine se pojavljuje prvi put car Jovan Nenad na istorijskoj pozornici. Zaklinje se tada ovom kralju na vernost i odlazi u Bačku gde zauzima posede ugarskih velikaša, a kao i svaka feudalna vojska, i njegova je činila brojna nedela. Odlazeći tamo, zauzima Čomu koja je pripadala Ladislavu Čakiju, ugarskom plemiću. Na taj način područje Banata ulazi u fokus dešavanja u vezi s carem Jovanom Nenadom. Već od kasne jeseni i rane zime 1526/1527. godine dolaze pritužbe na račun vojske Crnog čoveka da njegove trupe pljačkaju po Erdelju, ali i Bačkoj. Kao i svaka feudalna vojska, i ova, uz to prilično velika i sačinjena od prekaljenih ratnika, morala se od nečega izdržavati. Očigledno je, a i Sremac to potvrđuje, da Zapolja nije davao skoro nikakvu pomoć Jovanu Nenadu. Kao posledica toga dolazi sukob s feudalcima. Ako bi se uzeo kao relativno precizan podatak da je vojska imala blizu 10 000 vojnika, od čega 3 do 4000 konjanika, to je za srednjovekovne pojmove bilo izuzetno skupo. Bez direktne pomoći sa strane, pljačka je jedino što je ostalo ovakvoj vojsci.
Proleće 1527. godine, posebno period od marta do kraja juna, predstavlja vrhunac delatnosti Crnog čoveka. Iz ovog perioda su sačuvani i raznorodni izvori: pisma kraljice Marije i kralja Ferdinanda, zatim niz diplomatičnih dokumenata koji su ostali na prostoru Erdelja, zapisi engleskog, španskog, francuskog i mletačkog poslanika i na koncu narativni izvori. Sve ovo obilje građe dobro ilustruje dešavanja s proleća 1527. godine. Prvi sukob otvorenih razmera bio je s vojskom gospodara Čome Ladislava Čakija. Kod Apatija je Čaki poginuo, a Jovan Nenad ostvario veliku pobedu, dok je rečenom feudalcu u dvoboju odsečena glava.
Pored kralja Jovana Zapolje, najveći neprijatelj caru Jovanu postao je nakon ovog teškog poraza Čakijeve vojske Petar Perenji, erdeljski vojvoda. S velikim žarom je vodio kampanju protiv Jovana Nenada, nastojeći da, zajedno s kraljem, u tu borbu uvuče i Saske gradove i oblasti: Nađseben (Hermanštat, današnji Sibiu), Brašov, Bistricu i Barcšag. Prepiska između Perenjija, Zapolje i ovih gradova nekad se čini beskrajnom, pa čak i uzaludnom. Iz svojih interesa, gradovi su stalno odugovlačili sa slanjem pomoći protiv Crnog čoveka. Istovremeno, nije zabeležen nikakav direktan kontakt vojske cara Jovana Nenada i tih gradova, u čemu bi možda trebalo i tražiti odgovor na ovo odugovlačenje oko ispunjavanja kraljevskih naredbi vezanih za slanje novca i vojne pomoći. Kako nisu imali direktne probleme s njegovim pokretom, sigurno nisu bili ni zainteresovani da se oko toga više aktiviraju.
Pripremajući se za nove sukobe s Perenjijem, ostvareni su i kontakti s Ferdinandom Habzburškim, delimično i preko najuglednijeg srpskog prvaka Pavla Bakića, dok je stalni zastupnik habzburškog vladara kod cara Jovana Nenada i njegovog pokreta postao Jovan Hobedanc. Ovom bi vladaru dobro došla ta vojska, jer bi istovremeno podelila Zapoljine trupe, te bi habzburški vladar mogao nesmetano da se priprema za pohod na Ugarsku i osvajanje krune. Ferdinand je izgleda i poslao neku konkretniju pomoć Jovanu Nenadu, ali mu nije pružio onu ključnu podršku u oružju, municiji i ljudstvu. Isprva Jovanu Nenadu pomoć nije ni bila potrebna, međutim, kao što je već rečeno, jedna velika, organizovana vojska iskusnih ratnika nije mogla da živi ni iz čega. Primirje koje je bilo potpisano isteklo je na Đurđevdan 1527. godine. Došlo je do novog sukoba armije Crnog čoveka i ugarskih feudalaca i novog trijumfa vojske Jovana Nenada pod komandom njegovog najznačajnijeg komandanta, prekaljenog i iskusnog Radosava Čelnika, jednog od najsposobnijih srpskih ratnika s kraja srednjeg veka. Početkom maja 1527. godine kod Seleša je zabeležena odlučna pobeda protiv Perenjija. Na hiljade njegovih vojnika je bilo mrtvo, a dve godine kasnije udovice su se sećale strašnog poraza koje je priredila vojska cara Jovana Nenada u ovoj bici.
Naredne četiri nedelje Perenji je strpljivo skupljao vojsku i spremao se za konačan obračun s Jovanom Nenadom, koji je najveći deo ovog perioda proveo u Čomi, te je ovo mesto kod Temišvara (danas nema tragova) možda najduže bilo neka vrsta njegove prestonice. Istovremeno, nakon pobede nad Čakijem, nalazi se sa svojim saborcima u Segedinu, još jednom bitnom gradu za ovaj pokret. Ne bez razloga, car Jovan Nenad i njegov pokret se najviše ipak vezuju za Suboticu. Đorđe Sremac vrlo eksplicitno kaže da je car Jovan Nenad u Subotici, odnosno njenoj tvrđavi, imao svoje sedište. I on je jedini izvor koji spominje Suboticu. Dok je boravio u Bačkoj, on je organizovao neku vrstu dvora na kome je imao palatina i rizničara Subotu Vrlića. Međutim, Subotica je nakon nekog vremena izgubila svoj značaj. NJu je dvaput pokušao da osvoji njen dotadašnji feudalni gospodar Valentin Terek, prvi put s malom vojskom koja je lako pobeđena, a drugi put je on bez većih problema povratio Suboticu. Dakle, ovaj grad je izgleda tad bio nebranjen. Subotica se uistinu nalazila na periferiji područja koje je obuhvatio ovaj pokret. Sam podatak da je grad bio nebranjen, ili je u njemu bila jako mala posada, svedoči da nije bio sedište sve vreme trajanja pokreta.
Uz Crnoga čoveka stalno je bio i poslanik kralja Ferdinanda Habzburga, Jovan Hoberdanc. Car Jovan Nenad postao je deo vojske habzburškog kandidata za ugarsku krunu. NJegovi vojnici su se borili zapravo za Ferdinanda, iako je Jovanov izaslanik Fabijan Literat poslanicima govorio drugačije. On je bio zadužen za širenje ideologije o mističnom caru koji želi da se bori protiv Turaka i protera ih čak iz Carigrada. Fabijan Literat je širio vesti o pravoslavnom vladaru sve do Španije i Engleske, ali ta ideologija, hrišćanska eshatologija zajedno s elementom borbe za slobodu, u praksi skoro nikad nije zaživela. U samom početku jesu pale dve manje turske tvrđave u Sremu, ali to je bilo to. Na terenu je bila vojska koja se borila u feudalnom građanskom ratu dvojice pretendenata na ugarsku krunu.
Krajem maja, Perenjijeva vojska sakupljena iz Erdelja, Lugoša, Karansebeša kod Seđfalua nanela je težak i odlučujući poraz Jovanu Nenadu. Crni čovek se povukao u Segedin. Ferdinand Habzburg ga je stalno hrabrio, želeći svakako da se borba protiv Perenjija nastavi kako bi on nesmetano krenuo na Ugarsku. Ali, u Segedinu Jovan Nenad biva teško ranjen. Jedan građanin, o čijem identitetu izvori nisu saglasni, pogađa ga puščanim zrnom. Sklanjaju ga u Tornjoš, ali za to doznaje Valentin Terek. Krvni neprijatelj Crnog čoveka koji se zakleo da će ga ubiti, na prevaru to i čini, odrubljuje mu glavu i šalje je Zapolji. Priređene su velike svečanosti i proslavljena je smrt Crnog čoveka.
Pet vekova kasnije, Subotica je dobila spomenik caru Jovanu Nenadu. Pored njega, izobražen je i Subota Vrlić, podesan novom vremenu zbog veze njegovog imena s imenom grada, kao i Fabijan Literat. Ovaj potonji je prikazan kao franjevac i to je postala uvrežena predstava o Fabijanu. NJegovu pripadnost franjevcima nijedan izvor ne dokumentuje, ali je bila više nego korisna 1927. godine da se prikaže jedinstvo južnoslovenskih naroda obe vere. To objašnjava zbog čega nema Radosava Čelnika, a tu je Literat, koji je možda poslužio poznatom jugoslovenskom vajaru Petru Palavičiniju da prikaže lik subotičkog župnika i bunjevačkog nacionalnog delatnika Blaška Rajića.
Bez obzira na izuzetno jak srpski, odnosno jugoslovenski nacionalni i patriotski naboj, podizanje spomenika nije išlo glatko. Sakupljanje novca je bio izuzetno težak posao. Država je učestvovala samo delimično, a glavni način finansiranja je bilo prodavanje Spomenice na četiristogodišnjicu cara Jovana Nenada, koja se po ceni od 10 dinara prodavala po školama i vojsci. Ali, pritisnuti siromaštvom i brojnim drugim dažbinama, đaci diljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nisu kupovali ovu knjižicu. Vojska nije mnogo više doprinela, uprkos podršci nadležnih ministara. Štaviše, nedostatak novca je uslovio pomeranje svečanosti. Umesto septembra, proslava i otkrivanje spomenika zakazana je za nedelju 27. novembar 1927. godine.
Akcioni odbor za proslavu, u kome su učešće uzeli mnogi značajni javni, politički i kulturni delatnici Subotice, poput istoričara Alekse Ivića (koji je inače sakupio bečku građu o Jovanu Nenadu u velikoj meri), izneo je teret organizovanja ove proslave. Uz mnogobrojne finansijske teškoće, sporo sakupljanje novca, dodatna zaduživanja i pomoć, spomenik je svečano otkriven. Čitava dva dana subota 26. i nedelja 27. novembar 1927. godine, bila u su u znaku ovih događaja u Subotici. Dolazak kneza Pavla Karađorđevića, posebnog izaslanika kralja Aleksandra I Kapađorđevića, kao nekoliko ministara, ambasadora Francuske i Čehoslovačke, episkopa Irineja Ćirića, biskupa Lajča Budanovića, rabina Jožefa Geršoma i drugih uglednih zvanica, predstavljali su posebno veliki trenutak za Suboticu. Veličanstvenim dvodnevnim svečanostima proslavljen je ne samo car Jovan Nenad, nego u prvom redu ideja jugoslovenstva, ideja srpske Vojvodine, slavljen je kralj i slavljena je dinastija Karađorđevića i mlada država na čijem se čelu dinastija nalazila.
Drugi svetski rat i ulazak Hortijeve mađarske okupatorske vojske u Suboticu 6. aprila 1941. godine učinili su još jedan kraj Jovanu Nenadu i njegovim saborcima. Kao i 1527. godine i sad je, ovog puta kipu, odsečena glava. Pola veka docnije, 1991. godine, u vremenu novog preloma epoha, pregalaštvom Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava“, Bunjevačke matice (KUD „Bunjevačko kolo“) i samih Subotičana, spomenik je obnovljen i danas krasi centralni trg ovog grada na severu Vojvodine i Srbije.
Ostavi komentar