Autor: dr Boris Stojkovski
Bogumili predstavljaju jednu od najintrigantnijih tema u istoriji srpskog srednjeg veka, ali i čitavog balkanskog srednjovekovlja. Skromni izvorni materijal, kao i činjenica da ne postoji nijedan autentičan spis nastao bogumilskom rukom samo su dali dodatnu mogućnost da se oko njih razvijaju brojne spekulacije. Svi podaci koje znamo o njima sačuvani samo iz aspekta protivnika i progonitelja bogumila bilo je iz pravoslavne crkve ili iz rimokatoličke.
Manihejstvo i masalijanstvo jesu dve jeresi sa kojima se bogumilstvo najčešće povezuje. Ovo prvo je učenje persijskog filosofa Manija koji je povezivao učenja Hrista, Bude i Zaratustre. Masalijanstvo je, pak, hrišćanska sekta, strogo asketska koja se pojavila u Siriji. Dualistički koncept sveta, svojstven manihejstvu, postao je obeležje i bogumila, ali i svih sličnih pokreta. Naime, oni su verovali da postoje dva boga-dobar i loš, tj. da je Sotona tvorac svega materijalnog, a Bog svega duhovnog. Vera u ta dva principa karakteristična je za katare (albižane) u Francuskoj, valdežane u Italiji, ali i balkanske jeretike bogumile (tako nazvane po popu Bogumilu, njihovom navodnom osnivaču), koji su nazivani još patareni (po kraju u Milanu), babuni (po planini Babuni), dok su sebe smatrali izvornim hrišćanima-krstjanima.
Pavlikijanci u Vizantiji predstavljaju takođe jednu etapu u razvoju dualističkih jeresi. Kako su dualisti odbacivali i kult ikona, kao i kultove svetitelja, zatim statua, ukrašavanja hramova i uopšte svega materijalnog bili su izuzetno bliski pokretu ikonoborstva te ih je vizantijski car-ikonoborac Konstantin V Kopronim (741-775) preselio u Trakiju. Protiv pavlikijanaca se borio i car Vasilije I Makedonac (867-886), pobedivši njihovog vođu Hrizohira, uništio je i njihovu tvrđavu Tefriku. Pavlikijanci i bogumili bili su prisutni i kasnije u Carstvu. Protiv bogumila je posebno car Aleksije I Komnin (1081-1118), a oko 1111. godine ratovao je s njima, a bogumilsko učenje opisala je i njegova ćerka Ana Komnina u svom spisu Aleksijada. Vasilevs Manojlo I Komnin (1143-1180) je naročito oko 1150. godine protiv bogumilske jeresi potpomagao episkopa Ilariona Meglenskog. Poslednji pomen bogumila u Vizantiji je u osvit samog osmanskog osvajanja Soluna.
Bogumili na Balkanu su međutim jedno posebno zanimljivo pitanje. U istoriografiji se njima bave stručnjaci još od polovine pretprošlog stoleća, iznoseći teze i da su pravoslavci, zatim da su rimokatolici, pojedini smatraju da su bogumili čak i rani protestanti, a deo naučnika ih ipak posmatra kao jednu posebnu grupu, koja je bila osuđena kao jeretička.
Žitije Svetog Klimenta navodi kako se na području Bugarske i Makedonije širila zla jeres. Slovenski apokrifi su dosta prepisivani tokom H veka, te su pojedini istraživači ove problematike i ove spise povezivali sa širenjem bogumilstva po Balkanu. Pop Bogomil (H vek) se smatra piscem nekih od ovih apokrifa, pomenut je u nekoliko ruskih izvora s kraja srednjeg veka zajedno sa popom Jeremijom. Pretpostavlja se da je pogubljen kao jeretik, a pominje ga i najvažniji izvor za bogumilstvo prezviter Kozma u svojoj Besedi na jeres.
Teofilakt Ohridski u svojim pismima koji su vanredno važan izvor za istoriju Ohridske arhiepiskopije spominje na više mesta bogumile u svojim brojnim pismima. Bugarska je sve do kraja svog srednjovekovnog postojanja imala da se nosi sa ovom jeresi. Jedan od najbitnijih datuma je svakako bio 11. februar 1211. godine, kada je održan sabor cara Borila. Osuđeni su tada bogumilski predvodnici Mihajlo, Todor, Dobri, Stefan, Vasilije i Petar i Petar Kapadokijski dedec Sredeca. U Sinodiku cara Borila pominje se i pop Bogomil kao jedan od osnivača ove jeresi.
Žitije Teodosija Trnovskog pruža neke vrlo indikativne i zanimljive podatke za period 1320-1350. godine. Evo kako se opisuje situacija sa bogumilima: Posle dođoše od Atoske Svete gore u Trnovo nekakva dva monaha, jedan Lazar, a drugi Kiril, s nadimkom Bosota (bosi), koje sabor atoskih svetih otaca beše izgnao zbog njihove mesalijanske, bogomilske, adamitske i ikonoborne jeresi, i koji dođoše ovde i ne mogoše dugo kriti svoje zablude. Lazar započe da jurodivi i obilaziše celi grad sasvim go. Kakvo je to novo i necrkveno učenje, koje čujemo da učite i govorite? Nije novo, kako ti kažeš, niti je necrkveno, već su Gospodnje reči i apostolske zapovedi… Sledimo te zapovesti, zato smo prigrnuli siromaštvo, neprestano se molimo blagočestivi car zapovedi da im žigošu lica s užarenim železom i da budu izgnani van iz predela njegovog carstva.
Ovaj hagiografski spis indirektno je svedočanstvo o tome da se bogumilstvo širilo i na Svetoj gori Atonskoj. Razlog tome jeste istovremeno širenje asketske isihastičke prakse, te su mnogi u to vreme videli vezu između bogumilstva i isihazma. Ovaj potonji, međutim, ostaće pravoslavno i zvanično učenje pravoslavne crkve, a bogumilstvo je izgnano.
U drugoj polovini XIV veka, Bugarska je sve više potpadala pod tursku vlast, a jedina teritorija koja nije bila osvojena od Osmanlija bilo je Vidinsko carstvo. Franjevci u Vidinu, koje je Ugarska tamo poslala, osnovavši i biskupiju, imali su zadatak da šire rimokatoličku misiju. Tokom ove misije susreli su se sa bogumilima koji su bili aktivni. Padom Bugarske pod Osmanlije bogumili u Bugarskoj nestaju.
Bogumilstvo u srednjovekovnoj Srbiji predstavlja jedan od najzanimljivijih fenomena. Sa njima se, kao što je dobro poznato, obračunao veliki župan Stefan Nemanja. Radi ilustracije načina na koji je iskorenio ovu jeres u svojoj zemlji donosimo ceo odeljak iz njegovoga žitija.
Dođe jedan od pravovernih vojnikv njegovih, pa, pav na kolena, s uzbuđenjem i uniženjem mnogim govoraše mu: Gospodine, ja sam među najhuđim slugama tvojim najmanji, i, videv usrdnost tvoju prema vladici tvome gospodu Isusu Hristu, i prečistoj vladičici Bogorodici, i ovim svetim ugodnicima njihovim, zaštitnicima tvojim, koji krepkim dlanom podržavaju tvoju vlast nepovređenu, usudih se javiti tvojoj moći da se mrska ti i trikleta jeres već ukorenjuje u državi tvojoj. A ovaj prečasni sveti moj gospodin, ni malo ne zadocnev, odmah prizva svoga arhijereja, po imenu Jeftimija, i črnce s igumanima svojima, i časne jereje, i starce i velmože svoje, od maloga do velikoga, pa govoraše svetitelju, i črncima, i svima sabranima: Dođite i vidite, oci i braćo, ako sam i najhuđi među braćom svojom, ali Gospod Bog i prečista vladičica Bogorodica, mati njegova, ne gleda na lice čovečje, nego udostoji mene najhuđega, koji verujem u jednobitnu nerazdeljivu Trojicu, da čuvam ovo predano mi stado, koje vidite sada, da se ne poseje kukolj lukavoga i odvratnoga đavola. I nikako nisam mislio da je on u oblasti mojoj, a već sad čujem da se lukavi brzo ukorenio i da hulu nanosi na svetoga Duha i da deli nedeljivo božastvo, što govoraše bezumni Arije, presecajući nedeljivo božastvo, što rekoše sveti i bogonosni oci: „Ko ti, Spase, rizu razdra?“, reče: „Arije, bezumni, koji Trojicu preseče.“ Tako i ovi bezumni idu za učenjem njegovim, i ne znajući, bednici, da će, pošto su tako verovali, sići s njim, trikletim, na dno skrovišta adovih. I dok je govorio ovaj Sveti, i dok je bila velika prepirka, dođe kći jednoga od velmožv njegovih pravovernih, udata za muža od tih krivovernih, koja je bila u njih i saznala nečiste odvratnosti njihove, ali se nimalo ne kosnu vere njihove, i, pravci k nogama Svetoga, ispovedaše jasno, govoreći mu: Gospodine, gospodine moj, evo vidim kako tvoja vladavina ispituje o ovoj mrskoj i odvratnoj veri: uistinu, gospodine moj, bih isprošena po bračnom zakonu, u oca mojega, sluge tvoga, koji je mislio da je jednoverstvo u tvojoj državi. I bih u tih zakonoprestupnika, i videh, gospodine, da zaista služe otpadniku od slave božje, samome sotoni. I ne mogući trpeti smrada gluhih kumira i mrske jeresi, istrgavši se iz ruke njihove i prebegavši, vapijem državi tvojoj: porazi krstom one koji se bore s nama, da nauče nečastivi neprijatelji kako je moćna vera tvoja, gospodine.
A Sveti, izvedav ovu pred sabor svoj, sabran protivu te lukave jeresi, izobliči krivoverje njihovo, i savetova se sa svetiteljem svojim Jeftimijem i sa časnim črncima, i sa velmožama svojim, i, nimalo ne zadocnev, posla na njih vojsku, naoružanu od slavnih svojih, govoreći: Revnujući porevnovah za Gospodom Bogom svedržiocem. Kao nekada prorok Ilija, koji je ustao na bestidne jereje, i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv, razda prokaženim i ubogim. Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista, sina božjeg. Knjige njegove nečastive spali, i izagna ga, zapretiv da se nikako ne ispoveda niti pominje trikleto ime.
I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se i ne pominje nikako u državi njegovoj, nego da se slavi jednobitna i nerazdeljiva i životvorna Trojica: Otac i Sin i sveti Duh, svagda i sad i uvek i u vekove vekova. Amin
Kao što se vidi iz ovih reči, Stefan Nemanja se, shodno shvatanjima toga vremena, odlučio obračunati s jereticima koji su širili svoje učenje, koje je smatrano zlim i kukoljem u hrišćanskoj srpskoj zemlji. Pored njega, postoji i pomen babunske reči u Dušanovom zakoniku gde prvi srpski car preti kaznom svakome ko kaže babunsku reč. Verovatno se radi o borbi protiv bogumila, ili njihovih ostataka, na tlu srpskog carstva 1349. godine.
Nemali broj bogumila koji su bili progonjeni od strane Stefana Nemanje prebegao je u Bosnu. Nakon sabora koji su održani u Dalmaciji, poglavito u Splitu, i iz Dalmacije je dosta patarena prebeglo u Bosnu gde su bili dobro dočekani. Pitanje porekla i veze sa bogumilima članova crkve bosanske je u nauci dugo predmet istraživanja. Izvesno je iz svih izvora koji govore o jeresi koja se ukorenila u Bosni da su i pravoslavni vladari i crkveni velikodostojnici, i oni iz Rima, ali i drugi dualisti, što indirektno dolazi iz izvora, smatrali Bosnu mestom u kojoj se širila dualistička jeres, te da su bogumili-patareni crkve bosanske bili upravo sledbenici takvih učenja.
Krstjani, kako su sebe nazivali, nisu imali hramove kao pravoslavni ili rimokatolici, okupljali su se u prostoru koja se nazivala hiža. Velikodostojnici su nosili titule gost, odnosno djed. Protivljenje crkvenoj organizaciji, kako onoj iz Carigrada, odnosno Srbije, tako i rimskoj, zajednička je osobina svih dualista, pa i ovih bosanskih.
Jedan dokument koji, navodno, može da ilustruje same početke crkve bosanske je Batalovo jevanđelje i navodni spisak poglavara crkve bosanske koji se nalaze na jednom umetnutom listu jevanđelja koje se pripisuje bosanskom tepčiji Batalu iz 1393. godine. Svakako najznačajniji događaji vezani za crkvu bosansku jesu iz doba kada je njome vladao Ban Kulin. Iz tog doba je i bilinopoljska izjava (abiuratio) kojim rečeni ban zajedno sa velikodostojnicima crkve bosanske se odriče jeresi. Obavezuje se da će proslavljati Vaskrs, Božić i druge praznike, da će poštovati svetitelje i biti u svemu veran rimskoj crkvi.
Jedan od najznamenitijih poglavara crkve bosanske u ovo doba bio je djed Rastudije, koji je smatran jednim od najuticajnijih poglavara među dualističkim jereticima svoga vremena. Tako 1223. godine kardinal Konrad piše kako papa albižana živi na Balkanu. Krstaški rat na Bosnu je zbog toga pokrenut 1235. godine i predvodio ga je ugarski kralj Andrija II. Zbog toga što, prema izvorima, dubrovački nadbiskup, a ni bosanski biskup koji mu je bio sufragan nije činio ništa na iskorenjivanju jeresi bosanska biskupija potpala je pod kaločku nadbiskupiju. Osim toga, od 1240. godine, sedište bosanskog biskupa izmešteno je u Đakovo. Kralj Dragutin je zavladao delovima Severne Bosne kao vazal i zet ugarskog kralja. On šalje pisma papi gde moli franjevce da pomognu u iskorenjivanju bogumilstva, a istovremeno u njegovom žitiju arhiepiskop Danilo II svedoči da je Dragutin preobratio mnoge jeretike.
Jeretici, odnosno pripadnici crkve bosanske se navode i u zemlji Stjepana Kotromanića, a 1388. i 1412. godine italijanski valdežani u saslušanju pred inkvizitorom svedočili su kako su imali nameru da idu u Bosnu kod učitelja njihovog verovanja.
Kraj srednjeg veka donosi i zamah katoličenja u Bosni gde je posebno bio aktivan kralj Stjepan Tomaš koji 1459. godine naređuje da svi patareni pređu na rimokatoličanstvo. Širenje franjevačkih samostana, odnosno bosanska i mačvanska kustodija bili su takođe jedan od pokušaja da se suzbije bogumilstvo, međutim tursko osvajanje je učinilo tome kraj.
Pitanje islamizacije se nametalo često među istoričarima kao jedan od odgovora na nestanak bogumila. U prvim osmanskim defterima nakon turskog osvajanja Bosne broj krstjana je srazmerno vrlo mali, te se sa razlogom pretpostavlja da je broj vernika crkve bosanske već pred kraj postojanja srednjovekovne bosanske države bio mali te da je ista bila uveliko u opadanju. Nesređena verska situacija u Bosni je nesumnjivo pomogla širenje islama, ali se ne mogu direktno izvlačiti paralele o direktnom prelazu bogumila na islam.
Pitanje stećaka je još jedno interesantno pitanje, ali nije direktno vezano za Bosnu ni bogumile. Najveći broj nadgrobnih spomenika, čuvenih stećaka se nalazi u Hercegovini, ali ih ima i diljem Bosne, kao i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Zapadnoj i Jugozapadnoj Srbiji, ponajviše u Raškoj i na Zlatiboru gde ih ima u gotovo svakom selu. Ovi nadgrobni spomenici nisu vezani za pripadniike samo jedne veroispovesti. Najpre, onih sa natpisima je vrlo malo, dok se verska pripadnost pominje na svega nekoliko desetina. Iz toga se zaključuje da su pokojnici pripadali i pravoslavnoj, rimokatoličkoj, kao i bosanskoj crkvi, odnosno veri. Zbog svega toga se ne mogu stećci vezati samo za bogumile.
Spisi bosanskih hrišćana (kao što su Hvalov kodeks, Kopitarevo Četvorojevanđelje) jesu pravoverni ćirilični srpski rukopisi. U njima ni nema bogumilskih, odnosno dualističkih tema. Pop Bogumil i pop Jeremija (H vek), koji su možda čak jedna ličnost, smatra(ju) se autorom bogumilskih spisa koji nisu sačuvani. Najvažniji izvor za bogumilsko učenje je Nedostojnoga Kozme prezvitera beseda na novojavljenu jeres bogumilu (oko 970. nastala) iz vremena bugarskog cara Petra. Jedna od verzija ove besede sačuvana je i u zborniku popa Dragolja.
Kozma prezviter navodi za bogumile da Makidonii Svetog Duha huljaše i ističe da se kod njih razvila krivoverna nauka o dva boga (onaj koji stvara zlo po njemu je Mamon), te ističe da je jedan od osnovnih aspekata njihove teologije permanentni sukob duhovnog i materijalnog. Kozma piše i da su bogumili protiv ikona, relikvija, svetitelja, liturgije, pričešća, da negiraju zapravo sve materijalno, da ne služe u hramovima i takođe, kao i mnogi drugi izvori, ih naziva manihejcima.
Huan de Torkemada, stric čuvenog inkvizitora je 1461. godine pred sobom imao trojicu predvodnika crkve bosanske. Sastavio je tada njihovih 50 zabluda. Među njima pored dualističkog koncepta, ističe se kako bosanski jeretici n priznaju Hrista za Boga, kako Bogorodicu smatraju za anđela a ne ženu koja je bezgrešno začela i rodila Isusa, kao i mnogi drugi zapisi. Interrogatio Iohannis, odnosno Ispitivanje Jovanovo je jedan katarski spis za koji se smatra da je preveden sa slovenskih izvornika.
Bogumili su bili inspiracija i pojedinim umetnicima i književnicima. Desanka Maksimović posvetila im je zbirku pesama Tražim pomilovanje čiji je podnaslov lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964). Jugoslovenski i bosanski pisac Mak Dizdar nazvao je svoju zbirku Kameni spavač (1966) inspirisan stećcima. Miroslav Krleža puno je pisao i tema njegovih rasprava su bili bogumili, stećci, te se i on trudio da doprinese nekim zaključcima o ovoj temi. Anica Savić Rebac je imala jedno istraživanje gde je pokušavala da dovede u vezu NJegoša i bogumilstvo, a o njima je pisao i nedavno preminuli ugledni srpski akademik Vladeta Jerotić.
Ostavi komentar