Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Pobedom Mladoturaka proglašeni su u Turskom carstvu ustavnost i parlamentarizam. Jula 1908. godine proklamovana je politička amnestija i čete Srba, Bugara i Grka su se avgusta 1908. godine predale novim vlastima. Nakon Hurijeta, srpska četnička organizacija u preševskom kraju je prerasla u političku organizaciju Srba u Turskoj a njene nekadašnje vojvode su postale ugledni narodni poslanici. Istina je bila sasvim drugačija: Mladoturci nisu bili skloni da tolerišu postojanje paralelnih vlasti, jer je bilo očigledno da se čete bore za dominaciju svog naroda nad drugim. Kako su se čete do Hurijeta spremale za kraj turske vlasti, tako su i Mladoturci bili spremni za uništenje hrišćanskih četa. Nije bilo iluzija ni kod srpskih diplomata da će parlamentarizam u Turskoj doneti nešto novo, o čemu svedoče reči srpskog konzula Balugdžića: 2. avgusta 1908. godine on je pisao Ministarstvu inostranih dela da predstoji borba ,,puškom i sabljom, a ne glasačkom kugicom“.
Duboka sveopšta kriza u kome se nalazilo Otomansko carstvo, neuspela reformatorska akcija velikih sila, kao i propagandno-oružana akcija Bugarske, Grčke i Srbije stvorili su anarhiju apokaliptičnih razmera. Srpska četnička organizacija pre 1908. godine nije postojala u Raškoj oblasti i Metohiji. Samo u pojedinim srpskim selima Kosovskog Pomoravlja je postojala četnička kurirska i jatačka služba, ali ne i borbena četnička organizacija. To je išlo na ruku Mladoturcima koji su počeli intenzivno da rade na razoružavanju hrišćanskih sela, a septembra 1909. godine doneli su Zakon o suzbijanju četničke akcije u rumelijskom vilajetu. Zakon je davao široka ovlašćenja vojsci i policiji u antičetničkim akcijama, a sprovođen je tako što je svako selo snosilo odgovornost za svoj atar. Vlasti su preduzele mere protiv vođa nekadašnjih četa, tako što su krajem 1909. i 1910. godine sprovele likvidaciju nekih od vojvoda. Pali su Micko Krstić, Gligor Sokolović i bugarski vojvoda Vasil Aladžarac, dok je Krsta Kovačević uspeo da izbegne atentat. Jovan Babunski je uhapšen zbog ubistva, ali je iskoristio tursku nesmotrenost i pobegao u Srbiju.
Do Mladoturske revolucije u Makedoniji su ratovali srpski četnici, bugarski komiti, grčki andarti i više četa albanskih kačaka. Kada se dodaju i turska regularna vojska i seoske staže, onda se dobija široka lepeza raznorodnih činilaca koji su se borili za svoje interese. Zarad praćenja, ova narodna imena se nisu strogo držala, već su izmešani i u dokumentima se nailazi na raznolikost. Izbijanjem Mladoturske revolucije naizgled se mnogo šta promenilo, ali samo godinu i nešto dana, kada su Mladoturci zauzeli oštriji stav. Obnovivši aktivnosti, nekadašnje vojvode i četnici su se najpre primirili, a potom počeli ponovo da se odmeću. Srpski četnici nisu izazivali Turke na borbu, već su samo obilazili svoje rejone. Takvu aktivnost su prve obnovile bugarske i grčke čete 1910. godine, dok je srpsko četovanje počelo ponovo krajem 1911. godine u preševskom, kumanovskom, krivopalanačkom, veleškom i prilepskom kraju. Ako se izuzme potreba zaštita razoružanih srpskih sela od albanskih kačaka, bila je više stvar prestiža i straha od bugarske podvale. Početkom 1912. godine srpske i bugarske čete su zajednički obilazile sela, ponekad Srbi bugarska, a Bugari srpska. To su bile posledice srpsko-bugarskih pregovora na višem nivou, kada su bugarske vojvode i prvaci na sve strane zagovarali bratstvo sa Srbima i srpskim četama.
Ponovo prikupljene odmetnute srpske čete Krste Kovačevića, Petka Ilića, Boška Virjanca, Nikole Martinovića, Daneta Stojanovića i Mihaila Josifovića, kao i ubačene pojedine čete iz Srbije, više su bile sredstvo pritiska na kolebljiva sela i simbol otpora, nego što su stvarno predstavljale borbene odrede. Gorskih štabova, odnosno koordinacije među četama i zajedničke komande nije bilo do leta 1912. godine, dok se naoružavanju naroda pristupilo neposredno pred izbijanje Balkanskog rata. Šefovi štabova su stigli na teren u junu 1912. godine za Istočno Povardarje, na planinu Kozjak, poručnik Svetozar Ranković sa pomoćnikom Nikolom Brzakovićem, a za Zapadno Povardarje poručnik Nedeljković i pomoćnik potporučnik Milan Đokić. Šefovi su uveli red i sproveli organizaciju i od srpske granice, preko Preševske, Kumanovske i Krivopalanačke kaze do Babune i Poreča. Svuda su formirani seoski odbori i kurirske službe i naimenovane su seoske čete. Organizovanim srpskim seljacima bilo je potrebno samo dati oružje pa da se četništvo obnovi.
Arnauti sa Kosova i Metohije (dalje u tekstu se koristi ovaj termin jer je savremeni izraz), koji su za vreme revolucije 1908. godine prišli pokretu Mladoturaka zbog protivljenja reformama, već su se od 1909. godine nalazili u stanju latentne pobune. I u novom stanju odbijali su da se razoružaju, služe vojsku i plaćaju porez. Vlast nije sprečavala anarhiju niti je radikalno gušila pobune muslimana sa granice Carstva, ispravno računajući da oni predstavljaju bedem prema Srbiji i Crnoj Gori, već je pribegavala pregovorima praćenim koncentrisanjem trupa i manjim okršajima. Pokušaj vlasti da Arnaute smiri pregovorima doveo je u leto 1912. do pobune velikih razmera. Naoružane grupe Arnauta su zauzele Peć, Prištinu, Prizren i Skoplje, i nakon toga primorale vlasti da im dozvole život po njihovim običajima, odnosno dalji nastavak anarhije. Zanemarljiv broj sukoba srpskih četa sa turskim redovnim snagama svedoči o tome. U 1911. i 1912. godini zabeležena su samo tri sukoba. Dva sukoba Daneta Stojanovića i Boška Virjanca sa kačacima u Poreču i sukob čete vojvode Tome Kovačevića, ubačene iz Srbije, kod Šumate Trnice aprila 1912. godine su bila sa turskim seoskim stražama. Sukoba sa bugarskim četnicima nije bilo uopšte. Borba kod Stracina, gde je poginuo vojvoda Petko Ilić, nije bila borba. Ilića su pozvali Stracinci u selo radi organizacije, i ubili ga na prevaru kroz odškrinuta vrata.
Srbija je od početka podržavala pobunu Arnauta na svojoj granici, ,,hvatajući“ besu sa pojedinim glavarima, deleći im oružje. Takvim postupanjem srpska diplomatija radila je na slamanju otporne moći Carstva, proširivala jaz između vlasti i Arnauta i nastojala da zaštiti srpsko stanovništvo, koje je u pobuni moglo biti satrveno. Kao poverenici srpske vlade na Kosovu, pregovore su sa arbanaškim glavarima tokom 1912. godine vodili srpski oficiri Dragutin Dimitrijević Apis, Božin Simić i Vojislav Tankosić. Oficiri su konkretno nudili pomoć u pobuni i dogovarali se o zajedničkom otporu Austrougarskoj u slučaju njene vojne intervencije. Svakako su oficiri, uglavnom komite ili članovi Narodne odbrane, imali i zadatak da ispitaju stav Arnauta prema Srbiji u slučaju srpsko-turskog rata. Nikola Pašić je naredio da se Arnauti ubeđuju kako Srbija stremi njihovom oslobođenju od Mladoturaka i da će im u slučaju nedavanja otpora srpskoj vojsci biti zagarantovani pravo života, imovine i veroispovesti i oproštaj pređašnjih „grehova” prema Srbima. Dolina širine 15 km u blizini karaula Vasiljevac i Merdare predstavljala je savršenu stazu za prolaz srpskih četnika u pozadinu turske vojske ili povoljan pravac za nastupanje srpskih trupa ka Prištini, pri čemu bi prva stanica bila Lab. Lab je predstavljao oblast kompaktno naseljenu Arnautima, tako da su njihovo savezništvo ili bar pasivnost mogli da omoguće prolaz četnika i da olakšaju nastupanje trupa. Očigledno da je Nikola Pašić iz tog razloga zasipao novcem lapske Arnaute.
U svim krajevima gde je postojala četnička organizacija izvršeno je naoružavanje srpskog stanovništva. Dovoljno pušaka, municije, bombi i hladdnog oružja bilo je za područje Raške, Polimlja, delimično i Ibarskog Kolašina, dok se za naoružavanje preševskog i prekošarskih krajeva čekala pouzdana odluka o trenutku izbijanja rata. NJih su imale da naoružaju čete koje su trebale da dođu kao prethodnica srpske vojske pre objave rata.
Mobilizacija četnika je krenula početkom septembra 1912. godine tako što je odlučeno da se četnički odredi iskoriste na tri načina. Prva, iskusnija grupa četničkih odreda pod komandom starih vojvoda i četnika imala je da pređe u granične oblasti Turske pre izbijanja rata u cilju pripreme kanala i organizacije stanovništva za dolazak druge grupe četničkih odreda. Druga grupa je bila sastavljena od dobrovoljaca, koji su trebali da nastupaju ispred srpske vojske kao diverzanti i izviđači na dan-dva pre objave rata. Obe ove grupe imale su zadatak da deluju u Preševskoj, Kumanovskoj i Krivopalanačkoj kazi. Treća, pritajena grupa, oličena u poslušnicima vojvode Vasilija Trbića, imala je zadatak da subverzivnim delatnostima ometa mobilizaciju i koncentraciju turskih snaga u klancima Babune u Veleškoj kazi i da stupi u aktivno borbeno dejstvo po približavanju Vardaru druge četničke grupe ili srpske vojske.
Mobilizacija četničkih odreda koji su na granici trebali da čekaju početak rata obavljena je dva dana pre mobilizacije srpske vojske, 28. IX 1912. godine. Po nalogu Srpske vrhovne komande obuka je bila završena 25. septembra 1912. godine, kada su dobrovoljci krenuli za Kuršumliju. Na graničnom prelazu dobili su novo odelo, obuću i municiju. Ko nije želeo kapu mogao je da zadrži svoju. Do 28. septembra odred je imao 245 ljudi, dok je blizu 2000 odbijeno. Uoči rata, kod regenta Aleksandra su održani sastanci na kojima ga je komitetski vojvoda upoznao sa stanjem u Staroj Srbiji i Makedoniji. Sa tim podacima Aleksandar je odlazio u Generalštab gde su crtane topografske karte sa pravcima budućih nastupanja. Srpska vlada je htela da iskoristi Arbanase u predstojećem ratu protiv Turaka. U tu svrhu tokom 1912. godine na Kosovu je boravio i Tankosić. Uspostavio je vezu s arnautskim prvacima i doturao im oružje koje je slala srpska vlada. S Isom Boljetincem je predvodio Arnaute u sukobu sa Turcima u okolini Mitrovice sredinom juna i početkom jula 1912. godine.
Na početku rata bilo je formirano oko 30 četa sa 4000 četnika. Pre zvaničnog otpočinjanja neprijateljsava, Tankosićev Lapski četnički odred (negde se može pronaći da se zvao Kuršumlijski odred) je 15/16. oktobra 1912. godine napao tursku karaulu Reponja, čime je započet napad bez objave rata. Oko 120 četnika Tankosić je grupisao prema njihovim psihičkim osobinama. Uz najhrabrije četnike postavljao je hladnokrvne zamenike, a uz mlade početnike postavljao je iskusne, stare četnike. To je bio samoinicijativni čin, jer su se ,,crnorukci“ bojali mogućeg dogovora balkanskih saveznika i Turaka, što bi odložilo rat. NJihov zadatak je bio pripremanje terena, popravljanje puteva, spremanje mesta za srpsku artiljeriju i utvrđivanje važnijih položaja.
Po nalogu generala Radomira Putnika mobilizaciju su sprovodili majori Alimpije Marjanović i Milan Vasić, sekretar Narodne odbrane, koji je imenovan za šefa četničke organizacije pri Obaveštajnom odseku Vrhovne komande. Glavni mobilizacioni centri bili su Prokuplje, Vranje i Raška, gde su odabir budućih četnika vršili kapetani Vojislav Tankosić, LJubomir Vulović i major Radoje Pantić. Mobilizacija je završena do 14. H 1912. godine i od mobilisanih četnika formirano je pet odreda: Lapski, Gnjilanski, Lisički, Lukovski četnički odred, Ferizovićki odred Milutina Dragovića, kao i dve čete na Javoru. Ukupno su četnički odredi u Srbiji brojali oko 1000 boraca i nisu imali posebni štab ni komandu, već im je nadređeni bio komadant granične trupe Alimpije Marjanović. Zadatke su dobijali od Obaveštajnog odseka Vrhovne komande. Vasilije Trbić je nakon satanka sa prestolonaslednikom Aleksandrom u Beogradu, krajem septembra 1912. godine, i detaljnim upoznavanjem s aktivnostima koje je imao da sprovede krenuo za veleški kraj početkom oktobra 1912. godine. Pošto je na volšeban način umakao zaptijama nakon hapšenja, odmetnuo se u šumu i počeo da stavlja u pogon prilepsko-velešku organizaciju.
Treća armija srpske vojske trebalo je da izvrši prodor na Kosovo i da se, što je moguće brže, spusti preko Prištine do Skoplja i time zaštiti bok Prve armije. Druga armija u sadejstvu sa bugarskim snagama nadirala je od tromeđe Srbije, Bugarske i Turske na jugoistok i da se na Ovčem polju nađe na krilu glavnine. Javorska brigada i Ibarska vojska imale su zadatak da oslobode Rašku oblast i Polimlje. U skladu s ovako zamišljenim planom, četničkim odredima je stavljeno u zadatak da što više povećaju brzinu nadiranja srpske vojske napadom na granične položaje iz unutrašnjosti Turske dizanjem naroda na oružje, rasturanjem bašibozučkih odreda, prekidanjem komunikacija, obaveštajnim radom i otežavanjem snabdevanja turske vojske. Gotovo svi četnički odredi na granici nalazili su se na položajima Treće srpske armije, to jest prema Kosovu. Samo se zaostala četa iz odreda vojvode Vuka pod komandom Dušana Popovića do sredine oktobra nalazila u Vranju, na položajima Prve armije, sa zadatkom da očisti turske posade od Kozjaka do granice. Četi Sretena Vukosavljevića, koja je već delovala u Raškoj oblasti, sa položaja Ibarske vojske su se pridružile čete narednika vojvode Živka Gvozdića i potporučnika Pante Miladinovića.
Dva dana pre izbijanja neprijateljstva, u noći između 15. i 16. oktobra, Lapski četnički odred kapetana Vojislava Tankosića pokušao je po ličnom naređenju načelnika štaba Vrhovne komande generala Radomira Putnika prebacivanje u dolinu Laba pored karaule Merdare. Uspešan prelaz na tom mestu bazirao se na uverenosti srpske diplomtije i Vrhovne komande da novac koji je ,,prosut u Labu među Arnaute nije bačen u bunar“. Prelaz je trebao da se izvrši pomoću diverzije, odnosno napadom jednog dela odreda na karaule Reponju i Mirovac, što bi privuklo pažnju Turaka i dalo vremena glavnini da se probije pored karaule Merdare. Svaki prelaz preko granice ovim načinom iziskivao je i postojanje kurira na turskoj strani koji bi četu brzo sproveli na sigurno, pa je gotovo nemoguće zamisliti da je Tankosić pokušao prelaz bez obezbeđivanja arbanaških kurira. Plan prelaska ipak se nije ostvario. Četnici su na Reponji otišli dalje od diverzije i utvrdili se na karauli. Na Mirovcu su bili odbijeni, dok je glavnina sprečena u prelasku. Utvrđivanje na karauli, mimo plana, izvesno je posledica sastava odreda. Četnici su bili mahom mladi, neiskusni nacionalni idealisti, koji su prilikom četničke obuke napajani pričama o Čegru, Četircu i Čelopeku. Jak otpor srpskih četnika doveo je do bitke pre početka rata. Na turskoj strani granicu su još ranije poseli uglavnom Arnauti koji, kao ni četnici, nisu marili za činjenicu da se Srbija i Turska još ne nalaze u ratu, pa se od graničnog incidenta izrodila trodnevna Merdarska bitka, u kojoj su uzele učešće i srpska i turska vojska, pa je izvođenje prethodno planiranog zadatka Lapskog odreda bilo potpuno isključeno.
Merdarska bitka vođena je na celom prostoru koji je zauzimala srpska Treća armija i gotovo na svim tačkama je predstavljala dvoboje graničnih karaula i međusobnu paljevinu graničnih sela. Četnički odredi, koji su se uglavnom i nalazili u srpskim karaulama, dali su značajan doprinos uspehu srpskog oružja, budući da su četnici bili iskusni u bombaškim napadima, presudnim za osvajanje turskih utvrđenih graničnih položaja. Tako je Lisički četnički odred kapetana Dušana Sekulića i deo Lapskog odreda pod komandom LJubomira Vulovića 17. i 18. oktobra, zajedno s odredom trećepozivaca, odbranio srpsku karaulu Lisica i zauzeo istoimenu tursku karaulu i karaulu Mutivodu prodrevši u pozadinu turske odbrane na tom rejonu. Lisički položaj inače je predstavljao najbližu i najdominantniju tačku prema Prištini. Istovremeno, Gnjilanski odred Božina Simića, zajedno sa četom Milutina Dragovića, vodio je borbe kod karaule Velja Glava ispred Medveđe, odbijajući napade Arnauta. Odred je odbranio karaulu, a zatim zauzeo turske karaule Kopiljak i Crni Vrh. Lukovski četnički odred Pavla Blažarića i četa kolašinskog prote Vukajla Božovića takođe su, izbijanjem bitke, primorani na odbranu granice, koja je na njihovom sektoru bila ugrožena, odloživši tako planirani upad ka Ibarskom Kolašinu i Mitrovici. NJima se u jednom trenutku pridružio i odred od 200 Crnogoraca iz Toplice, dobrovoljaca četnika.
Četnički odredi su u Merdarskoj bici delovali rame uz rame sa regularnim trupama srpske Treće armije, što je potpuno onemogućilo njihove planirane aktivnosti pre izbijanja rata. Prelaz u tursku pozadinu nije izvršen na sektoru Treće armije, pa su se četnici tamo koristili samo kao bolje naoružani vodovi pešadije. Komandant Treće armije general Boža Janković, kao predsednik Narodne odbrane, nadao se u predratne veze s Arnautima pa je sputavao ofanzivnost odreda, naređujući strogu odbranu granice bez dužeg zadržavanja na turskoj strani pre objave rata. Merdarska bitka je ipak donela pobedu srpskom oružju. Rat je objavljen trećeg dana bitke 19. oktobra 1912. godine, kada pred Trećom armijom više nije bilo trupa koje bi dale ozbiljniji otpor. Demoralisani Arnauti su se povlačili ka Prištini napuštajući granične položaje. Treća armija je krenula u nastupanje 20. oktobra, a budući da je od brzine kretanja zavisio ceo srpski ratni plan, ispred nje su išli četnički odredi kao prethodnica. Arbanaška sela na putu trupa predstavljala su ne manje opasna utvrđenja od pograničnih utvrda, merćeza, sa kulama i visokim zidanim ogradama, pa je četnicima stavljeno u zadatak da sela pacifikuju. Proglas predsednika vlade Pašića Arnautima, ponovio je i general Janković. Otpor srpskoj vojsci povlačio je razaranje, dok je povinovanje donosilo garanciju života i imovine. Četnici su delovali po slovu proglasa ne nailazeći gotovo nigde na organizovan otpor. Arnauti bliže granici su napuštali sela pre dolaska četa, dok je otpor dublje u unutrašnjosti bio pojedinačan i svodio se na zatvaranje malih grupa naoružanih Arnauta u pojedine kule.
Pretresanjem pustih sela i gonjenjem arbanaških četa odredi su sprečili zadržavanje armije na čarkama i već 22. oktobra srpska vojska se našla pred Prištinom. U sam grad su prvi ušli Tankosićevi četnici, prestigavši u nastupanju Drinsku diviziju. Četnici su primili predaju grada i ućumat proglasili načelstvom okačivši trobojku. Nakon toga, održavali su red u varoši do pristizanja redovne vojske. Za nekoliko dana gotovo sve varoši na Kosovu našle su se u srpskim rukama. Četnici su na oslobođenim teritorijama preduzeli razoružavanje stanovništva i likvidaciju zaostalih naoružanih arbanaških grupa. Brzo je sprovedeno zahvaljujući arbanaškom strahu od četničkih bombi i retkom otporu, koji je surovo kažnjavan.
Četnički odredi su se nalazili od Metohije do Skoplja, jer su se delili na manje u cilju bržeg razoružavanja. Slaba disciplina, pljačke i nasilja ,,srpskog bašibozluka“ pod imenom četnika doveli su do rasturanja četničkih odreda na Kosovu i Metohiji 23. novembra 1912. godine.
***
Mesto Merdare se prostire s obe strane administrativne linije između centralne Srbije i AP Kosova i Metohije, u kome leži njegov manji deo. Administrativna linija se na ovom području poklapa sa srpsko-turskom granicom iz vremena Otomanskog carstva, u kome je njegov manji deo. U zavisnosti od toga još i danas se u lokalnom izgovoru koriste nazivi Srpsko i Tursko Merdare. Ono se nalazi južno od Kuršumije, na pravcu koji iz Toplice vodi ka Prištini. Tu su vođene višednevne borbe od 15. do 19. oktobra 1912. godine, između srpske III armije i Prištinskog odreda turske vojske. Plan III armije, koja je činila desno krilo u odnosu na glavninu srpskih snaga, sastojao se u tome da razbije turske položaje koji su zatvarali pravce koji iz Toplice vode ka Prištini i da zatim oslobodi oblast Kosova Polja. Merdarsko bojište se nalazilo u centralnom delu ove armije, na kome se granični front protezao dužinom od oko 15 kilometara. Bojište su činila dva odseka: desni, koji se protezao od Merdara do Orlijskog visa i Prepolca, sa položajima Matarovski vis i Prevetica, i levi od Merdara do Vasiljevca i Vulinog Brda. Ovaj levi je obuhvatao položaje na Merdaru, Borovcu, Mirovcu i Vasiljevcu s Mačijom Stenom i Vulinim Brdom.
Stanje u ljudstvu i tehnici bilo je u korist srpske vojske. Na čitavom frontu ispred III armije turske trupe su raspolagale sa 16 do 18.000 ljudi i osamnaest topova, od čega je najveći deo grupisan u već naglašenom reonu (oko 2000 vojnika regularnih turskih vojnika i oko 12.000 Arnauta). Od tog broja najmanje je bilo nizama, regularne turske vojske, koji su bili najobučeniji i spremni. Takođe je malo bilo redifa, turske rezerve koja se poziva za vreme ratova. Najviše je bilo Arnauta, bašibozluka, koji su ratovali o svom trošku, zarad plena i otkupa. Uz to, veliki broj ih je bio islamizovan i neprijateljski određen prema Srbima. Nasuprot tome, III armija je duž granice imala oko 70.000 ljudi i devedeset šest topova, od čega je na istom području takođe bila raspoređena većina snaga. Razlog ovakvom odnosu bila je nedovršena mobilizacija turskih efektiva, a uz to odziv Arnauta je bio relativno slab. Od očekivanih 40 do 60.000 ljudi za odbranu Prištine pod oružje se prijavilo oko 15.000 Arnauta. Bez obzira na ovu prednost, srpska vojska je vodila teške višednevne borbe u kojima je imala znatne gubitke. Razlozi za to su najpre u njenoj nedovoljnoj organizovanosti i izostanku preciznih obaveštajnih podataka. Nasuprot tome, utvrđene turske trupe, i same suočene sa mnogobrojnim problemima, bile su rešene da ni po koju cenu ne dozvole srpski proboj na Kosovo.
General Boža Janković je komandovao III armijom koja je bila koncentrisana u dve grupe. Prva grupa, Toplička, bila je između Prepolca i Merdara, i druga, Medveđska, između Medveđe i Trupalskog Visa. Topličku grupu činile su Moravska divizija II poziva pod komandom pukovnika Milovana Nedića (reon Merdare) i Šumadijska divizija prvog poziva pod komandom pukovnika Đorđa Mihailovića. Moravsku diviziju drugog poziva činila su tri puka mobilisana u sledećim mestima: I puk – Vranje, II puk – Prokuplje i III puk – Pirot. Šumadijsku diviziju I poziva činilo je pet pukova: XI, XIX i Artiljerijski (Kragujevac), X puk (Čačak) i XII puk (Kruševac). Moravska divizija je bila naročito isturena ka neprijateljskim linijama, što se ogledalo njenoj opterećenosti i gubicima koje je pretrpela. Sa njom u sadejstvu delovala su i četiri četnička odreda: Lapski, Lisički, Lukovski i Gnjilanski.
Moravskoj diviziji se 15. oktobra uveče pridružio Lapski četnički odred pod komandom kapetana Vojislava Tankosića. NJegov zadatak bio je da se sa svojim četnicima prebaci preko granice i da dejstvuje u turskoj pozadini. Bez znanja komandanata III armije i Moravske divizije Tankosić se odlučio za upad pod borbom. Priredio je veliko iznenađenje obema stranama kada je pred ponoć sa četnicima napao turske položaje. Karaulu Reponja (između sela Prevetice i Donje Dubnice) su osvojili, dok su od karaule Mirovac bili odbijeni uz velike gubitke. Turci su na ovo spremno i snažno odgovorili, čekajući i sami povod za napad na srpske položaje. Tako su na ovom delu fronta pre objave rata otpočele borbe. Komandant Moravske divizije pukovnik Nedić je zahtevao Tankosićevu odgovornost, ali je zbog brojnih crnorukaških elemenata u vojsci i njenoj komandi (posebno Radomir Putnik) Tankosić izbegao kaznu. Sada se pukovnik Nedić u datoj situaciji odlučio da protivudarom izbegne eventualni neprijateljski uspeh i odbacio ih je. Sutradan ujutru, 16. oktobra je otvorena vatra na selo Nizamski logor, i drugim hicem je pogođen jedan merćez. Posada se razbežala, što je snažno uticalo na moral pešadije Moravske divizije. Autor Lazarević kaže da je topovska paljba srpske vojske ,,bila toliko silovita da se od njihovog treska prolomiše brda i uske doline proizvodeći stokratni eho, kao pozdrav našem Kosovu“.
Sukob je bio žestok, Turcima su pomagali Arnauti. Ukupno je došlo 109 četnika, 12 kurira, plus 27. četa četničke straže. Jedan vod graničara sa jednim vodom četnika pod komandom poručnika Milutina Jakovljevića upućen je na karaulu Reponja, dok je drugi vod graničara sa vodom četnika pod komandom Vasilija Vasića upućen na Vasiljevac. Ostatak četnika i graničara Tankosić je poveo na Merdare, zajedno s kapetanom Dragutinom Nikolićem. Merdarsku četu sačinjavali su štab odreda, blagajna i komora. Komandu nad vasiljevačkim vodom Tankosić je poverio vodniku Radulu i u njoj su bili najiskusniji četnici: Arso Kosovac, dobrovoljac iz Bosne Đuro Šarac, Mustafa Golubić, dok su im kao izviđači dodeljeni Vuksan Hajduk, Vlastimir, Mošo Komita i bogoslov Jovan Aranđelović. Treća četa, koju je vodio Đilić a čiji je zamenik bio Stanko Milenković, imala je zadatak da iz karaule Dubnice osvoji Reponju. Dok su prvu karaulu zauzeli, oko druge je vođena žestoka borba. U izveštajima srpske vojske sa fronta se vidi da je došao Tankosić i napravio rusvaj.
Srpska vojska je čitavog dana imala inicijativu nastupajući prema selu Dubnica i Nizamski logor. Tokom ovih dešavanja odigrala se jedna tragična situacija. Srpske snage su u napredovanju stigle do jurišnog položaja prema utvrđenom neprijatelju, iako jaka protivnička vatra nije davala izgleda na uspeh. Tada su Arnauti istakli bele zastave označavajući predaju, uz povike: ,,Ne pucajte, predajemo se!“ Rezervni poručnik iz Lapskog četničkog odreda je prepoznao jednog Arbanasa, poznanika iz predratne četničke akcije, i naredio je da se ne puca. Vojnici su bili zatečeni nastalom situacijom, te su krenuli da oduzmu Arnautima oružje, poremetivši svoj borbeni položaj. Na opšte iznenađenje Srba jedan Arnaut je proburazio Popovića. Istog trenutka je na srpske vojnike, koji behu napravili od streljačkog stroja bezizglednu gomilu, otvorena silovita vatra.
Stanoje Stanojević, srpski istoričar koji je bio učesnik ovih ratova, ovako interpretira ovaj događaj:
,,Kada su na taj znak (bele zastave) neki vojnici i komite pošli Arnautima, ovi ospu na njih vatru i pobiju ih gotovo sve. Poručnik Popović napadne onda tako energično Arnaute, da su ovi posle kratkog otpora ponudili predaju, ali tom prilikom na prevaru ubiju poručnika Popovića.“ Jaša Tomić, koji je kao novinar pratio III armiju i donosio izveštaje iz prve ruke, takođe pominje prevaru. Po njemu su takođe posle odlučujućeg napada srpske vojske Arnauti na puškama istakli bele peškire uz povik: ,,Aman! Milost!“ Međutim, jedino se ovde navodi kako ubice ,,osuše iz revolvera u njega“. Kao značajno Tomić ističe to da ga je vojska zadržavala da ne ide napred i ne veruje Arnautima, jer su ih bojnici bolje poznavali.
Isticanjem bele zastave su srpski vojnici bili pobijeni, da bi posle novog i energičnog napada Srba ponovo došlo do lažne predaje koja je za posledicu imala i pogibiju Popovića. Vojska se povlačila u neredu, a njeno dalje gonjenje od neprijatelja zaustavila je srpska artiljerija. Istovremeno je stiglo naređenje da se pripadnici Drugog puka povuku na graničnu liniju. Noću je došlo do zatišja, ali se ovaj puk na veoma važnom strateškom položaju našao prilično dezorganizovan i onesposobljen. U ovom mučkom prepadu poginulo je 87 srpskih vojnika, 284 je ranjeno, a 13 je nestalo. Ovaj događaj je ostavio snažan utisak ne samo na vojsku, već je uznemirio i stanovništvo. U tradiciji se čitava bitka pamti kao ,,bitka na prevaru“. Mesto na kome se odigrao sukob takođe se od tada zove Prevara. Tokom ovih dešavanja Šumadijska divizija uspešno je održavala svoje položaje, koji su takođe bili ugroženi. Istoga dana na slabije štićenim mestima Arnauti su uspeli da prodru na srpsku teritoriju spalivši selo Vrbnicu, čije se stanovništvo pri napadu razbežalo. Pored ovog sela zapaljena je i srpska karaula Prevetički Vis.
Bez obzira na početnu inicijativu srpske vojske koja je od Turaka zauzela važne položaje, komandant armije je sve vreme bio odlučan u tome da se granica ne prelazi. Ulogu poverene mu armije stoga je ograničio na njenu odbranu i odbijanje eventualnih napada. U skladu s tim je već u najžešćim početnim borbama kod Merdara Moravskoj diviziji izdao zapovest: „Preduzmite sve da se napad odbije a u zgodnom trenutku za vreme borbe izvršite kontranapad, makar prešli i na tursko zemljište, pa se zatim odmah vratite na stare položaje.” General Janković je uz to smatrao da „tim sukobima nije toliko uzrok u drskosti Arnauta, koliko u nestrpljivosti naših vojnika”. Ovakva naređenja unosila su zabunu u vojsku koja je teško prihvatala odluku da se po cenu velikih žrtava najpre ide u uspešan napad, a zatim u povlačenje. Međutim, komandant divizije nije imao nameru da povlači svoje jedinice koje su vodile vrlo ogorčene borbe, sve dok mu posle dva pismena naređenja telefonom nije stiglo i treće. Uz ponovljenu naredbu o povlačenju, predočeno mu je i da spreči „sve avanture naših četnika” radi uspostave mirnijeg stanja na granici.
Ovakvim postavljanjem srpske vojske Turcima se ukazivala prednost koju su morali da iskoriste. Iako rat još uvek nije bio objavljen, komandant turske Vardarske armije Zeki-paša je, prenoseći naređenje komande Zapadne vojske, noću između16. i 17. oktobra, izdao je zapovest komandantu VII korpusa da Prištinski odred pređe granicu. Uz znatna pojačanja, udar turske vojske izvršen je još iste noći. Prepadom pred zoru Arnauti su uspeli da zauzmu važnu karaulu Vasiljevac. U 5 časova ujutro napadnuta je cela Moravska divizija. Zbog loše procene neprijateljskih snaga i neusklađenosti jedinica, I puk se u daljem razvoju borbi našao u neorganizovanom povlačenju ka početnim položajima (Matarovski i Đurov vis). U haotičnoj situaciji, delovi ostalih jedinica pomislili su da je u toku opšte povlačenje, zbog čega je deo ljudstva krenuo ka selu Rača. Kasnijim aktiviranjem trupa Šumadijske divizije, koja je obezbeđivala desno krilo Moravaca, tursko nastupanje je zaustavljeno. Iako je u ovoj divizijii dotle bilo želje za većim angažovanjem, naredbe iz komande armiji u tom smislu nisu stizale. Stoga se do ovih dešavanja ona „nimalo ne osećaše, baš kao da nije ni postojala”. Ovom intervencijom ukazala se prilika da se I puk konsoliduje i vrati u borbu. Ostala dva puka Moravske divizije takođe su bila u teškoj situaciji, naročito II puk koji je prethodnog dana dosta postradao.
Tokom prepodneva zapaljeno je i opljačkano selo Vasiljevac. Međutim, iako je stanje na položajima Moravske divizije postalo izuzetno kritično, Turci nisu imali dovoljno snage da iskoriste ovu situaciju. Srpska artiljerija je u pravi čas uspešno dejstvovala po neprijateljskim topovima, što je doprinelo da se divizija unekoliko oporavi, iako napadi na njene položaje nisu prestajali. U popodnevnim časovima je general Janković izdao naredbu da se Šumadijska divizija znatnije angažuje. Željno iščekivanim pojačanjem je u daljem razvoju bitke došlo do naglog obrta. U tome su se naročito istakli Kruševljani iz XII puka, pod komandom potpukovnika Milivoja Stojanovića. Ovaj puk je krenuo ka Nizamskom logoru, čime su ugrožene turske snage morale obustaviti napade i krenuti u povlačenje. Kriza koja je došla kao posledica borbi kao i neusklađenosti među srpskim jedinicama ovim je bila prevaziđena. Insistiranje na povlačenju sa ranije osvojenih neprijateljskih položaja svakako je znatno doprinelo ovakvom razvoju događaja. Sa druge strane, naređenja oko aktiviranja Šumadijske divizije, u momentima kritičnim po Moravsku, uticala su na stabilizovanje kritične situacije.
Srbija je 17. oktobra objavila rat Turskoj i posle toga su ubrzo započete borbe na čitavom frontu III armije. Turske trupe su pokušale da napadima na njenim krajnjim krilima razvuku i oslabe snage oko Merdara i time ugroze prodor. Stoga su izvršeni udari u reonu Kopaonika ka Blaževu i Lukovu, gde su Arnauti takođe popalili tamošnja sela. Brzom intervencijom jedinica Šumadijske divizije ova opasnost je otklonjena.Ujedno je izvršen pokušaj da se neprijateljske trupe probiju u dolinu Medveđe preko Lisice i Sviraca, ali su nakon energičnih borbi i ovde odbijene. Lapski odred uspeo je da osvoji turske karaule na Bunjačkom Brdu i Prevetičkom Visu, posle čega su četnici prešli u dejstvo po dolini Laba.
Arnauti su noću između 17. i 18. oktobra zapalili i selo Barovac. Ovaj ispad predstavljao je poslednji trzaj turske ofanzive, kojoj je jučerašnji pohod XII puka zadao težak udarac. U zoru, nakon poslednjih napora da se razbije odbrana Moravske divizije, turske snage su bile prinuđene da pređu u defanzivu. Stoga su tokom 18. oktobra srpske snage sve uspešnije nastupale, prišavši na oko 200 metara od turskih rovova gde su izvesno vreme bili zadržani. Potpomognuta artiljerijom, pešadija je slobodnije nastupala tako da je divizija uspostavila kontrolu nad čitavom graničnom linijom, izuzev karaule Vasiljevac. Posle trodnevnih borbi Moravska divizija je izveštavala o krajnjoj iscrpljenosti njenih snaga na položajima. Stoga je komandant armije u noći između 18. i 19. oktobra, iščekujući sutradan novi napad sa turske strane ka njenom pravcu, naredio da se Šumadinci ponovo angažuju i tako pruže podršku. Tokom noći su prepadi prema srpskim snagama na Merdarskoj karaulii pored svega uspešno odbijeni. Pokušaji turskih napada oko Nizamskog logora, Merdarske i Mirovačke karaule koji su usledili u zoru 19. oktobra takođe nisu imali uspeha. Posle ovoga su konsolidovane i združene srpske snage prešle u snažnu kontraofanzivu. U napadu ka Podujevu usledio je udar Moravske divizije iz reona Merdara i Šumadijske divizije iz reona Prepolca. Završne borbe bile su veoma žestoke. Udruženim nastupanjem neprijatelj je bio primoran na povlačenje ka Podujevu a zatim i nadalje, čime je četvorodnevna bitka bila završena.
Iz osvete, ali i u nameri da se unese strah u stanovništvo i vojsku, sela i zaseoke po čitavom kraju palili su Arnauti do samog kraja borbi, kad god bi se za to ukazala prilika. Tako je i ovog poslednjeg dana zapaljeno devet zaseoka uz graničnu liniju. Kako je u borbama bilo mnogo znanih i neznanih primera bespoštednog angažovanja i herojskog držanja, istaknute formacije i pojedinci predloženi su za sticanje odlikovanja. Među njima pukovnik Nedić u izveštaju ističe da je „najveći junak u Merdarskom boju bio artiljerijski poručnik Milan Popović, koji je neustrašivo jurio napred i za koga nije postojala opasnost od smrti”.
Četnici su ginuli nemilice, uz pesmu. Turci su ,,mrtve pljačkali, a ranjene žive, polako, ali strašno na tihome žaru pekli i noževima seckali…“. U jednoj karauli, pošto je oslobođena, četnici su pronašli trojicu svojih drugova koje su Turci ispekli. U borbu se zatim uključila i Moravska divizija drugog poziva, a o žestini sukoba svedoči i podatak da su iz stroja izbačena 1352 naša vojnika i oficira. U ovim borbama Tankosić je pokazao svoje streljačko umeće: pogodio je jednog Arnauta koji je sa neke uzvišice ,,martinkom“ precizno pogađao četnike. Kada je ta uzvišica osvojena našli su ovog Arnauta sa prostreljanom glavom. Različite brojke se navode kada su u pitanju ranjeni i poginuli (209 poginulih, ranjenih 686 i 51 nestali borac). A. Stojanovića u knjizi ,,Prvi balkanski rat 1912–1913“ navodi da je poginulo 279 boraca, 6 oficira, a da su ranjena 1022, dok je 51 ratnik vođen kao nestao. Stanoje Stanojević navodi da je poginulo kod Arnauta oko 1200 vojnika i da je preko 3000 ranjenih.
Oslobođenje Kosova imalo je veliki odjek kod Srba. Aleksa Šantić je pevao o ,,vraćanju carstva“, a u svim većim gradovima držane su liturgije. Kada je LJuba Kovačević sahranjivao sina jedinca poginulog u Kumanovskoj bici, nad odrom je rekao: ,,Idi spokojno pred presto Večitoga i kaži radosno Dušanu i Lazaru, kaži svima kosovskim mučenicima da je Kosovo osvećeno!“ Međuratna štampa pisaće o hrabrim četnicima kojima je ,,usud dodelio zadatak da otvore vrata našim armijama za Kosovo“.
Literatura:
Saša D. Stanojević, Bitka kod Merdara – počtne borbe za oslobođenje Stare Srbije u Prvom balkanskom ratu, Kosovo i Metohija 1912 – 2012, Međunarodni tematski zbornik
Uroš Šešum, Četnici u Prvom balkanskom ratu 1912. godine
Milorad Belić, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, Valjevo, 2005.
Ostavi komentar