Autorka: msr Jelena Radulović
Sažetak: Imajući u fokusu pesmu Banović Strahinja, koju je ispevao Starac Milija, rad posmatra promene i novine koje će istoimena drama Borislava Mihajlovića Mihiza doneti, pritom markirajući postupke koji doprinose da ona objedini srednjovekovnu, narodnu tradiciju i moderno doba.
Kada bismo govorili o uticaju usmenog stvaralaštva na pisanu knjževnost morali bismo konstatovati da se u velikoj meri narodna pesma inkorporirala u autorska dela, prestajući tako da egzistira isključivo kao zaseban entitet. Bilo to na bazi obrađenih motiva, tema ili sižea koji je preuzet, kazana i pisana reč u različitim žanrovskim formama počinju da koegzistiraju, što je osobito izraženo kada je u pitanju srpska drama dvadesetog veka.
Takav je slučaj i sa pesmom Banović Strahinja, koju je ispevao Starac Milija, a koja je potom i Borislavu Mihajloviću Mihizu poslužila da načini istoimeni komad. Skoro da nije neophodno nanovo govoriti o efektu koji je pesma izazvala u vidu oprečnih stavova proučavalaca, kao i različitih polemika koje je potakla pitanjima koja otvara. Kako ovo delo ne ostavlja prostora za ravnodušnost, spektar važnih aspekata i mogućih interpretacija je neiscrpan.
Jedno od potencijalnih rešenja nam nudi Mihiz u svojoj drami, koja rečito istupa na mestima gde pesma ćuti, dok sa druge strane, ne poteže pitanja koja se u pesmi ispostavljaju kao najvažnija. Tako više nije u prvom planu umovanje na temu banovog praštanja ženi. Ono je u drami pojašnjeno sklopom ličnosti koju on kao junak, hrišćanin i čedo stare plemićke porodice reprezentuje. Dakle, u drami je do kraja razjašnjeno zbog čega ban prašta. Ta je priča motivisana i načinom na koji je ljuba dobijena. No, nova su pitanja dosta šira i sveobuhvatnija, te svojom svevremenošću sežu i do naših dana. Ta modernost ekvivalentna je onoj koju je Starac Milija iskazao u doba kada je pesma ispevana. Po tome ova dva stvaraoca i jesu slični.1
Veza sa usmenim narodnim stvaralaštvom
Moramo skrenuti pažnju da pišući komad Mihiz ne pravi korelacije samo sa istoimenom pesmom, već svoje delo sklapa mozaično uzimajući segmente i mnogih drugih.2 Naravno da s obzirom na brojnost varijanata nije moguće sasvim egzaktno utvrditi koja je pesma konkretno u datom trenutku piscu poslužila, ali izvesne veze možemo uvideti. Taj nam je Mihizov postupak važan sa stanovišta proširivanja teme, odnosno zahvatanja znatno šire građe usmenog stvaralaštva. Na taj način ova drama ne vodi dijalog samo sa istoimenom pesmom već i sa usmenim stvaralaštvom uopšte.3
Mihiz uzima segment iz pesme Smrt majke Jugovića gde se kaže da je ona „tvrda srca“ (SNP II: 192), pa ga izmešta iz konteksta tako da u drami dobija nova značenja. Ista sintagma u pesmi oslikava odvažnost majke junaka kojoj ne priliči da plače, ali koja to zbog jačine emotivnog naboja i tragedije koja ju je zadesila i ne može. U drami stvari stoje znatno drugačije. Majčino srce je okorelo shodno političkoj funkciji koju izvršava, a emocije su potisnute.4 Ona odluke donosi hladne glave za šta je neophodno da se isključi svaka sentimentalnost, no čini se da takvo viđenje nije potpuno. U okrutnosti i nepokolebljivosti pri osudi, nazire se i nešto od Jugovićkog karaktera, koji je pitanje krvi koja stoji nasuprot Banovićima, a koja teče i kroz potomke. Iz tog razloga će Jug Bogdan, potresen ćerkinim odbijanjem da se brani, ali i da olakša veću, pitati: „Odakle vam samo ta kamena srca, te tvrde proklete glave“ (Mihajlović 1986: 93).5 Nedvojbeno, zametak im je u pesmi koja je fragmentarno uzeta, izvučena iz konteksta, a zatim značajno nadograđena.
Proglas koji čita knez Lazar, a koji je po svom osećaju za „pravljenje istorije“ (Mihajlović, 1986: 57) ili kako Jug Bogdan kaže „političkom geniju“, sastavila majka Jugovića, ostavio je snažan efekat na sve prisutne (osim na Jug Bogdana). Sam tekst spajanja kletve i zakletve neodoljivo podseća na onaj u pesmi Kneževa kletva, koju takođe izgovara Lazar. Dok još potpuniju verziju vidimo u primeru pesme Musić Stevan, koja znatno više odgovara onome što čitamo u drami.
Sukob Brankovića i Obilića koji u Mihizovom delu sneveseljava bana, ima svoje uporište u Kneževoj večeri, s tim da je u drami Jugovom ironijom taj sukob prikazan kao već viđen spor. Na taj način je zasenjena junačka odvažnost Miloša Obilića koju prepoznajemo u pesmi.6 No, njihovi su karakteri deo usmenog predanja, pa nas ono što o njima čitamo ne iznenađuje kao u slučaju majke Jugovića koja je na relaciji pesma / drama doživela najveću transformaciju.7
Od svih Bogdanovih sinova, Vojin i Boško Jugović se najčešće javljaju u pesmama. Spominje se i Damjan, uz koga neizostavno ide i njegov Zelenko, ali su prvonavedeni Jugovići (kao najstariji i najmlađi) bili i Mihizu najpodesniji da preko njih pokaže kako se od čistog i sirovog entuzijazma, u kome nema ni trunke proračunatosti već isključivo želje da se zemlja brani, dolazi do hladne trezvenosti carskih doglavnika koji nijedan potez ne čine brzopleto i nepromišljeno. Ova dva brata prisutna su i u pesmi Car Lazar i carica Milica (SNP II: 182). U njoj Boško, uprkos sestrinoj molbi, odbija da ostane na dvoru kako od strane saboraca ne bi bio okarakterisan kao kukavica, u čemu se ogleda nešto od njegove mladalačke želje za dokazivanjem, koja nije prenebregnuta ni u drami, gde je takođe predvodnik kopljanika. Stariji Vojin takođe odbija istu molbu, uz borbeni poklič koji izgovara i u drami, kada Jug sa podsmehom priča o carskoj proklamaciji. U pesmi Vojin Jugović odgovara:
„idem, sejo, u Kosovo ravno
za krst časni krvcu proljevati
i za vjeru s braćom umrijeti“ (SNP II: 184),
što je veoma slično onome što čitamo u drami: „Za našeg cara, i za krst časni i slobodu zlatnu“ (Mihajlović, 1986: 86).
Još jedna spona između drame i narodnih pesama, mogla bi se uvideti u ulozi Strahinjine majke i majke Marka Kraljevića iz pesme Uroš i Mrnjavčevići. Ove dve starice istupaju kao patrijarhalne srpske žene, ali su im u kontekstu kreiranja sinovljevih nazora uticaji značajno veći nego što se to na prvi pogled čini. Savete, molbe i pouke koje upućuju sinovima izjednačavamo, i to shodno nalogu (Zavetu) da se postupa po Božijoj pravdi koja isključuje ljudske i državničke (svetovne) zakone. Jevrosima majka izgovara:
„nemoj, sine, govoriti krivo, ni po babu, ni po stričevima,
već po pravdi boga istinoga“! (SNP II: 123)
Marko Kraljević, budući i sam pravdoljubiv, nastoji da se ne ogreši o neprikosnovenost tog Zakona. Takvu će poslušnost iskazati i Banović Strahinja kada se ne ogluši o majčine reči koje mu preko sluge Milutina poručuje: „Reci Strahinji da ga u samrtnom času preklinjem da ne krvavi ruke. Samo je Božije da sudi“ (Mihajlović 1986: 111).
Od likova koji nisu deo pesme Banović Strahinja, a znamo ih kao junake srpskog usmenog stvaralaštva, u drami se javljaju još i Relja Krilatica, kao i Ivan Kosančić. NJihova prisutnost upućuje na dodatni spektar pesama sa kojima je Mihiz dolazio u dodir pišući dramu. No, kako ovi junaci žive u narodu i mimo konkretnih pesama, nije isključeno ni da su preuzeti iz epskog junačkog kataloga.
Po tom principu spominje se i Miloš koji je novi kopljanički potez doneo iz Latina i pokazao ga Bošku, a da su Latini „lukavi“ (Mihajlović 1986: 17) i da „odnekud znaju trikove“ (Mihajlović 1986: 58), uvreženi su stavovi kojima narodna pesma raspolaže.
Po ustaljenoj formuli se odvija i sukob između Banović Strahinje i Vlah Alije. Oni se po banovim rečima bore prvo mačevima, zatim kopljima, sabljama, a potom golim rukama, što odgovara opisu koji je dat i u pesmi, a koji je uostalom imanentan našoj narodnoj epici.
Jezik drame je istodobno arhaičan i tendenciozno moderan, uz pomoć koga Mihiz, vešto gradeći dijaloge postiže sklad i balans. Etimološka figura koju često upotrebljava sluga Milutin, kao i pesma koju peva, mogle bi se okarakterisati kao Mihizov omaž narodnoj usmenoj tradiciji, dok su anahronizmi (najavljeni i opravdani u piščevoj napomeni) i modernizmi svojevrsni piščev „odušak“ i postupak kojim spaja Strahinjino i naše doba, pored obrade svevremenog motiva o izdaji.
Tri vida delovanja ženskih likova
Kako je u drami promenjeno samo težište fabule, nosioci radnje su podjedako žene, koliko i muškarci, ako one i ne odnose prevlast. Zanimljivo je da ženski likovi delaju kroz tri potpuno različita principa. Prvi je otelotvoren u liku Strahinjine majke, brižne savetodavke, čiji je uticaj najjasnije pokazan na kraju dela kada ban ne sudi preljubnici, svestan majčine molbe – zaveta izrečenog na samrti.
Drugi princip je iskazan kroz samovolju Žene kojom upravlja neko baladično moranje što je tera da to na šta je primorana prikaže kao lično opredeljenje. Zato se Vlah Aliji tobože samostalno predaje. Takav postupak podstiče zagonetnost lika Žene, čija je osnova u strašnom nepripadanju koje je krajnje neprihvatljivo u patrijarhalnom svetu u kome je sve determinisano kao svoje ili tuđe. Granični prostori se tretiraju kao opasni, a ta imaginarna međa je prostor koji se kao željen javlja samo u okviru kletve. Čini se kao da se Strahinjina ljuba baš tu obrela. Ona je udata, te stoga nije Jugovićka, ali se ne oseća ni kao banova supruga, zbog čega je „osuđena“. Ispostavlja se da je njen zao udes upravo u tome što je zatočena u prostoru koji je ni ovde ni tamo. Mada ona ni u čemu ne istupa kao tipična predstavnica tradicionalnih patrijarhalnih nazora, vidimo kako se Mihiz poigrava sa narodnim verovanjima, pokazujući da je priča o nepripadanju u okviru tradicionalne i modernističke kulture podjednako potresna.
Da joj je takva sudbina bila zapisana još u detinjstvu doznajemo od Jug Bogdana. On nam pripoveda o gatalačkoj praksi koja je ukazala na buduću kob mlade Jugovićke. Zlo znamenje u detinjstvu najavilo je buduću tragediju Strahinjine ljube, čiji je usud u tome što je sklona samodestrukciji i teži potpunom ponoru.8 Ta rušilačka narav, koja se u drami karakteriše kao „porušenost u duši“ (Mihajlović, 1986: 36), a opisuje prvenstveno Vlah Aliju, pratiće je kroz čitavo delo.
Iako neimenovana, ova Mihizova junakinja je znatno više iznijansirana negoli Milijina Anđelija, za čije postupke je moguće naći racionalnija objašnjenja. Kao nagon za životom, ona stoje nasuprot Ženinom nagonu, ne za smrću, već destrukcijom. Uostalom, potpuno je očekivano da drama sadrži mnogo konkretniju psihologizaciju likova nego pesma, mada je pomalo paradoksalno da je i uprkos tome Anđelijin postupak pomaganja Aliji lakše objasniti.
Da možemo, ali i ne moramo postupke Strahinjine ljube tumačiti kroz prizmu pomenute vračarske prakse, Mihiz nam poručuje kroz reči Jug Bogdana kada Bošku odgovara na izjavu da su to bapske priče: „Razume se da su bapske, a da kakve bi druge bile. Ništa i svašta“ (Mihajlović, 1986: 80).
Treći princip koji možemo da ustanovimo je vladarka iz senke. Ta je uloga poverena majci Jugovića koja odluke donosi u ime svih članova svoje porodice i to iza zatvorenih vrata. Ona imaju za cilj da pokažu koliki je udeo ostalih predstavnika vlasti u rešavanju spornih pitanja i kreiranju, odnosno „pravljenju istorije“. NJena su ovlašćenja u drami potpuno istovetna onima koja Jug Bogdan ima u pesmi, pa i veća što je svakako nemala promena.
Istorijski trenutak
Jedna od najkrupnijih promena na relaciji pesma – drama jeste Mihizovo insistiranje na istorijskom momentu koji se odražava gotovo na sve likove. Oni su svedoci neminovne turske najezde zbog čega su primorani da pogaze datu reč ili na određeni način iznevere sebe. Podvojenost između želja i neumitnih dešavanja koja ih remete je evidentna.
Tako derviš iako je pušten iz zatočeništva uz datu reč da će otkup vratiti, to ne uspeva da ispuni. Strahinjina majka ne podiže zadužbinu kada je trebalo, iako se zavetovala svetitelju, jer njenu kuću u datom momentu karakteriše iako solidno, ipak „siromaško gospodstvo“9 (Mihajlović, 1986: 13). Protivno željama izraženim u pismu Banova ljuba ne odlazi u manastir, jer ju je Strahinja, svestan nadolazećih vremena, zamolio da to ne čini. Ona se tada kao izraz poštovanja prema supružniku, oglušuje o sopstvena htenja i ostaje da ga čeka. Zbog smutnih vremena ni sluga Milutin ne odlazi da vidi novu prestonicu carstva, Kruševac, iako je do tada uvek išao uz gospodara.
Vojin i Boško kao predstavnici vlasti mada su prvobitno obećali da će pomoći banu da vrati ženu, to ne čine jer je upravo pročitan efektni kosovski proglas koji bi u tom slučaju pao u senku carskih intriga. Stoga sestrina surova osuda još može poslužiti kao značajan politički manevar kojim bi se pokazalo da Jugovići ne sude „ni po babu ni po stričevima“. Dakle, ta okrutnost je između ostalog pojačana činjenicom da se takvo izdajstvo caričine sestre dešava u odsudnom trenutku za srpski rod. Iz tog razloga i Jug Bogdanu koji ne deli nazore svojih sinova, ostaje samo da se prikloni mišljenju većine, što i čini. Jasno je da takva presuda potiče od majke Jugovića koja svoju dužnost ispunjava uprkos svemu, a shodno bremenu koje je na sebe uzela. Upravo kao i Banović Strahinja.
Međutim, njih dvoje ipak vode drugačiji porivi. NJeni su izrazito politički, dok su njegove pobude okarakterisane kao „zakon života i krvi“ (Mihajlović 1986: 84) mimo kog neće i ne ume da postoji. Zbog toga i posle svih nedaća koje su zadesile njegov dom, kao i odsustva pomoći Jugovića, ipak odlazi na Kosovo da vrati ljubu, kako je prvobitno i rekao da će učiniti.
Po onome što vidimo doslednost Strahinjinog lika je do kraja sprovedena što nije slučaj sa ostalim protagonistima koje je istorijski momenat omeo u njihovim stremljenjima, željama, namerama i nazorima.
Ako je pesma govorila o „neverstvu čoveka prema čoveku“ (Kleut, 2006: 139), drama pridodaje i motiv izneverenih očekivanja koja nisu data samo u odnosu na druge likove, već su i lična. Na osnovu toga možemo uvideti koliko je Mihiz postupke junaka uspeo da obogati i iznijansira dajući tako psihologizaciju ličnosti, ali sagledanu kroz kontekst tragičnih istorijskih dešavanja. Iz tog razloga je toliko upečatljiva Ženina individualnost, jer se sva težina veka sručila na nju. Ipak, ona je u tom smislu nije oblikovala kao druge likove Mihizove drame.10
Tu prevashodno mislimo na Jugoviće koji su vlastodršci. Ovo ne znači da ih imperativ prema kome su dužni da se vladaju ne pogađa lično. To najbolje vidimo kada njihov najmlađi član porodice, Boško, po prvi put na svojoj koži oseti teskobu podvojenosti koju izazivaju želja da deluje po diktatu srca, ali i zabrana o koju ne sme da se ogluši. Kao jedna od inicijacija koju je potrebno proći na trnovitom putu od junaka do državnika javlja se upravo „oslobađanje zadate reči“. Mada mladi kopljanik nije u stanju da jasno izrazi svu nemoć i sramotu koju zbog toga oseća, i koja se skoro ne može izdržati, izgovara sveobuhvatnu rečenicu: „Ja ću se, ja ću se strašno tući na Kosovu“ (Mihajlović, 1986: 119). U ovom obećanju su izrečene i pobrojane sve nedaće kojima je Boško posvedočio, a za koje na Kosovu želi da se sveti. Ukaljana čast, (nacionalna, banova, porodična i lična) prećutana je, ali istodobno i izrečena obećanjem o Kosovu.
Napominjemo da je kao rekvizit u drami, u domu Jugovića konstantno peščani sat, koji skreće pažnju na nezadrživo proticanje vremena i dolazeći momenat. On će ostati na sceni i kada bude promenjena scenografija. Tako će soba zadobiti obrise sudnice.
„Na trpezi sada nema ni pehara ni voća. Ničeg, sem malog peščanog sata koji Jug s vremena na vreme prevrne“ (Mihajlović 1986: 91). Zbog trenutka u kome se drama odigrava, stoje Strahinjine reči da je „njegova priča mala u velikoj priči veka“ (Mihajlović 1986: 84), ali ipak ne toliko da bi ostala zapretana u složenosti i slojevitosti kosovskog mita.
Fusnote
1 Ovde napominjemo da je reč stvaralac upotrebljena uslovno, budući da je Starac Milija pesmu ispevao, a ne stvorio. Na umu imamo one delove koji njegovu verziju čine osobenom i predstavljaju njegov lični pečat.
2 Sve narodne pesme koje u radu navodimo nalaze se u drugoj knjizi Vuka Karadžića – Srpske narodne pjesme.
3 Pored toga što drama Banović Strahinja fragmentarno objedinjuje veliki broj narodnih pesama, ona govori i o stvaralačkom postupku koji se odnosi na umetnost, ali i na istoriju, što je preispitivanje kosovskog mita, ali i mita uopšte.
4 „VOJIN: Neće ona kukati, znam, tvrda je ona srca, ali opet…“ (Mihajlović 1986: 79).
5 „JUG: Pa smiluj se bar nama kada nećeš sebi. Progovori, zajecaj, nasmej nam se, narugaj makar, samo nemoj da ćutiš“ (Mihajlović 1986: 93).
6 „JUG: Svako ko iole poznaje dvorske intrige, mogao je to predvideti. Ta dva petla ništa drugo i ne rade nego nasrću jedan na drugoga“ (Mihajlović 1986: 56).
7 Ovde izostavljamo Strahinjinu ljubu. Ne bismo preterali ako bismo rekli da je spram pesme ona iznova građen lik.
8 Odlazeći Žena izgovara: „Kažite Strahinji da me je i ovako i onako morao izgubiti. Ovako je bar crnje, dublje i nepovratnije“ (Mihajlović 1986: 46).
9 Ovakvo je gospodstvo samo jedan od načina da se napravi kontrast između Banovića i Jugovića, a koji se ogleda u odeći, enterijeru, socijalnom statusu, ali i moralnim skrupulima.
10 Ona o Kosovu kao sudbonosnom trenutku ni ne umuje, ali se u knjizi zaustavlja baš na delu o zauzimanju raške oblasti. To je motivacija njene kasnije otmice, ali i pokazatelj da iako usredsređena na sebe, ni ona nije izopštena iz neumitnih zbivanja.
Literatura:
Vladušić, Slobodan (2013). „Identitetsko pitanje u pesmi `Banović Strahinja`“. Zbornik u čast Mariji Kleut. Novi Sad: Filozofski fakultet, 153-169.
Deretić, Jovan (2006). „Banović Strahinja – Struktura i značenje“. Relikvije iz starina. Ogledi o srpskim epskim narodnim pesmama. Novi Sad: Dnevnik, 106-158.
Mihajlović-Mihiz, Borislav (1986). Izdajice. Beograd: BIGZ
Medenica, Radosav (2006). „Banović Strahinja u krugu varijanata“. Relikvije iz starina. Ogledi o srpskim epskim narodnim pesmama. Novi Sad: Dnevnik, 25-48.
Popović, Bogdan (1968). „O poslednjim stihovima pesme Banović Strahinje“. Ogledi iz književnosti. Beograd: Prosveta, 208-223.
Pešikan-LJuštanović, LJiljana (2008). „Pesma o izuzetnom junaku i drama o ženi s tajnom“. Srpsko usmeno stvaralaštvo. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 191- 231.
SNP II – Srpske narodne pjesme. Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stefanović Karadžić. Beč 1845. (Priredili: Zoran Mišić, Vasko Popa i Jovan Hristić. Beograd: Nolit, 1975.)
DŽadžić, Petar (1994). „Učini kao Strahinjić“. Homo balcanicus, Homo heroicus II, Beograd: Prosveta, 92-155.
O autorki:
Jelena Radulović rođena je 01. jula 1993. u Novom Sadu.
Osnovne i master studije završila je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost.
Radila je u Izdavačkoj knjižarnici Zorana Stojanovića i Američkom kutku.
Radovi su joj objavljeni u časopisima KULT i SRP.
Sfere interesovanja: srednji vek i narodna književnost.
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar