Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Fenomen malih, kratkotrajnih, republika nastalih na teritoriji južne Ugarske, odnosno Vojvodine, tokom jeseni 1918. do sada nije sveobuhvatno obrađen, odnosno naučno analiziran. Slična je situacija i sa Banatskom republikom, koja je predstavljala znatno veću i ozbiljniju tvorevinu. Kako je sedište ove republike bilo u Temišvaru, a većina dokumenata na mađarskom i nemačkom jeziku, usled jezičke barijere, domaći istoričari su izbegavali bavljenje ovom temom. Činjenice kojima trenutno raspolažemo su mahom nastale u korespodenciji Banatske republike sa srpskom vojnom komandom. Početkom Prvog svetskog rata (1914 – 1918), Austrougarska je pojačala diskriminaciju Srba u Vojvodini. Srpski politički prvaci su pohapšeni, a zatim većim delom internirani u druga mesta unutar Ugarske, odakle nisu mogli da utiču na vojvođanske Srbe. Ova mera, iako ne previše drakonska, bila je potpuno nepotrebna. Ona je na prvom mestu predstavljala srbofobnu paranoju, a ne stvarnu potrebu. Uvedena je cenzura, zabranjena su okupljanja, izvršena je masovna mobilizacija. Došlo je i do odmazde nad Srbima u delovima Srema i južnog Banata, u koje je početkom rata na kratko prešla srpska vojska.
Srpski narodni život, ipak, na području Vojvodine, odnosno tadašnje južne Ugarske, nikada nije prekinut, crkve su normalno radile, ali su Srbi ipak bili pod budnim okom, organa državne represije. Smrt austrougarskog cara Franca Jozefa 1916. godine ubrzala je unutrašnje urušavanje monarhije. Došlo je do socijalnih sukoba, raskola između Austrije i Mađarske, a novi car Karlo IV je bezuspešno od Antante tražio separatno primirje. Bečki krugovi su ponovo aktuelizovili predloge o trijalističkom uređenju države, gde bi pored Austrije i Ugarske bila stvorena i dominantno katolička hrvatska federalna jedinica, koja bi pored Hrvatske, uključivala Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Srem. Vojvodina, bez Srema, odnosno, Bačka, Baranja i Banat bi ovom inicijativom ostali u Mađarskoj.
Srpska vlada i Jugoslovenski odbor su 1917. godine usvojili Krfsku deklaraciju kojom je predviđeno oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu – nezavisnu, slobodnu, demokratsku, ustavnu, parlamentarnu monarhiju na čelu sa Karađorđevićima. Dogovoreno je i da se Srbi, Hrvati i Slovenci smatraju jednim narodom. Do konačnog poraza centralnih sila je došlo 15. septembra 1918. godine, probojem Solunskog fronta. Srbija je oslobođena, a pobednička vojska je 1. novembra ušla u Beograd. Istog dana je mađarska vojska položila oružje. Austrougarska vrhovna komanda je kapitulirala, iako joj se država već pre toga raspala.
Još početkom samog rata Socijaldemokratska partija Ugarske zauzela je antiratni stav po instrukcijama Socijalističke internacionale. Krajem Prvog svetskog rata Socijaldemokratska partija Mađarske ulazi u koaliciju sa građanskim političarem grofom Mihaljem Karoljijem sa kojim deli ideju opšteg prava glasa, agrarne i delimične društvene reforme, demokratizacije društva ali i narodnosnog prava. Karolji kao predstavnik dosledne nezavisne četrdesetosmaške politike se zalagao, još pre rata, za smanjenje austro-nemačkog uticaja na Mađarsku, te na poboljšavanje mađunacionalnih odnosa unutar same Mađarske, tj. Ugarske. Poput post-revolucionarnog košutovog učenja, Karolji je video mađarsku spoljnopolitičku perspektivu u savezništvu sa Srbima i Rumunima.
Karolji na čelu prve mađarske republikanske vlade je vojvođanskim radikalima, kao najbrojnijoj srpskoj političkoj grupaciji, bliskoj idejama građanskog radikalizma, ponudio dogovor o najširoj autonomiji Srpske Vojvodine u okviru Mađarske. U ovakvu Vojvodinu bi ušle južna Bačka i skoro ceo istočni Banat bez severnog potisja. Srbi i Bunjevci su pre toga pristupili dogovorima sa ciljem da se izvrši otcepljenje od Mađarske. U Novom Sadu je počela organizacija Srpskog narodnog odbora, koji je do 3. novembra organizovao Narodnu stražu. Pedeset dobrovoljaca, narodnih stražara, se u Nikolajevskoj porti zaklelo na vernost Narodnom odboru, a u zakletvi je istaknuto da će garda čuvati život i imanje svih građana, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. U narednim danima gardi se pridružuje i vojna formacija sastavljena od 1.500 oslobođenih srpskih ratnih zarobljenika. Narodni odbor je uspostavio red i mir u Novom Sadu, te dočekao dolazak vojske kraljevine Srbije 8. novembra.
Definisanje granica Vojvodine prema Rumuniji i Mađarskoj je predstavljalo veliki problem. Samo su granice Srema bile nesporne sa jugoslovenskog stanovišta. Baranja, Bačka i Banat su bile tri odvojene županije u ugarskom državno-administrativnom sistemu, koji nije prepoznavao Vojvodinu. Na Pariskoj mirovnoj konferenciji će se pokazati da od vojvođanskih oblasti nije bila sporna samo južna Bačka, te minijaturni podunavski deo Banata od Perleza do Kovina. Tokom jeseni 1918. na području austrougarskih zemalja, na koje je pretendovala buduća jugoslovenska država, stvoreno je desetak republika, koje su proklamovale svoju nezavisnost. Obično se, poput slučaja sela Kusić i Zlatica u Banatu, radilo o samoproglašenim tvorevinama na nivou jednog sela ili mesta, formiranim od strane, lokalnog zelenog kadra ili seoske sirotinje. Najveća od njih je bila Banatska republika, proglašena 31. oktobra 1918. godine u Temišvaru. Grof Karolji će u pregovorima sa novosadskim radikalima ponuditi i autonomnu Srpsku Vojvodinu u koju bi ušle južna Bačka i Banat sem severnog potisja.
Srpska vojska je 6. novembra bez otpora prešla u Vojvodinu. Beogradskim primirjem 13. novembra, Mađarska je pristala da u potpunosti izmesti vojsku, koja je ranije kapitulirala, van linije razdvajanja koju su odredili saveznici, ali je dogovoreno da civilna uprava sve do mirovne konferencije ostane u rukama Mađarske. Demarkaciona linija je zauzimala znatno veće područje od onoga koje će ući u buduću jugoslovensku državu. Narodni odbor iz Novog Sada je otpočeo sa organizovanjem ogranaka širom Vojvodine. U njegov rad su, pored vojvođanskih Srba, uključeni Bunjevci, Šokci, Rusini, Slovaci i Hrvati, radi organizovanja Velike narodne skupštine koja će doneti odluku o budućnosti Vojvodine. Usvojen je pravilnik o izboru poslanika, koji je bio znatno savremeniji od izbornih zakona koji su važili i u Mađarskoj i Srbiji, i u budućoj jugoslovenskoj državi. Žene su dobile jednako pravo da biraju i da budu birane, a ukinut je bilo kakav imovinski cenzus.
Krfska i Ženevska deklaracija, i jedna od Vilsonovih 14 tačaka su predviđale isključivo pravo naroda, ali ne i zemalja, na samoopredeljenje. U prvi plan je došlo i pitanje da li da se Vojvodina ujedini u zajedničku jugoslovensku državu putem Države SHS, za šta se zalagala Socijaldemokratska grupa po dogovoru sa vođom Srba iz Hrvatske, Svetozarem Pribićevićem, ili da putem deklarativnog priključenja Srbiji stupi u novu državu, što su propagirali vojvođanski radikali u dosluhu sa srbijanskom vladom. Unutar Narodnog veća države SHS došlo je do razmimoilaženja i otezanja. Svetozar Pribićević, potpredsednik Narodnog veća iz Zagreba je, po Vasi Stajiću, poručio Narodnom odboru u Novom Sadu, da „kida“ svoje odnose sa Zagrebom. Narodni odbor je održao konferenciju 50 najistaknutijih članova, koja je, sa samo dva glasa protiv, donela odluku da se Vojvodina preko Države SHS ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom, a u slučaju da Narodno veće iz Zagreba ubrzo ne pristupi ujedinjenju, da se Vojvodina direktno pridruži Srbiji. Uskoro je kroz dogovore sa srpskim ministrima, ipak dogovoreno da Velika narodna skupština donese odluku o prisajedinjenju Srbiji, kao prvom koraku šireg jugoslovenskog ujedinjenja. Vojvođanima se žurilo sa otcepljenjem od Ugarske, a nije bilo realno očekivati da će se hrvatski i slovenački političari prioritetno zalagati za što povoljnije spoljno razgraničenje Vojvodine sa Rumunijom i Mađarskom, kada su i sami imali isti problem.
Srbija je, zbog velikih žrtava i pobede u ratu, uživala izvanrednu međunarodnu popularnost i simpatije. Na vanrednom kongresu Socijaldemokratske stranke Ugarske, 13. oktobra 1918. godine, u okviru zvaničnog referata koji je podneo dr Žigmond Kunfi, posebno je apostrofirano pravo nemađarskih naroda Ugarske na samoopredeljenje, ali u okviru nezavisne Mađarske koja ne bi menjala spoljne granice.
Nakon Kunfijevog govora svoje govore su održali predstavnici manjinskih sekcija Socijaldemokratske stranke ugarske. Ove sekcije su od ranije postojale, ali im nije pridavan ni približan značaj kao 1918. godine. Ispred srpsko-bunjevačke sekcije kongresu se obratio Gavra Živanović, apostrofirajući posebno patnje kroz koje je srpski živalj mađarske prošao tokom rata, ali i skrećući pažnju za nedostatak empatije Socijaldemokratske stranke prema tome. Živanović je od stranke zahtevao potpunu uključenost Srba u sve njene organe, okarakterišući Mađarsku kao takozvanu domovinu. Manjinske sekcije su uskratile podršku stranci u narednom periodu. Mađarska građanska levica udružena sa socijaldemokratama je, nakon burnih demonstracija 25. oktobra, formirala Mađarsko narodno veće. Cilj ovog organa, preciznije reći vlade, na čijem čelu se nalazio Karolji, bilo je sprovođenje reformi, kako bi se sprečila socijalistička revolucija, te očuvanje spoljnih granica Ugarske, davanjem autonomnih prava narodnostima. Socijaldemokrate koje su podržale ovakvu vladu se često, po tradiciji socijalističkih istoriografa, nazivaju „desne“ socijaldemokrate, kako bi se naglasilo njihovo odustajanje od revolucije sovijetskog tipa.
Još početkom rata gotovo u celom banatu je zamro politički život. Izuzetak je bio naravno Temišvar, najveći grada i industrijski centar. Poseban impuls političkom životu Temišvara daju događaji iz 1916. godine kao i ruska februarska, buržoasko demokratska revolucija. Apsolutnu dominaciju u Temišvaru preuzimaju „desne“ socijaldemokrate. Značajan broj austrougarskih oficira jugoslovenskih nacionalnosti se formalno u međuvremenu pvinovao tzv. državi Slovenaca, Srba i Hrvata. Slično se dešavalo i sa Česima. Srpska vojska je prelazila Dunav, a za njom i francuska. Generalštabni potpukovnik Albert Barta iz Temišvara je na oficirske konsultacije pozvao dr Otoa Rota, temišvarskog advokata i ključnu ličnost tamošnjih socijaldemokrata. Na oficirskom sastanku kom je dominirao dr Rot, prisustvovali su i predstavnici građanskih levih stranaka, te predstavnici radničkih sindikata. Dominantna Rotova teza je bila, da mađarska vlada nema kapacitet da sačuva Banat, zbog revolucionarnih događaja u Budimpešti, te da je neophodno stvoriti samostalno Banatsko narodno veće, koje će odlučivati o sudbini Banata. Nakon oficirskog zbora, oficiri, radnici, i građanski političari su otišli u temišvarsku Gradsku kuću, gde je u prisustvu gradonačelnika, i župana Tamiške županije, te odbornika iz postojećeg saziva, proglažena nezavisna Banatska republika. Kao civilni komesar na čelu republike nalazio se Rot, dok je vojni komesar bio Barta. Stvoreno je i narodno veće u kome su zastupljene sve banatske nacionalnosti. Rot i Barta su se zakleli da će se boriti za prava najsiromašnijih građana, ali garantujući svima ličnu i imovinsku bezbednost.
Formiranje, Banatske republike je imalo nekoliko strateških ciljeva. Prvi je bio očuvanje javne bezbednosti i ishrana stanovništva, pored toga cilj je bio očuvanje teritorijalno celovitog Banata (Tamiška,Torontalska i Krašo-Severinska županija), te izbegavanje da na području Banata dođe do rata i oružanih sukoba. Dugoročna ideja je bila, da ako je moguće autonomni Banat, bude samostalni deo Mađarske, ali ako to ne bude moguće, južnoslovenske države. Ulazak u sastav Rumunije je bila najmanje poželjna opcija.
Banatska republika je već 4. novembra formirala Građansku gardu, i proglasila preke sudove, zbog masovnih pljački i bezvlašća. Do vojne intervencije, od strane banatske garde je došlo u Melencima, Kumanima, Novom Bečeju i Ečki, pre svega zbog razbijanja uporišta zelenog kadra. Proglasi Banatske republike su štampani četvorojezično – na Mađarskom, Nemačkom, Srpskom i Rumunskom jeziku. Banatska republika je imala aspiraciju nad celim geografskim Banatom, ali u praksi je kontrolisala Temišvar i okolinu. Ne može se izvesti zaključak da je ova tvorevina, na bilo koji način bila diskriminatorska prema Srbima i Rumunima, iako je bilo jasno da ovi narodi očekuju rešenje svog nacionalnog pitanja u Bukureštu i Beogradu. Po instrukcijama Temišvara, Banatska narodna veća su počela da se osnivaju širom Banata, ali su u njih u najvećem broju ulazili predstavnici nemačkog naroda, zatim Mađari, a ostali narodi retko. Nakon savetovanja sa mađarskom vladom u Budimpešti, već 7. novembra, Banatska republika je na misteriozan način prestala da postoji, prerastajući u komesarijat mađarske vlade za Banat, koji će trajati do 20. februara 1919. godine, takođe pod rukovodstvom dr Otoa Rota. Albet Barta je napustio svoj položaj te postao vojni ministar mađarske republike. Banat kao mađarski komesarijat je bio tvorevina civilnog karaktera.
Trinaestog novembra 1918. godine u Beogradu, posle više neuspeha, sklopljeno je zvanično primirje između Antante i Mađarske. Po odredbama ovog primirja, Antantina vojska je zauzela demarkaciono područje, a civilna uprava je ostala u rukama mađarske administracije. U praksi su organe lokalne i državne vlasti, uz prećutnu saglasnost Srpske vojske, preuzimali Srpski narodni odbori. Demarkacionom linijom, na kojoj je stojala srpska vojska, nisu obuhvaćeni najistočniji delovi Banata, koji su odmah predati Rumuniji. Prilikom zauzimanja područja Tamiške županije, odnosno temišvarskog Banata, u nedostatku preciznijih uputstava, srpska vojska se držala rigidno odredbi Beogradskog primirja, ne mešajući se u rad civilnih organa kojima je upravljao dr Rot.
Komandanti Moravičke i Konjičke divizije, koje su okupirale Banat, su se do te mere slepo držali Beogradskog primirja, da im je ubrzo srpska vojna komanda, prosledila pojašnjenje, po kome zatečeno stanje treba tolerisati, samo ako su predstavnici lokalnih srpskih odbora saglasni sa time, a ukoliko Srbi žele da promene situaciju, srpska vojska je obavezna da im pomogne u takvim namerama. Uskoro je stigla i mnogo jasnija komanda u kojoj se insistira na oslobađanju srpskog stanovništva od nasleđenih mađarskih administrativnih organa. Nakon dolaska srpske vojske u Temišvar, došlo je do susreta komandanta Konjičke divizije, generala Đorđa Đorđevića sa komesarom Rotom. Već na prvom sastanku Rot je apelovao na generala Đorđevića da srpska vojska okupira prostor oko Petrošenija i zaštiti prugu do Temišvara. Ovaj predeo je ostao istočno od demarkacione linije, i predat Rumuniji. Na ovaj način deo Banata, koji je zaposela srpska vojska, a time i Temišvar kao najveći privredni centar, odsečeni od rudnika uglja u okolini Petrošenija.
Đorđević je u svojoj depeši vrhovnoj komandi veoma pozitivno opisao dr Rota, kao mladog, sposobnog političara „Jevrejina, internacionalistu“. Kako bi dodatno pridobio generala Đorđevića, Rot je zatražio od njega spisak uglednih Srba, koje bi odmah imenovao na značajnije funkcije u Temišvaru. Đorđević je počeo da veruje kako bi saradnja sa Rotom imala ključni uticaj za pridobijanje banatskih Nemaca i Jevreja za jugoslovensku državu. Đorđević je preuveličavao Rotov uticaj na radnike, verujući da ovaj pod kontrolom drži dve stotine hiljada radnika širom Banata.
Postoji spekulacija da je general Đorđević vremenom ostvario neku vrstu koruptivnog odnosa za dr Rotom, pošto je postao brana njegovoj smeni, koju je zahtevala Narodna uprava iz Novog Sada. Između Narodne uprave i generala Đorđevića došlo je do veoma zategnutih odnosa. Đorđević je odbio da prihvati odluku Narodne uprave i da na mesto župana Tamiške županije postavi Martina Filipona, Srbina katoličke vere.
Beograd je jedno vreme sprovodio dvostruku igru u Banatu, pokušavajući da podiđe Mađarima, Nemcima i Jevrejima, računajući na to da će oni, u slučaju spora sa Rumunima, oko razgraničenja, kada shvate da je Mađarska ispala iz igre, masovno na prebiscitu podržati jugoslovensku opciju. Đorđević je u Narodnoj upravi dobio žestokog neprijatelja, a njeni predstavnici Jovan Lalošević i Ignjat Pavlas su se uputili u Beograd da se žale zbog nesaradnje na području Temišvara. Kako je širom Banata ostavljen veliki deo državnih činovnika nižeg ranga iz prethodnog perioda, oni su i dalje uputstva i dopise koje je slala vlada Mađarske stavljali u pravni postupak. Takođe, po uputstvima mađarske vlade došlo je i do velikih štrajkova u Banatu. Ova činjenica je otvorila oči Beogradskoj vlasti, pa je odlučno krenula u podršku organima Narodne uprave u likvidaciji prethodnog stanja.
Uprkos promeni zvaničnog kursa, politički neiskusan general Đorđević je i dalje štitio dr Rota, pomaušći mu u ideji da se održe izbori za novo Banatsko veće, koje bi navodno donelo odluku o secesiji od mađarske i priključenju Banata Kraljevini SHS. Po Rotovoj matematici, u ovaj organ bi trebalo da uđe četrdeset Srba, koje bi imenovala Narodna uprava, kao i proporcionalno broju stanovnika, poslanici mađarske, nemačke i jevrejske nacionalnosti. Prihvatanje ovakvog veća je spadalo u domen ozbiljne političke avanture, posmatrano iz jugoslovenskog ugla. Naime Velika narodna skupština u Novom Sadu je još 25. novembra donela odluku o priključenju Banata Srbiji radi brže jugoslovenske integracije, a 1. decembra iste 1918. godine, formirana Kraljevina SHS. Uprkos sve jasnijim zahtevima da se Rot eliminiše iz vlasti, Đorđević je ostajao nem na njih. Prvu konkretnu akciju preuzeo je Đorđevićev nadređeni, vojvoda Bojović, koji je suštinski zahtevao Đorđevićevu smenu, smatrajući da je njegovom naivnošću komandovao Rot. Ne želeći da bude smanjen, Đorđević je zatražio od vrhovne komande penzionisanje, što nije prihvaćeno, već je smenjen i pozvan u Vrhovnu komandu u Beograd, radi prekomande. Na Đorđevićevo mesto u Konjičkoj diviziji, postavljen je Pukovnik Nikola Colović, koji je već dvadesetog februara izvršio smenu svih dotadašnjih mađarskih organa u Temišvaru.
Ostavi komentar