Autor: dr Jelena Todorović Lazić
U fokusu današnje tribine, koja predstavlja prvu u nizu od tri, nalazi se pojam Balkana (Zapadnog Balkana), odnosno, analiza njegovog pojavljivanja u francuskom dnevnom listu Le Monde u periodu od 1. jula 2013. do 31. decembra 2020. godine.
Današnja tribina posvećena je prvom delu posmatranog perioda (2013–2015). Slika Balkana je nastala tako što su u arhivi pomenutog dnevnika pretraživane sledeće ključne reči: Balkan, Zapadni Balkan, Srbija, (Severna) Makedonija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo i Metohija, proširenje EU.
Na osnovu pomenutih pretraga, za period 2013–2015. izašlo je 15 tekstova koji pominju Balkan (u konačnu analizu nisu ušli oni tekstovi koji se odnose na rubriku sport). Analiza započinje 1. jula 2013. budući da je tog datuma Hrvatska postala članica EU, čime je veliko istočno proširenje zaokruženo. Zašto je baš ovaj francuski dnevni list izabran? Postoji nekoliko razloga: najpre Francuska je jedna od osnivača Unije i ujedno jedna od njenih najmoćnijih i najuticajnijih država (pored Nemačke), zatim Le Monde je list sa dugom tradicijom i kao treći razlog treba pomenuti i to da je Francuska glavni kočničar daljeg proširenja EU u posmatranom periodu. Najveći broj tekstova koji je pretraga izbacila, povezan je sa Evropskom unijom, odnosno, sa proširenjem EU na Zapadni Balkan, ali i sa migrantskom krizom – povezuje tzv. balkansku rutu i Evropsku uniju.
Balkansko poluostrvo najčešće se definiše kao jugoistočni deo evropskog kontinenta, kome je kopnena granica obično određena linijom Trst–Odesa. U skladu s tom tezom gotovo je celi hrvatski prostor obuhvaćen pojmom Balkanskog poluostrva. Slično ga definiše i Enciklopedija Britanika, koja u taj pojam uključuje Grčku, Albaniju, Bugarsku, Rumuniju, sve zemlje bivše Jugoslavije, uključujući i Sloveniju. Na sličan način isti prostor tretira i The Palgrave Concise Historical Atlas of the Balkans koji severnu granicu Balkana postavlja na Dravu, Dunav, Karpate i ušće reke Prut u Crno more. Termin Zapadni Balkan predstavlja geopolitički pojam kojim se označava spoljnopolitički pristup EU prema državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije i Albaniji. Nakon što je Hrvatska postala članica EU 2013. godine, Zapadni Balkan čine Albanija, Bosna i Hercegovina, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Crna Gora, Srbija i Kosovo. EU je uspostavila ovaj sveobuhvatan regionalni pristup radi postizanja stabilnosti i normalizacije odnosa na Zapadnom Balkanu. Zvanična upotreba naziva je počela nakon sastanka šefova vlada i država članica EU i zemalja Zapadnog Balkana u Solunu 2003. godine, na kome su usvojeni strateški dokumenti (Solunska deklaracija i Solunska agenda) kojima su postavljeni okviri za buduću saradnju, sa perspektivom članstva zemalja Zapadnog Balkana u Uniji kao krajnjim ciljem.
Nakon ulaska Hrvatske u EU 1. jula 2013. godine objavljena su tri teksta u dnevniku Le Monde, koja nam omogućavaju da uočimo francuske stavova prema regionu Zapadnog Balkana pod Fransoa Olandom. Prvi tekst je napisan već u julu 2013. godine, samo nekoliko nedelja nakon proširenja, gde se nakon Slovenije, Evropskoj uniji priključila još jedna nekadašnja jugoslovenska republika. U članku koji izveštava o zvaničnoj poseti Fransoa Olanda Sloveniji, zapaža se da je ova poseta sadržala i poruku regionu Zapadnog Balkana da su vrata EU otvorena za narode i države ovog prostora koje su posvećene pomirenju. U drugom tekstu, Balkan se posmatra kroz prizmu unutrašnjih odnosa u EU, pre svega ekonomskih problema Grčke, kao i u kontekstu planiranog predsedavanja EU tokom prve polovine 2014. godine. Akcenat je na planiranom Samitu EU i Zapadnog Balkana – Solun 2, čiji je cilj usvajanje političke deklaracije kojom će biti postavljen „ambiciozan, ali realan” rok za završetak procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana Uniji.
U trećem tekstu govori se o odnosu Srbije i EU, a posebno na osnovu izjava Branka Ružića, tada ministra za evropske integracije u Vladi Republike Srbije. „Ministar je na turneji da ubedi zemlje EU da se Srbija promenila, o čemu svedoči istorijski sporazum iz aprila između Beograda i Prištine o situaciji na Kosovu, pod okriljem Brisela”. Naglašava se da je 2020. godina postavljena u Srbiji, zemlji kandidatu, kao godina u kojoj bi Srbija postala 29 zemlja članica EU. Ono što je zajedničko za tekstove publikovane tokom 2013. godine je da se ekonomski momenat i nasleđe prošlosti koje destabilizuje region na putu ka EU prepoznaju kao prepreke ka ulasku država i teritorija Zapadnog Balkana u EU.
Le Monde je u toku 2014. godine objavio četiri članka, dakle, jedan više nego 2013, koji se tematski mogu povezati sa Zapadnim Balkanom i Srbijom. Prvi članak (iz marta 2014. godine) je vest o hapšenju Darka Šarića „kralja kokaina na Balkanu”. Informacije o hapšenju Šarića i njegove kriminalne grupe su važne u kontekstu borbe protiv organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu, koji je jedan od bitnih uslova balkanskim zemljama na putu ka članstvu u EU. U ovom članku se ističe i da u Srbiji, koja je od marta 2013. dobila status kandidata, postoji nada da će 2014. godine biti određen datum otvaranja pretpristupnih pregovora. Drugi članak, posvećen je Prvoj konferenciji šefova vlada zemalja Zapadnog Balkana u Berlinu održanoj krajem avgusta 2014. godine. U tekstu se naglašava želja Angele Merkel i Nemačke da u vreme stogodišnjice od Velikog rata (2014–2018) ojača veze između država Balkana, približi ih EU i ublaži uticaj Rusije na ovom području. U ovom periodu na snazi je bio ruski embargo na evropske poljoprivredne proizvode, stoga i interesovanje za Zapadni Balkan treba posmatrati u ovom kontekstu. Iako deklaracija doneta na ovoj konferenciji, pruža okvir za saradnju od 2014. do 2018. godine, u duhu „napretka reformskog procesa” (borba protiv korupcije i organizovanog kriminala), „intenzivanje regionalne saradnje” i „postizanja pomirenja društva u regionu”, Le Monde iznosi zaključak da je perspektiva članstva u EU ostala udaljena.
Treći članak iz 2014. godine objavljen je u predvečerje obeležavanja Dana primirja (11. novembar). Povod je bila reportaža o potomcima srpskih radnih emigranata nakon Drugog svetskog rata i Srpskom vojničkom groblju u Tijeu, gde je sahranjeno preko 700 srpskih vojnika i oficira, a koja podseća na, u ovom periodu, potisnuto „večito prijateljstvo” između Francuza i Srba iz doba Velikog rata. Nasleđe francusko-srpskih odnosa kroz istoriju (Titovo doba, Miloševićev period, stav Fransoa Miterana o Srbima, NATO bombardovanje) i ukazivanje na ličnosti kralja Petra Prvog Karađorđevića i Gavrila Principa, svojim izjavama obogatili su francuski i srpski istoričari – Frederik Le Moal i Dušan T. Bataković (inače francuski đak i ambasador Srbije u Francuskoj). Članak nastoji da objasni genezu slike Srbije u Francuskoj od žrtve Velikog rata i slavne prošlosti do krivca u ratovima 90-ih godina 20. veka prilikom raspada Jugoslavije, pri čemu se slika Srbije i Srba od tada negativno percipira u francuskoj javnosti.
Nakon ovog usamljenog, ali bitnog istorijskog podsećanja, četvrti članak iz 2014. godine pažnju čitalaca usmerava ka evrointegracijama regiona. Ovaj članak je nastao krajem godine u vreme kada je Žan Klod Junker izjavio da neće biti proširenja tokom njegovog mandata. Posvećen je izjavama Mila Đukanovića, premijera Crne Gore, tokom zvanične posete Francuskoj (od 9. do 11. decembra 2014). Ističe se zalaganje Đukanovića (koji je kontinuirano na vlasti od 1991. godine) za ulazak balkanskih zemalja u EU, pri čemu od Brisela traži da ekonomski razvoj regiona, a ne vladavina prava, bude prioritet. Važno je istaći da se autor ovog teksta u to vreme vidovito zapitao da li će balkanske države usled sukoba u Ukrajini i migracionih tokova, biti žrtvovane u kontekstu evrointegracija.
Godine 2015. primetno je uvećanje broja tekstova o evrointegracijama Zapadnog Balkana u dnevniku Le Monde, mada su svi tekstovi publikovani u drugoj polovini godine i pre svega orijentisani ka migrantskoj krizi i odnosu Beograd–Priština. Od ukupno osam tekstova tokom 2015. godine, jedan je posvećen odnosima Beograda i Prištine, dok se u ostalima prpeliće dominantno pitanje migranata i tzv. balkanske rute sa evrointegracijama. Zemlje Balkana uz pomoć stručnjaka za ovaj region, kao što je Žak Rupnik, kao i izveštaja novinara sa terena, izjava zvaničnika i zvaničnih podataka dostupnih u javnosti, posmatraju se pre svega u kontekstu sposobnosti da pomognu EU u rešavanju problema još jednog talasa migranata.
Prvi tekst iz 2015. godine posvećen je „istorijskom sporazumu” Srbije i Kosova od 25. avgusta 2015. godine, koji su dogovorili Aleksandar Vučić, tadašnji srpski premijer i Isa Mustafa, tadašnji kosovski premijer, a obuhvata četiri oblasti uključujući energetiku i telekomunikacije. Naglašava se da ovaj sporazum nastavlja proces standardizacije, koji je započet 2013. godine, kao da je i očekivani korak napred pred samit zemalja regiona i EU u Beču. Le Monde pruža čitaocima i kratak pregled srpsko-albanskih odnosa, gde se između ostalog naglašava: „Srbija i Kosovo održavaju teške odnose od oružanog sukoba između snaga Beograda i nezavisnog gerilskog rata na Kosovu 1998-1999, što je podstaklo NATO da interveniše u proleće 1999. ”.
Drugi tekst iz 2015. godine, objavljen krajem avgusta obrađuje temu migrantske krize i samita EU i balkanskih zemalja u Beču, koji je u suštini imao temu migracija, a ne evrointegracija. U ovom periodu region Balkana postao je jedan od glavnih ulaza migranata na njihovom putu ka Zapadnoj Evropi. Pored Sirijaca i Iračana koji beže od rata ka Evropi, Le Monde pominje i „Albance, Kosovare i Srbe koji dolaze u potrezi za boljim životom”. Analizirana je i aktivnost u rešavanju problema migranata svake od država na balkanskoj ruti. Grčka kao prva zemlja na udaru migaranata koji iz Turske, improvizovanim čamcima Egejskim morem dolaze, označena je kao neorganizovana, pre svega u segmentu suočavanja sa sve više migranata i sa problemom nasilja na ostrvu Kos. Nešto blaža ocena data je za Severnu Makedoniju (tada još BJR Makedonija), koja je nekoliko dana (od 20. do 23. avgusta 2015) zatvorila granice ka Grčkoj, proglasila vanredno stanje na trasi migratornog talasa (ka srpskoj granici) i uključila vojsku. Za razliku od Grčke, Le Monde ocenjuje da je u Makedoniji primećen manji broj incidenata i sukoba u kojima je interevenisala i vojska. Premda se u srpskoj javnosti, a posebno od strane srpskih zvaničnika u toku migrantske krize i kasnije, isticalo kako se Srbija pokazala spremnom da dočeka i isprati migrante, Le Monde je krajem avgusta 2015. godine pisao drugačije. „Iako je srpski premijer Aleksandar Vučić potvrdio spremnost da dostojanstveno dočeka i upravlja dolaskom migranata u Srbiju, situacija je mnogo kritičnija” objašnjava svojim čitaocima Le Monde, i dodaje: „Država van šengenskog područja i EU, Srbija služi kao vrata ka EU, preko Subotice, poslednjeg srpskog grada pre mađarske granice. Tamo se razvila „džungla”, gde su uslovi za život žalosni, bez vode, kanalizacije i struje”.
Treći članak publikovan 2015. godine napisao je ugledni profesor Žak Rupnik u okviru rubrike Tribina. U periodu dok se razmatraju kvote za prihvat migranata, a vlade centralno-evropskih država pokazuju nerazumevanje za raspodelu migranta i tvrde da su spremne da prime tek nekoliko stotina hirišćana iz Sirije, Rupnik piše o tome kako se zemlje Zapadne Evrope suočavaju sa talasom migranata koji je najveći od Drugog svetskog rata i početka Hladnog rata. U kraćem tekstu naglašeno je da su zemlje Istoka odbile da primene na neevropljane najveće dostignuće Revolucije 1989. godine – slobodu kretanja. Ovo se, pre svega, odnosi na Mađarsku, a Rupnik smatra da se mora napraviti razlika između zemalja u okviru EU (Mađarska i Slovačka) i zemalja Zapadnog Balkana (Srbija) u kontekstu da je Zapadni Balkan tranzitno područje za migrante sa Istoka, dok su migranti iz ovih država ekonomski. Uporedo, Rupnik naglašava da je srpsko stanovništvo „prilično dobro prihvatilo migrante, pružajući im hranu, pa čak i klješta za prelazak bodljikave žice” kako bi ušli u Mađarsku, u kojoj je samo 10% stanovništva za prihvatanje migranata, a da su procene da je 80% Slovaka neprijateljski raspoloženo prema migrantima, dok je u Poljskoj 75% neprijateljski raspoleženog stanovništva prema migrantima.
Četvrti članak objavljen je oktobra 2015. godine i posvećen je, takođe, izbegličkoj krizi i Balkanu. Krajem oktobra u Briselu su se po pozivu Žan Klod Junkera sastali lideri osam zemalja EU (Nemačka, Austrija, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Rumunija i Slovenija), Srbije i Makedonije. Cilj sastanka bio je da se usaglase aktivnosti i reše poteškoće tzv. balkanske rute za migrante. Poseban problem nastao je odlukom Mađarske da zatvori svoje granice prema Srbiji i Hrvatskoj. Uporedo, nekoliko dana ranije je u Madridu, kako se posebno ističe u ovom članku, organizovan kongres Evropske narodne partije, gde su se pokazale razlike u pogledima na rešavanje migrantske krize posebno kod članica iz Italije i Grčke, čije su države i optužene da nisu pravilno registrovale tražioce azila. Interesantno je da je francuski predstavnik istakao da se na primeru ove krize vidi da upravljanje Unijom nije pogodno u kriznim situacijama. Uočeni su problemi u propuštanju izbeglica između Slovenije i Hrvatske, koje se međusobno optužuju, kao i da je 3500 ljudi zarobljeno „u blatu” između Hrvatske i Srbije, koja je naglasila da neće zatvarati svoje granice.
Peti članak u 2015. publikovan je dan kasnije u odnosu na prethodni, što ukazuje koliko su problemi migranata i balkanska ruta državama regiona obezbedile mesto na stranicama uglednog francuskog dnevnika, češće nego što je to bio slučaj ranije od početka novog milenijuma. Le Monde se poziva na dokument Evropske komisije u kome ona, po oceni lista, deluje „zajednički i konkretno” (predlaže se uspostavljanje „crvenog telefona” između lidera zemalja, slanje pomoći 400 graničara u Sloveniju, delovanje različitim putevima, predlog da se države obavežu na registraciju svih izbeglica, kako bi postojala maksimalna kontrola, a predviđa se da će se razgovarati i o finansijskoj pomoći). Ističe se da je Angela Merkel, kancelarka zemlje koja je konačna destinacija za najveći broj migranta, suočena sa sumnjama nemačkog javnog mnjenja i zabirnuta oko preraspodele migranata, posebno je zahtevala da se ovaj sastanak održi. Uporedo, među evropskim zvaničnicima, po oceni dnevnika Le Monde, postojala je velika zabirnutost da može doći do ekskalacije nasilja između migranata i snaga bezbednosti, a posebno se pratilo zaoštravanje odnosa na relaciji Slovenija–Hrvatska.
I šesti članak objavljen 2015. godine, pripada skupini članaka koji su posvećeni migrantima na balkanskoj ruti. Reč je o vesti da je u nedelju 25. oktobra 2015. godine na vanrednom mini-samitu u Briselu došlo do dogovora između zemalja na tzv. balkanskoj ruti sa Nemačkom o boljoj koordinaciji masovnog priliva migranta. Najavljeno je da će polovina novih prihvatnih kapaciteta biti otvorena u Grčkoj. Slanje 400 pripadnika snaga bezbednosti u Sloveniju, zatim sistematičnija registracija migranata na spoljnim granicama i svakodnevna razmena informacija između susednih zemalja, kao i obaveza da „obeshrabri kretanje izbeglica ili migranata do granica druge zemlje u regionu” ključne su prihvaćene obaveze. U članku se pominje da zemlje Balkana strahuju da će se migranti trajno nastaniti u njima, dok Slovenija preti da će i ona postaviti barijeru ako joj EU ne pruži dovoljno podrške. Le Monde, u ovom kontekstu prenosi bitnu izjavu Angele Merkel da se teret problema izbeglica mora preraspodeliti između Turske i Evrope.
Sedmi članak iz 2015. godine objavljen je krajem oktobra i posvećen je problemima migranata. Pod naslovom „Hitan plan za smirenje tenzija na balkanskoj ruti”, Le Monde piše da se na kraju Samita postigao dogovor o stvaranju 100.000 prihvatnih mesta, ali da se nije došlo do rešenja svih problema krize. Ipak, zaključak dnevnika je da su se umanjile tenzije izemeđu zemalja u regionu, koje jedna drugu optužuju da su odgovorne za dolazak hiljade azilanata i izbeglica na njihove teritorije. Istovremeno, ostvaren je i cilj da se spreči da druge zemlje zatvore granice, kao što je to uradila Mađarska.
Osmi članak iz 2015. godine objavljen je 20. novembra i govori o postepenom zatvaranju balkanske rute. Izveštava se da je naglo došlo do toga da je prelazak Balkana za migrante koji ne dolaze iz Iraka, Sirije ili Avganistana postao težak. Slovenija, Srbija, Hrvatska i Makedonija su potvrdile da će odbijati migrante iz zemalja koje nisu sigurne (afričke zemalje, Pakistan, Bangladeš). Članak donosi informacije da je sve više ekonomskih migranata, te da je Slovenija na primer pokušala da vrati 162 migranta među kojima je najviše Marokanaca u Hrvatsku, ali ih je ona odbila i najavila da će migranti iz zemalja „koje ne mogu imati koristi od međunarodne zaštite biti vraćeni u Srbiju”. Istovremeno, onima koji ne mogu nastaviti put, neće se dozvoliti ulazak u Srbiju iz Makedonije. Problem koji se ovde razmatra mora se posmatrati u kontekstu 15. novembra 2015. godine i terorističkih napada u Parizu. Francuski list navodi da zvanično ova lančana odluka nije povezana sa dokazanom upotrebom balkanske rute početkom oktobra od strane terorista iz Sirije, ali je zvanična informacija o ovome uticala, po oceni dnevnika Le Monde, da zemlje pojačaju svoju kontrolu granica iako je jasno da se među migrantima teško mogu uočiti teroristi.
Ostavi komentar