Autor: msr Vanja Vučenović, pravnik i politikolog
Koliko su svetle perspektive međunarodnih odnosa ukoliko predsednik SAD, DŽozef Bajden, gotovo na samom početku svog mandata, ruskog kolegu Vladimira Putina naziva ubicom? Oštar, preteći i nediplomatski rečnik kojim se koristi novi američki predsednik ne govori o superiornosti Amerike nad njenim tradicionalnim geopolitičkim arhineprijateljem. Niti je to, pak, pokazatelj Bajdenovog državničkog i međunarodnog autoriteta.
Možda nije usko vezano za glavni tok ovog teksta, ali nije zgoreg podsetiti na to da je aktuelni američki predsednik, doduše tada u ulozi demokratskog senatora, davne 1993. godine i bivšeg predsednika SRJ Slobodana Miloševića nazivao masovnim ubicom i osvedočenim ratnim zločincem. Epilog kasnijeg postupanja Amerike prema našoj zemlji 1999. godine nam je dobro poznat. Koliko je tadašnji Bajden bio spreman da ide daleko, možda najbolje govori podatak da je 9. maja 1999. godine u gledanom televizijskom šou Meet The Press na uticajnom američkom NBC kanalu javno priznao da se otvoreno zalagao za okupaciju Jugoslavije. A danas, u 2021. godini, trebalo bi da polažemo nadu u partnerske odnose sa jednim drugačijim predsednikom SAD koji ima dobre namere.
Vratimo se na početak i na pitanje šta se, zapravo, krije iza ovog isključivog i neprimerenog narativa „najmoćnijeg čoveka na svetu“. Ništa drugo do poljuljano samopouzdanje, a sledstveno tome i nervoza nove američke administracije zbog očiglednog i nezaustavljivog opadanja zapadne dominacije na globalnom planu. Svet se dramatično menja, a Amerika uporno odbija da se suoči sa sopstvenim odrazom u ogledalu. To više nije ona ista privlačna lepotica za kojom je uzdisalo čitavo čovečanstvo. Ova samospoznaja mogla bi zato biti traumatična, ali što je još mnogo gore od toga, mogla bi predstavljati potencijalnu opasnost po svetski mir.
S druge strane, Pentagon i danas kao da živi svoju najmračniju hladnoratovsku epizodu. Na vojnim vežbama koje organizuje američko ministarstvo odbrane proigravaju se kao u neka dobra stara vremena različiti scenariji nekog budućeg konačnog oružanog obračuna sa Rusijom i Kinom. Iako je još uvek reč o vežbi, teško da iko može da garantuje da se u jednom trenutku neće posegnuti za pravim oružjem za masovno uništenje.
Nezaustavljiva stagnacija, pre svega ideološke dominacije SAD u novonastajućem multipolarnom svetu u kome su se pojavili i drugi respektabilni igrači, nije suočilo imperiju sa nužnošću da preispita svoje mesto i ulogu u rešavanju međunarodnih poslova. Nasuprot tome, stvari su počele da izmiču kontroli.
Amerika nikada nije bila u toj meri netaktična prema spoljašnjem svetu, a da je u isto vreme toliko neubedljiva na unutrašnjem planu, kao što je to slučaj u prvom tromesečju Bajdenove vladavine.
Duboko podeljeno i posvađano američko društvo dodatno opterećeno brojnim socijalnim izazovima, klasnim i rasnim razlikama i problemima, ekonomija i privreda koje beleže pad, neadekvatan odgovor na galopirajuću korona krizu čiji kraj se u ovom trenutku ne nazire, svakako da ne mogu biti dobra preporuka za državu koja još uvek ozbiljno pretenduje da ostane svetski broj jedan. Ako se svemu ovome pridoda nepopularan podatak da poverenje američkih građana u najvažnije političke institucije u SAD – od Senata i Kongresa pa do institucije predsednika – nikada nije bilo na nižem nivou, onda dolazimo do zaključka da je ova zemlja upala u ozbiljnu sistemsku krizu, a izlaz iz iste se ne nazire.
U navedenim nepopularnim okolnostima, potrebno je uraditi sve kako bi se skrenula pažnja sa svih onih negativnih pojava i procesa koji vidno opterećuju američko društvo. Zapravo, u tu svrhu, Vašingtonu naprosto mora da kreira sliku neprijatelja ili neke spoljne opasnosti koja smrtno ugrožava vitalne državne i nacionalne interese SAD.
Otuda ne bi trebalo da čudi to da se već u prvim nedeljama Bajdenovog mandata reafirmiše onaj oprobani narativ o Rusiji kao „osovini zla“ i opasnoj pretnji po „krhku“ globalnu bezbednosnu arhitekturu i demokratske liberalne vrednosti u čiju zaštitu već tradicionalno i odvažno staje niko drugi do – Amerika.
Stvari se, kako vreme odmiče, dodatno pogoršavaju, pa u trenutku nastajanja ovog teksta, prema izvorima uticajnog NJujork Tajmsa (The New York Times), Vašington najavljuje uvođenje seta novih oštrih mera i sankcija protiv Rusije, koje podrazumevaju i otkazivanje gostoprimstva pojedinim ruskim diplomatama.
Zvanično, razlozi za ovakvo postupanje Bajdenove administracije su, pored ostalog, učestali ruski hakerski napadi na američke vladine ustanove i privatne mreže ali i navodi prema kojima je Rusija borcima u Avganistanu plaćala da ubijaju američke vojnike. SAD posebno osuđuju Rusiju zbog navodno direktnih pokušaja mešanja u američke izbore s ciljem uticanja na konačne rezultate istih.
Nezvanično, ovakvi postupci govore da je Americi u ovom trenutku očajnički potreban casus belli. S jedne strane, svaka vrsta sukoba je dobrodošla radi pumpanja mišića koji bi trebalo da fasciniraju sve one koji su se usudili da više ne veruju u bajku amerikanizma. S druge strane, potreba geopolitičkog oživljavanja supersile priključene na kiseonik zahteva ulazak u neku vrstu sukoba, bilo ograničenog bilo nekontrolisanog dometa i intenziteta.
Misionarska politika Sjedinjenih Američkih Država zasnovana na uverenju u sopstvenu izuzetnost, koja za cilj ima to da sve države učini kompatibilnim svojim ideološko-političkim svetonazorima – predstavlja važan deo arsenala jedne arhaične i neinventivne i neprilagodljive spoljne politike koja nije spremna da prati suštinske promene na globalnom planu i koja nema dovoljno razumevanja za svu raznolikost i složenost najnovijeg svetskog poretka u nastajanju.
Slika trenutnog odnosa snaga u svetu bi morala da otrezni donosioce najvažnijih odluka u Vašingtonu. Višedecenijska unipolarnost i „američka izuzetnost“ u svim pokazateljima moći (ekonomske, političke i vojne) počinju opravdano da se dovode u pitanje. Uz sve to, američka meka moć, kao dokazano efikasno sredstvo za osvajanje sveta nenasilnim putem, u ovom istorijskom trenutku nema istu onu neodoljivu privlačnost kakvu je imala na isteku dvadesetog veka a sama Amerika teško da ponovo može biti smatrana neprikosnovenim uzorom za države tzv. zapadnog kluba.
Kako je to još pre jedne decenije uspešno primetio uticajni američki novinar i publicista, Farid Zakarija (Fareed Rafiq Zakaria), Americi se naprosto desio uspon drugih. Odbijajući da priznaju novu realnosti da više nisu usamljene na vrhu, SAD su izabrale pre da se samozavaravaju parolama o sopstvenoj neprikosnovenoj dominaciji i nastavile da žive u „starom“ novom svetskom poretku koji je DŽordž Buš stariji svečano objavio 1990. godine.
Taj poredak je urušen, magija je naprosto nestala, a postoji nasušna potreba da se održi status kvo i sačuva unipolarni svet koji bi i dalje predvodila Amerika. Ipak, da li je tako nešto u ovako izmenjenim okolnostima još uvek moguće i izvodljivo?
Bolne opomene stižu i od pojedinaca sa značajnom i neupitnom intelektualnom težinom, autoritetom i uticajem. U tom smislu i nekadašnji doajen američke spoljne politike, Henri Kisindžer (Henry Alfred Kissinger), u zapaženoj debati sa bivšim britanskim ministrom spoljnih poslova, DŽeremijem Hantom (Jeremy Hunt), o budućnosti liberalnih demokratija u Četam hausu (Chatham House) poziva zvanični Vašington da odustane od svoje misionarske politike koja je preuzela obavezu da menja strukture vlasti širom sveta kako bi ih učinila kompatibilnim sebi. Umesto takvog pristupa, poručuje nekadašnji državni sekretar i savetnik za nacionalnu bezbednost, potrebno je pronaći balans postojećih sila. Ovaj prekaljeni američki strateg zaključuje kako „koncept dominacije samo jedne sile neminovno vodi katastrofičnom scenariju, a da će jedan konflikt izmaći kontroli“.
Na prvi pogled ovo Kisindžerovo ateriranje može izgledati neshvatljivo, posebno ako se ima u vidu činjenica da je reč o čoveku-instituciji koji je učinio mnogo toga, što na javnom, što na onom drugom skrovitijem, nevidljivom planu da Amerika postane neprikosnovena svetska supersila. Opet, s druge strane, ovaj prevejani vuk vrhunskih diplomatskih veština potpuno je svestan da se odnos snaga na međunarodnom planu dramatično brzo menja. U vrtlogu ovih tektonskih promena, vreme koje dolazi svakako nije saveznik Amerike.
Opet, kako je u ovom složenom istorijskom trenutku važno sačuvati makar i odblesak nekadašnje američke slave i dominacije, Kisindžeru ne preostaje ništa drugo nego da snagom ličnog i profesionalnog autoriteta apeluje i poseže za drugačijim, uravnoteženim i neuobičajeno miroljubivim pristupom. Netipičnim za nekoga ko je dugo bio u poziciji da određuje sudbinu sveta u značajnom delu dvadesetog veka.
Ipak, čak i da uzmemo da su Kisindžerove namere iskrene i dobronamerne, čini se da američka spoljna politika personifikovana u DŽozefu Bajdenu ne prepoznaje niti priznaje nužnost očuvanja ravnoteže snaga u novonastajućem multipolarnom poretku kao jedinog, garanciji očuvanja ovakvog vulnerabilnog, globalnog mira. O takvom stanovištu govori i spoljnopolitička agenda Bajdenovog kabineta koja kao glavne protivnike restauracije umorne imperije vidi Rusiju i Kinu, te je zato njihovo delovanje i rast potrebno neodložno obuzdati, kontrolisati ili usmeravati.
Kako smo to već ranije istakli, Amerika na svaki način nastoji da uveri sve druge u svoju mesijansku izabranost koja je preporučuje da ponovo stane na čelo vaskolikog „slobodnog sveta“. Iako ne bi trebalo isključivati mogućnost da u svrhu tog ubeđivanja pribegne i upotrebi silu, pravo je pitanje da li je Amerika u ovom trenutku, s obzirom na realne probleme sa kojima se u ovom trenutku suočava, istinski sposobna da i ostvari svoje pretnje.
Jasno je i Americima da ovo nije 1999. godina, niti je ovo danas ista ona supersila kojoj se sve bespogovorno odobrava i gleda kroz prste, koja je dovoljno snažna i ubedljiva da u ime zaštite demokratije i ljudskih prava bombama disciplinuje zemlje i narode koji ne žele da dele američke ideološke ili vrednosne svetonazore.
S druge strane, japanski politikolog Jošihiša Komori u svom autorskom članku za list Japan In-depth naziva aktuelnog američkog predsednika DŽozefa Bajdena simbolom „američke tragedije“ i najslabijim predsednikom u američkoj istoriji. „Nesposobnost da se izbore sa dubokom socijalnom i političkom krizom i raskolom u zemlji i neznanje i nepostojanje želje da se suprotstavi pravom neprijatelju Amerike – Kini“, Komora navodi kao dva osnovna faktora koji su uticali na propadanje Amerike i raskol koji postoji u ovoj zemlji.
Bilo kako bilo, SAD ni u ovakvoj nezavidnoj situaciji ne odustaju olako od sopstvenih strateških i geopolitičkih interesa, posebno kada je u pitanju ogromni geografski prostor nekadašnje Evroazije.
Poslednja karta na koju još može da igra „ranjena“ Amerika mogao bi da bude upravo neki novi rat ili pak sukob ograničenog dometa. Ukrajina, njena geografija, kao verovatno najveća geopolitička nagrada za koju se Amerika već tradicionalno bori, ali i kao poslednja karaula odbrane ruskog sveta – ponovo postaje goruća tema i najveći globalni strateški izazov. Svakodnevno gomilanje NATO snaga u Poljskoj, Ukrajini i drugim zemljama Centralne Evrope, ne slute ni na šta dobro. Narativ prema kome Amerika ponovo brani svoje nacionalne interese u dalekoj Ukrajini, živo zainteresovana za sudbinu regiona Donbas smeštenog na samoj istočnoj granici sa Rusijom, teško da više može da se opravda nekim razumnim razlozima.
Najnoviji posrednički rat koji Amerika vodi preko Ukrajine, a moguće i Poljske, mogao bi skupo koštati ove države koje su olako pristali da budu nosači tuđih aviona. Da li će upravo Ukrajina biti prekretnica koja će i suštinski označiti da se klatno moći pomerilo sa Zapada ka Istoku, ostaje nam da vidimo u danima koji su pred nama.
Ipak, s tim u vezi, potrebno da podsetimo na jedan, možda samo na prvi pogled, nevažan ili sporedan detalj. Nedavna martovska slika ili nezgoda DŽo Bajdena koji se nekoliko puta sapliće na stepenice prilikom ulaska u avion, na simboličkoj ravni, mogla bi da označi nešto više od puke nespretnosti ili šeprtljavosti ili dotrajalosti vremešnog Bajdena. Mnogi lideri i važni politički faktori u svetu u ovom padu prepoznaju i nešto mnogo značajnije i zlokobnije, što Vašington svim silama želi da spreči – zalazak imperije i strmogljavljenje američke supremacije.
Zato je i pravo pitanje da li će napori da se SAD u perspektivi nametnu kao lider najnovijeg svetskog poretka doneti bilo kakve željene rezultate. Smiren, učtiv, uravnotežen, a opet dovoljno ubojit odgovor ruskog predsednika na uvrede prvog čoveka Amerike svakako da govore mnogo više od kućnog odgoja i vaspitanja ili državničkog dostojanstva i bontona. Amerika više nije sama u svetu koji ne pristaje na to da bude puki poslušnik.
Ostavi komentar