Autor: Msr Srđan Graovac, istoričar
Nekoliko puta je organizovana akcija za oslobađanje škotske kraljice iz zatočeništva, ali nijedna od njih nije dala željene rezultate. Najpoznatiji, takođe neuspeli pokušaj organizovanja zavere protiv vladavine Elizabete I u korist Marije Stjuart u vezi je sa okolnostima koje su se zbile tokom i posle razotkrivanja Trokmortonove zavere iz 1583. godine. Naime, engleske vlasti navele su Državni parlament da 1581. godine ozakoni čuveni Akt protiv preobraćanja ili Act of Persuasions, koji je zabranjivao „pokrštavanje“ protestanata i njihovo preobraćivanje u rimokatoličku veroispovest. NJime je zapravo kapacitet širenja katoličke religije u Engleskoj znatno oslabljen, ali i stavljen van okvira zakona. Akt je izazvao nezadovoljstvo ipak brojne katoličke zajednice u zemlji, što je posrednim putem dovelo do organizovanja jedne u nizu, a ovde već pomenute, Trokmortonove zavere protiv Elizabete Tjudor.
Neposredno pre otkrivanja zavere na mesto državnog sekretara Engleske imenovan je ser Frensis Volsingem (oko 1532–1590), tvorac veoma efikasne strukture državne bezbednosti, ali i sistema obaveštajnog aparata. NJegovom zaslugom uhapšen je Frensis Trokmorton, zadužen za prenošenje tajne korespondencije Mariji Stjuart. Pritvoreni Trokmorton priznao je svoja dela, pri čemu je teško inkriminisao Mariju Stjuart. Postoje osnovane indicije da je „zaveru“ osmislio sam Volsingem, sa ciljem da navede Mariju Stjuart na lično priznanje o učešću u nezakonitim delima protiv svoje rođačke kraljice.
Godine sužanjstva jedne kraljevske induvidue, kao što je to bilo sa škotskom vladarkom, postale su izuzetno opterećujući faktor u celokupnoj spoljnoj i unutrašnjoj politici Kraljevine Engleske. Bez zvanične osude zbog nekog kriminalnog akta, a samo voljom kraljice Elizabete, zatočeništvo Marije Stjuart počelo je da predstavlja „kamen spoticanja“ u diplomatskim odnosima Engleske sa drugim evropskim državama, posebno sa Francuskom. Evropski vladari otvoreno su postavljali pitanje: sa kojim pravom jedna vladarka može toliko dugo i bez vidljivo valjanog i zakonitog opravdanja da drži drugu suverenku (uz to i rođaku) u sramnom i nehumanom zatočeništvu, a koja je po rangu svog položaja u potpunosti izjednačena sa kraljicom Engleske ili čak ima više legitimnih osnova da zahteva ostvarivanje prava na engleski tron. Navode Elizabetinih savetnika i službenika o Marijinoj intrigantnoj politici usmerenoj prema uklanjanju svoje rođake sa engleskog prestola, zvanična vlada u Londonu nikada do tada nije potkrepila nijednim čvrstim dokazom. Teške političke implikacije Marijinog zatočenja u sferi unutrašnje politike Engleske bile su i te kako osetne, pa se Elizabeta uz savete i nesebičnu pomoć domišljatog Volsingema, odlučila na energične korake usmerene u pravcu konačnog eliminisanja „slučaja“ škotske kraljice sa političke i, nadala se, istorijske pozornice. Naravno, pomenute namere mogle su da imaju i sasvim drugo značenje. Elizabeta je bila u prilici i da svojoj „dear sister“ vrati njenu slobodu. Međutim, to ne bi bila Glorijana, poznata po svojim mudrim, retko spontanim, a uvek drastičnim odlukama. Puštanje Marije Stjuart na slobodu moglo je da proizvede krajnje nepovoljnu sliku o Elizabeti, jer na koji način bi umela da objasni, kako podanicima tako i evropskim dinastijama, pa u krajnjoj liniji i Marijinom sinu, kralju Škotske, zbog kojih razloga je držala jednu kraljicu u gotovo dvodecenijskom sužanjstvu i gde je sama pogrešila kada je pušta iz zatočeništva?! Elizabeta je u svesti svoje okoline, a posebno podanika i evropskih dvorova, morala da održi mišljenje o sopstvenoj nepogrešivosti. Iznad svega ju je razdirao strah da bi tek na slobodi Marija mogla da učini korake koji bi nesumnjivo doveli do kraja vladavine, a možda i samog Glorijaninog života.
„Formulu izbavljenja“, ali ne za Mariju Stjuart, već za Elizabetu Tjudor, pronašao je ser Volsingem. U leto 1584. godine Marija je posetila banju Bakston poslednji put. Obaveza nadzora nad Marijom Stjuart oduzeta je Šruzberiju u septembru 1584. godine da bi ova dužnost potom bila predata na odgovornost Ralfu Sedleru. Marijin sekretar Klod Neu, koji je na datu funkciju imenovan u avgustu 1574. godine, nakon smrti kraljičinog dotadašnjeg sekretara Augustina Rolea, 28. novembra 1584. godine napisao je 28 poglavlja molbe engleskim vlastima za oslobođenje škotske vladarke. U januaru 1585. godine Marija je vraćena u neudobni zamak Tatberi, gde joj je dodeljen novi čuvar, hladnokrvni i kraljici nenaklonjeni puritanac Ejmjas Pule. Potpuni emotivni krah i duševnu krizu kraljica je doživela u martu iste godine kada je i zvanično kralj DŽejms VI odbacio ponudu svoje majke o zajedničkoj vladavini, čime je u stvari nedvosmisleno isključio mogućnost svake pomoći iz Škotske u vezi sa poduhvatima za oslobođenje Marije Stjuart. Osmišljenu metodu navođenja kraljice Marije na prihvatanje određene uloge u nekoj od zavera protiv Elizabete, Volsingem je prvo pokušao da proveri u navodnom kriminalnom poduhvatu dr Perija, koga je ohrabrio da putem prepiske predloži škotskoj kraljici odobrenje ubistva engleske vladarke. Kada je dobila pismo od dr Perija, Marija je izrazila svoju zgroženost zbog takve ideje i odbacila je svako učešće u njenoj realizaciji. Uskoro, engleski Parlament doneo je zakon pod imenom Bond of Association, Akt o udruživanju, prema kome se Marija Stjuart mogla smatrati odgovornom za čin veleizdaje u slučaju otkrivanja određene zavere skovane u njeno ime, bez obzira na to da li je ona odobrila ili uopšte imala saznanja o pomenutim događajima.
Na Badnji dan 1585. godine, ozbiljno bolesnu Mariju Stjuart preselili su u Čartli hol, gde se nekoliko dana oporavljala u bolesničkom krevetu. Početkom 1586. godine, tačnije 16. januara, Volsingem je započeo sa realizacijom prvog dela svog lukavog plana „razotkrivanja“ Marijinih konspirativnih poslova. Od trenutka preuzimanja dužnosti, pa do navedenog datuma, glavni zatvorski čuvar Ejmjas Pule revnosno je onemogućavao sve kontakte kraljice sa spoljnim svetom, uključujući i strogu zabranu prepiske. Za razliku od prethodnih čuvara, ostao je neumoljiv prema šarmu ili zdravstvenim tegobama Marije Stjuart. Međutim, pomenutog datuma, posle dužeg vremena Marija je dobila pismo. Korespondencija je pristigla uz posredništvo Gilberta Giforda i lokalnog krčmara, Volsingemovih agenata i plaćenika. U nameri da zaštite prevaru i steknu poverenje kod Marije Stjuart, koja nije posumnjala na pripremljenu obmanu, korespondencija je navodno „konspirativno“ prenošena u tajnim odeljcima buradi sa pivom. Putem prepiske 25. juna 1586. godine kraljica je predstavljena mladom katoličkom plemiću Entoniju Babingtonu, koji je osmislio plan za oslobođenje Marije Stjuart. Na pomenuti način nastala je poznata Babingtonova zavera, koja je za posledicu imala surovi preokret sudbine u preostalim mesecima i danima života Marije Stjuart.
Ser Volsingem je postao opsednut razvojem lukavo pripremljenog plana o uništenju Marije Stjuart. Obmanuta kraljica nastavila je šifrovanu prepisku sa francuskim ambasadorom, „skrivanu“ u pivskim buradima. Međutim, kraljica nije znala da je svako njeno pismo tamničar Pule „otkrivao“, a potom ga slao na adresu ser Volsingema. Volsingemovi agenti, oprezno vodeći računa da ne budu otkriveni, omogućili su vreme i prostor Babingtonu i Mariji da steknu dovoljno slobode i neophodnog poverenja kako bi nadležnim engleskim bezbednosnim organima predstavili svoje prave namere. Ništa ne sluteći, Babington je 14. jula 1586. godine poslao pismo Mariji, u kome je nepromišljeno otkrio pojedinosti zavere i to rečima da ista treba da rezultira „otpremanjem uzurpatorskog takmaca“. Bilo je jasno da Babington misli na plan o likvidaciji kraljice Elizabete Tjudor. Protivno savetima sekretara Kloda Neua, Marija je dostavila odgovor Babingtonu u pismu od 17. jula, u kome je odobrila opisani plan. Samrtni pečat bio je utisnut na umiruće usne kraljice Škota. Volsingemov dešifrant, slavni Tomas Felips, utemeljivač profesionalne dešifrantske službe u Engleskoj, koji je i „razbio“, odnosno otkrio skriveni šifrantski kod Marijine korespondencije, nakon dešifrovanja ovog mučnog pisma, a da bi efikasno istakao smisao njegovog sadržaja, pobedonosno je nacrtao simbol vešala na njegovom materijalu. Prema Volsingemovom nalogu na istom pismu napisan je i dodatak (koji je kasnije uklonjen), u kome se od Babingtona tražilo da otkrije imena svih učesnika u zaveri. Zavera obmane je uspela, dok je zavera Babingtona i Marije doživela gorki fijasko. Entoni Babington je uhapšen i sproveden u Tauer 14. avgusta 1586. godine. Pod strašnim mukama koje mu je priredio Volsingemov islednik, sve je priznao četiri dana kasnije, 18. avgusta. Još uvek nesvesna dešavanja izvan Čartlija, Marija je na dan zvaničnog privođenja zbog konkretnih optužbi, 11. avgusta 1586. godine, prihvatila neuobičajeno ljubaznu ponudu Pulea da provede nekoliko ugodnih sati uz praktikovanje svog omiljenog sporta – jahanja. U toku jahanja u okolini dvorca, emisari Elizabete Tjudor su još jednom uhapsili zatočenicu Mariju Stjuart. Za to vreme njen sekretar takođe je priveden i poslat u London, gde je priznao da je učestvovao u pripremama zavere, posle čega je pušten da se vrati u svoju domovinu Francusku. Marija je u pratnji svog lekara sprovedena u zamak Tiksal, odakle je četiri večeri kasnije vraćena u Čartli. Sva njena pokretna imovina bila je zaplenjena, a kraljica stavljena pod najstroži oblik nadzora. Na dan 25. septembra, Marija je doputovala u zamak Foderingej, gde je Pule nekoliko dana kasnije saopštio kraljici da će uskoro biti saslušana i suočena sa svojim nedelima u vezi sa otkrivenom Babingtonovom zaverom. Udova kralja Francuske, miropomazana kraljica Škotske i izdanak dinastija Stjuart i Tjudor, svakako nije želela da pristane na postupak isleđivanja, u kome bi trebala da bude predstavljena kao ozloglašeni kriminalac.
Komisija koja se sastala u Vestminsteru saglasila se sa stavom o potrebi pokretanja sudskog postupka protiv kraljice Marije u skladu sa Zakonom o udruživanju. Članovi komisije počeli su da pristižu u Foderingej 11. oktobra 1586. godine, a tri dana kasnije Marija je popustila pred pritiscima da učestvuje u postupku koji je bio organizovan protiv nje. Narednog dana, 15. oktobra, pojavila se pred članovima komisije tačno u devet časova ujutro u sobi koja se nalazila preko puta Velike dvorane. Saslušanje je nastavljeno i sledećeg dana, ali presuda nije doneta, što je Elizabeta postavila kao uslov da bi ona sama mogla da postupi prema odredbama Zakona o udruživanju. Krajem meseca komisija je nastavila sa radom u Zvezdanoj dvorani u Londonu. Sve do početka decembra 1586. godine, na kraljicu Škota vršeni su strahoviti pritisci, ponajviše od strane zatvorskog čuvara Pulea da prizna zločin, što ona nikada nije učinila. Na osnovu mišljenja komisije iz Zvezdane dvorane, Parlament je 4. decembra 1586. godine javno objavio proklamaciju kraljice Elizabete prema kojoj je izrečena smrtna presuda Mariji Stjuart, zbog učešća u Babingtonovoj zaveri organizovanoj u cilju likvidacije engleske vladarke. Svi pokušaji zaštite života škotske kraljice predupređeni su, a Volsingem je osujetio Elizabetu da dobije oproštajno pismo od svoje rođake. Marija je 11. decembra još jednom pokušala da pošalje pismo kraljici Elizabeti u kome je urgirala kod engleske suverenke da što pre odredi datum njenog smaknuća. Elizabeta je konačno potpisala nalog za pogubljenje 1. februara 1587. godine. Tek šest dana kasnije, u večernjim satima 7. februara, Marija i njene preostale sluge i službenici zvanično su obavešteni da će egzekucija škotske kraljice biti izvršena narednog dana u osam časova ujutro. U međuvremenu, odbijen je zahtev kraljice da svoj poslednji ispovedni obred održi pred katoličkim sveštenikom De Prejom. Zauzvrat, Mariji su ponuđene usluge doktora Flečera, reformatorskog paroha iz Piterbaroa, što je ona odbila. Potpuno mirna i staložena Marija je rasporedila svoje aktivnosti u tim poslednjim satima života. Ranije nego obično naručila je večeru, kako bi joj preostalo dovoljno vremena da napiše potrebna pisma. Simbolično je tom obroku dala svečani oblik Poslednje večere. Pošto je sama obedovala, okupila je oko sebe kućnu poslugu ukrug. Ozbiljno, ali vedrog lica, podigla je pehar vina iznad glava svojih vernih službenika, koji su u tom trenutku pali ničice. U njihovo zdravlje ispila je pehar, a zatim održala govor u kome je opomenula prisutne da ostanu verni katoličkoj veri i da među sobom žive u miru. Zamolila je sve ponaosob da joj oproste svaku nepravdu koju je svesno ili nesvesno bilo kome od njih ikada učinila. Tek posle toga svakom pojedinačno od njih poklonila je pripremljeni dar, prstenje i drago kamenje, ogrlice, čipku i fine brokatne radove ukrašene ručnim vezom. Na kolenima, u tišini ili tiho jecajući, „poslednja pratnja“ kraljice Škota primala je posmrtne poklone, dok ih je Marija opominjala da ne treba da prolivaju suze za mučenicom vere u Gospoda Isusa Hrista.
Posle večere, Marija je dopunila testament preporukama o zaveštavanju njene preostale imovine pojedinim rođacima i prijateljima u inostranstvu. Potom je napisala dva pisma, jedno njenom kapelanu De Preju, što je bio vid obraćanja svešteniku umesto ispovesti koja joj bila uskraćena, a drugo nekadašnjem deveru, kralju Francuske Anriju III Valoi. U dva časa posle ponoći, potpuno odevena za sutrašnji krvavi događaj, Marija je legla u krevet bez namere da potraži umirujući san. Između osam i devet časova ujutro odvedena je u Veliku dvoranu Foderingeja gde je bilo pripremljeno postolje za pogubljenje.
Ostavi komentar