Autor: dr Aleksandar Raković, istoričar
Foto: UNS
Crnu Goru 19. marta 2023. očekuju presudni predsednički izbori. Bilo bi očekivano da se na ovim izborima konačno stavi tačka na kraj vladavine Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista. Time bi bio okončan proces započet 30. avgusta 2020. kada je Demokratska partija socijalista poražena na parlamentarnim izborima i kada je tokom 2021. i 2022. na lokalnim izborima ova stranka sa satelitima potučena do nogu u Podgorici, Nikšiću, Budvi i drugim sredinama Crne Gore.
Ipak, strukture koje čine sadašnju većinu u Crnoj Gori ne nastupaju sa zajedničkim kandidatom već će na predsedničke izbore izaći sa četiri kandidata (Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Jakov Milatović, Goran Danilović) što dovodi do toga da Milo Đukanović neće biti poražen u prvom krugu već je očekivano da 2. aprila 2023. bude drugog kruga u kome će takmaci biti Andrija Mandić i Milo Đukanović.
Đukanovićeva računica je bila da na predsedničke izbore izađe samo ukoliko sadašnja većina nastupi s više kandidata što, zbog rasipanja njihovih glasova na više takmaca, daje Đukanoviću sigurniju šansu da uđe u drugi krug. Pritom, Đukanović računa da će, zbog mogućih međusobnih sujeta kandidata sadašnje većine, moći da pobedi na predsedničkim izborima i pokrene novi talas antisrpstva, povezanog s pljačkom kao privrednom granom. Na tim elementima je Demokratska partija socijalista izgradila svoj srbofobni identitet.
Naime, od 1997. do 2020. lider segregacionista Milo Đukanović je od Crne Gore, stopljene sa Demokratskom partijom socijalista, kreirao ideološku antidržavu Kraljevini Crnoj Gori i Republici Srbiji. Đukanovićeva antidržavna hobotnica bila je istovremeno i paralelna ekonomska tvorevina, u čijem je stvaranju, razvijanju i odbrani učestvovao čitav Đukanovićev državni aparat.
Stoga je krajnje riskantno dovesti Crnu Goru u situaciju da Milo Đukanović, kao mutant koji je u sebi ujedinio antidržavnu hobotnicu i ideologiju radikalnog hrvatstva, ostane na mestu predsednika Crne Gore, obezbedi predsednički imunitet i nastavi da radi na, kako je rekao u decembru 2018. godine, izgradnji „crnogorskog domovinskog identiteta“. Ne treba posebno pojašnjavati da ne postoji nikakav drugi domovinski identitet osim hrvatskog.
Milo Đukanović i sadašnju kampanju gradi isključivo na srbofobiji i širenju straha od Srbije i Rusije. Pored toga, Đukanović seje jabuku razdora između srpskog naroda i manjinskih naroda. Đukanović time usmerava ljude jedne na druge. On ne želi pomirenje u Crnoj Gori. Upravo je suprotno – Đukanović želi da ostane vladar koji na psihotičan način vlada građanima koje je zavadio. Đukanović će se osećati jakim u onoj meri u kojoj drugi prihvate njegovo sejanje mržnje. Ta ličnost je oličenje političkog zla.
S druge strane se nalazi Andrija Mandić, kao kandidat naroda. Svoju kampanju bazirao je na pozitivnim porukama sklada, mira i tolerancije. Mandić veruje u to da može da pomiri Crnu Goru. Ne obazire se na spoljna spoticanja jer smatra da je njegova mirotvorna politika superiornija od raznoraznih subverzija. Mandić se isključivo oslanja na podršku građana Crne Gore, ogromno lično političko iskustvo, porodične vrednosti i reputaciju borca za ljudska prava.
Naime, mora se imati u vidu da je Mandićeva višedecenijska borba za prava srpskog naroda u Crnoj Gori, bila izričita borba za ljudska prava, za dostojanstvo svih građana Crne Gore, kako i oni ne bi bili izloženi aparthejdu – segregacionizmu koji je Demokratska partija socijalista nametnula protiv srpske nacije. Srbi su sami sebe izložili tome da, kao najbrojnija nacija, budu svod svim građanima, zaštita od toga da drugi narodi ne postanu lak zalogaj ozloglašene Demokratske partije socijalista.
S tim u vezi, manjinski narodi ne bi smeli da zaborave, i da ispuste iz vida, da je Đukanovićev režim i prema njima koristio metodologiju segregacionizma: prema muslimanima početkom devedesetih, a prema Albancima početkom dvehiljaditih. Đukanović ih je koristio, kad mu je odgovaralo, kao šahovske figure u partiji koju je on lično igrao protiv Srba u Crnoj Gori. Muslimani i Albanci služe Đukanoviću kao lutke na koncu. Đukanović prema njima nema nikakvih pozitivnih emocija. Naprotiv, Đukanović ih prezire isto kao i Srbe.
Stoga bi manjinski narodi trebalo da prihvate ruku pomirenja i poverenja koju im je pružio Andrija Mandić. Srbi ne žele da koriste niti muslimansko niti albansko stanovništvo da bi ih zavadili s nekim drugim. Dogovor kuću gradi. Svi smo mi deca našeg jednog geografskog prostora na kom živimo vekovima. Odlazak manipulanta Mila Đukanovića u lošu prošlost omogućio bi svim narodima u Crnoj Gori da prodišu i pronađu prihvatljiva međusobna rešenja.
Kada je reč o Aleksi Bečiću, dobro je što se u ovoj kampanji vratio srpstvu. Nastupio je s ćirilicom, srpskim jezikom i iskazivanjem pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Bečić je konačno izašao iz mimikrije koja ga je godinama iskorenjivala. Jedan od vrhunaca te mimikrije bio je sporazum koji je potpisao sa Zdravkom Krivokapićem i Dritanom Abazovićem, da Crna Gora neće u upotrebu vratiti istorijske simbole koji su bili odlika njenog srpstva. Srbima u Crnoj Gori to nije i ne može biti po volji.
Među kandidatima koji izazivaju pažnju jeste i Jakov Milatović. Ovaj takmac takođe potiče iz srpskog miljea, iako se iz pomodarstva ne izjašnjava kao Srbin. Milatović, zajedno sa Milojkom Spajićem, ostaje upamćen po populističkim merama povećanja plata kako bi mu to poslužilo kao lansirna rampa za osnivanje stranke i političke aspiracije. Međutim, i Milatović i Spajić su vrlo lako zaboravili da ih je u politiku zapravo lansirala pobeda koalicije „Za budućnost Crne Gore“ i podrška Demokratskog fronta da njih dvojica, kao potpuni anonimusi, zasednu u ministarske fotelje koje im nisu pripadale.
Pored toga, Milatović i Spajić su ostali upamćeni kao članovi Krivokapićeve „delegacije“ koja je doputovala u Srpsku patrijaršiju da odbije potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Iako ima glasina da su Milatović i Spajić na tom sastanku bili najglasniji, istina je da se nisu ni čuli. Pitanje je šta bi uopšte mogli da dodaju besmislicama koje je tog dana izgovorio Zdravko Krivokapić.
S tim u vezi, nije nevažno što je Zdravko Krivokapić prefarban u zelenu mrlju i isključen s freske u Sabornoj crkvi Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Ne kaže se zabadava – čist račun, duga ljubav. Za razliku od Krivokapića, Abazović je kazao srpskom patrijarhu Porfiriju da će potpisati Temeljni ugovor čak i ako njegova vlada posle toga padne. I učinio je to. Što se tiče držanja reči – Abazović se pokazao kao čovek, a Krivokapić kao nečovek.
No, da bi Đukanović u drugom krugu bio savladan, vrlo je važno da kandidati koji danas čine većinu podrže jedan drugog u drugom krugu predsedničkih izbora – ko god da od njih trojice obezbedi to mesto. Lične sujete i rivalstva padaju u drugi plan kada je reč o obračunu s Milom Đukanovićem. Građani Crne Gore to očekuju. Poraz Mila Đukanovića na predsedničkim izborima doneće radost prostorima bivše Jugoslavije ili tzv. Zapadnog Balkana.
No, Đukanović mora da snosi posledice za haos koji je napravio. On je veoma dužan i taj dug u političkom smislu mora da se naplati. Ukoliko se taj dug od Đukanovića ne naplati, postoji mogućnost da on ili neko sličan njemu počini istovetna ili srodna nedela prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, deci, omladini, ženama, starcima i ostalim građanima Crne Gore.
Na kraju, ovo je vrlo važno. Andrija Mandić je pokazao da je spreman da strada za pravdu, demokratiju i odbranu ljudskih prava. Bio je jedan od pokretača odbrane Srpske pravoslavne crkve. Kao odgovor, Đukanovićev režim izložio je porodice Andrije Mandića i Milana Kneževića linču, progonu i tamničenju. To su dodatni argumenti koji bi Mandića kvalifikovali za pobednika nad Đukanovićem. Stoga bi Mandićeva pobeda mogla da se tumači i kao konačni trijumf nad aparthejdom. Mandićeva ruka je ispružena svima i njegov trijumf bi suštinski doprineo stabilnosti Crne Gore.
Ostavi komentar