Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Rani srednji vek je period za koji postoji srazmerno mali broj savremenih istorijskih izvora. Huni spadaju među ona plemena koji su ostavili veliki i značajan trag u istoriji, a o kojima izvori nisu naročito štedri. Za početak, definisati Hune predstavlja značajan problem. Jedan od najvećih poznavalaca hunske prošlosti Valter Pol ih definiše kao konfederaciju ratničkih grupa. Hune karakteriše izuzetno nesigurna etnogeneza i poreklo, može se pretpostaviti da je u pitanju evroazijski narod ili grupa naroda, plemena, a potpuno je nesigurno i nepoznato poreklo njihovog imena. Ni o hunskom jeziku se ništa ne zna, postoje teorije da je blizak turkijskim ili čuvaškom jeziku, pa čak i mongolskom. Preci Huna su oko 200. g. p. n. e. napadali Kinu Ćin dinastije, a zbog tih prvih sukoba je i počela gradnja najstarijeg dela onoga što je docnije postao Kineski zid. Huni su vodili i brojne ratne sukobe sa Mongolima na prostoru Azije.
Ovako maglovito poreklo i najstarija istorija, pomenutom Valteru Polu dali su za pravo da iznese zaključak da sve što možemo reći sigurno je da se ime Huni, u kasnoj antici, odnosilo na prestižne vladajuće grupe stepskih ratnika. Dakle, jasno je da pisani izvori nisu dali previše podataka kako bi olakšali preciziranje povesnice Huna. Budući da su bili nomadski narod, ni arheologija i njeni dometi ne pomažu puno u rasvetljavanju najstarije prošlosti Huna. Arheološki nalazi su raštrkani i retki, ne dozvoljavaju da se utvrde precizniji slojevi na lokalitetima, te da se tako definišu neke najranije migracije Huna kroz azijske stepe pre njihovog prodora u Evropu.
Poznoantički i ranosrednjovekovni period, prevashodno IV-V vek daju ipak nešto više informacija o ovom azijskom narodu. Rimski istoričr, po mnogima poslednji predstavnik stare paganske istoriografije Amijan Marcelin zapisao je skledeće za Hune: narodi Huna (…) žive iznad Azovskog mora u blizini zamrznutog okeana (kako je Amijan Marcelin pisao do 378. godine, pretpostavka je da se ovo odnosi na doba oko 370. godine ili nešto ranije).
Sa druge strane, i veliki hrišćanski svetac i pre svega za ovu temu značajan autor, Sveti Jeronim za Hune u jednom svom pismu koristi izraz Skiti, te ih povezuje sa ovim drugim značajnim azijskim narodom. Demonizacija Huna u različitim spisima kod brojnih autora bila je izražena krajem IV veka, a tome je ključni uzrok bila njihova provala 375—376. godine u Evropi. Sve do početka VI veka u izvorima je ostala ovakva slika Huna – Skita kao divlje rase, koja je prvo obitavala u močvarama. Za Jordanesa, autora Istorije Gota Huni su zastrašujuće, gnusno i sitno pleme, sa slabo razvijenim jezikom, koji u maloj meri nalikuje ljudskom govoru. Jordanes koji je preneo i svedočanstvo vizantijskog poslanika i retora Priska, predstavlja zapravo ključan izvor za istoriju Huna, naročito za vreme najpoznatije ličnosti hunske istorije—Atilu.
Hunska invazija pontskih stepa 375. godine, kada je na hiljade Gota bilo primorano da pobegne Rimljanima, predstavlja simbolični početak Velike seobe naroda, procesa koji je trajao kroz čitav rani srednji vek i završen je tek kasno u H stoleću. Upad Huna po mnogo čemu predstavlja važnu migraciju koja je pokrenula nemali broj drugih varvarskih naroda u Evropi. Tokom ovog pohoda prvo su pokoreni i osvojeni Alani, zatim su Huni pokorili značajan deo Istočnih Gota (Grevtunzi) i potom većinu Tervinga (Zapadni Goti).
Pod pritiskom Huna, Goti prelaze u Istočno Rimsko carstvo, postaju i federati Carigrada, odnosno stupaju u vojnu službu Vizantije, koja ih naseljava na svoju teritoriju. Na taj način Goti su se naselili i u krajeve današnje Vojvodine, te se u Sremu, ali i drugde u Panoniji mogu pronaći brojni arheološki nalazi koji se pripisuju upravo vremenu gotske dominacije nad panonskim prostorima.
Sa druge strane, Huni su nastavili svoje prodore na teritoriju istočnih krajeva Rimske imperije. Veliki napad 395. godine započeo je invazijom na Trakiju, Jermeniju, a ubrzo su Huni opustošili skoro čitavu Kapadokiju, upali u Siriju, napali Antiohiju, jedan od ključnih gradova Levanta uopšte, a potom su i prošli kroz Eufrateziju, rimsku provinciju u dolini Eufrata. Kolikih razmera je bio ovaj hunski prodor na vizantijske teritorije svedoči i činjenica da je usledio i veliki napad na Sasanidsku Persiju. Upad u ovo ogromno carstvo pratili su čak i početni uspesi, Huni i njima podređena druga plemena izvršili su prilično uspešan prodor blizu poslednje persijske prestonice Ktesifona, ali je potom usledio ozbiljan persijski protivnapad i težak poraz Huna koji je za kratko zaustavio njihove dalje prodore, ali i učinio kraj pokušajima hunske dominacije na tlu Azije.
Uldin/Huldin, bio je prvi hunski predvodnik koji je zabeležen u istoriji, odnosno za koga se zna iz pisanih izvora. Uldin je bio predvodnik alansko—hunske vojske protiv gotskog kralja Radagajsa u Italiji. Oko 400—401. godine u još jednom sukobu sa ovim narodom Uldin je pobedio i odsekao glavu Gajinu gotskom vođi na donjem Dunavu. Rimska imperija je počela da oseća pritisak hunskih napada već nekoliko godina docnije. Naime, 408. godine Uldin je nanovo upao u Rimsko carstvo, pustošio je Trakiju i time ugrožavao i sam Konstantinopolj. Iako su Vizantinci želeli da ga potplate, bila je previsoka suma za potkupljivanje koju je Uldin postavio, međutim, služeći se svojom oprobanom diplomatijom, potkupljeni su njegovi potčinjeni i Vizantija je ostvarila svoj cilj. Izazvani su unutrašnji sukobi među hunskim predvodnicima, izbila je i pobuna protiv ovog hunskog predvodnika, a Uldin je tada i pobegao preko Dunava. Nakon ovog podatka gube se dalje informacije u izvorima o njemu. Da li je negde bio ubijen ili je umro, ostaje pitanje bez odgovora.
U narednim decenijama Huni se spominju u vojskama kako Istočnog, tako i Zapadnog rimskog carstva, ali i u gotskim trupama. Hunski plaćenici se spominju naročito u vizantijskoj vojsci 433. godine, kada im je vizantijski magister militum (titula vojnog zapovednika) po imenu Flavije Aecije predao delove Panonije. Tada su hunska plemena predvodili Ruga i Oktar, koji su verovatno obojica vladali Hunima. Izgleda da nije postojala neka čvrsta i jaka centralna plemenska vlast, niti su potčinjena plemena bila sasvim zavisna od hunskog vladara. Takođe, verovatno Huni, sa izuzetkom Atile u jednom periodu, nisu nikada ni bili predvođeni samo jednim jedinstvenim vladarom.
Tako je počela i vladavina Atile, jednog od najčuvenijih vojskovođa u istoriji celog čovečanstva. Naime, Rugini nećaci Atila i Bleda nasledili su hunsko predvodništvo. Ime Atila je, po trenutno dominantnim lingvističkim teorijama ili germansko (značilo bi mali otac, i samo bi ime bilo deminutiv) ili ima nekakvo turkijsko poreklo imena (značenja koja se predlažu su dijametralno suprotna, ili veliki okean; ali čak i konjanik po reči at koja znači konj). NJegov otac se zvao Mundzuk, prema pomenutom gotskom piscu iz šestoga veka Jordanesu, a Mundzuk je izgleda bio neki plemenski poglavica ili predvodnik.
Atila je jedan od retkih plemenskih vođa toga doba za koje je sačuvan lični opis, kao i neke karakteristike. Kaže se da je bio nizak, velike glave i širokih grudi, očiju koje gledaju na obe strane – kako ga opisuje vizantijski retor i izaslanik na Atilinom dvoru Prisk. On je bio jedan od retkih ljudi koji je uživo video hunskoga vladara i koji je bio ugošćen na njegovom dvoru. Atilinu prestonicu obično mnogi traže u trouglu Subotica – Senta – Segedin, što je zapravo prostor od oko 45 kilometara na svaku stranu. Izvesno je da je moglo sedište biti negde oko reke Tise, ali je problem da se danas ubikuje precizno činjenica da je Tisa tokom vekova menjala svoj tok i meandrirala.
Atilina vlast je započela mirom sa Vizantijom. Sporazumom iz Marguma (okolina današnjeg Požarevca) 435. godine Hunima je dato trgovačko pravo na razmenu robe a Vizantijom, ali i povećan rimski danak Hunima. Oni su trgovali ne samo sa Carstvom, već su imali i određeno mesto na Putu svile, a trgovali su nemalo i robljem, prevashodno zarobljenicima sa njihovih brojnih pljačkaških putovanja. Nakon ovog sporazuma, Huni su bili deo rimske vojske i zajedno sa njom ratovali protiv drugih varvarskih naroda. Ovo je još uvek i period kada Atila nije vojskovođa, niti vrhovni zapovednik Huna, već samo jedan od značajnijih lidera hunskih plemena i njihove vojske.
Nadalje, 437. godine Huni pod vođstvom Aecija Huni su uništili Burgundsko kraljevstvo, i u ovom poduhvatu je i Atila možda uzeo učešće. Ovo navodno, ali u izvorima ne sasvim jasno predstavljeno učešće Atile u pohodu na Burgunde preneto je u srednjovekovnu germansku legendu o Atili. Ona je svoje mesto našla i u Nibelunzima, najslavnijem nemačkom srednjovekovnom epu. Atila je tako opevan već u srednjem veku, a kada je Rihard Vagner komponovao Prsten Nibelunga, ovaj hunski vojskovođa je prikazan u remek-delu klasične muzike. Iste, 437. godine Huni su pomogli Aeciju da zarobi pobunjenog vođu Bagauda, dok je 438. godine u izvorima zapisana i hunska pomoć Rimljanima u opsadi Tuluza.
Ali, situacija se iz korena promenila vrlo brzo. Naime, već 440. godine dogodio se hunski napad na Istočno rimsko carstvo. Razlog za ovakvu promenu u odnosima nije sasvim jasan, ali pominje se da je episkop Marguma skrnavio navodno hunske grobove i da je to izazvalo bes Huna. Veliki pohod Huna 441. godine je ostavio posebno teške posledice na Balkansko poluostrvo, kao i na stare i slavne rimske gradove. Sa zemljom je skoro sasvim sravnjen Viminacijum, a teško je postradao i Singidunum. Huni su teško opustošili i najslavniji antički grad na našim prostorima, Sirmijum, a prefekt Ilirika Leontije je preneo i mošti Svetog Dimitrija u Solun i pretpostavlja se da je tako i od kulta sirmijskog đakona Sveti Dimitrije postao solunski ratnik i zaštitnik ovoga grada, odnosno da je kult prenet i izmenjen u Solunu. Hunski prodor je protutnjao celim Balkanom i doprli su sve do Emone, Petovije i drugih gradova te oblasti, nanevši ogromnu štetu Romejima.
Atilin savladar i brat Bleda umro je u periodu 442—447. godine. Postoji teza da je možda ubijen od Atile. Vrlo brzo nakon Bledine smrti pleme Akaciri se pobunilo protiv Atile, najverovatnije i uz vizantijsku pomoć. Ali to nije sprečilo Atilu, sada samostalnog hunskog vladara da nastavi agresivnu politiku. Već 446. godine je usledio Hunski pohod na Langobarde u Moravskoj. Car Teodosije II (408—450) je tada i odbio plaćanje danka, zbog čega je započet još jedan veliki napad Huna i potom, po Rimljane, kobna bitka kod Utusa 447. godine, kada su Huni ostvarili još jednu pobedu. Zatim je pokrenut i pohod Huna na Carigrad, čije su zidine bile prejake za Hune, ali se odigrao još jedan poraz rimske vojske kod Galipolja. Iako Carigrad nije mogao biti osvojen, hunski plemenski savez je nastavio da pustoši čitavu oblast, ali i da prodire dalje na jug. Huni su tako stigli do Termopila, poharan je bukvalno bio ceo Balkan.
Ali, negde 450. godine sklopljeno je čak i primirje sa Vizantijom, Atila se povukao sa osvojenih područja. Izgleda da se već tada pripremao za pohod na zapad, pa čak i kada je car Markijan prekršio mir, Atila nije reagovao. Pohod na zapad je ubrzao sukob sa Aecijem, ali i obrnuto. Naime, Atila i Aecije su podržali različite kandidate za tron ripuarskih Franaka, ali je i jedan od vođa Bagauda prebegao Atili. Brojne pretpostavke prate priču o hunskom pohodu na zapad, od legende o prstenu ćerke cara Valentinijana III koji je poslala Atili pozvavši ga da je oslobodi, do mnogo izvesnije borbe oko uprave nad Galijom između Atile i samog Aecija. Hunska najezda je i ovde ostavila traga. Osvojeni su Mec i brojni gradovi u Galiji, a iz ovog pohoda je poznata je i opsada Orleana i neuspeli pohod na Pariz. Prodor Huna je bio sve do galske Belgike, osvajanje i razaranje grada Troa je takođe pratilo ovu invaziju.
Ali, 20. jun 451. godine desila se bitka na Katalaunskim poljima, koja do danas ostavlja nedoumice u istoriografiji. Naime, dok jedni smatraju da je u pitanju hunski poraz i povlačenje, drugi istoričari smatraju da je u pitanju nerešen ishod praćen političkim potezima, odnosno odbijanjem Aecija da uništi Atilinu vojsku kako ne bi za neprijatelja dobio jake Vizigote. Sledeća hunska aktivnost ide u prilog ipak ovoj drugoj tezi. Naime, Huni su upali u Italiju 452. godine, padali su redom pred njima gradovi Padova, Mantova, Vićenca, Verona, Breša, Bergamo, ali zanimljivo Huni nikad nisu pokušali da napadnu na Ravenu. Važan sastanak je usledio tada. Naime, k Atili je stiglo papsko izaslanstvo Lava I Velikog i kao rezultat ovih pregovora usledilo je povlačenje Huna iz Italije, a rečeni je papa stekao veliki ugled.
Pripreme za pohod na Carigrad 453. godine, međutim, nisu se ostvarile. Atila je iznenada umro. Smrt ga je zatekla u bračnoj postelji sa Ildiko, a uzrok smrti neki smatraju da je hemoragija, moguće moždani udar, ili čak i prekomerna doza alkohola. Sahranjen je u tri kovčega, a po tradiciji je njegov pepeo sa velikim blagom bačen u Tisu. Legende o Atilinom blagu žive do danas, i mnoga mesta u Vojvodini, pa i mnogi artefakti koje su ljudi slučajno nalazili u svojim baštama i okućnicama vezuju se za Atilu i hunsko blago. Mač boga Marsa koji je hunski vojskovođa dobio od nekog čobanina, po legendi se smatra za navodni Atilin mač, kojim je pobeđivao sve neprijatelje.
Od XII veka u Ugarskoj se popularizuje priča o hunskim precima Ugara, i do danas Mađara. Iako o hunsko-mađarskom kontinuitetu nema nikakvih podataka, ostaje mogućnost da je deo hunskih plemena (možda i neka koja nisu padala pod Atilinu vlast) bio potčinjen Mađarima u njihovoj pradomovini. U novom veku ime Atila popularno je kod Mađara, postoji i kod drugih naroda, a i druga hunska imena su se proširila u mađarskom narodu, kao Čaba, Ildiko i još poneka. Epska tradicija o Hunima je Atilu učinila ne samo likom u epu o Nibelunzima, već su hunske najezde ušle i u skandinavske sage. Atila je u tradiciji nazvan bič božji, a već ga je Jordanes okarakterisao kao bič koji naravno bije sve na zemlji. I u Božanstvenoj komediji Danteov Atila je prikazan kao bič zemlje, optužen za spaljivanje Firence, što je zapravo mešanje sa ostrogotskim vladarom Totilom.
I u novom veku Atila je postao junak u umetnosti, operu o njemu je komponovao Đuzepe Verdi, oslikali su ga i Rafaelo, ali i veliki mađarski slikar Mor Tan. Atila je do danas nepresušan izvor i inspiracija u popularnoj kulturi, u filovima, igricama i svim drugim aspektima zabave. Iako se o njemu malo zna, legenda o Atili i Hunima utisnuta je u prošlost ogromnih prostranstava od azijskih stepa do Francuske.
Ostavi komentar