Autor: Đorđo Sladoje
Sto trideset godina od rođenja Iva Andrća jeste veliki književni, kulturni, pa i nacionalni jubilej i bilo bi normalno da je ova godina proglašena Andrićevom. Međutim, tako nešto teško je bilo očekivati ako se zna da ni dvjestogodišnjica NJegoševog rođenja nije zvanično obilježena. Važnija od te gotovo poslovične nepažnje prema velikim ličnostima jeste činjenica da je Andrić i danas živ pisac, mnogo življi od onih koji su samo fizički tu. NJegova djela se i dalje čitaju, prevode, o njima se pišu eseji i ogledi i čitave knjige u kojima tumači nastoje da osvijetle nedohvatne dubine Andrićevog književnog opusa. S vrjemena na vrijeme podgriju su bajate dileme i pokrenu besmislene rasprave o tome čiji je Andrić i pored njegove jasne i nedvosmislene odluke da bude srpski književnik i pripadnik srpskog naroda, odnosno Srbin što i nije neka pljačka, već više muka i nevolja, u šta se i sami svakodnevno uvjeravamo.
Živimo u vrijeme slobodnih ličnih izbora i opredjeljenja, pa se tako možete opredijeliti da budete muškarac, iako vas je Bog dao kao ženu ili da ne budete ni jedno ni drugo, možete izabrati da budete crnac, iako ste bijele puti, da budete Eskim ili kengur, a da vam pritom niko ne smije prigovoriti, ni krivo pogledati ili slučajno uvrijediti. Jedino vas mogu pitati: šta vi, gospodine kengure mislite o klimatskim promjenama. I sve je to regularno, neupitno, čak poželjno. Jedino je problematično to kako je mladi hrvatski liričar postao veliki srpski pisac. Zvuči gotovo nevjerovatno da onaj koji je posjedovao tolika znanja nije znao ko je i šta je i zašto je baš to.
Meni se čini da Andrić nije napravio ovakav izbor iz neke prevelike ljubavi prema Srbima, već iz stvaralačkih pobuda i razloga, jer je dobro znao da je srpska kultura i tradicija, od svih južnoslovenskih naroda, najbogatija, najplodnija i najpodesnija za realizaciju njegovog nesvakidašnjeg dara, što će se nasreću i dogoditi.
Ključne figure srpske kulturne i književne tradicije za Andrića su Vuk i NJegoš, o kojima je napisao sjajne i neprevaziđene eseje. NJegoša je vidio kao tragičnog junaka kosovske misli koji je u svojim djelima, naročito u Gorskom vijencu, oživio kosovski zavjet i kosovsko opredjeljenje kao skup moralnih i duhovnih vrijednosti za koje se vrijedi žrtvovati. Vuk mu je bio zanimljiv, ne samo kao jezički reformator, već i kao hroničar Prvog srpskog ustanka i portretista istaknutih ustanika. Andić je po svojoj volji i senzibilitetu birao i druge duhovne i književne pretke kao što su Kočić, Matavulj ili Bora Stanković, koji je zapravo rodonačelnik naše moderne proze. Jer, bez Bore ne bi bilo ni ovakvog Andrića, a naročito Crnjanskog, Selimovića, Bulatovića i drugih. Andrćeva proza zasnovana je, dakle, na najboljoj srpskoj pripovijedačkoj tradiciji, računajući i njen usmeni dio – narodno predanje do kojeg je veoma držao i čije je ritmove pažljivo osluškivao. Andić je, pritom, u dosluhu sa iskustvima moderne evropske i svjetske književnosti koju je odlično poznavao, kao i druge bliske oblasti, koje su mu mogle biti od koristi. NJegove priče i romani pisani su besprijekornim, nadmoćnim stilom i postupkom koji činjenice čini lebdivim, u ključu antropološkog pesimizma i u dubinskoj istorijskoj projekciji, što njegovoj, naizgled lokalnoj priči daje univerzalnu dimenziju, kakvu imaju mitovi, legende, bajke, narodna predanja u kojima je, zapravo, sadržana istorija svijeta.
Andrićevo izuzetno djelo predstavlja trijumf i praznik Vukovog, odnosno vukov-skog jezika. On je u njemu pronašao i aktivirao ogromne stvaralačke potencijale i pokazao da je taj jezik sposoban da izrazi ne samo stvarno – zemno i prizemno – već u znatnoj mjeri i metafizičko i onostrano, da opiše složena i protivrječna stanja duha i duše i da se pusti u intelektualne i misaone dubine.
Srećna je okolnost da je Andrić u pravom trenutku dobio Nobelovu nagradu kojom je njegovo djelo ovjereno kao svjetska vrijednost, inače moglo se lako dogoditi da bude sveden na provincijskog hroničara događaja iz turskog vakta. Međutim, ni kao nobelo-vac i neosporna književna veličina, Andrić, nije pošteđen kritika, primjedbi, pa čak i optužbi, od kojih je najteža ona za islamofobiju. Na tragu stare tvrdnje da je Andrićevo djelo nanijelo Bosni više zla, nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, revni čitači utvrdili su da kod Andrića nema nijednog pozitivnog lika muslimanske vjeroispovijesti. Ovakav zaključak mogao je donijeti neko ko velikog pisca čita sa predrasudama i mračnim predumišljajem, književnim, političkim, nacionalnim… Jer Andićevi junaci su potuno ravnopravni, u svakom pogledu, a ponajviše po patnji i stradanju iz mnogobrojnih razlga. Na opštem planu oni su iloženi surovom nasilju, da ne kažem zulumu istorije, odnosno novom, islamskom civlizacijskom obrascu i njegovim vrijednostima koje po zakonima jačeg nameće silni osvajač koji će stvoriti jednu od najmoćnijih imperija u istoriji svijeta. Jedni se priklanjaju novoj vlasti, prihvataju islam i njegove vrijednosti, dok drugi ostaju u svojoj vjeri i tradiciji, ali pate i jedni i drugi suočeni sa vječitim iskušenjima, problemima, preprekama; jedni stradaju zbog strasti, drugi zbog nepromišljenosti, ili oholosti, neki prosto sa svog karaktera koji je, kako kažu, pola sudbine. Pate ljudski, a ne pravoslavno, muslimanski ili katolički, iako postoje neznatne razlike u ispoljavanju osjećanja, pa samim tim i patnje.
Tako, primjera radi, pati graditelj ćuprije na Drini Mehmed-paša Sokolović, pati i strada, sa druge strane, Radisav koji je pokušao da spriječi gradnju; pate evropski konzuli i njihove žene u mračnoj travničkoj kasabi; pate svi u Prokletoj avliji, a naročito nesrećni Ćamil, nesuđeni DŽem sultan; zatim Alija Đerzelez, Mustafa Madžar, kmet Siman, Ćorkan… U Andrićevim pričama mnogo pate djeca koja ne razumiju surovu logiku odraslih; pate žene – Anika, Mara Milosnica, Fata Avdagina, žena Andrije Zerekovića koju izluđuje poslovnim uspjesima, pati i žena koje nema. Pate bosanski begovi jer im je malo vlasti i bogatstva, pate i veziri koji u ovu divlju zemlju dolaze na konjima uz zurle i talambase, a onda počinju da strepe od katil-fermana i svilenog gajtana kojim će biti pridavljeni kad dođe čas. Pati i onaj slon koga je DŽelaludin paša doveo u Travnik i pustio ga da vlada čaršijom. Taj performans sa slonom jedna je od najmoćnijih metafora vlasti za koju je bila potrebna svirepa pjesnička imaginacija začinjena crnim humorom i orijentalnim misticizmom.
Na posljetku pati i sam autor, tvorac ovih likova. Negdje je zapisao: kad nisam očajan, ja ništa ne valjam. Možda je manje očaja bilo kad bi završio neki roman, ili pripovijetku, ili esej, koji ga čine najvećim srpskim i jednim od najznačajnijih evropskih pisaca.
Ostavi komentar