ALBANSKA POBUNA NA KOSMETU 1944-1945. GODINE

30/11/2020

Autor: msr Srđan Graovac, istoričar

 

Albanska pobuna organizovana na Kosovu i Metohiji na samom koncu Drugog svetskog rata predstavlja kompleksan događaj koji svakako moramo posmatrati sa različitih aspekata. Činjenica je da se tu radi o tada jedinstvenom slučaju u Evropi da se neposredno nakon oslobođenja jedne teritorije od nacističkog okupatora dogodi organizovana i masovna pobuna protiv istih tih oslobodilaca. Logično, postavlja se pitanje kako je došlo do tog oružanog ustanka i šta su njegovi uzroci? Odgovor ćemo pronaći ukoliko sagledamo kako unutrašnje političke okolnosti na Kosmetu i u samoj Jugoslaviji tako i interese velikih sila, koji su se uvek prelamali na ovim prostorima.

Kraj Drugog svetskog rata označio je početak borbe za dominaciju nad Balkanom između dojučerašnjih saveznika, komunističkih država okupljenih oko SSSR-a i demokratskih pod okriljem SAD. Zapadne sile, a na prvom mestu Velika Britanija i SAD, bile su i te kako zainteresovane za dešavanje na Kosmetu i Albaniji. Pošto se Titova Jugoslavija jasno opredelila za komunističku stranu, politički Zapad je pokušavao da preko albanskog faktora podriva njenu stabilnost. Kosmet je postao svojevrsna baza za nacionalističke i antikomunističke albanske snage. Odatle one su mogle da deluju i protiv jugoslovenskih državnih organa, ali i komunističkih vlasti u Albaniji. Takođe, Britanci su računali na to da podrškom ideji stvaranja Velike Albanije mogu stvoriti „jabuku razdora“ između Tita i albanskog komunističkog lidera Envera Hodže. Upravo o tome svedoči Nijaz Dizdarević, član Vojne misije NOV Jugoslavije u Albaniji od avgusta 1944. godine. Dizdarević zapaža da nazdravljanje britanskog majora Smita „Velikoj Albaniji“ u prisustvu nekoliko članova Vrhovnog štaba NOVA, uoči kongresa AVNOA u Beratu oktobra 1944. godine, znači stavljanje do znanja albanskom rukovodstvu da se u tom pogledu može računati na anglo-američku podršku. Međutim, moramo istaći da ni britanska ni američka angažovanost nisu mogle izazvati pobunu. Ključni pokretač ustanka bila je jasna opredeljenost albanskog naroda na Kosmetu da ostane u Velikoj Albaniji, a samim tim – da se suprotstavi novim jugoslovenskim vlastima.

Albanci su tokom Drugog svetskog rata bili odani saveznici nacističko-fašističkog okupatora. Uzmemo li u obzir da su im Italijani i Nemci omogućili formiranje Velike Albanije, njihovog najvažnijeg nacionalnog cilja, takvo ponašanje i nije začuđujuće. Nemci su sami zabeležili da su prilikom izvlačenja svojih trupa iz Grčke imali podršku 30 000 naoružanih Albanaca, odlučnih da im brane odstupnicu. Inače, većina kolaboracionističkih albanskih formacija se i povlačila zajedno sa Nemcima preko Novopazarskog sandžaka i Bosne dalje prema Zapadu. Međutim, oni koji su ostali nisu imali nameru da se tek tako pokore novim komunističkim vlastima u Jugoslaviji i da odustanu od svojih velikonacionalnih ideja. Lideri različitih albanskih organizacija na Kosmetu, ponajviše lokalni glavari Druge prizrenske lige, odnosno, oni koji se nisu povukli sa Nemcima, krajem novembra 1944. godine okupili su se na tajnom sastanku u žegovačkim šumama. Tom prilikom doneta je odluka da se protiv novouspostavljenih vlasti organizuje gerilski rat na prostoru Šalje, Karadaga, Šar-planine i Drenice. Komadantima otpora na navedenom terenu imenovani su Šefket Škupiu, Adem Voca, Ahmet Seljanec i Imer Beriša. Albanski odmetnici u šumama, pod upravom navedenih komandanata, imali su podršku svojih jataka i saradnika u selima i gradovima širom Kosmeta. Zadatak tih albanskih agenata bio je da šire antijugoslovensku propagandu, prenose poruke, obezbeđuju hranu i medikamente i vrbuju nove borce za šumu. Pored njih, kačački komandanti su mogli da računaju i na doušnike u samim jedinicama NOVJ na Kosmetu. Naime, značajan broj kosmetskih Albanaca je na poziv AVNOJ-a prešao iz različitih albanskih kvislinških formacija, poput Vulnetara, Bali Kombtara, Kosovske regimente, crnokošuljaša itd., u jedinice NOVJ. Svakako je među njima bilo pojedinaca koji su partizanskoj vojsci pristupili iz iskrenih namera ili iz straha od eventualnih posledica koje bi snosili kao saradnici okupatora. Međutim, vreme je pokazalo da je i te kako bilo i onih koji su obavljali špijunsku, pa i subverzivnu delatnost za interes svojih pobunjenih sunarodnika.

Nove komunističke vlasti u Jugoslaviji bile su apsolutno svesne realne situacije na Kosmetu. Možda se to najbolje vidi iz pisma Miladina Popovića, sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Kosmet, upućenog svojim partijskim saborcima 30. novembra 1944. godine, u kome se daju uputstva za postupanje prema stanovništvu i balistima. Popović u pismu naglašava: „Kosovo i Metohija su danas bez okupatora, ali mi ipak ne vladamo čitavim terenom. Velike smetnje nam se čine od strane dojučerašnjih sluga fašističkog okupatora, koji sada u izmenjenim uslovima primenjuje novi metod borbe protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Oni sada organizuju bande koje se kreću po našoj teritoriji, šireći šovinizam u našim narodima i na taj način stvaraju neprilike našoj vlasti, čas tu, čas tamo. Zbog toga, u ovom trenutku se pred naše jedinice postavlja kao neophodan i glavni zadatak: čišćenje Kosova i Metohije od svih bandi, čije postojanje i delatnost predstavljaju danas najveću prepreku razvoju NO borbe i jačanju naše narodne vlasti. U vezi sa ovim osnovnim zadatkom smatramo za potrebno da skrenemo pažnju svim članovima Partije, naročito političkim rukovodiocima, na sledeće stvari:

  1. U poduhvatu protiv naoružanih bandi, koje su se digle u borbu protiv naše NO borbe, treba postupati energično i nemilosrdno. Imovinu odmetnika treba proglasiti državnom imovinom, nakon isteka roka predaje koju budu odredili štabovi.
  2. U selima koja su se suprotstavila oružjem, treba pronaći organizatore tog otpora i predati ih vojnom sudu koji će im suditi odmah. Imovinu takvih ljudi treba sekvestrirati za potrebe NO vojske. Seljake onih sela, u kojima je bilo otpora, treba razoružati.
  3. Zamenici političkih komesara moraju odmah da se povežu na terenu sa partjskim organima sa ciljem da im pruže potrebnu pomoć ne zapostavljajući istovremeno rad u svojoj brigadi.
  4. U toku vojnih operacija i radu na samom terenu mora se strogo voditi računa da ne dolazi do samovoljnih postupaka (ubistva, pljačke i drugo), do sitnih zađevica, lične netrpeljivosti i sličnih događanja. Držanje naših boraca mora biti primerno – dostojno slavne vojske Titove. Naši borci moraju da poštuju običaje šiptarskog naroda“.

Suštinski, Popović traži blago i oprezno postupanje prema stanovništvu, i oštro i nemilosrdno prema pobunjenicima. Inače, procene Operativnog štaba NOVJ za Kosovo i Metohiju govorile su o tome da na Kosmetu ima od 15 000 do 20 000 naoružanih odmetnika, što je potencijalno predstavljalo veliku opasnost za novu vlast.

Oprezno postupanje jugoslovenskih komunista na Kosmetu, između ostalog, ogledalo se u tome da su bili izuzeti iz opšte mobilizacije, dok su u lokalnoj upravi zadržani čak i oni Albanaci za koje se znalo da su bili u službi okupatora. Uvedena je i privremena zabrana povratka Srba proteranih tokom rata sa Kosmeta, kako bi se izbegli eventualni međunacionalni incidenti. Međutim, uprkos izrazito popustljivom ponašanju komunističkih vlasti prema Albancima, samo nekoliko nedelja nakon oslobođenja započele su prve veće oružane akcije odmetnika. U noći između 2. i 3. decembra oko 2000 balista pod komandom Adema Glavice izvršilo je napad na Uroševac. Uprkos delovanju „Pete kolone“ u samom gradu i dezertiranju Albanaca iz partizanskih jedinica, uz velike napore i značajne žrtve, odmetnici su potučeni i naterani na povlačenje. Suštinski, ovim događajem počinje serija pobuna koja će kulminirati ustankom Šabana Poluže u Drenici januara 1945. godine. Mula Idriz je, zajedno sa svojom grupom od više stotina naoružanih ljudi, 23. decembra 1944. godine izvršio napad na Gnjilane. Slično kao i desetak dana ranije u Uroševcu, NOVJ je uspela da se odbrani, a u kontraudaru i suzbila ovu grupu. Pritisnut ovim albanskim akcijama krajem 1944. godine, Operativni štab (OŠ) odlučuje da što veći broj neprijateljskih elemenata preventivno neutrališe mobilizacijom i odvođenjem na Sremski front. Komandant Operativnog štaba Fadilj Hodža mobilizaciju je poverio istaknutim albanskim vođama, inače saradnicima okupatora, nadajući se da će oni okupiti svoje saučesnike i sledbenike i na taj način ih izmestiti sa Kosmeta. Time bi se broj neprijateljskih elemenata na samom Kosovu smanjio, a partijski komesari bi dobili šansu da kroz borbu na frontu i politički rad sa mobilisanim Albancima, pokušaju da im nametnu svoja političko-ideološka vrednosna načela, odnosno – da ih „prevaspitaju“.

Mobilizaciju na severu Kosmeta sprovodio je Adem Voca, čovek iz ugledne albanske porodice, do rata lojalne Kraljevini Jugoslaviji. Bećir Voca, Ademov otac, bio je rado viđen gost i na dvoru jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, gde je boravio u više navrata. Međutim, Adem Voca se tokom Drugog svetskog rata stavio u službu okupatora – možda zato što je na samom početku Aprilskog rata, spletom nesrećnih okolnosti, od strane pripadnika Jugoslovenske vojske ubijen njegov brat Šerif. Neposredno nakon oslobođenja zemlje Voca je izjavio lojalnost novim vlastima i izabran je za odbornika Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora. Ipak, iako je aktivno sarađivao sa jugoslovenskim komunistima paralelno je, među svojim sunarodnicima, širio velikoalbansku propagandu. Najavljivao je dolazak Amerikanaca i Engleza, kao i njihovu pomoć za ostvarenje Albanskih nacionalnih ciljeva. Voca je oko sebe uspeo da okupi oko 2000 sledbenika, što ga je činilo najuticajnijim albanskim prvakom na severu Kosmeta. Svestan njegove jačine, Operativni štab NOVJ na Kosovu i Metohiji otpočeo je pregovore sa Vocom kako bi ga ubedio da se zajedno sa svojim ljudima priključi jedinicama NOVJ na Sremskom frontu. Na pregovore sa Vocom, koji su na njegovu inicijativu održani 24. januara u sali rudnika Trepča u Starom trgu, otišao je Spasoje Đaković, komandant OZNE za Kosovo i Metohiju i član Oblasnog komiteta KPJ. Adem Voca je na sastanku izneo sledeće zahteve: da on i njegova grupa učestvuju u svim vlastima u Mitrovici i Vučitrnu; da učestvuje u rukovođenju rudnikom Trepča i pogonima u Zvečanu; da njegova grupa ne ide na Sremski front, već da ostane u Šalji kako bi „branila Kosovo od četnika“. Saznavši za ove zahteve, Operativni štab Kosova i Metohije naredio je da se Vocina grupa u potpunosti uništi. U tu svrhu formirana je specijalna Brigada narodne odbrane, pod rukovodstvom komunističke tajne policije u Jugoslaviji (OZNA). U žestokom obračunu koji je usledio, albanski teroristi su razbijeni i neutralisani. Ranjen, Adem Voca se sa preostalim saborcima povukao u pravcu Kopaonika. Jugoslovenske snage su nastavile da ga gone, da bi ga konačno locirale, a zatim i likvidirale u njegovoj rodnoj kući u selu Pasome, nedaleko od Mitrovice. Od tog momenta oblast Šalje bila je relativno bezbedna. I dalje su delovale manje terorističke bande, ali bez kapaciteta da naprave veće probleme jugoslovenskim organima bezbednosti. Tek nakon toga, NOVJ je krenula prema najjačem neprijateljskom uporištu u Drenici.

Uporedo sa formiranjem grupe Adena Voce, Šaban Poluža je uspeo da oko sebe okupi više hiljada sledbenika u Drenici. Za razliku od Voce, Poluža je poticao iz porodice koja je imala kačački pedigre. Tokom rata bio je u službi okupatora i istakao se u zločinima počinjenim nad srpskim stanovništvom. Operativni štab ga je upravo zbog takve, izrazito loše reputacije, izbegavao da uključi u proces mobilizacije Albanaca za Sremski front. Međutim, pošto se jačina njegove grupe brojala hiljadama naoružanih ljudi, zaključeno je da bi bila učinjena velika korist novim vlastima kada je u pitanju stabilizaciji prilika na Kosmetu, ukoliko bi se on dislocirao sa te teritorije. Fadilj Hodža mu je predložio da preuzme komandu nad 7. kosovsko-metohijskom brigadom i da je dodatno ojača kako svojim ljudima tako i onima koje bi u narednom periodu mobilisao. Takođe, OŠ mu je ponudio podršku u oružju i municiji, kao podstrek da nastavi mobilizaciju. Poluža je pozitivno odgovorio na ovaj predlog, čime je januara 1945. godine započela njegova saradnja sa komunističkim vlastima. Novi komandant 7. kosovsko-metohijske brigade uspeo je da okupi oko 10 000 boraca koji su se raspoređeni u tri ešalona kretali putem Podujevo – Kuršumlija, odakle je vozovima trebalo da budu prebačeni za Sremski front. Polazeći od saznanja da veći deo ove Polužine brigade čine pripadnici različitih kolaboracionističkih formacija, OŠ je pažljivo pratio njeno kretanje. Kako sa levog tako i sa desnog boka, 7. brigada bila je praćena 5. kosmetskom i 27. srpskom brigadom, dok su se iza nje kretale čete 1. kosmetske brigade. Prva dva ešalona stigla su na svoje odredište u Kuršumliji, ali treći ešalon, snage oko 4000 boraca, u kom se nalazio i sam Poluža, zaustavio se u Podujevu gde je otkazao poslušnost. Uprkos pregovorima sa predstavnicima Operativnog štaba koji su ga ubeđivali da se drži dogovorenog plana, Poluža je pozvao svoje sledbenike da se vrate nazad. Polužine jedinice uspele su da napuste Podujevo i to bez borbe, iako su se nalazile u obruču brigada NOVJ. Naređenje OŠ da se ova grupa razoruža i likvidira stiglo je sa zakašnjenjem, praktično u trenutku kada su se gotovo sve albanske jedinice već izvukle iz Podujeva.

Skandalozan i teško objašnjiv propust OŠ, imao je teške posledice na terenu. Poluža se sa većinom svojih ljudi vratio u Drenicu, gde su mu prišli drugi balistički komandanti. Albanske pobunjeničke snage su na taj način za kratko vreme narasle na oko 10 000 naoružanih boraca samo u Drenici. Svestan težine situacije, kao i propusta OŠ za Kosovo i Metohiju, Josip Broz Tito je odlučio da 8. februara 1945. godine uvede Vojnu upravu na Kosmetu. Za komandanta Vojne uprave postavljen je pukovnik Savo Drljević, a za političkog komesara Đuro Medenica. U sastav 52. divizije, glavne jugoslovenske vojne formacije na Kosmetu, ušle su Prva, Druga i Četvrta kosovsko-metohijska brigada. Pridodate su im i 6. crnogorska, 1. bokeljska i Brigada narodne odbrane, čime je formirana respektabilna sila od oko 40 000 pripadnika NOVJ, sa zadatkom da se obračuna sa odmetničkim snagama i zavede red na Kosmetu. Praktično sve do 21. februara snage NOVJ su opkolile i postepeno stezale obruč oko pobunjenika, čije jezgro se nalazilo na planini Čičavica. Uprkos brojnim pokušajima, Polužina grupa nije uspevala da se probije kroz obruč. Usledila je akcija jugoslovenskih snaga u kojoj je grupa Šabana Poluže razbijena, a on i njegov sin likvidirani. Koliko su borbe bile teške, svedoči i činjenica da je komadant 52. divizije Petar Brajović teško ranjen.

Gušenjem Dreničke pobune nisu prestale aktivnosti albanskih separatista na Kosovu i Metohiji. Napadi i atentati na pripadnike narodne vlasti, vojske, milicije i OZNE nastavljeni su sve do 1952. godine, kada su i poslednje manje terorističke grupe likvidirane. Suštinski, akcije balista su nakon likvidacije grupa Adema Voce i Šabana Poluže svedene na atentate pojedinaca ili manjih grupa, dok većeg organizovanja, više stotina, a kamoli hiljada ljudi nije bilo. OZNA i UDBA su svojim sistematskim i preventivnim radom, kako na čišćenju terena nakon slamanja Dreničke pobune, tako i narednih godina, onemogućile bilo kakvo organizovanje većih naoružanih terorističkih formacija na Kosovu i Metohiji.

IZVORI I LITERATURA

Bogdanović, Dimitrije. Knjiga o Kosovu. Beograd: Književne novine, 1909.

Pelević, Borislav. Kroz istoriju Kosova i Metohije: od VI do XXI veka. Beograd: Evro, 2005.

Borozan, Đorđe. Velika Albanija: porijeklo-ideje-praksa. Beograd: Vojnoistorijski institut Vojske Jugoslavije, 1995.

Vukadinović, Igor Đ. „Ustanak Šabana Poluže u Drenici 1945. godine“. Baština: Glasnik. Sv. 49, 2019, str. 291–310.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja