Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
Ipak je on bio onaj veliki otac iz mog detinjstva čija je senka bila jača od žarke vreline sunca i čija me je samo jedna reč zaustavljala u mestu.
Ako bi se opus nekog srpskog književnika mogao nazvati porodičnim, onda bi to svakako bilo stvaralaštvo Davida Albaharija. Tvoreći dela vezana za problematiku odnosa između najbližih srodnika, ovaj autor dotakao se onih najtananijih niti kojima su članovi porodice povezani, a kojih nisu ni svesni dok ih prisustvo određenog problema ili podstrek novonastale situacije ne natera da se zamisle. „Deca isprva vole svoje roditelje; kada porastu, ona im sude; a ponekad im i praštaju“, istakao je Oskar Vajld u romanu Slika Dorijana Greja, upozoravajući na činjenicu koju roman Davida Albaharija, Danas je sreda, potvrđuje – oproštaj nije podrazumevan „rasplet“, čak ni ako je reč o odnosu između najbližih srodnika, odnosno, najbližih krvnih srodnika, jer krvna veza ne znači nužno i bliskost između osoba.
David Albahari se čitalačkoj publici najpre predstavio trilogijom koju čine romani povezani temom smrti – Cink tematizuje smrt oca naratora romana, Snežni čovek jeste delo o smrti naroda, dok je Mamac roman o smrti majke. Gotovo trideset godina nakon Cinka (1988), Albahari objavljuje roman Danas je sreda (2017) u kojem, još jednom, piše o smrti oca kao dominantnoj temi, ali drugi, manje istaknut sloj romana jeste o smrti majke. Sama pojava ovog dela otvara pitanje – zbog čega se autor još jednom upušta u pisanje priče o umirućem ocu, i to iz ne toliko drugačije perspektive? Cink je i sâm autor okarakterisao kao postmodernistički roman, što čitaocu postaje jasno već nakon prve stranice – osim priče o ocu, roman govori o naratorovom putu u Ameriku, o priči koju pisac pokušava da napiše, i o čoveku i devojčici – to je deo romana ispisan kurzivom. Danas je sreda ne sadrži literarne igrarije ovakve prirode, ali roman nije hronološki dosledan, već je ispreturan kao i same očeve ispovesti, sa ponavljanjem nekih priča. Ponavljanje se može interpretirati kao deo borbe protiv smrti ali i davanje na značaju iznova izrečenim pričama koje bi trebalo da opravdaju očeve postupke. NJemu je dijagnostifikovana Parkinsonova bolest koja se najviše ogleda u čestim padanjima i demenciji koja preti da stavi pečat na ispovest koja još nije dovršena. Narator je svestan da ne može oprostiti ocu dok ne čuje njegovu priču do kraja i tek onda odluči kakav će stav zauzeti prema njegovim postupcima, a otac poput Šeherezade odgađa taj trenutak koji će eskalirati u njegovoj poslednjoj rečenici upućenoj sinu: „Znao sam da me uopšte ne voliš“ (153)[1]. Sa istim demonima se borio i otac iz Cinka koji je pred kraj života zamolio sina da ga ne mrzi. Sin i sam priznaje da „ništa nije teže nego voleti svog oca, pogotovo kada je njegovo strpljenje postalo bledo i istanjeno zbog uticaja bolesti“ (112).
Poput sina iz Cinka, i sin iz romana Danas je sreda nije imenovan, a nakon saznanja o očevoj bolesti odlučuje da svu brigu preuzme na sebe. Nigde nije navedeno čime se bavi i na koji način zarađuje za život, njegove opaske su katkad crnohumorne i pomalo neočekivane: sin iz romana Cink opisuje svoju erekciju dok posmatra utegnute medicinske sestre; sin iz Danas je sreda ne može da zaustavi smeh kada otac groteskno kapitulira, završavajući pokrete padom na zemlju: „Ništa nije smešnije od golog punačkog postarijeg muškarca koji nogu zapetljanih u izbledele gaće, pompezno objašnjava sudbinu svemira“ (3).
Dok ispisuje očevu ispovest, sin se i sam bori sa svojim osećanjima prema ocu: na mahove ga brani, opravdavajući njegove postupke i (sa sve uskličnicima na kraju rečenica) navodi da otac nije čudovište jer je samo radio ono što je sistem zahtevao od njega: „Ipak je on bio onaj veliki otac iz mog detinjstva čija je senka bila jača od žarke vreline sunca i čija me je samo jedna reč zaustavljala u mestu“ (100). Zatim, priseća se da je otac uvek bio dobar prema njemu i sestri, nije urlao niti bio nasilan. Sa druge strane, sin ističe staranje o ocu kao obavezni deo „nezapisanog porodičnog kodeksa, koji je stavljao naglasak na osećanje brige“ (37), konstantno ga poredeći sa majkom koja svojom bolešću nije ophrvavala svoje bližnje, dok je otac i sada za naratora i njegovu sestru bio glavni filter kroz koji su posmatrali svet i kome su sve podređivali. Sestra je još i oštrija, ona priznaje da ocu ne bi dozvolila da prenoći pod njenim krovom, jer šta je za starog tiranina „jedan parkisončić“? NJeno ponašanje proističe iz nezadovoljstva sopstvenim životom i nesrećama u braku, koje su nakalemljene na model života koji je stekla i usvojila u roditeljskoj kući, za šta je najvećim delom kriv otac. Kroz naznake događaja iz prošlosti, čitaocima se otkriva težina života pod prismotrom i u senci oca koji je bio saradnik okupatora i čiji su postupci ostavili traga na svim članovima porodice.
Pišući o sebi, narator zapravo piše o ocu, i obrnuto. NJihovi životi i priče tesno su isprepletani, čega ni oni sami nisu bili svesni dok se zbog očeve bolesti nisu zbližili kao nikada pre. Ostavljajući zapis o očevim sećanjima, sin je svestan da nije najvernije preneo očeve ideje i rečenice, kao i da uspomene o ljudima svako donosi na sebi svojstven način, beležeći i subjektivni doživljaj. NJegov se koleba između opravdavanja očevih postupaka i pojedinih surovih osuda koje je pokušao da ublaži stalnim pitanjima o savesti i ispravnosti postupaka, da shvati zbog čega se otac ponekad ponašao kao monstrum.
Otac iz Cinka je, kao i otac iz Danas je sreda, velika nepoznanica za svog sina sve do bolesti koja donosi zbližavanje. Zajedničko ovim likovima jeste posedovanje iskustva o životu u logoru, sa razlikom što je otac iz novijeg Albaharijevog romana imao moć da i sam šalje ljude tamo, da ponižava, da bude taj koji će doneti presudu onima koje sistem smatra nepodobnim. Sin za njega kaže da patio od straha da će ljudi u njemu prepoznati ono što je celog života nastojao da sakrije i zamaskira – a to je svest o svojoj beznačajnosti. Sinu je jasno da je otac odigrao besprekornu ulogu poslušnog šrafčića navedenog da poveruje da je veliki zamajac koji omogućava smenu epoha i na mahove se oseća grešnim što nije sposoban da mu oprosti, ali onda se seti da svako mora da bude odgovoran za izbore koje napravi u životu. Sve je to oslikano kroz naratorovo pisanje očevog života, ali nigde nisu prikazani njegovi izbori. NJegov život se prelama kroz prizmu očevog. Usputno izrečena opaska da je on uvek imao ulogu crnog jagnjeta u porodici svedoči da je možda i otac imao razloga da bude nezadovoljan sinovljevim izborima, ali oni su sakriveni od čitaoca. Dominantu je preuzeo očev život koji je narator doživeo kao svoj, a završnica romana otvara pitanje o sinovljevom mentalnom zdravlju: „Od tog trenutka, moje sećanje postaje krajnje nepouzdano“ (154). Sreda, uzeta kao okvir romana (priča počinje i završava se u sredu), ali i dan koji je rezervisan na posete doktoru kako bi se ocu pomoglo u uspostavljanju rituala koji će prividno obuzdati njegovu demenciju, najvažniji je dan za dva čoveka koji se bore protiv (jedne?) dijagnostifikovane bolesti ali i bolestima koje su posađene duboko u njima, bolestima koje se ne očitavaju na fizičkom planu, i samim tim su još ubojitije.
Majstorskom završnicom koja, ovog puta nije konstruisana da bi se poklopila sa krajem očevog života, umesto da ponudi čitaocu razrešenje u vidu sinovljeve odluke o oproštaju ili barem da nagoveštaj o sinovljevim osećanjima nakon očeve smrti kao što je to učinio u Cinku, Albahari zadivljava čitaoca nesvakidašnje otvorenim krajem. Danas je sreda jeste roman o životu, o porodici, kao i manifestacijama njihovih osećanja, o savesti ali i o ljubavi koja nije uvek bezuslovna i podrazumevana, čak ni kada je reč o najbližim srodnicima.
LITERATURA
Vajld, Oskar (2022). Slika Dorijana Greja. Beograd: Laguna.
Albahari, David (2017). Danas je sreda. Beograd: Čarobna knjiga.
Albahari, David (1988). Cink. Beograd: Filip Višnjić.
[1] Svi citati navedeni su prema izdanju: David Albahari, Danas je sreda, Beograd: Čarobna knjiga, 2017.
Ostavi komentar