Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Alan de Benoa (1943), filozof i akademik, jedna je od najintrigantnijih ličnosti francuske intelektualne i društvene scene još od šezdesetih godina 20. veka. Objavio je više od 50 knjiga i preko 3.000 članaka u kojima je na osoben način razrađivao teme poput političke filozofije i istorije ideja. Pored toga, pisao je o arheologiji, narodnoj tradiciji, istoriji religija i nauci o životu. Iako je u svojoj Francuskoj dugo bio proskribovana ličnost zbog navodne pripadnosti „novoj desnici“, njegov angažman imao je važan uticaj na mislioce sličnih idejnih i filozofskih opredeljenja u mnogim evropskim državama. Od devedesetih godina prošlog veka veoma uspešno sarađuje sa pokretom „novih evroazijaca“ u Rusiji, a na našim prostorima postao je poznat tokom devedesetih godina, kada su prevedeni neki njegovi eseji, a kasnije i dela (Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu 1917-1989; Karl Šmit današnjice).
Pod pseudonimom Fabris Laroš društveni angažman započeo je 1960. godine u okviru „Federacije studenata – nacionalista“, da bi 1968. godine postao urednik časopisa Nova škola. Od 1969. godine je na čelu „Grupe za izučavanje evropskih civilizacija“ koja je 1973. godine počela da objavljuje časopis Elementi uz čiju pojavu se vezuje nastanak filozofskog pokreta nove desnice (vrlo je zanimljivo da se tako nazivao i časopis neoevroazijaca u Rusiji – prim. autora). Od 1988. godine je u redakciji almanaha Krisis koji se štampa pod okriljem pomenutog časopisa. Pored pravničkog obrazovanja koje je stekao na Sorboni, poseduje i visoka znanja iz oblasti filozofije, sociologije i istorije religije. Na formiranje njegovog pogleda na svet znatno su uticali filozofi poput A. Gramšija ili E. Jungera, ali i naučnici kao što je austrijski zoolog K. Lorenc.
De Benoa je intelektualac čije stvaralaštvo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Politički korektni levi liberali etiketirali su ga u svom ideološkom ključu kao fašistu, dok je on u retkim intervjuima ukazivao da je nova desnica jedan u osnovi filozofski krug „koji kroz razne publikacije nastoji da formuliše svoju koncepciju sveta koja se suštinski razlikuje u odnosu na dominantnu ideologiju“. Među njenim omiljenim temama su: odbrana raznolikosti naroda, kritika kapitalizma i tržišnih vrednosti, odbacivanje liberalizma i novčanog sistema, angažovanje u korist Evrope, raskid s univerzalizmom u svim oblicima, ali i objavljivanje radova iz oblasti arheologije, istorije religija, teorijske fizike i dr. De Benoa je zastupao gledište da je „metoda nove desnice enciklopedijska“ tj. da se radi o pružanju intelektualnih usluga i teorijskih alternativa u gotovo svim oblastima znanja i misli. Tako je odbacivao levoliberalne mantre da je reč o nekoj organizaciji ili pokretu.
Za čitaoca s naših prostora posebno su zanimljiva njegova razmišljanja o razlikama između Zapada i Evrope, zatim ogledi o nacizmu i komunizmu kao totalitarnim ideologijama koje su obeležile 20. vek, ali i stavovi o aktuelnim temama svetske politike (De Benoa je najoštrije osudio agresiju NATO 1999. godine – prim. autora).
Evropa stotinu zastava
Pod uticajem hladnoratovskih prilika na Starom kontinentu, šezdesetih godina prošlog veka na tlu Francuske nastao je karakterističan idejno-filozofski pravac „nove desnice“, čije su geopolitičke koncepcije imale znatan odjek i u drugim evropskim državama. Jedan od temeljnih prinicipa „nove desnice“ je onaj o oslanjanju na postulate „kontinentalne geopolitike“, uz nastojanje da se u izmenjenim međunarodnim okolnostima iznova afirmišu ideje, pre svega nemačkih geopolitičara – kontinentalista (K. Haushofer). Alan de Benoa je tada objavio svoje prvo zapaženije delo Niče, moral i velika politika (1973), a zatim i oglede Pogled s desna: kritička ontologija savremenih ideja (1977) i Šta je to geopolitika (1978). Potom je objavio brojne knjige u kojima je razmatrao pitanja u širokom spektru: od studija o kulturi i istoriji ideja, do radova posvećenih politikologiji i geopolitici.
Za razliku od „stare desnice“, De Benoa je kao teoretičar „nove desnice“ smatrao da je načelo centralističke „države – nacije“ istorijski iscrpljeno, kao i da je budućnost u realizaciji koncepcije „velikih prostora“, tj. jednoj vrsti „federalne imperije“ koja je zamišljena kao strateški jedinstvena i etnički izdiferencirana tvorevina. Pritom, ovako zamišljeno strateško jedinstvo mora biti zasnovano na jedinstvenom kulturnom izvorištu, a to je za evropske narode zajedničko indoevropsko poreklo, uz napomenu – da razlozi praktične prirode nameću potrebu za zajedničkom budućnošću evropskih naroda (Evropa stotinu zastava). Na konkretnom političkom planu zastupao je stanovište o „evropskoj federalnoj imperiji“ koja samo ovako organizovana može da se suprotstavi uticajima atlantizma. Zbog toga je isticao da „nova desnica mora da podstiče regionalističke tendencije“, pošto su regioni i etničke manjine očuvali više tradicionalističkih obeležja u odnosu na metropolise koji su prožeti „duhom materijalističkog Zapada“.
Kao teoretičar nove desnice zalagao se za francusko približavanje Nemačkoj i koncepciji Srednje Evrope, strogu stratešku neutralnost Evrope, za izlazak iz NATO i razvoj samodovoljnog evropskog nuklearnog potencijala. Ova desnica je u odnosu na Sovjetski Savez zastupala najpre umerene stavove, uz kasniju evoluciju u pravcu čvršće saradnje sa SSSR-om, kojem su svakako davali primatum u poređenju s atlantskim SAD. Iz ovoga nije teško zaključiti bliskost nove desnice sa stavovima generala De Gola, koji su bili radikalnog antiameričkog i antimondijalističkog usmerenja (Žan Parvulesko piše u svojim radovima o tajnom „geopolitičkom golizmu“ u Francuskoj koji je opstao sve do danas – prim. autora).
De Benoa neuspeh koncepcije EU vidi u tome što je ona formirana „suprotno zdravom razumu“. Umesto da je proces integracije Evrope otpočeo od kulture i politike, on se od početka zasnivao na ekonomiji i trgovini, tako da je stvorena jedna Unija bez demokratskog legitimita. De Benoa ukazuje da su izvor tog legitimiteta zajednice, regioni i nacije (tzv. legitimitet odozdo). Najzad, ciljevi takve Unije nikada nisu bili jasno određeni. Da li je reč o stvaranju jedne moćne Evrope, koja bi mogla da igra ulogu u multipolarnom svetu, ili se radi o jednoj velikoj zoni svetske slobodne trgovine (tržišna Evropa) koja se ne obazire na geopolitičke činjenice? Otuda i njegov zaključak da je „Evropa danas jedno telo bez suvereniteta, na koje udaraju nemoć i oduzetost“.
Etnopluralizam
Kontinentalističke ideje nove desnice zanimljive su i zbog toga što se u njima jasno prepoznaje razlika između pojmova Evrope i Zapada. Naime, u njihovoj interpretaciji, Evropa je pojam koji ima izrazito tradicionalističko i geopolitičko značenje, dok je Zapad savremeni pojam zasnovan na izrazito materijalističkom pogledu na svet. Najpotpunije oličenje ovog pojma su Sjedinjene Američke Države „kao kvintesencija razvoja Zapada“.
De Benoa je tokom sedamdesetih godina 20. veka izgradio originalnu teorijsku poziciju koja je bila oslonjena na nekoliko postulata. Prvi postulat je bio zasnovan na bespoštednoj kritici liberalizma kao modernističke ideologije koja kida sve organske veze u društvu. Drugo pitanje na koje se usredsredio je radikalna kritika globalizacije kao procesa koji promoviše individualizam i hedonizam, ali i podstiče imigracione tokove koji su tema njegovih radova još od ranih sedamdestih godina prošlog veka. Naime, De Benoa je izričito protiv daljeg uvođenja imigranata u Evropu jer se na taj način menja njena kulturološka i civilizacijska osnova. U svemu tome posebno je zanimljivo što se De Benoa deklariše kao poštovalac islama i kritičar rasizma i antisemitizma. U vezi s ovim pitanjem na stranicama Monda polemisao je sa predstavnicima francuskog Nacionalnog fronta, odbacujući njihove stavove o imigraciji.
De Benoa je mišljenja da odbrana francuskog i evropskog identiteta ne sme da počiva na rasističkim kritikama imigranata ili logici po kojoj je domicilno stanovništvo „žrtveni jarac“. Suština odbrane identiteta treba da počiva na kritici globalističkog sistema koji uništava društvenu povezanost, podstiče kolonizaciju i opštesvetsku ekspanziju finansijskih tržišta, i konačno propagira američku potkulturu. Na taj način je liberalni kapitalizam koji zahteva sveopštu deregulaciju, slobodan protok ljudi i roba i samim tim uklanjanje granica, mnogo više „internacionalistički“ u odnosu na poznate levičarske ideologije. Otuda je po njegovom mišljenju potrebno kritikovati imigraciju kao posledicu liberalnog kapitalizma koji u svemu tome vidi i rezervnu vojsku kapitala. Kao odgovor na izazov imigracije, francuski teoretičar predlaže model nemešanja velikih civilizacija i etnopluralizam kao način mirnog suživota rasa i etničkih grupa koje žive uporedo, uvažavaju se ali izbegavaju ukrštanja.
Ka četvrtoj političkoj teoriji
Već smo ukazali da je De Benoa originalni kritičar Zapada kao jednog političkog i kulturološkog fenomena koji je posledica epohe moderne. Iz ovakvog njegovog stava proizilaze i kritički sudovi o savremenoj demokratiji. Danas Zapad (Evropska unija kao njegov institucionalni okvir – prim. autora) izvozi svoje vrednosti kao univerzalne, iako je reč o bledom sinkretizmu koji je spoj ideologije ljudskih prava i prava seksualnih manjina „koje odaju utisak idejnog siromaštva i praznine“. De Benoa ukazuje da je danas Zapad „prazan pojam“, a oni koji ga upotrebljavaju pokušavaju da stvore iluziju o nekakvoj zajednici koja postoji između Evrope i SAD i koja deli iste vrednosti i istu sudbinu. Stvarnost je, međutim, sasvim drugačija.
Naime, oni koji danas vladaju zapadnim svetom (globalisti) promovišu jedan ideološki okvir koji je mešavina politički korektnog moralizma (ljudska prava) i koristoljubivih tržišnih vrednosti. Cilj takve ideologije je promocija jedne nezrele narcisoidne ličnosti. U skladu s ovakvim idejnim prtljagom tradicionalna podela na levicu i desnicu deluje prevaziđeno. De Benoa se posebno osvrće na interpretacije Marksovog dela za koje ističe da su uglavnom pogrešne. On smatra da su njegove analize suštine kapitala i njegovog kretanja ka neograničenju, potom fetišizam robe i retifikacija društvenih odnosa veoma precizne, ali i da su marksistički stavovi o filozofiji istorije koja je zasnovana na napretku i težnja ka kraju istorije kroz nastanak besklasnog društva, duboko pogrešni. De Benoa verovatno zbog toga sebe povremeno svrstava u novu evropsku desnicu, iako i prema njoj ima dozu otklona. Ipak, ono što razlikuje ovaj evropski pokret od angloameričke desnice jeste odnos prema hrišćanstvu. Naime, De Benoa je vrlo privržen politeističkom paganstvu i indovropskom nasleđu, i iskazuje se kao kritičar hrišćanstva „kao nečega što je nametnuto evropskim narodima“.
U knjizi Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u 20. veku (1917-1989) na veoma interesantan način problematizovao je raspravu o dva ideološka fenomena koja su obeležila evropsku političku istoriju u prošlom veku. Predgovor za ovu knjigu je napisao nemački istoričar E. Nolte čiji su kontroverzni stavovi o Drugom svetskom ratu kao „evropskom građanskom ratu ideologija“ u naučnim krugovima izazvali čuveni „spor o istoriji“ i, u isto vreme, najoštrije kritikovani u Rusiji kao pokušaj istorijskog revizionizma. Za ovu priliku izdvajamo određena karakteristična zapažanja na ovu temu. Naime, De Benoa pored sličnih totalitarnih obeležja komunizma i nacizma, ukazuje i na određene razlike; komunizam je „univerzalan“ jer svet želi da očisti od „prljavštine kapitalizma“, dok je nacizam „partikularan“ jer se zasniva na jačanju nemačke rase nauštrb drugih rasa koje su prema njoj neprijateljski nastrojene. Za Noltea kao istraživača ove teme vrlo je inspirativna teza da „univerzalizam ojačava totalitarizam“, pa u svemu tome uočava nastojanje francuskog teoretičara da u izvesnoj meri ospori filokomunističku tvrdnju o nacizmu kao ovaploćenju „apsolutnog zla“. De Benoa u ovoj knjizi zastupa i stav o mesijanstvu dve ideologije, i režimima koji su nastojali da radikalno ubrzaju istoriju „kako bi se time okončalo njeno postojanje“. Ipak, i Nolte, slično Alanu de Benoa, na kraju veka koji su obeležili komunizam i nacizam, uočava pojavu „novog totalitarizma“ kao stvarne opasnosti koja proizilazi iz „neobuzdanog kapitalizma“.
De Benoa se u idejnoj sferi od devedesetih godina oslanja na istraživanja Aleksandra Dugina i njegovu „četvrtu političku teoriju“ koja podrazumeva „napuštanje liberalizma, kao i svih njegovih podvrsta komunizma i fašizma“. NJegovu pažnju svakako privlači Duginov stav o liberalizmu, komunizmu i fašizmu „kao produktima moderne“, ali i ideologijama koje su u svom osnovu bogoboračkog karaktera. Zato se evroazijska doktrina i njen „multipolarni“ model moraju bitno razlikovati u odnosu na model zapadne „unipolarne“ globalizacije, tj. evroazijstvo mora da počiva na modelu „saradnje, a ne potčinjavanja različitih naroda, kultura i civilizacija“, što se savršeno uklapa u koncepciju francuskog teoretičara o etnopluralizmu.
Kontinentalizam
Uticaj Alana de Benoa na evropske mislioce slične orijentacije bio je veliki. Razume se, određeni broj evropskih kontinentalista nastojao je da artikuliše svoje originalne geopolitičke teorije. Jedan od njih svakako je Žan Tirijar (1922 – 1992) čije se geopolitičke koncepcije donekle razlikuju u odnosu na stavove pristalica nove desnice. Tirijarov teorijski projekat počivao je na načelu „autarhije velikih prostora“ i oslanjao se na čuvene ekonomske teorije F. Lista. Za razliku od nove desnice, Tirijar je zastupnik ideje o „jedinstvenoj evropskoj kontinentalnoj državi“ koja bi bila centralistički uređena i bez podsticaja različitih regionalizama. Sedamdesetih godina prošlog veka on je bio svestan strateških ograničenja tadašnje Evrope, pa se zalagao za formiranje „evrosovjetske imperije“ od Vladivostoka do Dablina, kao nužnog preduslova za oslobađanje od američkog uticaja. U svojim radovima Tirijar je reaktuelizovao Haushoferovu ideju o stvaranju osovine Berlin – Moskva – Tokio, što je blisko idejama savremenih ruskih evroazijaca. Vrlo slične stavove zastupao je i austrijski general Jordis fon Lohauzen koji je naglašavao da je nakon procesa „objedinjavanja Nemačke“ i „obnove teritorijalnog jedinstva Prusije“, jedina izgledna budućnost Evrope u njenom strateškom savezu sa Rusijom, u čijem je, istovremeno, najdubljem interesu „jedna saveznička Evropa“. Zanimljivo je da su i Tirijar i Lohauzen mnogo pre kraja Hladnog rata predviđali „geopolitički slom sovjetske države“.
Uticaj De Benoa se nije samo ispoljavao preko brojnih autorskih radova, knjiga i eseja, nego i priređivačkog angažmana na afirmaciji dela gotovo zaboravljenih evropskih autora. Tako je devedesetih godina za francusku čitalačku publiku priredio pet tomova stvaralaca koji se vode pod odrednicom „konzervativna revolucija“. Reč je o autorima poput K. Šmita, E. Nikiša, Van den Bruka i A. Melera. De Benoa je priredio i Opštu bibliografiju francuske desnice na preko 2.500 strana. Kod nas je prevedena njegova polemička knjiga Karl Šmit današnjice : pravedan rat, terorizam, vanredno stanje, nomos Zemlje (2013) čija je suštinska ideja odbrana stvaralaštva poznatog nemačkog autora od „zlonamernih i pogrešnih tumačenja“. Ova politička monografija predstavlja odgovor na nastojanja jedne grupe „američkih neokonsa“ da preko Šmitovog učenika Lea Štrausa, koji je njegove ideje preneo u Ameriku, uspostave ideološku vezu između Bušovog „rata protiv globalnog terorizma“ i izvesnih Šmitovih gledišta o pojmovima kao što su „terorizam“ i „državni teror“. De Benoa je vrlo argumentovano pokazao da se tu radi o sasvim različitim pogledima na međunarodne odnose, potom smislu politike i rata, ali i drugim elementima političke teorije i prakse. De Benoa nemačkog pravnog mislioca prikazuje kao kritičara prakse liberalnih država, koje svoju realpolitičku delatnost prikrivaju raznim ideološkim univerzalijama i kvazimoralnim argumentima. Tako se savremena Amerika iskazuje kao opasan nastavljač tradicije „mesijanizma“ i jedne potpuno izvitoperene verzije „teorije o pravednom ratu“ koja veoma ugrožava svetski mir. U ovoj knjizi pažnju privlači i analiza klasika angloameričke geopolitike Mekindera, Mehena, Spajkmana i drugih, na osnovu čijih stavova De Benoa izvlači zaključak o kontinuitetu jedne politike „koja teži globalnoj dominaciji“.
Novi nomos kopna
Alan de Benoa se u odbrani stvaralaštva Karla Šmita iskazuje kao vrhunski filozof i geopolitički mislilac. U odeljku pod naslovom Od dualiteta kopno – more do novog nomosa kopna, najpre ukazuje na Šmitovo viđenje svetske istorije kao neprekidnog sukoba dva geopolitička načela: kopnenog i pomorskog, uz napomenu da su za njega „logika kopna“ i „logika mora“ pojmovi koji imaju sasvim drugačije značenje u odnosu na one autore koji naizgled zastupaju identične stavove o sadržaju svetske istorije. Naime, kopno je za Šmita više istorijski nego geografski pojam, tj. čovek je u ovoj interpretaciji pre svega „kopnanik“. Iz ovoga proizilazi fundamentalni geo(politički) stav o „raspodeli kopna na jasno određene prostore“ (države) i jednoj lokalizovanoj slobodi koja se znatno razlikuje u odnosu na „logiku mora“ koja je istinski nestalna i haotična. Uostalom, ser V. Rali je svojevremeno rekao da je „svaka trgovina svetska trgovina, a svaka svetska trgovina je pomorska trgovina“.
Razlici između kopna i mora odgovara i razlika između dve forme rata. Naime, u kopnenom ratu suparnici su armije, dok je civilno stanovništvo izvan ratnih dejstava sve dok ne učestvuje u borbama, dok je u pomorskom ratu suparnik ne samo protivnička armija nego i svaki njen državljanin, pa čak i svaka država koja nastoji da trguje ili sarađuje sa protivničkom državom. Prema Karlu Šmitu, pomorski rat je u osnovi trgovački rat. Svoja istraživanja razlika između dve forme rata (kopnenog i pomorskog) nemački teoretičar dopunjuje sve većim značajem dominacije u vazdušnom prostoru (pojava avijacije) koji po svojim obeležjima ima dosta sličnosti sa morskim prostorom. Otuda nije iznenađenje što SAD kao tipičan geopolitički pol savremenog atlantizma toliko ulažu u stratešku svemirsku avijaciju i tzv. „ratove zvezda“.
De Benoa ukazuje da je Šmit pojam „nomosa zemlje“ prvi put upotrebio 1934. godine. Za njega je nomos ne samo puki proizvod pravnog poretka, nego i „prva mera“ u funkciji originalne podela prostora (svaki osnovni red je prostorni red). Na kraju nomos predstavlja neposrednu formu koja jedan društveni i politički poredak čini prostorno vidljivim. De Benoa ističe da se već krajem tridesetih godina prošlog veka K. Šmit bavio „novim nomosom zemlje“ u vidu alternative koja se u krajnjoj liniji svodi na dilemu i današnje svetske politike: ili će svet biti jednopolaran, ili će biti multipolaran? U slučaju da svet bude jednopolaran dominacija SAD kao ostrvske države je neminovana, a posledica toga će biti „politička unifikacija sveta“. Međutim, ukoliko opstane „politički svet“ , on će u isto vreme biti i multipolarni svet, jer se takav svet uvek sastoji od velikih prostora (kulturnocivilizacijskih areala), ali i geopolitičkih prostora. Šmitova deviza je: „Veliki prostor protiv univerzalizma“.
Da rezimiramo: Karl Šmit je još tridesetih godina naslućivao da je „vreme države u padu“ jer je ovo „remek-delo evropske forme i zapadnog racionalizma svrgnuto s prestola“. Otuda je predlagao jedan alternativni model političke i teritorijalne organizacije kroz ideju o stvaranju „velikog prostora“, koju je njegov sledbenik Alan de Benoa artikulisao kao model „evropske federalne imperije“ i tako prilagodio savremenim izazovima globalizacije.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, I , Ekopres, Zrenjanin 2004; Alan De Benoa, Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u 20. veku (1917 – 1989), Ukronija, Beograd 2007; Alan de Benoa, Karl Šmit današnjice, MIR Publishing, Beograd 2013; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar