Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Gospodo, u vrhunskoj politici ne postoje slučajnosti, a kada se one i dogode – deo su vešto osmišljenog planiranja. Ovu čuvenu rečenicu izgovorio je predsednik Ruzvelt obraćajući se članovima Kongresa u vreme velike ekonomske krize (1929–1933) kada su milioni Amerikanaca iščekivali odgovor na pitanje o tome postoji li nekakav plan za izlazak iz onovremenih dramatičnih događaja, koji su potresali ovu zemlju i uticali na sudbinu miliona ljudi.
Na sličan način se danas, 26 godina posle početka NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju, može govoriti i o tom dramatičnom događaju, koji sa ovdašnje vremenske razdaljine izvesno deli epohe. Profesorka Smilja Avramov u svojim istraživanjima o uzrocima „postherojskog rata Zapada protiv Jugoslavije” došla je do saznanja da je odluka o razbijanju SFRJ doneta na tajnom sastanku predstavnika Vatikana, Nemačke i SAD koji je održan februara 1976. godine (S. Avramov, Srbija i Trilateralna komisija, okrugli sto, Beograd, 30. 10. 2014). Reč je o dokumentu koji je potpisan u vreme hladnoratovskih konfrontacija i kao takav je izrazito revizionističkog karaktera u odnosu na geopolitičku arhitekturu sveta uspostavljenu posle Drugog svetskog rata. U suštini, radilo se o najavi jednog novog svetskog političkog talasa koji se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka brutalno obrušio na nekadašnju SFRJ i srpski narod i koji je svoju kulminaciju doživeo 1999. godine.
Osnovna karakteristika tog procesa je „militarizacija svetske politike” koja se u Americi decenijama pre okončanja Hladnog rata odvijala pod izgovorom „krstaškog rata protiv komunizma”. Početkom osamdesetih godina, u eri predsednika Regana, dogodila se i privatizacija vojne sfere, što je iz osnova izmenilo fizionomiju i logiku ratovanja. Dotadašnju klasičnu definiciju o ratovima kao produžetku politike drugim sredstvima zamenila je nova definicija o politici koja je u funkciji rata. Pregovori kojih zapravo nije bilo u Rambujeu, a koji su prethodili divljačkoj agresiji na našu zemlju, predstavljaju tipičan obrazac ovako izvrnute logike, koja se danas tako očigledno manifestuje na ukrajinskom primeru, u Gazi i drugim kriznim žarištima širom sveta.
Predratna hronologija
Francuski general Pjer-Mari Galoa bavio se analizom uzroka i posledica događaja na tlu nekadašnje Jugoslavije (1991−1999) i ukazivao na njihov ogroman značaj u budućim svetskim dešavanjima. Nemačku ulogu u razbijanju SFRJ video je kao osvetu Srbima za otpor koji su pružili u oba svetska rata. Opisujući razgovore s uticajnim nemačkim političarem Francom Jožefom Štrausom – još 1976. i 1977. godine, Galoa se uverio u postojanje nemačkih operativnih planova za teritorijalnu prekompoziciju bivše Jugoslavije. Kao iskusni geopolitičari, Nemci su dobro procenili koliko je za američke interese u Evropi važan opstanak Zapadne vojne alijanse, tj. koliko se SAD protive bilo kakvoj emancipaciji Evrope u bezbednosnom smislu.
Posle nemačko-vatikanske podrške otcepljenju Slovenije i Hrvatske, vodeću ulogu u procesu razbijanja SFRJ preuzele su SAD, uz najviši stepen neprijateljstva koji je u njenim vodećim političkim krugovima iskazan prema Srbima, nekadašnjim američkim saveznicima iz oba svetska rata. Kampanja medijskih dezinformacija koja je isprobana u Bosni (1992–1995) nastavljena je i uoči bombardovanja Srbije 1999. godine. Ponovo su se na zajedničkom poslu našli nemački i američki političari i njima uslužni korporativni mediji. Pregovori u Rambujeu koji su prethodili agresiji bili su jedna od najsramnijih stranica u istoriji zapadne diplomatije. Zapravo, pregovora između Srba i Albanaca nije ni bilo. Odluka o bombardovanju Srbije doneta je već odavno i samo se čekao razlog za tako nešto. Medijski povod za pokretanje agresije 1999. godine bio je slučaj navodnog masakra nad albanskim civilima u Račku koji je na terenu realizovao američki general i obaveštajac Vilijam Voker. Nakon toga je sve bilo stvar tehnike i posao ubilačke NATO mašinerije koji je trajao 78 dana.
Govoreći deset godina posle agresije na jednom međunarodnom skupu u Beogradu, general Galoa je sa podjednakom dozom gorčine svedočio o ovom zločinu. Prema njegovom mišljenju Zapad je 1999. godine iskazao najviši stepen moralne hipokrizije i spremnost da u ime jedne „nemačke opsesije” sruši do temelja, ne samo sve ostatke Trijanona i Versaja, nego i sve važeće norme međunarodnog javnog prava koje je nastalo na temeljima velikih žrtava u Drugom svetskom ratu. Prema njegovim rečima bio je to veliki poraz i njegove Francuske. Okupaciju Kosova i Metohije i proterivanje Srba od strane NATO-a i terorista OVK doživljavao je kao veliku tragediju evropske civilizacije, ali i kao podršku konceptu radikalnog islamizma koji je na velika vrata ušao u Evropu. Sam NATO se posle 1999. godine transformisao u „akcionarsko društvo za vođenje ratova” i najveću opasnost po svetski mir. Matrica ratova se sa prostora bivše Jugoslavije preselila u neke druge delove sveta (Irak, Libija, Sirija, Ukrajina). Rezultat je potpuno identičan. Razorene države, osiromašena i podeljena društva.
Srbija izvan Evrope
Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se tamo iz strateških razloga moraju stacionirati američki vojnici da bi se nadoknadilo ono što je propušteno 1945. godine. Ovo je jedan od najvažnijih zaključaka sa konferencije „Balkan i proširenje NATO-a” koju su, krajem aprila 2000. godine u Bratislavi, organizovali američko Ministarstvo spoljnih poslova i Spoljnopolitički institut Republikanske stranke. Koliko je ovo okupljanje bilo značajno svedoči prisustvo najviših zvaničnika vlada država koje su učestvovale u agresiji, kao i visokih funkcionera iz našeg regiona.
Učesnik ove konferencije bio je i Kameron Manter, iskusni obaveštajac i kasniji američki ambasador u Beogradu, za čijeg mandata je 2008. godine realizovan jedan od njenih najvažnijih zaključaka o „međunarodnom priznanju nezavisne države Kosovo”, razume se, najpre u krugu savezničkih država. Srpska javnost bi verovatno ostala neobaveštena o ovom događaju da se na stranicama, tada još uvek srpskog NIN-a (februar 2007), nije pojavio dokument – privatno pismo koje je nemački diplomata Vili Vimer, kao učenik skupa u glavnom gradu Slovačke, uputio tadašnjem kancelaru Gerhardu Šrederu.
Iz sadržaja pisma, koje je u rangu najvećih Vikiliks senzacija, dobili smo potvrdu nečega što su pronicljiviji umovi naslućivali još pre početka zločinačke agresije. Dakle, razlozi za agresiju na SRJ 1999. godine bili su motivisani ne zaštitom ljudskih prava Albanaca, nego prvenstveno namerom da se učvrsti američka dominacija na evropskom kontinentu. Uostalom, evo šta o tome, prenoseći neke od stavova sa konferencije u Bratislavi, piše Vimer: Evropski saveznici su učestvovali u ratu protiv SRJ da bi, de fakto, prevazišli prepreku i dilemu koja je nastala posle usvajanja „Koncepta nove strategije” Alijanse u aprilu 1999. godine, odnosno nastojanja Evropljana da se prethodno dobije mandat UN ili KEBS (danas OEBS). Ništa manje važan je i zaključak o tome da „evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO”, kao i da je u tom smislu „za primenu u Evropi znatno pogodniji američki pravni poredak”; ili kako razumeti stanovište „da u svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim odredbama ili pravilima međunarodnog prava”. Bilo bi zanimljivo autore ovih zaključaka pitati zašto onda ne priznaju legalitet referenduma na Krimu ili ishod referenduma o Danu Republike Srpske.
Izvesni zaključci ove konferencije imaju i kultur-rasistički karakter. Naime, u tački 8 Vimerovog pisma navedeno je da Srbija (verovatno zbog nesmetanog obezbeđivanja vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja. Kao da su učesnici Bratislavske konferencije imali pred sobom stavove teoretičara Hantingtona koji je u intervjuu jednim nemačkim novinama još 1996, dakle tri godine pre agresije, rekao kako se Evropa završava tamo gde počinju pravoslavlje i islam. Da je reč o starom strateškom cilju svedoče i reči britanskog istoričara Sitona Votsona, izrečene uoči balkanskih ratova, o tome da bi trijumf Srba na Balkanu predstavljao najveću nesreću za evropsku kulturu i civilizaciju. Votson je kao najuticajniji britanski stručnjak za Balkan govorio o tome da Austrougarska ima određenu kulturno-civilizacijsku misiju na ovom području. Kasnije je podržao formiranje Jugoslavije, ali sa pretežno hrvatskom komponentom.
Postistorija
Kao što je nacifikacija Nemačke i „proizvodnja Trećeg rajha” bila internacionalni proizvod, tako je i razbijanje SFRJ na više malih državica, uz niz političkih, pravnih i vojnih presedana, bilo proizvod jedne „crne internacionale” čije su idejne osnove nastale u 19. veku. Nema sumnje da je medijska satanizacija Srba vođena iz više centara moći (razni lobiji, agencije za odnose s javnošću, korporativni krugovi, nevladine organizacije) čiji je vezivni imenitelj ideologija globalizma ili koncepcija „stvaranja uređenog svetskog društva”. U realizaciji ovog cilja brutalno su pogažena ne samo osnovna načela međunarodnog prava, nego i brojne unutrašnje pravne norme – poput Stimsonove doktrine iz 7. januara 1932. godine, kojom se SAD obavezuju da neće priznavati one države koje su nastale iz nasilnih promena. Nemačka je takođe prekršila sopstveni najviši pravni akt angažujući svoje vojne snage na Balkanu. Profesor Rudolf Henzel je agresiju na SRJ 1999. godine kvalifikovao kao zločin genocida za koji nažalost do danas niko nije odgovarao.
Analizirajući atmosferu u međunarodnim odnosima u posthladnoratovskom periodu, može se sa sigurnošću konstatovati da je tragedija 1999. godine proistekla iz nedostatka univerzalne saglasnosti oko minimuma pravnih pravila koja bi bila prihvaćena od svih ključnih aktera u međunarodnoj politici. Problem je potrebno analizirati i u filozofskoj i moralnoj ravni u okviru karakteristika jedne epohe gde strahovit uspon materijalne civilizacije nije, uprkos tragičnim istorijskim iskustvima iz oba svetska rata, pratio i razvoj svesti o opasnostima od tog procesa. Pojava gorbačovizma u Sovjetskom Savezu i kasnije rušenje „gvozdene zavese” u krugovima zapadnih političkih i društvenih elita ishitreno su ocenjeni kao događaji od epohalnog značaja, a pobednička supersila kao kardinalni trenutak za uspostavljanje poretka Pax Americana. Otuda je agresija 1999. godine svakako predstavljala i čin koji deli epohe.
Naime, NATO agresija na SRJ 1999. godine delovala je otrežnjujuće i na ostatak sveta, pre svega Rusiju i Kinu, koje su počele da jačaju međusobne strateške odnose u nastojanju da se suprotstave atlantističkom uticaju u Evroaziji. Uopšte, svet je posle 1999. godine počeo da se ubrzano transformiše u pravcu multipolarizma, tako da je sve više država koje osporavaju američku dominaciju u svetskim poslovima. Konačno, NATO agresija ostavila je velike posledice na Srbiju. Osim ogromnih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja, Srbija se sve do danas suočava s ponižavajućim zahtevima Zapada da pristane da legalizuje protivpravnu secesiju Kosova i Metohije. Pored toga, od državnog rukovodstva zahteva se i da, kada je reč o Kosovu, aktivno učestvuje u „promeni svesti kod Srba”, što je svojevrsni cinizam ovog istorijskog trenutka.
LITERATURA:
- Avramov, S. Srbija i Trilateralna komisija: okrugli sto, Beograd 30. 10. 2014.
- Galoa, Pjer-Mari. (2009). Poruka srpskom narodu, Beogradski forum za svet ravnopravnih, Beograd
- Ilić, V. (2020). Prometeja: medijska „nacifikacija” srpskog naroda, Konras, Kragujevac
- Herman, E.; Piterson, D. (2010). Politika genocida, Vesna info, Beograd
Ostavi komentar