Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Avgusta meseca 2021. godine svetska javnost sa posebnom pažnjom je pratila dešavanja u Avganistanu. Američke oružane snage napuštale su tu zemlju, nakon gotovo dvodecenijske okupacije, dok su talibanski borci pobedonosno umarširali u Kabul. Bio je to veliki trijumf te grupe radikalnih avganistanskih muslimana, koji ne samo što su odoleli dvadesetogodišnjim pokušajima Amerikanaca da ih unište, nego su u ratu protiv najmoćnije sile sveta na kraju izašli kao pobednici. Sliku apsolutnog poraza SAD-a tih dana najbolje su dočarale dramatične scene pokušaja hiljada Avganistanaca da se dokopaju američkih aviona, koji su napuštali kabulski aerodrom, ne bi li se spasili od očekivane odmazde talibana. Za to vreme geopolitički analitičari i stručnjaci za međunarodne odnose analizirali su poraz SAD-a u Avganistanu, a jedno pitanje nametalo se kao najvažnije. Kakve reperkusije će povlačenje Amerikanaca iz Avganistana ostaviti na poziciju SAD u međunarodnoj geopolitičkoj areni? Odnosno, predstavlja li „avganistanska katastrofa” kraj ili početak kraja globalne američke dominacije?
Osvrt na istoriju Avganistana, a naročito borbu tamošnjeg naroda protiv stranih zavojevača u prošlosti, najbolje nam otkriva uzroke neuspeha američke vojne misije u toj zemlji. Naime, Avganistan je, zbog svog geostrateškog položaja, neretko bio na meti osvajača. Tokom XIX veka Velika Britanija je u dva navrata preduzimala vojne ekspedicije sa ciljem da ovlada Avganistanom. Bilo je to vreme kada su se u Srednjoj Aziji sudarali interesi dve moćne imperije, britanske i ruske, dok je Avganistan predstavljao plen u tom njihovom obračunu poznatom kao „Velika igra”. Prodor Rusije prema južnim morima, a u ovom slučaju u Srednju Aziju, plašio je zvanični London. Zato su u ovladavanju Avganistanom Britanci videli najbolju šansu da blokiraju širenje ruskog uticaja na tom prostoru i zaštite Indiju, svoj najdragoceniji kolonijalni posed. Međutim, ta siromašna zemlja već tada se pokazala kao tvrd orah za višestruko vojno i ekonomski snažniju Veliku Britaniju. Nepristupačan planinski teren dominira većinom teritorijalnog prostranstva Avganistana i uvek je predstavljao opterećenje za osvajače, a najboljeg saveznika lokalnih boraca. Britanci su relativno lako uspevali da ovladaju malobrojnim gradovima, ali onda bi se suočili sa višegodišnjim upornim gerilskim otporom, za koji nisu imali adekvatan odgovor.
U XX stoleću, pored još jedne Britanske ekspedicije na Avganistan, poseban značaj imala je čuvena sovjetska invazija 1979. godine na tu državu. Naime, odluka zvanične Moskve da započne vojnu operaciju u Avganistanu doneta je kao posledica želje da se podrže komunističke strukture, koje su uspostavile, ali ne i učvrstile vlast u Kabulu. Sem toga, tadašnje komunističko rukovodstvo u Kremlju, predvođeno Leonidom Brežnjevim, videla je u invaziji na Avganistan priliku da kadruje unutar podeljene avganistanske komunističke partije. Tačnije, da u Kabulu na vlasti učvrsti sebi potpuno lojalne političke strukture. Invazija je započela krajem decembra 1978. godine. Zahvaljujući tehničkoj superiornosti sovjetska armija je veoma brzo i efikasno uspostavila kontrolu nad najvažnijim komunikacijama i gradovima u Avganistanu. Međutim, ponovo se ispostavilo da je to lakši deo posla. Ubrzo se crvena armija suočila sa ogorčenim i surovim otporom avganistanskih gerilskih snaga. Veliku logističku podršku avganistanskom pokretu otpora pružile su SAD. Stratezi u Vašingtonu u tom ratu videli su šansu da SSSR oslabe maksimalno iscrpljujući njihove vojne i ekonomske potencijale. Ključni saveznik SAD-a u borbi protiv SSSR-a u Avganistanu bio je Pakistan i njihova svemoćna obaveštajna služba ISI. Upravo je ISI kordinisao akcije sa CIA i operativno sprovodio američke planove na terenu. Prioritet za pakistanaske i američke obaveštajno-bezbednosne strukture predstavljalo je naoružavanje i finansiranje snaga otpora, ali i prikupljanje i obuka dobrovoljaca. Širom sveta, a naročito u muslimanskim zemljama, regrutovani su dobrovoljci za „sveti rat” protiv komunističkih nevernika u Avganistanu. Na taj način sukob u Avganistanu poprimio je verski karakter, a mudžahedini su postali okosnica boraca protiv sovjetskih snaga.
Nakon devet godina iscrpljujućeg rata maja 1988. godine sovjetska armija napustila je Avganistan. Rezultat invazije bio je poražavajući za Moskvu. Hiljade stradalih vojnika i ogromni materijalni i tehnički gubici nisu bili dovoljni da se mudžahedini poraze. SSSR je skoro sve vreme kontrolisao ključne gradove, dobio gotovo sve značajnije bitke, ali na kraju je ipak izgubio rat. Jednostavno rečeno, slomiti gerilski otpor Avganistanaca bilo je nemoguće. Tom konzervativnom društvu u kom odluke donose plemenske i verske vođe, komunističke reforme nisu bile prihvatljive, kao ni strana čizma na njihovoj teritoriji. Osim toga, Avganistanci su ratnički narod, koji je navikao na surovost i siromaštvo, tako da nisu bili spremni na kompromis ili popuštanje pred stranim zavojevačem već na upornu borbu do konačne pobede. Međutim, povlačenje sovjetske vojske nije doneo mir Avganistanu. Rat je nastavljen nesmanjenom žestinom, samo je ovaj put poprimio građanski karakter. Brojne mudžahedinske frakcije, bliske Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, SAD-u ili nekoj drugoj zemlji, povezivala je samo borba protiv spoljnjeg neprijatelja, odnosno SSSR-a. Čim je te opasnost nestala otpočela je nemilosrdna borba za vlast.
Pobedu su u tom građanskom ratu na kraju odneli talibani, grupa radikalnih islamista bliskih vojnim strukturama u Pakistanu. Talibani, u prevodu studenti ili učenici, zagovarali su uspostavu islamske vlasti bazirane na doslednom tumačenju šerijata. Pošto se radilo o relativno novoj, organizovanoj i snažnoj grupi, koja nije bila kompromitovana u krvavom građanskom ratu, dobili su široku podršku naroda. Talibani su 1996. godine zauzeli Kabul i uspostavili vlast u najvećem delu Avganistana. Zatim, na temelju strogog tumačenje šerijata sproveli su radikalan preobražaj društva. Ženama je zabranjen rad i školovanje, uveden je strog kodeks oblačenja, muškarcima je nošenje brade postalo obavezno, zabranjena je televizija i internet, a pravni i politički sistem usklađen je sa načelima radikalnog islama. Međutim, iako su novi vlastodršci u Kabulu vratili Avganistan praktično vek unazad, ipak su doneli i nešto što je tamošnjem društvu bilo prekopotrebno. A to je mir i kakvu takvu stabilnost.
Međutim, nakon 11. septembra 2021. godine i terorističkih udara na SAD, vlasti u Vašingtonu su odlučile da preduzmu vojnu invaziju na Avganistan. Za napad na SAD, optužena je Al Kaida, a talibani su označeni kao oni koji su im pružaju utočište i koji su odbijaju da njihovog vođu Osamu bin Ladena izruče Vašingtonu. Samim tim, zemlja koju nimalo slučajno nazivaju „Grobnicom imperija“, ponovo se suočila sa napadom moćnog spoljnog neprijatelja. I kao i svaki put ranije, scenario se ponovio. Američkoj vojsci je trebalo oko dva meseca da ovlada glavnim gradom, najvećim urbanim centrima i ključnim komunikacijama, dok su se talibani povukli u planine i otpočeli gerilski rat. Vođa Talibana mula Muhamed Omar nastavio je da vodi otpor iz zemlje, dok se veliki broj talibanskih lidera sklonio u Pakistan gde su nastavili da deluju pod zaštitom ISI-a. Najistaknutiji među talibanima u Pakistanu bio je najbliži saradnik mule Omara Abdul Gani Baradar. Čak se pretpostavlja da je on, uz svesrdnu podršku ISI-a, suštinski vodio talibanski otpor, a ne u planinama izolovani mula Omar. Ipak, nakon smrti mule Omara 2013. godine na mesto vođe talibana izabran je Aktar Mansur, a ne mula Baradar. Naime, mula Baradar se u to vreme nalazio u Pakistanskom zatvoru gde je proveo gotovo osam godina. Ni danas nije potpuno razjašnjeno zašto je te 2010. godine Baradar uhapšen od strane pakistanskih snaga bezbednosti. Pretpostavlja se da je razlog to što je na svoju ruku pregovarao sa Hamidom Karzaijem, predsednikom Avganistana koji je na čelo zemlje došao voljom američkog okupatora. Očigledno da je mula Baradar želeo primirje sa novim vlastima u Kabulu. Nadao se da će na taj način talibanski pokret dobiti predah i mogućnost da se oslobodi potpune zavisnosti od ISI-a, koja je smetala Baradaru. Međutim, za Pakistance, to i suviše autonomno delovanje njihovih štićenika nije bilo prihvatljivo. Samim tim, mula Baradar našao se u zatvoru.
Aktar Mansur nije dugo ostao na čelu talibanskog pokreta, ubijen je u napadu dronom američkih snaga bezbednosti 2016. godine. Nasledio ga je sadašnji lider talibana, ali i Avganistana, Hibatulah Akundžada. Za razliku od svojih prethodnika mula Akundžada nije bio istaknuti vojni komadanat. Šta više, važio je za verskog poglavara čiji ugled nije sporan i kod koga su po savete dolazili predstavnici različitih i međusobno suprotstavljenih talibanskih struja. U to vreme, kao i danas najuticajniji komandanti bili su Jakub Omar, sin mule Omara i Siradžudin Hakani vođa moćne Hakani mreže. Rivalitet između pomenutog dvojca bio je toliko jak da je pretio da razbije jedinstvo pokreta. Samim tim, izbor mule Akundžade za novog lidera talibana ispostavio se kao neophodan kompromis, zarad očuvanja jedinstva talibanskog pokreta. Međutim, pored očuvanja jedinstva, presudnu ulogu u pobedi talibana nad nadmoćnim snagama SAD-a, odigrala je pakistanska obaveštajna služba (ISI). Upravo je ISI bio taj koji je sve vreme američke okupacije štitio, finansirao i naoružavao talibane, omogućavajući im da prežive i najveće udare američkih oružanih snaga. Očigledno je Pakistan pod snažnim pritiskom SAD prihvatio da podrži njihovu vojnu intervenciju u Avganistanu, ali ne i da se odrekne talibanskog pokreta u čijem stvaranju su sami učestvovali. Takođe, nikako ne treba zanemariti ni finansijsku podršku NR Kine talibanima. Naime, zvanični Peking svakako nije želeo da SAD trajno ostane u zemlji kroz koju prolazi jedan krak strateškog kineskog projekta poznatog kao Novi put svile. I na kraju, kada govorimo o razlozima uspeha talibana, uvek moramo istaći i izuzetnu prilagodljivost tog pokreta novonastalim okolnostima. Talibani su uprkos dvadesetogodišnjem delovanju u ilegali uspeli da očuvaju ne samo svoje borbene potencijale, već i poreski sistem, školstvo, institucije odlučivanja. Praktično, nastavili su da funkcionišu kao paralelna država, što im je olakšalo povratak na vlast.
Pošto za dve decenije boravka u Avganistanu SAD nisu uspele da unište talibane, povlačenje je postalo neminovnost. Avganistan je postao „rupa bez dna” u kojoj nestaju stotine milijardi dolara, brojna vojna tehnika i hiljade života američkih vojnika. Vašington je, samim tim, tražio najbezbolniji način na koji bi napustio Avganistan, a očuvao minimum dostojanstva i svojih interesa u toj zemlji. Zato su izvršili pritisak na vlasti u Pakistanu da puste mulu Baradara, za koga su očekivali da bi mogao biti čovek kompromisa. Odnosno, nadali su se da bi taj istaknuti talibanski vođa mogao uticati na ostatak pokreta da se postigne neka vrsta dogovora sa proameričkom vladom u Kabulu. Tačnije, Amerikanci su planirali da talibane uključe u vladu avganistanskog predsednika Ašrafa Ganija. Na taj način, preko Ganija, SAD bi očuvale kakav takav uticaj u novoj političkoj arhitekturi Avganistana. Međutim, mula Baradar je očigledno bio izuzetno svestan svih okolnosti u kojima se on lično ali i talibanski pokret nalaze. Iako je kancelarija za pregovore koju je vodio Baradar bila u Dohi, daleko od dešavanja u Avganistanu, iskusni taliban nije dozvolio da bude izmanipulisan. Znao je da se Amerikanci povlače iz njegove zemlje i da je taj proces nepovratan. Takođe, talibani su bili ti koji napreduju na terenu i koje proamerička vlada u Kabulu ne može zaustaviti. Zato je mula Baradar namerno odugovlačio pregovore i odbijao svaki kompromis, znajući da vreme radi za njih. Pregovori talibana i proamerički orjentisanih avganistanskih vlasti bezuspešno su vođeni sve do 2021. godine kada su talibani, u spektakularnoj ofanzivi, zauzeli Kabul i ovladali najvećim delom zemlje. Bio je to trijumf koji je zaprepastio svetsku javnost, dok je traljavo organizovano povlačenje Amerikanaca celu situaciju učinilo još dramatičnijom i senzacijonalnijom.
Pošto „plan A” nije uspeo, odnosno talibani nisu prihvatili da dele vlast sa američkim pulenima u Kabulu, vašingtonskim stratezima je jedino ostalo da se uzdaju u „plan B”. Tačnije, da će, nakon dolaska talibana u Kabul, same prilike u Avganistanu biti takve da će pomoći ostvarenje njihovih nacionalnih interesa. Amerikanci su očekivali da će se talibani suočiti sa snažnim unutrašnjim otporom različitih plemenskih i političkih zajednica i da će tradicionano podeljeni Avganistan postati poprište nekog novog građanskog rata. Samim tim, tako nestabilna zemlja ne bi bila bezbedna za realizaciju Novog puta svile, ali bi postala idealno mesto za stvaranje novih radikalnih islamskih grupa, koje bi težile širenju uticaja u regionu. Taj izvoz islamskog ekstremizma u susedstvo, svakako bi pogodio interese najvećih američkih rivala u međunarodnoj geopolitičkoj areni, Kine i Rusije. Naime, zvanični Peking već ima dosta problema sa separatizmom Ujgura, manjinske muslimanske zajednice u pokrajni Sinđang. Kinezima, samim tim, nikako ne bi odgovaralo da Avganistan postane baza iz koje će Ujguri dobijati podršku za svoje delovanje. Isto tako, ni Rusima ne odgovara da islamski ekstremisti iz Avganistana destabilizuju vlasti u Tadžikistanu, Uzbekistanu, Kirgistanu, Kazahstanu i Turkmenistanu. Sve te bivše sovjetske republike, smatraju se delom ruske zone uticaja, a širenje islamskog ekstremizma tu realnost bi moglo dovesti u pitanje. Na nesreću stratega u Vašingtonu to se nije desilo. Tačnije, talibani su brzo i efikasno zagospodarili najvećim delom zemlje, sasekavši u startu svaku mogućnost za izbijanje opšteg građanskog rata i destabilizaciju zemlje. Takođe, ekonomski su se čvrsto povezali sa Kinom, što govori u prilog tome da neće dozvoliti da se sa njihove teritorije vrši destabilizacija te zemlje. Isto tako, ruska diplomatija se potrudila da uspostavi što bolje odnose sa talibanima. Zvanična Moskva ih je od starta tretirala kao ravnopravne partnere, jasno želeći da preduprede svaki eventualni sukob sa novim vlastima u Kabulu.
Međutim, iako su SAD doživele vojnički poraz u Avganistanu, odnosno, nisu uspeli da unište talibane i uspostave sebi lojalnu vlast u Kabulu, suštinski to nije uticalo na njihovu globalnu moć i status dominantne sile. Naime, SAD su se planski povukle iz te zemlje duboko svesne da svoje kapacitete mogu mnogo bolje iskoristiti na nekom drugom mestu. Da je kojim slučajem izvlačenje američkih trupa izvršeno pod manje dramatičnim okolnostima, a ne na vrhuncu talibanske ofanzive, drugačija bi slika otišla u svet. Ovako, javnost se fokusirala na scene paničnog bežanja avganistanskih civila u pokušaju da se dokopaju američkih aviona na kabulskom aerodromu. Upravo te dramatične scene stvorile su u delu javnosti pogrešnu sliku o američkoj nemoći. Procene američkih stratega bile su da vojska avganistanske vlade može braniti Kabul koji mesec duže ili možda čak do kraja te 2021. godine. Da ta procena nije bila pogrešna, ne bi bilo ni tih slika panike i haosa na kabulskom aerodromu, a i percepcija američkog poraza ne bi izgledala toliko tragično.
U svakom slučaju, SAD su samo nekoliko meseci kasnije pokazale da njihova globalna moć nije čak ni uzdrmana povlačenjem iz Avganistana, već da su spremni da zadaju bolne udarce svojim rivalima. Najbolje je to osetila Rusija koju su SAD samo šest meseci kasnije uvukle u rat u Ukrajini sa ciljem da iscrpljuju njene ekonomske i vojne potencijale. Istovremeno, Amerikanci su tu okolnost iskoristili da disciplinuju i potpuno potčine saveznike. Do pre koju godinu ne samo da se postavljalo pitanje svrsishodnosti NATO-a, već je proglašavan „klinički mrtvim”. Danas, NATO je življi nego ikad od svog osnivanja. Najavljuje se dolazak stotina hiljada američkih vojnika na Stari kontinent. Mnoge evropske zemlje, poput Nemačke, naručile su oružje od američke vojne industrije u vrednosti od nekoliko stotina milijardi dolara. Slično je i sa energentima iz SAD, koji ubrzano zamenjuje ruski gas. Na taj način, energetski, vojno i ekonomski Evropa sve više postaje zavisna od SAD, pretvarajući se u običnu predstražu Vašingtona prema Rusiji.
IZVORI I LITERATURA
Mihailo Jovanović, Republika Avganistan. Rad: Beograd, 1976.
Miroslav Lazanski, Bin Laden protiv Amerike. Knjiga-komerc: Beograd, 2001.
Who are the Taliban? https://www.bbc.com/news/world-south-asia-11451718
https://www.rferl.org/a/the-rise-of-mullah-yaqoob-the-taliban-new-military-chief/30805362.html
Ostavi komentar