Autor: dr LJubiša Despotović
P. N. Savicki: Ruska geopolitika
Petra Nikolajeviča Savickog (1895–1968) možemo, bez preterivanja, istaći kao najznačajnijeg predstavnika ruske geopolitičke škole. Svoje geopolitičke radove formirao je pod uticajem ruskih slovenofila, Danilevskog i Leontjeva, a sa knezom N. S. Trubeckim vodio je, dvadesetih godina prošlog veka, evroazijski pokret. Savicki Rusiju doživljava, ne kao nacionalnu, nego kao civilizacijsku posebnost. Na zgražavanje ruskih nacionalista naišla je njegova teza da modernu rusku civilizaciju, pa i naciju, ne čini samo istočnoslovenski supstrat, već da je Rusija kao civilizacija sačinjena od slovensko-pravoslavne, ali i od nomadsko-tatarske kompopnente. Rusku civilizaciju takođe u bitnom određuje i njena geografska „središnjost”, kao dominatni geopolitički i prostorni činilac. Ta „središnjost” upavo čini po Savickom da se Rusija izdvoji kao posebna civilizacijska i kulturološka osobnost, jer Rusija nije ni Evropa, ali ni Azija. Ona je samostalni svet, samostalna i posebna duhovno-istorijska geopolitička realnost koju Savicki naziva „Evroazija”. Da bi bolje objasnio rusku geopolitičku posebnost, Savicki uvodi pojam mestorazvoja koji bi trebao da bude pojmovni ekvivalent Racelovog Raum ili Šmitovog Grossraum, kao jedinstvene celine koja nastaje dejstvom geografskih, etničkih, ekonomskih, političkih, kulturnih i istorijskih faktora. To je pojam koji u sebi treba snažno da označi organicistički, saborni i kulturološki karakter ruske intelektualne tradicije, koja je često insistirala na ruskoj samobitnosti. Pojam mestorazvoja je samo njegova geopolitička eksplikacija.
Rusku samobitnost i posebnost određuje takođe i politička i religijska vezanost za dominaciju jedne ideje, ili jednog idejnog, vrednosnog i religijsko-političkog korpusa. Ideokratija je pojam koji bi po Savickom najviše odgovarao toj ruskoj civilizacijskoj i geopolitičkoj posebnosti, koja nedvosmisleno stoji u opreci sa zapadnim demokratijama, a najviše nalikuje starim azijskim despotijama. „Ideokratija je termin koji objedinjuje sve oblike nedemokratske, neliberalne vladavine zanovane na nematerijalističkim i neutilitarističkim motivacijama. Pritom Savicki svesno izbegava da precizira taj pojam koji može biti oličen u teokratskoj sabornosti, narodnoj monarhiji, nacionalnoj diktaturi, pa i u partijskoj državi sovjetskog tipa”. Geopolitičkim rečnikom kazano, More je demokratija liberalnog tipa, poredak trgovine i pragmatizma, a Kopno je ideokratija, hijerahijski poredak i vladavina zanovana na dominaciji versko-političkog ideala. Tako je Savicki, poput V. Zombarta, sve socijalne, ekonomske i kulturološke razlike sveo na dva tipa, označivši ih pojmovima heroja i trgovaca, čiji su antagonistički interesi nepomirljivo fiksirani i u domenu njihovih geopolitičkih realnosti. A Savicki nam se pokazao kao direktna geopolitička antiteza „talasokratskih” geopolitičara, poput Makindera, Mehena, Spajkmena i drugih, dok je njegova geopolitička teorija u dobroj meri korespondirala sa nemačkim sociološkim, organicističkim geopolitičarima poput Haushofera i Šmita.
Savremeni civilizacijski tokovi, doveli su do krupnih geopolitičkih promena: raspadanje bipolarnog međunarodnog poretka, potpuna dominacija SAD, snažni procesi globalizacije, nametanje ideje novog svetskog poretka, procesi desuverenizacije srednjih i malih država, grubi vojni intervencionizam, brutalna, ekonomska eksploatacija i sl. Navedeni procesi nisu bili stihijski, već u velikoj meri planirani geopolitički ciljevi, koji su imali svoje snažno utemeljenje u prethodno navedenim geopolitičkim teorijama i učenjima. U tom smislu ni savremeni civilizacijski tokovi, kao i oni procesi koji tek slede, u velikoj meri će biti posledica sadašnjih geopolitičkih interesa i planova.
Savremeni atlantizam
Savremeni atlantizam predstavlja novi geopolitički izraz, tzv. starih geopolitičkih shvatanja prilagođenih savremenim potrebama i interesima velikih geopolitičkih igrača. Mejnig, Kirk, Koen, Grej, Kisindžer i dr. samo su nekolicina od novih geopolitičara koji su osmišljavali i planirali nove geopolitičke strategije. Sam kraj dvadesetog veka, dovodi do globalne dominacije atlatističke geopolitičke strategije, koja je premrežila gotovo čitavu planetu, potčinjavajući je svojim geopolitičkim interesima. Pritom nastojeći da sve ratne sukobe izmesti iz svog glavnog teritorijalnog prostora, smeštajući ih u prostore evroazijske zone. Uprkos sveopštoj dominaciji atlantizma, u okvirima ove geopolitičke škole počinje da se javlja jedan trezveniji i pomalo pesimističan pristup oličen u radovima i geopolitičkim stavovima Semjuela Hantingtona. Hantington potpuno suprotno nekritičkom globalističkom optimizmu jednog Frensisa Fukujame i njegovog učenja o kraju istorije, pod predominacijom liberalne hegemonije, predviđa moguću obnovu geopolitičkih saveza evroazijskih država, koje bi u perspektivi mogle da ugroze ne samo poziciju planetarne dominacije atlantizma, već i njegove interese u sopstvenom geopolitičkom dvorištu. Hantington upozorava da je geopolitička dominacija atlantizma prividna i kratkog daha, Ispod tog privida planetarne dominacije, polako se konstituišu geopolitičke alternative evroazijstva, koje strateška pobeda atlantizma nije civilizacijski uzdrmala, već samo još više učvrstila u stavu o neprijateljstvu sopstvenih i atlantističkih geopolitičkih i civilizacijskih interesa.
Zapadna idelogija oličena u liberalno-demokratskim idejama i modelima nije prihvatljiva alternativa starim civilizacijskim i ideokratskim shvatanjima evroazijskih država. Čak i kod onih zemalja koji su trenutni saveznici atlantizma, kakav je Pakistan, Kuvajt ili Saudijska Arabija na primer, nije došlo, niti će ikada doći do sistemskog idejno-ideološkog približavanja zapadnih političkih vrednosti i evroazijskih ideokratskih pogleda na državu i narod. Kratko rečeno, demokratija nije niti će ikada stanovati u tom civilizacijskom krugu i pripadati korpusu političko-religijskih učenja. To će po Hantingtonovim predviđanjima dovesti do još dubljih geopolitičkih podela i sukobljavanja atlantizma i evroazijstva. On predviđa konstituisanje još nekoliko tzv. civilizacija čiji će interesi potencijalno biti suprotstavljani zapadnim. To su pored atlantističke civilizacije, slovensko-pravoslavna, konfučijanska, japanska, islamska, hinduistička, latinoamerička i afrička. Svakako, te potencijalne civilizacije ni izdaleka nisu istovetne, ali sve one su jedinstvene po tome što će vektor njihovog razvoja i oblikovanja biti usmeren suprotno od trajektorije atlantizma i civilizacije Zapada. Hantington smatra da je to praktično neminovno i da već sada, bez obzira na euforiju mondijalističkih krugova treba za osnovu uzeti realističku formulu – THE WEST AND THE REST (Zapad i svi ostali). Tako Hantington u duhu najboljih učenja geopolitičke tradicije, akcenat stavlja na tzv. kulturno-civilizacijske razlike koje stoje u dubini svih dosadašnjih, ali i budućih sukoba civilizacija i država, koji vremenom ne samo da neće, kako su mnogi lakomisleno verovali, biti prevaziđene pod dominacijom liberalne hegemonije, već će se produbljivati i biti osnov i uzrok budućih geopolitičkih sučeljavanja i sukoba. Logično je onda što Hantington kao perspektivno najveće protivnike Zapada, vidi Kinu i islamske zemlje, a pre svega Iran, Irak i Libiju. Međutim, njegov geopolitički kolega Pol Volfovic, najveću pretnju vidu u ponovnom podizanju Rusije u rang velike geopolitičke sile, prema kojoj treba napraviti veliki sanitarni kordon i tampon zone što veće širine, posebno od zemalja koje su nekada činile zonu sovjetskog političkog i vojnog uticaja. Trenutna i prividna pobeda atlantista tako po Hantingtonu, ni u kom slučaju ne uklanja pretnju Zapadu koja mu dolazi od sadašnjih i budućih geopolitičkih tvorevina koje će svojom snagom i interesima moći da uzvrate i poljuljaju sadašnje pozicije dominacije.
U geopolitičke pravce savremenog atlantizma spada i ona struja koja je svoje teorijsko uobličenje dobila u pojmu mondijalizma. Iako je ta ideja imala svoje značajne istorijske prethodnike, i seže dublje u istoriju srednjeg veka, pa i dalje, u ona učenja koja su nosila misao ujedinjena sveta pod dominacijom jedne ideje, (a ta ideja je često imala svoje značajne istorijske, religijske, političke i ideološke varijacije) i hilijastičkih ideala o trajnom miru i jedinstvenom svetkom poretku. Savremeni izdanci mondijalizma fokusirali su se pre svega na onaj segment svetske vladavine koja će u svojoj osnovi imati zapadni atlantistički korpus ideja i vrednosti. U tom cilju osnivane su i razne institucije i organizacije koje su imale kako javni, tako i polutajni ili potpuno tajni karakter. Jedna od takvih je i Savet za međunarodne odnose „Counsil on Foreign relations”, osnovan 1921. godine, čije je osnivač jedan od navećih američkih bankara Morgan sa ciljem razrade američke strategije o planetarnoj realizaciji ideje svetske vlade. Druga takva institucija, koja je imala širi okvir okupljanja, (ne samo američkih lobista) bila je Bilderberški klub (Bilderberška grupa) osnovan 1954. godine, koja je uključivala pored finansijskih struktura i analitičare, političare, intelektualce i sl. Zatim, postoji i treća, najmoćnija mondijalistička struktura, koja je nastala 1973. godine kod nas poznata pod nazivom Trilaterala (Trilateral), sa sedištem u Americi, Evropi i Japanu. „Komisija je nazvana trostrana iz temeljnih geopolitičkih razloga. Ona je trebalo da pod okriljem atlantizma i SAD objedini tri velika prostora vodeća u tehničkom razvoju i tržišnoj privredi. Američki prostor koji uključuje Severnu i Južnu Ameriku, evropski prostor, tihookeanaski prostor pod kontrolom Japana”. Važniji geopolitički mislioci mondijalističkog kruga su Zbignjev Bžežinski, Henri Kisindžer i DŽordž Bol. NJihova glavna ideja svodila se na projekat prelaska na jedinstven svetski sistem pod strateškom prevlašću Zapada, koji je tobožnji nosilac „progresivnih”, „humanističkih” i „demokratskih” ideja i vrednosti, koje su po njihovom samorazumevanju bile dovoljno privlačne i poželjne da opravdaju ovu težnju za planetarnim nametanjem. Idejna baza neomondijalizma svakako je teorijski rad i delo Frensisa Fukujame, koji je pokušao da opravda ovu planetarnu aspiraciju na hegemoniju atlantizma, učenjem kojim je dosadašnji svet video kao posledicu delovanja slepih i stihijskih sila istorije, koje treba da smeni jedan racionalistički i razumski pristup koji, po Fukujami, sa sobom nosi liberalna paradigma. Tako su tržišna privreda, demokratija i tehnička modernizacija, shvaćeni kao najbolji reprezenti zapadnog liberalizma, a kao takvi i najpoželjniji i najlogičniji izbor za čitav svet koji treba da se prepusti tom progresivnom i racionalnom diskursu. Evropski pandan Fukujami je Žak Atali, dugogodišnji direktor Evropske banke za rekonsturkciju i razvoj. Najavljujući „eru novca”, Atali smatra da će geoekonomija prevladati sve geopolitičke razlike. U pomalo judeo-kabalističkom duhu mesijanski najavljuje dominaciju vrednosti koje imaju svoj materijalno-brojčani izraz, dok će visoka informatička i tehnološka potka učiniti svet jednistvenim i unificiranim. Jedan pravac ovog geoekonomizma Žaka Atalija razvijao je i popularizovao u svojim radovima i Fernan Brodel nastojeći da joj da dublje istorijsko utemeljenje. „Geoekonomija je posebna verzija mondijalističke geopolitike koja ne razmatra prioritetno geografske, kulturne, ideološke, etničke, verske, i druge činioce koji predstavljaju suštinu geopolitičkog prilaza u užem smislu reči, nego čisto ekonomsku realnost u njenom odnosu prema prostoru. Za geoekonomiju uopšte nije važno koji narod živi na određenoj teritoriji, kakva mu je istorija, kulturna tradicija i slično. Sve se svodi na to gde se nalaze centri svetskih berzi, rudna bogatsva, informacioni centri, krupni industrijski kapaciteti. Geoekonomija pristupa političkoj realnosti kao da Svetska vlada i jedinstvena planetarna država već postoje”.
Jedna od koncepcija neomondijalizma je i učenje Karla Santoroa direktora Instituta za međunarodna politička istraživanja iz Milana. Santoro smatra da se međunarodna politika polako transformiše iz bipolarnog u višepolarni svet i da je pred nama period teško kontrolisanih civilizacijskih katastrofa. Pretpostavljeni scenario po Santorou bi počeo tako što bi se nastavio sa daljim slabljenjem međunarodnih institucija, jačanjem nacionalističkih i fundamentalističkih ideja, dezintegracijom tradicionalističkih blokova, početak ratova niskog i srednjeg intezniteta, nastanak novih geopolitičkih tvorevina nestabilnog karaktera, uvođenje sveta u opšti haos i nesigurnost, koja bi naterala glavne geopolitičke igrače na obnavljanje značaja međunarodnih institucija, što bi za posledicu trebalo da ima stvaranje planetarne države pod okriljem Svetske vlade.
I na ovom kratkom pregledu savremenih geopolitičkih učenja, osobito onih bliskih atlantističkom viđenju stvari, moguće je zapaziti da se savremeni svet posmatra kao poligon gde se isprobavaju novi geopolitički scenariji i planovi. Počevši od onih pesimističkih, Semjuela Hantingtona o sukobu civilizacija, do onih optimističkih koji poput Frensisa Fukujame svet vide kao globalno jedinstveni poredak uređen pod dominacijom zapadne liberalne političke vlade. Uprkos svim neutemeljenim optimističkim predviđanjima, geopolitika nas svakako može poučiti o jednom: svet je sazdan od razlika, i te razlike nije moguće, a ni poželjno nivelisati, ma kako bili „progresivni i humani” projekti za tako nešto. Istorija nas uči da se iza takvih planova i projekata kriju neki konkretni, ali uvek parcijalni interesi moći, koji se ne mogu opravdati ni zamaskirati nikakvim pričama o demokratiji, ljudskim pravima i slobodnom tržištu. Svet je rođen u razlikama i takav treba i da ostane. Različite ideje, ma kako nam se one činile stranim ili neprihvatljivim, imaju pravo na svoju egzistenciju. Da nije tako, ne bi opstajale vekovima i milenijumima i činile egzistencijalnu osnovu čitavih naroda, nacija, država, konfesija, vera i civilizacija. Poštujući te razlike svet može da živi u miru, u suprotnom kao i do sada, on neće biti ništa drugo do poprište prljavih ratova i sukoba, a geopolitika će i dalje ostati pre svega neizbežno ideološko sredstvo moćnih u pokušaju da opravdaju svoje imperijalne težnje i postupke. Ratna kampanja u Ukrajini to najbolje potvrđuje.
GLOBALIZACIJSKI KONTEKST GEOPOLITIKE
Aktuelni tokovi globalizacije postali su mnogo prozirniji od onog trenutka kada je srušena bipolarna slika sveta, i kada se na svetskoistorijskoj pozornici pojavila samo jedna globalna supersila, koja je uz veliku pompu obznanila pravo na vlastitu planetarnu invaziju. Sve sociološko-filozofske definicije globalizacije od tada su se mogle svesti samo na jednu suštinsku odrednicu da su SAD zahvaljujući poziciji imperijalne sile, globalizacijske procese stavile u funkciju svojih dugoročnih i kratkoročnih geopolitičkih interesa, a sam pojam globalizma u tom kontekstu ne predstavlja ništa suštinski drugo do jednu obuhvatnu ideologiju potčinjavanja sveta. U tom kontekstu i liberalna hegemonija pokazaće ne samo svoje skrivene planove, nego i svoje skrivene mane, pa će se njena ukupna ideološka matrica i uloga pokazati kao antinomična, i kao svaka roba pod greškom, pre ili kasnije, postati nefunkcionalna. Namera nekih autora sa zapada da trijumfalno proglase kraj istorije, pokazaće se pre svega kao kraj jedne iluzije i neiskrene misije negativno-utopijskih razmera koja je imala pretenziju da preoblikuje svet po meri jedne ideologije. I kao što ćemo videti pouke iz tog planetarnog posrnuća liberalizma ne samo da nisu bile otrežnjujuće za ostatak sveta označenog kao meta, već ni za jastrebove novog svetskog poretka koji bi ponovo da preuređuju globalnu zajednicu po meri sopstvenih interesa i vizija. Kao jedina supersila, SAD su sada manje spremne no ikad ranije da dozvole Ujedinjenim nacijama da se mešaju u unilateralno odlučivanje Vašingtona. Štaviše, i samo ustrojstvo Ujedinjenih nacija kao organizacije suverenih država postalo je bez značaja u novom svetskom poretku u kome nacionalne države – postaju predodređene za gubitak svog suvereniteta u ključnim tačkama. Prvo i najvažnije, ne sme se dozvoliti da nacionalni suverenitet bilo gde u svetu sprečava privatizaciju ekonomskog bogatstva i procesa odlučivanja, što čini suštinu globalizacije. U pokušaju da opravda i politički zamaskira diskriminatorsku politiku razvijenih prema zemljama poluperiferije i periferije, Samjuel Hantington svoju argumentaciju vešto preusmerava sa ekonomskih i društvenih problema i prebacuje na teren tzv. političke institucionalizacije. On tvrdi da razlike između bogatih i siromašnih nisu sadržane u nivou bogatstva i kvaliteta obrazovnih i zdravstvenih standarda u nivou dostupnosti kulturnih i uslužnih potreba, razvijenosti mreža socijalne komunikativnosti i ukupnih civilnih kapaciteta zajednice. Hantington, bez imalo zazora, glavnu krivicu za siromaštvo i modernizacijsku insuficijenciju tragičnih zajednica locira u sferu deficita političke institucionalizacije istih. U delu Political Order and Changing Societies, on tvrdi da je nivo političke institucionalizacije zaostajao za nivoom ukupnog društvenog i ekonomskog razvoja tih zemalja. Pod pojmom, za nas sporne, političke institucionalizacije Hantington podrazumeva nedostatak uspešne autoritativne i legitimne vladavine.
Umesto istinske modernizacije, koja podrazumeva ukupan društveni razvoj po svim segmentima društvenog sistema (ekonomska, obrazovna, zdravstvena, kulturna, politička dimenzija) Hantington nam sugeriše jednu redukovanu, i po svojoj suštini, problematičnu poruku da je za ukupan uspešan razvoj periferije prevashodno važan jedino aspekt njene političke institucionalizacije. Ovakav stav smatramo u moralnom smislu licemernim, a posebno je problematično što nam ovakav pristup sugeriše da je za uspešan modernizacijski razvoj gotovo nebitan civilni i demokratski kapacitet zajednice, već pre svega jedino nivo njene političke institucionalizacije. Ono što je, po našem mišljenju, samo jedan od aspekata rešenja problema istinske modernizacije i demokratizacije zemalja svakovrsne oskudice, Hantington ističe kao jedini i najvažniji. Takođe, i Šeri Berman konstatuje da je ovakav tip analize u većem delu suprotstavljen literaturi o razvoju.
Posebno problematično postaje pitanje određenja nivoa poželjne političke institucionalizacije koja se fokusira u polje autoritativne i legitimne vladavine. Gotovo sva društva koja su danas zahvaćena tranzicijom, a u prošlosti procesima nedovršene modernizacije, bila su opterećena, a i danas je to slučaj, viškom autoritarnosti koja je i bila jedna od najvećih smetnji izgradnji kapaciteta civilnog i demokratskog društva. Takođe, ni sa problemom legitimnosti vlasti ništa bolje se nije stajalo. U većini slučajeva takva društva autoritarne matrice vlasti pribavljala su nekakav oblik funkcionalne legitimnosti za tu zajednicu, bez obzira da li je ta legitimacija bila cezarističkog ili tribalističkog tipa. Nisu zemljama poluperiferije za uspešan razvoj nedostajale samo autoritativne i legitimne vlade koje bi navodno uspešno rešavale probleme modernizacije, (jer je po Hantingtonu „kapacitet stvaranja političkih institucija, kapacitet za stvaranje javnog interesa”), već ukupna promena društvene strukture koja bi vodila strukturi modernih društava, a nju nije bilo moguće postići bez razvoja civilnih i demokratskih kapaciteta zajednice, kao i ukupne promene tipa političke kulture, koja je morala postati demokratska nasuprot autoritarnoj. Baš tu i leži pravi paradoks modernosti. Nije moguće postati moderan (ekonomski razvijeno i demokratsko društvo) ako nedirnuta ostane zatečena predmoderna struktura, a pogotovo to nije moguće ako se u procesima modernizacije fokusira samo polje političkih institucija, kako nam to sugeriše S. Hantington. Gotovo neverovatno zvuči sledeći njegov stav, modernizacija , ukratko, ne znači nužno pozapadnjačenje. Nezapadna društva mogu da se modernizuju, i modernizuju se, a da ne napuštaju svoje sopstvene kulture i ne usvajaju masovno zapadne vrednosti, institucije i praksu. Nije nam jasno kako je zaista moguće promeniti se (modernizovati se), a u suštini ostati isti. Šta je modernizacija ako ne promena strukture društva, njegove političke kulture, vrednosti, stavova i političke prakse, uključujući i promenu političkih institucija o kojima govori S. Hantington.
Literatura:
1. Despotović, LJ. (2012). Srpska politička moderna, Kairos, Sremski Karlovci.
2. Despotović, LJ., Glišin, V. (2021). Savremeni međunarodni odnosi i geopolitka, Kairos, Sremski Karlovci.
3. Dugin, A. (1997). Osnovi geopolitike 1 i 2 , Ekopres, Zrenjanin.
Ostavi komentar