Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Najbolja vina, virtuozni plesovi, kosmički polifoni glasovi, zagonetne i nedovoljno istražene žene, retko bogata istorija i možda najlepši evropski predeli, sasvim su dovoljan razlog da uskoro posetite Gruziju. Molim Vas, požurite jer „istorija se ne ponavlja, ali se često rimujeˮ.
Upoznajemo zemlju fantastične lepote, najskriveniju evropsku tajnu, državu koja je zakonom o simbolima izjednačila fašizam i komunizam. Pričamo o zemlji, u kojoj, u jednom danu možete videti plaže i skijališta, Muzej sovjetske okupacije i Staljinovu rodnu kuću, u kojoj možete posetiti mnogo toga nedovoljno poznatog, ali ne i krajnje sumnjive biološke laboratorije.
Otkrivamo, zašto Gruzija nije uvela sankcije Rusiji i da li će uzdržavanje od sankcija, biti dovoljan zalog, da uskoro ne dođe do formalnog pripajanja, za Ruse već nezavisne Abhazije i Južne Osetije Ruskoj federaciji.
Pričamo o Gruziji, a mislimo i na Ukrajinu i na nas.
Vreme je za sedamdesetu Zelenu debatu, za novu sesiju serijala „Dosijeˮ.
***
Gruzija je kavkaska zemlja, koja zbog svog položaja ima veliki strateški značaj za prolazak alternativnog naftovoda, kojim bi se zaobišla Rusija u transportu kaspijske nafte ka Evropi. Stoga je već decenijama prostor sučeljavanja i sukobljavanja interesa Rusije i Atlantske imperije, kako sam slobodan da nazovem zemlje, koje pod plaštom NATO pakta sprovode svoje imperijalne spoljnopolitičke ciljeve.
Ali da počnemo priču od početka. Tačnije od istorijskih podsećanja. Tim pre jer je ovde teško razumeti kompleksnost rusko-gruzijskih odnosa bez poznavanja osnovnih istorijskih događaja.
MONGOLI DOLAZE
Kolhida i Iberija su bila nezavisna i moćna kraljevstva na tlu današnje Gruzije, koja su primila hrišćanstvo u četvrtom veku, svrstavajući Gruzine među najstarije hrišćanske narode. To se vezuje za 327. godinu kada je kralj Mirian Treći postao prvi hrišćanski kralj Iberije.
Veliki uspon, gruzijska država doživljava tokom 11. i 12. veka za vreme kralja Davida Graditelja i njegove unuke, kraljice Tamare. NJihovo doba pamti se kao zlatno doba Gruzije. Pamti se kao vreme duhovne i materijalne renesanse države i naroda. Tokom dvadesetogodišnje vladavine, koja se smatra najuspešnijom u gruzijskoj istoriji, Tamara je ovenčana titulom kralj kraljeva (mepe mepeta), a proširila je granice na delove Azerbejdžana, Jermenije, Irana i Turske, a onda su došli Mongoli.
RUSI DOLAZE
Godine 1783. sklopljen je ugovor kojim istočno-gruzijske kraljevine postaju ruski protektorat, sa garantovanom teritorijom i autonomijom i produženjem vlasti dinastije Bagrationa. Međutim, tokom iranske invazije, Rusija anektira istočnu Gruziju, ukida dinastiju Bagrationa, kao i autokefalnost gruzinske pravoslavne crkve.
Tokom rusko-persijskog rata 1805. ruska vojska spašava Tbilisi od iranske okupacije, formalno ga priključujući svom carstvu, nakon Đulistanskog ugovora sa Persijom iz 1813. godine. Tada dolazi do aneksije zapadnog gruzijskog kraljevstva. Poslednji vladar, najduže evropske dinastije, Solomon Drugi umro je u izgnanstvu 1815.
U periodu 1803–1878. tokom ruskih ratova sa Osmanlijama, neke gruzijske teritorije su priključene Ruskom carstvu (Adžarija).
SOVJETI NADOLAZE
Usred građanskog rata u Rusiji, 26. maja 1918, organizuju se parlamentarni izbori i gruzijski parlament objavljuje deklaraciju o nezavisnosti.
Nakon gruzijsko-jermenskog rata iz 1918, do mira dolazi intervencijom Velike Britanije, koja stavlja Gruziju pod svoju zaštitu u naredne dve godine.
Godine 1921. Crvena armija osvaja Gruziju, što će i pored sukoba i kasnijih ustanaka dovesti do toga da se zemlja konstituiše kao sovjetska republika, najpre u okviru Zakavkaske Federativne Republike (Azerbejdžan, Jermenija i Gruzija), a potom, 1936. godine i kao samostalna Gruzijska SSR.
Za vreme Drugog svetskog rata, oko 700.000 Gruzijaca se borilo na strani Sovjeta. Od tog broja, polovina je poginula tokom borbi.
DRUŠTVO I PRIRODA
Gruzija je država u kavkaskom regionu Evroazije sa izlazom na Crno more u dužini obale od oko 315 km. Ukupna površina zemlje je 67.900 km2. Ocepljene regije, koje su van gruzijske kontrole, ukupne su površine od oko 12.500 km2 i to: Abhazija 8.600 km2 i Južna Osetija 3.900 km2.
Od 4,5 miliona stanovnika, više od 80% su Gruzini koji govore gruzinskim jezikom. Osetski (osetijski) se govori u Južnoj Osetiji; abhaski u Abhaziji. Preko 80% stanovnika su vernici Gruzinske apostolske autokefalne pravoslavne crkve. Najveći gradovi su: Tbilisi (1,2 mil), Kutsai (150.000) i lučki gradovi Batumi (150.000) i Poti (50.000).
Reljefom zemlje dominiraju planinski lanci Velikog Kavkaza (Šhara 5193 mnv) na severoistoku i Malog Kavkaza na jugu zemlje. Brda i planine pokrivaju oko 87% površine. Pod šumama je oko 44% površine, od čega 5% čine prašume. Niska i pretežno močvarna crnomorska obala duga je 315 km, od čega oko 200 km pripada Abhaziji, a 5 km Adžariji. Od nje se, ka unutrašnjosti zemlje, širi prostrana Kolhidska nizija.
Klima je zbog planinskog zaleđa veoma blaga. Na zapadu zemlje je gotovo suptropska sa dosta padavina (3000 mm) , dok je na istoku umerena i sušna (400 mm).
DOBA NEZAVISNOSTI
Uoči raspada Sovjetskog Saveza, 9. aprila 1991, Gruzija je proglasila nezavisnost, a već u maju je dobila prvog predsednika koji je srušen u državnom udaru krajem iste godine. Tada zemlja ulazi u krvav građanski rat koji je trajao do 1995. godine.
Paralelno traju sukobi u Abhaziji i Južnoj Osetiji, dojučerašnjim autonomnim sovjetskim oblastima. Gruzini bivaju proterani u velikom broju, što se dešava i sa Osetima, uz obostrane surove zločine. Gruzija od tada kontroliše tek manji deo tih oblasti.
Oseti(ni) su narod iranskog porekla, čiji su preci bili sarmatski Alani. Sami sebe nazivaju Ironi. Većinom su pravoslavni hrišćani.
Abhazi su starosedelački narod Kavkaza i spadaju u etnolingvističku skupinu severno-kavkaskih naroda. Narodi srodni Abhazima su Abazini, Kabardinci, Čerkezi i Adigejci.
REVOLUCIJA RUŽA
Revolucija ruža (Ružičasta revolucija) naziv je za događaje iz 2003. godine koji su doveli do smene tadašnjeg predsednika Eduarda Ševernadzea, ministra spoljnih poslova SSSR od 1985. do 1990. kada je podneo ostavku. Iako je uz rusku pomoć stao na čelo Gruzije, politika mu je bila otvoreno prozapadna. NJegov režim su često potresale korupcionaške afere, a nivo kriminala u zemlji je jasno stajao na putu ekonomskom razvitku zemlje koja je zavisila od stranih investicija.
Na univerzitetu u Tbilisiju 2000. godine formirana je studentska organizacija čiji je cilj bila borba protiv korupcije na državnim univerzitetima. Ova studentska grupa, početkom 2003. godine, uz pomoć i instrukcije ogranka američkog Liberti (Sloboda) instituta u Gruziji, postaje pokret KMARA (DOSTA!). Preko Liberti instituta i Soroševog fonda za otvoreno društvo, pripadnici KMARA se povezuju sa aktivistima OTPOR-a koji ih obučavaju i daju im uputstva. Ostalo znate iz vremena petooktobarskog prevrata u Srbiji: izbori – krađa – mirni protesti – nasilan ulazak u parlament – odsustvo reakcije vojno-policijskog aparata – vlast opoziciji.
OPERACIJA ČISTO POLJE
Godine 1994. Gruzija se pridružila NATO programu Partnerstvo za mir. U izjavi Severnoatlantskog veća od 7. decembra 2011. Gruzija je označena kao zemlja aspirantkinja, koja je još 2007. godine podnela zvaničan zahtev za prijem u NATO.
Po naređenju tadašnjeg predsednika Mihaila Sakašvilija 7. avgusta 2008, otpočela je operacija koja je imala za cilj zauzimanje teritorije Južne Osetije, nepriznate samoproglašene republike, koju su štitili ruski mirovnjaci. Narednog dana u napad kreće 12.000 gruzijskih vojnika, sa 75 tenkova T-72 i nekoliko desetina lakih oklopnih vozila.
Gruzija je za par godina modernizovala i profesionalizovala vojsku, uvećavši vojni budžet sa 16,9 (2002) na 990 miliona dolara (2008), integrišući pojedine vojne potencijale u NATO strukture.
Uoči operacije, održane su zajedničke gruzijsko-američke vežbe Momentalan odgovor 2008.
POVRATAK VELIKOG REFORMATORA
Mihail Sakašvili je dugo godina živeo u NJujorku, gde se školovao i radio. Godine 1995. vratio se u Tbilisi sa suprugom Holanđankom, koju su Gruzijci obožavali, nazivajući je holandskom ružom. Postao je predsednik na ponovljenim izborima, nakon Revolucije ruža, 2004, sa 96% glasova. Novi mandat je osvojio 2008, ali je karijeru završio begom iz zemlje, najpre u SAD.
Osvanuo je u Ukrajini, gde je od tadašnjeg predsednika Porošenka, dobio državljanstvo i funkciju guvernera Odese. Ubrzo će ući u sukob sa Porošenkom i ostati bez ukrajinskog državljanstva i funkcija. Zelenski mu je vratio državljanstvo i imenovao ga je za savetnika i Velikog reformatora.
Po povratku u Gruziju, u vreme lokalnih izbora, uhapšen je 2. januara 2021. godine po presudi iz 2018.
Na osetskoj strani bilo je svega oko 2.500 vojnika i manji broj mehanizovane tehnike, pa se pogrešno računalo na lak posao i na rusku suzdržanost u vreme vrhunca Olimpijskih igara u Pekingu.
Rusi su za sukob angažovali oko 15.000 vojnika sa ogromnim ljudskim i mehanizovanim rezervama 58. armije, stacionirane na Severnom Kavkazu, u čijem sastavu je bilo 100.000 vojnika i 621 tenk.
Za pet dana rata, Gruzijci su izgubili kompletne teritorije Abhazije i Južne Osetije, a dobili su ruske kontrolne punktove na svojoj teritoriji. Rusija je, sa još par država, priznala nezavisnost ocepljenih teritorija, pozivajući se na presedan Kosova.
Tokom ratnih operacija u Ukrajini i poziva ukrajinskog rukovodstva da se Gruzija uključi u rat, stiče se utisak da je Gruzija shvatila da joj je mesto po strani sukoba, zapravo jedino sigurno.
***
PREPORUKA:
Aka Morčiladze „PUT U KARABAHˮ
Ovaj kratak roman, seća me na dane kada smo bili mladi i željni istorijskih uzbuđenja.
Ključna poruka preporučenog romana glasi: IZLAZ JE U LIČNOJ REVOLUCIJI!
***
Pred nama su veliki izazovi i teške odluke. Gruzijsko iskustvo je za odgovorne ljude dragoceno iskustvo.
Budućnost je tako neizvesna da je često precenjena. Ništa se ne dešava bez prošlosti.
Učimo se čitanju znakova kraj istorijskog puta.
***
Ostavi komentar