Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Smeštena na morskom rtu između današnjih primorskih naselja Bara i Sutomora tokom više od dva stoleća nalazila se u srednjem veku opatija posvećena Bogorodici, poznata kao Ratac ili Bogorodica Ratačka. Pripadala je rimokatoličkom crkvenom redu benediktinaca.
Benediktinski red se veoma brzo tokom ranog srednjeg veka širio i u Dalmaciju, među Južne Slovene, a svoje tragove imao je i u srpskim primorskom zemljama srednjeg veka. Neka predanja vezuju manastire po Dalmaciji za doba vladavine vizantijskog cara Justinijana I (527-565) koji je bio savremenik osnivača benediktinskog reda (Svetog) Benedikta iz Nursije. Dalmacija i Hrvatska su tokom celog srednjeg veka bili prostor gde su benediktinci širili svoju delatnost, naravno, zajedno i sa drugim crkvenim redovima. Isto tako, benediktinci su veoma zaslužni i za širenje glagoljaštva.
Što se tiče preciznijih podataka o dolasku benediktinaca na područja naseljena Srbima, oni se mogu u izvorima (kako pisanim, tako i arheološkim, odnosno materijalnim) pratiti sigurnije od kraja IX veka. U tom periodu je, sudeći prema datovanju ostataka na lokalitetima, sagrađen nemali broj crkava na primorju, što je sigurno dalo zamaha i benediktincima da se nasele na obalama Jadrana. Dukljanski vladari, posebno kralj Mihailo i njegov sin Konstantin Bodin, izgleda da su imali blagonaklon stav prema benediktincima, te da se njihova delatnost širila Dukljom u vreme vladavine Vojislavljevića, a i sami vladari su bivali sahranjivani u crkvi Svetog Sergija i Vakha.
Počev od crkve Svetog Arhanđela Mihaila u Stonu (na Prevlaci) pa nadalje, u srpskim zemljama na primorju postojao je niz benediktinskih manastira. O njima su izvorni podaci različiti, o pojedinima se zna nešto više, dok neki izvori daju veoma skroman korpus informacija. Benediktinaca je bilo i u ključnim primorskim gradovi-ma Dubrovniku i Kotoru, ali i duž primorja, u Perastu i drugim gradovima, naseljima gde je bilo rimokatoličkog življa na obalama Jadrana.
Svakako najznačajnija benediktinska opatija u srednjovekovnim srpskim zemljama bila je Bogorodica Ratačka, odnosno Sveta Marija od Ratca. Na mestu ovog kasnijeg benediktinskoga samostana najpre se nalazila jednobrodna crkva podignuta verovatno u prvim decenijama XI veka. Ova crkva je u početku bila posvećena Svetom Arhanđelu Mihailu i moguće je da je graditelj crkve Svetog Luke u Kotoru imao navedenu crkvu kao uzor. Zanimljivo, da iako se u stručnim krugovima naziva redovno Bogorodica Ratačka ili Sveta Marija na Ratcu, izgleda da je ipak dugi niz godina ostala posvećena Svetom Arhanđelu Mihailu.
U drugoj polovini XII ili početkom XIII stoleća izgrađena je kapela sa kriptom i verovatno kosturnicom. Moguće da je ovo bila grobljanska crkva u manastirskom kompleksu. Postoji i kapela, romanička građevina nastala u drugoj polovini XII ili prvoj polovini XIII veka, na kojoj se ističe dobra zidarska tehnika. NJeni ostaci postoje i danas, kao i od one ranije crkve, što ovaj lokalitet čini veoma značajnim. Ovo mesto je, dakle, imalo ozbiljan kultni kontinuitet koji je trajao mnogo duže nego što o tome svedoče pisani izvori. Sasvim je moguće da je više od četiri stotine godina na ovom pitoresknom prostoru između Bara i Sutomora funkcionisao manastir kojim su rukovodili benediktinci.
Oko 1347. godine, sudeći prema sačuvanom natpisu, sagrađena je (i ostala nedovršena) naredna pravougaona bazilika. Sličnost sa Dečanima uputila je neke istraživače na zaključak da je u pitanju isti protomajstor, kako ove velike srpske pravoslavne svetinje, tako i crkve u Ratačkoj opatiji, međutim, direktnih dokaza za to nema. Činjenica je i da su ova dva hrama savremenici, ali da li je Kotoranin fra Vita gradio i Ratac, kao što je gradio Dečane, ostaje nepoznanica i u domenu je nagađanja. Međutim, zbog visoke klesarske tehnike, dvobojne obrade fasada (u belom i crvenom kamenu), kao i načinu konstruisanja zidova i pilastera neki arheolozi predlažu analogiju sa manastirom Visoki Dečani. Ako i protomajstor nije bio isti, možda su određeni međusobni uticaji i prožimanja bili prisutni. Postoje i ostaci kompleksa drugih zgrada uz samostan, poput biblioteke, trpezarije, kelija, posebnih odaja za iskušenike, ali i fortifikacionih zgrada, kula i puškarnica. Bilo je i radionica, kao i gostoprimnica i konak, a izvesno je samostan imao i cisternu za snabdevanje vodom. Ovakav kompleks zgrada čini opatiju na Ratcu jedinstvenom na tlu srednjovekovnih srpskih zemalja i najmonumentalniji je od svih benediktinskih manastirskih zdanja na primorju. Uistinu, malo je crkvenih redova koji su imali toliko značajan i grandiozan manastir kao što su benediktinci imali opatiju Svete Marije na Ratcu. Ovaj manastir je trebalo da bude najveća crkvena građevina u kompleksu, pa i bližoj okolini, uključujući i sedište nadbiskupije Bar. Građena je u romansko-gotskom stilu i bila je smeštena u južnom delu manastira.
Istorija manastira u narativnim izvorima je nešto drugačija. Ne postoji toliki broj povelja, hronika ili drugih pisanih izvora koji bi pobliže opisali najstariju istoriju manastira Bogorodice Ratačke, pa se zbog toga prošlost ove znamenite opatije može pratiti iz vremena vladavine kralja Uroša I (1243-1276) i potiče iz rimokatoličkih crkvenih arhiva. Prvi, dakle, pisani izvor koji svedoči o postojanju benediktinske opatije na Ratcu datira od 22. marta 1247. godine, u vreme spora barske i dubrovačke nadbiskupije. Naime, tog datuma se desio susret izaslanika dubrovačkog nadbiskupa koji su tražili od kaptola u Baru da se potčine jurisdikciji dijeceze u Dubrovniku. Radi se o starom sporu ova dva crkvena centra oko toga koji će imati primat na primorju i u srpskim zemljama, a koji je trajao decenijama. Te 1247. godine zasigurno opatija već postoji, te očigledno ima i određen ugled, jer su se baš tu sastali izaslanici dvojice nadbiskupa kako bi rešili ovaj veliki i ozbiljan problem koji je nagrizao rimokatoličku hijerarhiju među sukobljenim dijecezama na čitavom području Jadrana.
Jedan od najznačajnijih dokumenata za istoriju Bogorodice Ratačke jeste Povelja kralja Milutina (1282-1321) od 15. marta 1306. godine. Izdata je u Kotoru i njome srpski kralj potvrđuje posede koje je njegova majka kraljica Jelena darovala ovom benediktinskom samostanu na primorju. Ne treba smetnuti s uma da je upravo kraljica Jelena Anđeo (tzv. Anžujska), poreklom rimokatolkinja, pomagala benediktinske, ali i franjevačke manastire u primorju, boreći se i za osnivanje nove biskupije, te u okviru tih nastojanja vodila je prepiske i sa papstvom. U kontekstu tog delovanja bogato je podržavala i Ratac. U ovoj Milutinovoj povelji, odnosno potvrdi darovnice kraljice Jelene, po prvi put se vidi da je umesto Svetom Mihailu, opatija bila posvećena Svetoj Mariji, odnosno Bogorodici. Interesantno je da su pored rimokatoličkih prelata, kao svedoci ove povelje, navedeni i pravoslavni episkopi Zete i Huma, kao i djed Miroslav iz crkve bosanske uz nekoliko svetovnih velikodostojnika.
Papa je pet godina docnije, na molbu benediktinskog opata iz Ratca ove privilegije potvrdio, a možda i car Dušan 1351. godine. Tokom XIV i XV veka postoji niz dokumenata koji svedoče o raznolikim zaveštanjima građana u novcu ili drugim dragocenostima Bogorodici Ratačkoj. Zanimljivo je da se na čelu opatije jedno vreme nalazio Jovan iz Rambone, dakle, monah poreklom iz Italije, dok je 1391. godine papa postavio Bucija na čelo samostana na Ratcu, koji je bio cistercit, ali je papa pisao da se radi o posvećenom verniku i učenom čoveku. Zasigurno njegov zadatak bio je da učvrsti disciplinu među redovnicima benediktinske opatije, koja je očigledno popustila. U samo-stanu je postojala i čuvena ikona Presvete Bogorodice, koja je možda povezana sa pro-menom manastirskog titulara, te posvetom Bogorodici umesto Svetom Arhanđelu Mi-hailu. Ikona se spominje 1416. godine kada je jedna žena zaveštala određenu sumu novca da joj se služi misa za pokoj njene duše pred ovom čudotvornom ikonom. Sama ikona je 1443. godine, u vreme rata Mletačke Republike i bosanskog vlastelina Stefana Vukčića Kosače, bila u Baru, gde je sklonjena godinu dana ranije kako bi bila sačuvana od ratnog vihora.
Opatija je imala i hospicij, odnosno gostoprimnicu i konak, a još iz Milutinove povelje se saznaje da je samostan trebao biti i pribežište za stare, uboge i bolesne. Kao i drugde u srednjem veku i na Ratcu su monasi uz manastir osnovali i bolnicu, ali i mesto gde su svraćali putnici i drugi važni posetioci. Bilo je i veoma uglednih gostiju u ovom samostanu. Među njima je bio kefalija Vukša, mogući poslanik cara Uroša, koji je u Ratac svratio na putu ka Svetom Srđu na Bojani. Pomeniti Vukša je o svojoj poseti ostavio i jedan zapis koji je uklesan posle 1347. godine. Pored hospicija, postojao je i hospital u Bogorodici Ratačkoj, gde su se lečili bolesni monasi i siromašni hodočasnici.
Sledeći devizu Svetog Benedikta ora et labora redovnici Svete Marije Ratačke bavili su se proizvodnjom vina i ulja, budući da je celo područje oko samostana imalo maslinjake i livade. Prilikom arheoloških istraživanja u kompleksu samostana otkriveni su i ostaci jednog mlina, što dodatno svedoči o angažovanosti monaške zajednice u poljoprivrednoj delatnosti. Opatija je i u kasnijim decenijama bila izuzetno bogata, a njeni prihodi su se merili hiljadama zlatnih forinti. Seljaci koji su pripadali manastiru uzgajali su i stoku. Za istoriju ovog samostana zetska vlastela Balšići imala je posebnu ulogu. Naime, opat Pavle Ruđerov 1361. godine bio je izaslanik u Dubrovniku u ime Stracimira i Đurđa Balšića. Balša II je 1379. godine u ovom manastiru izdao povelju Dubrovčanima, a od 1396. do 1398. godine opatija je, izgleda, bila pod vlašću još jednog bosanskog vlastelina Sandalja Hranića. U njoj je Hranić ugostio Marina Gundulića, dubrovačkog izaslanika. Nakon ove kratke epizode, Balšići su ponovo imali odlučujući uticaj na istoriju ove opatije.
Mletački upliv i promena političke klime u srpskim primorskim zemljama krajem XIV i početkom XV veka donele su i neke nove tendencije za Bogorodicu Ratačku. Naime, 6. juna 1408. godine, za vreme pregovora o razgraničenju u Draču, Mleci su tražili od Balše III da im preda uglednu benediktinsku opatiju. Pregovori sa Jelenom Balšić i njenim sinom trajali su godinama, a od 1410. godine Venecija je zagospodarila opatijom u koju se tada sklonio proterani Đurađ Crnojević. Međutim, 1412. godine, svršetkom Prvog skadarskog rata ova opatija je postala deo države Balšića, zatim u kratkom periodu od 1421. do 1423. godine ponovo je u okvirima Mletačke Republike i njenih prekomorskih poseda.
Veoma brzo, već 1423. godine, opatija je promenila gospodara, ovog puta se našla u rukama despota Stefana Lazarevića, ali deo samostanskih poseda nalazio se pod mletačkom vlašću. Zanimljivo je, međutim, da su negde od tog perioda sve više domaći ljudi zauzimali položaj opata. Nakon Luke Grubačevića, prvog domaćeg čoveka na čelu opatije, rodom iz okoline samostana, polovinom veka na čelo Bogorodice Ratačke došao je Đorđe Pelinović. Rodom iz Novog Brda bio je istaknuti diplomata despota Đurđa Brankovića i Đorđa Kastriota Skenderbega. Izgleda da najmanje do 1426. godine posedi Ratačke opatije nisu bili okrunjivani, ali je opat Đorđe Pelinović vodio česte borbe za potvrdu privilegija i očuvanje poseda svog konventa. Nakon prvog pada despotovine 1439. godine čak je i smenjen sa mesta opata, a kao ambiciozan čovek težio je da postane i barski nadbiskup. U više navrata je vodio borbu za prava Ratačke opatije, njene posede, ali i za svoje lične interese. Poznat je spor sa Paštrovićima 1458. godine, kada je sačuvao neka sela koja su pripadala opatiji. U periodu od 1457. do 1460. godine išao je i u Veneciju, kako radi borbe za posede i prava svoje opatije, tako i kao Skenderbegov izaslanik. Bio je i njegov prokurator zadužen za podizanje provizije u Republici Svetog Marka. Morao je da balansira između Skenderbega i Venecijanaca u vreme kada su se njihovi odnosi zaoštravali. Godine 1463. bio je po poslednji put u Veneciji tim povodom, a nedugo zatim je i umro. Krajem XV i početkom XVI veka opati i komendatori su uglavnom bili domaći ljudi, ali česti mletačko-turski ratovi su značajno uticali na opadanje opatije. Ona se sama nalazila u Turskoj, a njeni posedi mahom na teritoriji pod Mlecima. Početkom novog veka opatija je zapustela, njeni su posedi pripadali pravoslavnim crkvama i manastirima, te je ona nakon više stotina godina i iščezla.
Izgleda da je manastir konačno i napušten posle jedne turske pljačke 1532. godine, a razoren je 1571. u vreme bitke kod Lepanta i velikih ratova sa Osmanskom carevinom. Vicko Zmajević, nadbiskup barski i primas Srbije iz druge polovine XVII i prve polovine XVIII veka, zapisao je da je manastir izgrađen 1473. godine, a da je uništen od zemljotresa, kao i da je zbog nepažnje rimokatoličkih sveštenika kapela uzurpirana od strane pravoslavnih, međutim vraćena je rimokatolicima zahvaljujući angažovanju biskupskog vizitatora. Tu se, kaže on, uz učešće čitave biskupije proslavljao praznik Tijelovo (praznik Tela Isusovog) sa dugom procesijom.
Mitropolit raško-prizrenski Melentije Spandonidis, inače Grk po zlu poznat u srpskom narodu ovog kraja, naredio je 1865. godine da se pravoslavni Spičani ne mešaju sa rimokatolicima pri ranijim zajedničkim bogosluženjima u manastiru Ratac, odnosno da se na ovom mestu ne drže više zajedničke službe Božije. Kako se navodi u nekim starijim zapisima prvo je na ovom mestu trebalo da bude služena pravoslavna liturgija, pa rimokatolička misa. Melentije je naveo i da je barski nadbiskup Karlo Poten uvredio pravoslavce na jednoj misi, tako da su zajednička bogosluženja prestala izgleda 1860. godine, a potom su i formalno zabranjena, kako navode pojedini autori. Tokom Drugog svetskog rata, Italijani su deo manastira pretvorili u svoj bunker, što je dovelo do dodatnog rušenja kompleksa, a nekadašnja ugledna opatija, samo u tragovima, danas priča povest o svom bogatstvu i značaju.
Ostavi komentar