Autor: Jovanka Simić, novinarka
Počevši od Svetog Save, preko Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, zlatni niz naših prosvetitelja nastavio je Avram Mrazović (Sombor, 1756–1826, Sombor) koji je 1778. godine osnovao i utemeljio „Normuˮ, somborsku školu za obrazovanje učitelja, prvu u Srba i Južnih Slovena. Na temeljima Mrazovićeve „Normeˮ, čiji je bio i upravitelj, stasao je današnji Pedagoški fakultet u Somboru.
Mrazovićevim putem prosvećivanja i kvalitetnog obrazovanja srpskih učitelja, nastavio je njegov sugrađanin, takođe Somborac rođenjem, Nikola Vukićević (1830–1910), koga je istorija ubeležila kao utemeljivača savremene srpske pedagogije.
U korenima Nikole Vukićevića isprepletene su dve ugledne somborske porodice. NJegovi preci sa očeve strane živeli su u Somboru od Velike seobe 1690. godine. Porodično predanje, koje je ostavio sam Nikola, otkriva da Vukićevići vode poreklo iz okoline Valjeva. Nikola je bio prvenac trgovca Georgija i njegove žene Perside. Deda po majci bio mu je Atanasije Zarić, sveštenik Srpske pravoslavne crkve, nastavnik u „Normiˮ i dugogodišnji Mrazovićev saradnik, što je bez sumnje, odredilo životni i profesionalni put Nikole Vukićevića.
Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu, prva dva razreda gimnazije učio je u Segedinu, treći i četvrti u Baji, a peti i šesti razred gimnazije pohađao je u Sremskim Karlovcima. U analima ove najstarije srpske gimnazije, osnovane 1792. godine, zabeleženo je da je Nikola bio najbolji đak svoje generacije. Rečit je i podatak da se 1845. godine, već kao petnaestogodišnjak „upisaoˮ među osnivače Srpske čitaonice u Somboru, najstarije u srpstvu posle one u Irigu.
Nakon svršene klasične gimnazije, posvetio se studijama filozofije u Pešti, ali su ga bolest kao i revolucija 1848. godine naterale da privremeno napusti studije, koje je ipak uspeo da privede kraju 1850. godine.
Na predlog prote Vasilija Kovačića, Vukićević je 1853. postavljen za profesora u Srpskoj učiteljskoj školi u Somboru (Preparandiji). Predavao je istoriju, aritmetiku, nemački jezik, kao i crkvenoslovenski i srpski jezik i stilistiku. Narednih pola veka proveo je u ovoj ustanovi, najpre kao nastavnik pedagoških predmeta, a od 1871. godine bio je i u svojstvu direktora.
Zahvaljujući svom širokom obrazovanju imao je mogućnosti da upozna dostignuća tadašnje evropske pedagogije, metodike, psihologije i logike. NJegov rad je postao još zapaženiji kada je dr Đorđe Natošević dospeo na čelo Školske uprave za Vojvodstvo Srpsko i Tamiški Banat. Vukićević, u naredne tri decenije, kao najbliži Natoševićev saradnik, svoj pedagoški rad usmerio je prvenstveno na preoblikovanje i unapređenje nastave u somborskoj Preparandiji.
Već od 1857/58. nastavne godine predavao je sve pedagoške predmete u Srpskoj učiteljskoj školi. Napravio je i korak dalje, te je 1858. godine u Somboru priredio šestonedeljni tečaj za 150 srpskih učitelja u Ugarskoj i Hrvatskoj.
Istovremeno, Vukićević je bio i upravitelj Srpske više devojačke škole i upravitelj svih somborskih osnovnih škola, a posle smrti Đorđa Natoševića preuzeo je i dužnost školskog referenta Karlovačke mitropolije. Mada nije bio školovani pedagog, on se kroz pedagošku praksu i samoobrazovanje razvio u vrsnog školskog nastavnika, organizatora i pedagoga – metodičara.
Kao profesor i rukovodilac Učiteljske škole, uspeo je da Preparandiju, obrazovni rasadnik učitelja, izdigne na nivo pedagoškog centra, nosioca razvitka pedagoške teorije i prakse. Brojni njegovi đaci sa puno zahvalnosti opisali su Vukićevićev pedagoški rad koji je njihov profesor negovao uporedo sa nastojanjem da svoje učenike podstakne da odgovorno promišljaju o sopstvenoj budućnosti, ali i sudbini naroda kojem pripadaju.
Otuda, verovatno, i stav velike srpske književnice Isidore Sekulić, nekadašnjeg Vukićevićevog đaka, o nacionalnoj kulturi, iznet 1913. godine u tekstu „Kulturni nacionalizamˮ u listu „Novi Srbinˮ:
Nacionalnost nije, kao što se obično misli zagađivanje i mržnja na sve nenaše i pretnja pesnicom iz velike odvojenosti i otuđenosti. Nacionalizam nije zasnovan na uskom šovinizmu niti je pun epskog pevanja i zapevanja, pun sitnih želja i pun nemoćnih pretnji i iščekivanja, već je širok i čovečanski nacionalan…
O ovim rečima jedne od najznamenitijih Srpkinja, nesumnjivo bi trebalo razmisliti i danas kada političari između nacionalizma (privrženosti sopstvenom narodu i državi) i šovinizma stavljaju znak jednakosti.
Plodnu spisateljsku delatnost, dugu gotovo tri decenije, Nikola Vukićević započeo je šezdesetih godina pretprošlog veka. NJegov opus sadrži dvadesetak knjiga, udžbenika i priručnika metodologije. Nekoliko udžbnika napisao je i za osnovne škole. Neke od tih knjiga dugo su bile deo nastavnog programa u srpskim školama u Habzburškoj monarhiji, Srbiji i Crnoj Gori.
Pisao je i pedagoške rasprave koje je mahom objavljivao u prvom školskom časopisu „Školski listˮ, kojeg je on i uređivao od 1866. do1907. godine. Važno je istaći da je ovaj list imao ugled zvaničnog glasila srpske prosvete u Ugarskoj. Za generacije posle Vukićevića, list je predstavljao svedočanstvo o prosvetnim prilikama onog vremena i bio je riznica građe za istoriju srpskog školstva i prosvete. „Školski listˮ u Somboru, uz desetogodišnji prekid (od 1870. do 1880) izlazio je do pred kraj 1903. godine. Tokom 1866. i 1867. godine Vukićević je pokrenuo i uređivao i prvi srpski časopis za decu „Prijatelj srbske mladežiˮ.
Bio je neumorni saradnik i u drugim srpskim novinama. Inače, prve literarne radove objavio je 1846. u „Srpskom narodnom listuˮ i časopisu „Dragoljubˮ, a 1847. godine i u omla-dinskom listu „Slavjankaˮ. Docnije, tokom pedesetih godina 19. veka, pisao je za listove „Sedmicaˮ, „Svetovidˮ i „Letopis Matice srpskeˮ, kao i za „Srbski dnevnikˮ.
U gotovo svim navedenim časopisima Nikola Vukićević bio je i najplodniji pisac. Objavio je stotinak tekstova iz pedagoške struke, veronauke, istorije i drugih oblasti važnih za školsku nastavu. Od 1863. bio je počasni član Matice srpske, a 1883. godine primljen je za dopisnog člana Srpskog učenog društvva, dok je 1892. postao i počasni član Srpske kraljevske akademije. Godine 1873. postao je i član Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Odlikovan je srpskim ordenom Svetog Save i crnogorskim Danilovim ordenom.
Godine 1854. Nikola Vukićević se oženio Melanijom Rakić. U braku dugom pola veka izrodili su šestoro dece, a samo dvoje ih je nadživelo. NJihova ćerka Vera majka je slavnog slikara Milana Konjovića (1898–1993).
Poput većine obrazovanih Srba toga vremena, Nikola Vukićević bio je zainteresovan i za politiku od čijih tokova je sudbinski zavisio život njegovih sunarodnika u Habzburškoj monarhiji i u Ugarskoj. Tako je 1861. i 1879. bio somborski poslanik na Srpskom crkveno-narodnom saboru u Sremskim Karlovcima. Godine 1861. učestvovao je i na Blagoveštenskom saboru u Sremskim Karlovcima na kojem su se okupili Srbi, ogorčeni zbog ukidanja Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata.
Na početku svog političkog rada Vukićević je bio blizak idejama i stranci Svetozara Miletića, ali od polovine osamdesetih godina 19. veka, posle rascepa Miletićeve stranke, pristupio je tzv. „notabilitetimaˮ koje je predvodio Somborac Nika Maksimović.
Posle pola veka duge profesorske karijere i 32 godine na mestu direktora Učiteljske škole, Nikola Vukićević penzionisan je 1904. godine. Upokojio se u Somboru 8. novembra 1910. godine. NJemu u čast jedna somborska osnovna škola već 69 leta nosi ime „Nikola Vukićevićˮ. Osnovana je 1903. godine, a Nikola Vukićević bio je njen prvi upravitelj. Od 6. septembra 1953. godine ova škola zvanično i ponosito nosi ime svog prvog upravitelja.
Literatura
- Vasiljević, S. (1989). Znameniti Somborci, Slavija, Novi Sad
- Vojinović, M. (2000). Sombor, Stojkov, Novi Sad
- Stepanović, M., Selihar, K. (2010). Nikola Đ. Vukićević (1830–1910) – životopis i bibliografija, Pedagoški fakultet, Sombor
Ostavi komentar