Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Prvi jelinski došljaci iz Turske morali su da se u Novom Sadu privikavaju na potpuno novu životnu sredinu od one iz koje su potekli, na ravnicu, močvare, komarce i Dunav, na tuđi, nerazumljivi svet drugačijih navika i običaja. Većina njih se na ove okolnosti brzo prilagodila, vredno trgujući, radeći zanate i bogateći se. Izuzetno vešti trgovci izborili su svoje mesto u društvu, stekli lepa imanja, kuće i dućane u najlepšim delovima varoši; velikim novcem pomagali su škole, crkve i manastire, podizali zadužbine i osnivali fondove za školovanje naprednih đaka pravoslavne vere. Čvrsto oslonjeni na svoje patrijarhalne porodice, sinovima su ostavljali poslove i kapital, ali su ih, kao po pravilu i školovali, kako bi bogati i obrazovani postali deo društvene elite svoje sredine. Bogati i snalažljivi, obrazovani i pobožni, ali lojalni svojoj pravoslavnoj zajednici, ulazili su, predstavnici prve generacije rođenih Novosađana grčkog porekla, u politički život grada i oblikovale ga. Društveni značaj ovih ljudi pokazuje činjenica da su u vremenu između 25. jula 1789. i 6. avgusta 1921. godine, za 132 godine, devetorica potomaka novosadskih Grka i Cincara iz osam različitih porodica bili burgermajsteri, gradonačelnici Novoga Sada.
Manojlo Nikolić; Nikolići
Ovaj ugledni Novosađanin bio je drugi i četvrti po redu gradonačelnik Novog Sada. U Novom Sadu je tokom XVIII veka živelo nekoliko grčko-cincarskih porodica pod istim prezmenom, Nikolići. Najuglednija među njima bila je ona najstarija porodica kojoj su pripadali mitropolit Hadži-Vićentije Popović (ili Vikentije Popović-Hadžijević)[1] i gradonačelnik Novog Sada, prvi iz grčkog kruga na toj funkciji, Manojlo, Emanuilo Nikolić.
Jeline Nikoliće, u Petrovaradinski Šanac, doveo je Toma Nikolić, trgovac koji se u izvorima sreće kao Toma Grk. Toma Grk se prvi put spominje u spisima dosta rano, 1721. godine kada mu je stric, karlovački mitropolit Vićentije Popović, zaveštao svotu od 1.500 forinti.[2] Kako Vasa Stajić u Novosadskim biografijama piše, mitropolit Vićentije bio je ot predela makedonskog, iz Janjeva, (?) roda jelinskoga, sin daskala Lava.[3] Toma se obogatio trgujući i kao gradski hipotekar 1751. godine dobio je od grada 125 jutara zemlje. Iako je imao ženu u Turskoj, koju nikada nije preveo u Novi Sad, na volšeban način je uspeo da postane novosadski građanin, da se obogati i društveno afirmiše. Umro je 1757. godine i testamentom je za svoga univerzalnog naslednika ostavio sina Manojla.
Manojlo je u mladosti stekao zavidno obrazovanje; pored srpskog i grčkog,[4] govorio je i pisao latinski i nemački jezik. Jedno vreme je držao kafanu i trgovao raznom robom. Od 1763. godine počinje njegov brzi uspon u gradskoj administraciji: krajem te godine biva izabran u spoljašnji senat, Izbrano obštestvo, da bi odmah potom, 5. decembra zauzeo mesto Jakova Bogdanovića kao kase perceptor, činovnika koji naplaćuje državni porez i rukuje gradskom poreskom blagajnom. Ovo zaduženje je zadržao i posle maja 1765. godine kada su ga izabrali za narodnog tribuna. Senator je postao 1778. godine, a naredne godine kapetan gradske policije i konačno, iste 1789. godine, 25. jula postaje gradski načelnik, consul.
Kada je napunio 26 godina besprekorne službe, car Leopold II mu je podario plemstvo bez takse. Na besplatno sticanje ove visoke časti i carske milosti uticale su preporuke (atestati) feldmaršala Ženejna, dvorskog savetnika Lovasa i još nekih ljudi na visokim pozicijama u carstvu. Zalaganja ovih ljudi za Manojla Nikolića bila su rezultat njegovih izvanrednih usluga koje je državi činio u vreme nedavnog rata sa Turcima. Ne znam o kakvim se uslugama radi, ali dâ se predpostaviti kako je Manojlo bio austrijski konfident. Pomoću svoje rodbine u Turskoj organizovao je prikupljanje informacija o neprijateljskoj snazi i pozicijama, te ih je prosleđivao nadležnim organima Austrije.
Manojlo Nikolić je bio gradonačelnik Novog Sada u dva navrata: od 1789. do 1793. godine i od 1796. do 1799. godine. U vreme svog prvog mandata gradonačelnika 1792. godine, Ilirska dvorska kancelarija ga je imenovala za predsednika Slavonske zemaljske komisije. Kada ga je prosvetni nadzornik postavio za direktora novosadske Grčke škole, kratko vreme je obavljao ovu dužnost, ali ga kao predstavnika srpskog Magistrata novosadski Grci nisu prihvatili. Umro je 1810. godine. Naslednicima nije ostavio većeg imetka, a i ono što im je zaveštao redukovala je inflacija 1811. godine. Imao je sinove Tomu i Mihaila i ćerke Anu, koja je ostala udovica u braku sa Savom Vukovićem plemenitim od Bereksova i Suzanu, udatu u katoličku porodicu Rosi, (Rossi).
Poslednji muški potomak Grka Manojla Nikolića, novosadskog gradonačelnika, bio je njegov unuk Matija Nikolić, koji je održao porodičnu tradiciju vršeći razne niže funkcije u gradskoj službi. Umro je 1866. godine kao ekonom grada i komesar gradske pijace, ne ostavivši potomstva. Ni Toma Nikolić sa ženom Jelenom nije imao dece i posle njegove smrti ova porodična linija je izumrla. Kada su se radi rešavanja sudbine grčkog fonda 21. jula 1873. godine sastali članovi Grčke novosadske opštine, pojavljuje se Stevan Nikolić, Novosađanin jelinskog porekla. Ovaj predstavnik jelinske zajednice u skladu sa prethodnom konstatacijom nije bio u srodstvu sa porodičnom lozom Tome Grka.
***
Grigorije Janković; Jankovići
Grigorije Janković bio je gradski načelnik Novog Sad čitavih dvanaest godina u kontinuitetu, što je za vreme u kom je živeo bio rekordan mandat na ovoj funkciji. Od četiri novosadske porodice sa prezimenom Janković, ugledom svojih članova izdvajaju se dve: Srbi Jankovići iz Hercegovine (kojima je pripadao knjižar Manojlo Janković) i Grci Jankovići iz koje je potekao gradski načelnik Grigorije.
Grigorije Janković bio je sin trgovca Grka Dimitrija Jankovića, koji se prvi put pojavljuje u magistratskim spisima 1760. godine. Ovaj Dimitrije nije bio jedini Grk u Novom Sadu sa tim imenom, prezimenom i zanimanjem, ali ga od imenjaka u dokumentaciji lako razlikujemo, jer ga po pravilu uvek nalazimo u društvu sa svojim ortakom Kostom Jovanovićem, pradedom pesnika Zmaja. Mnoge njihove zajedničke poslove ispričaću u članku o Jovanovićima, porodici iz koje je potekao pomenuti srpski pesnik. Za jedini posao koji je naš Dimitrije možda samostalno odradio, doznajemo iz dozvole Magistrata od 24. jula 1767. godine. Magistrat povoljno rešava molbu izvesnog Dimitrija Jankovića da svoju lađu usidri u Dunavac, odmah pored vašarišta, kako bi on iz lađe prodavao vino i druga pića za vreme trajanja vašara. Godišnja taksa za ovu dozvolu iznosila je 15 forinti. Sa velikom izvesnošću može se smatrati da je ovaj Dimitrije bio Kostin ortak, jer su se njih dvojica više puta bavili prodajom ili transportom sremskih vina sopstvenim lađama.
Dimitrije Janković umro je 1783. godine, nešto pre svog ortaka Koste. Posao i ortakluk sa ostarelim Jovanovićem preuzima najstariji Dimitrijev sin Grigorije, ali od 1789. on više nije u trgovini. On je te jeseni ušao u gradsku administraciju kao najniži činovnik, pristav siročadskog oca, (pomoćnik gradskog staratelja za siročad i ubogu sirotinju). Za nekoliko meseci postao je staratelj, i taj posao je na zadovoljstvo siromašnih sugrađana, radio krajnje revnosno. Na ovim poslovima Grigorije je ostao do 1810. godine, da bi se 29. januara iste godine našao kao izabranik za senatora, a dva dana kasnije na položaju gradskog načelnika.
Grigorije Janković prošao je dve restauracije Magistrata i tek 1822. godine bio je smenjen. Uživao je dobar glas kod običnog građanstva i među kolegama, gradskim činovnicima, što mu je omogućilo lepe pozicije u gradskoj vlasti. Za svoj uspon u vlasti Novog Sada Grigorije bi morao da zahvali očevom i svom ortaku, Kostinom sinu Jovanu Jovanoviću, Kišjanošu. Dok je još bio bogat i uvažen trgovac, Jovan je na početku Grigorijeve funkcije na mestu siročadskog oca 1790. godine položio kauciju koja je garantovala pošteno raspolaganje novcem, opredeljenim za siročadska davanja. Grigorije ovu milost neće zaboraviti i pomagaće Jovanu Kišjanošu da se zaposli na pristojnim mestima u Magistratu onda kada je ovaj potpuno propao u trgovini.
Gradonačelnik Janković se u tragična vremena, neposredno po slomu Prvog srpskog ustanka, iskazao kao pravi srpski patriota. O njegovoj plemenitoj ulozi prilikom zbrinjavanja srpskih izbeglica u Novom Sadu oktobra 1813. godine i nabavci pasoša za izbavljanje interniranog vojvode Jakova Nenadovića, o čemu će biti ovde još nekoliko reči. Posle propasti ustanka (oktobar 1813) u južnu Ugarsku je prešlo ukupno 85.299 srpskih izbeglica, od kojih je jedan deo našao utočište u Novom Sadu. Usled nedostatka arhivske dokumentacije njihov tačan broj je nemoguće utvrditi, ali se pouzdano zna čija je zasluga bila za smeštaj i ishranu srbijanskih izbeglica u Novom Sadu. To je delo jednog od najsposobnijih činovnika novosadskog Magistrata, tadašnjeg gradonačelnika Novog Sada, grčkog sina Grigorija Jankovića. Janković je sazvao srpsku crkveno-školsku opštinu Novog Sada, koja je 2. oktobra 1813. godine pod predsedništvom Jeftimija Atanasijevića, senatora i inšpektora cerkovnog, donela odluku da se iz opštinske kase izda 500 forinti kao pomoć ,,braći srbijanskim izbeglicama.“
Ovu odluku potpisali su četrnaestorica Novosađana, gradonačelnik, trojica senatora, sveštenik i članovi opštine. Među potpisanim članovima Srpske crkveno-školske opštine, pored Jankovića nailazim na još trojicu Jelina, a to su Georgije Konstantinović, Georgije Vulpe i Grigorije Hristić. Angažman ovih Grka i Cincara u srpskoj crkvenoj i školskoj opštini Novog Sada u vreme najoštrijih sukoba na relaciji Srbi-Grci povodom osamostaljenja grčkog opštestva, pokazuje da su se navedena trojica opredelila za srpsku stranu.
Najzanimljiviji događaj iz Jankovićevog dvanaestogodišnjeg obavljanja dužnosti gradskog načelnika bilo je uspešno, ali tajanstveno organizovano bekstvo ustaničkog vojvode i popečitelja vnutrenih dela Jakova Nenadovića. Vojvoda Jakov je zajedno sa Karađorđem i još nekolicinom ustaničkih vođa s jeseni 1813. godine interniran i zatvoren u Petrovaradinskoj tvrđavi. Austrijske vlasti su se dvoumile oko sudbine prebeglih ustaničkih vođa: postojala je opasnost da ih kao otomanske podanike isporuče Turskoj, što bi značilo njihov siguran kraj. Karađorđe je, najverovatnije, na intervenciju ruskog cara pušten da ode u Grac, dok je pod nadzorom vlasti ostao samo vojvoda Jakov. Zbog sve prisutnije opasnosti od njegove predaje Turcima, neko iz novosadskih vlasti je na nedokučiv način organizovao njegovo izbavljenje.
Prema tekstu iz poternice koju je za vojvodom raspisala petrovaradinska Generalkomanda, saznajemo da je Nenadović pobegao u noći 22. januara 1814. godine u nepoznatom pravcu. Tu se u daljem tekstu iznose pojedinosti ovog bekstva:
Isti, verovatno putuje s lažnim pasošem, koji mu je po svoj prilici izdao Magistrat Novog Sada. Na istoga treba svagde najstrožije pripaziti i u slučaju da ga se pronađe odmah uhapsiti i pod stražom sprovesti Slavonskoj generalkomandi.
Tada su u gradskoj vlasti bili varoški sudija Jozef Pauz, gradski kapetan (upravnik policije) Franc Dajmek, veliki beležnik Andrija Klaćanji, fiskal Mihael Štvrtecki i Grigorije Janković gradonačelnik. Svi nabrojani, osim Jankovića, bili su Nemci katolici, koji su na srpski ustanak i sva dešavanja oko njega gledali sa neskrivenim prezirom. Među njima treba izdvojiti Klaćanjija, koji je bio Mađar i sinovac Janoša Klaćanjija, velikog prijatelja Srba i najbližeg saradnika pokojnog vladike Jovanovića. Prema podacima kojim raspolažemo, interniranom vojvodi lažni pasoš mogao je da izda sam gradonačelnik, ili veliki beležnik Klaćanji. Najverovatnije da je to bio zajednički akt, jer svaki važan dokument tipa pasoša, ispisivao je veliki beležnik, a potpisivao ga je gradski načelnik. Pasoš je verovatno glasio na neko tuđe ime, ali je bio potpuno valjan i autentičan dokument, tako da niko od austrijskih vlasti nije mogao da posumnja u njegovu ispravnost.
Jakov Nenadović je pomoću novosadskog pasoša srećno prešao granicu i otišao u Besarabiju, gde je živeo da 1831. godine, kada se vratio u oslobođenu Srbiju kneza Miloša. Bio je pripadnik ugledne i brojne familije Nenadovića iz Valjevske nahije, brat kneza Alekse i stric prote Mateje Nenadovića. Kao istaknuti borac protiv Turaka tokom austro-turskog rata (1788–1791) održavao je lične i neposredne kontakte sa austrijskim carem Josifom II, a za vreme Prvog srpskog ustanka je od ruskog cara Aleksandra 1811. godine dobio orden Sv. Ane drugog stepena i nasledno rusko dvorjanstvo.
Janković se istakao i u kulturnom usponu grada. U Novi Sad 1815. godine dolazi Joakim Vujić kao direktor jedne diletantske grupe i traži od gradskog načelnika Jankovića odobrenje da u dobrotvorne svrhe priređuje pozorišne predstave na srpskom jeziku. Gradonačelnik mu je izišao u susret, pa je Vujić organizovao prikazivanje drame Crni Đorđe koja je kod novosadske publike izazvala veliko oduševljenje. Gradski cenzor je protestvovao protiv izbora drame, jer je njena tema bila suviše aktuelna i vlastima monarhije nepoželjna. Naime, kratko vreme pre toga, u Petrovaradinskoj tvrđavi je bio zatočen Karađorđe, prema kome Meternih, kao i prema srpskom narodu u celini, nije gajio baš nikakve simpatije. Tako je u Novom Sadu, smatrale su zvanične državne vlasti, bila nepoželjna drama koja veliča ustanak protiv legitimne turske vlasti i ulogu Karađorđa. Reagovalo je i Namesničko veće tako što je Bačkoj županiji uputilo naredbu da se prikazivanje svake predstave sa sličnom tematikom zabrani.
Malo se zna o privatnom životu ovog uglednog novosadskog gradskog načelnika. Iz njegovog testamenta, koji je pisao pred smrt 31. maja 1831. godine, saznajemo da je Grigorije Janković imao sina Dimitrija i dve kćeri, Nataliju i Martu. Dimitrije je rođen 1810. godine i školovao se u Novom Sadu, a filozofiju i prava završio je u Kežmaroku (Kežmarok, danas u Slovačkoj). Govorio je više jezika i do Bune je kao profesor predavao nekoliko predmeta u novosadskoj gimnaziji. Umro je mlad, kao samac krajem 1849. godine od komplikacija gripa. Natalija je ostala mlada udovica gradskog pisara Petra Petrovića, koji je po majci bio Hercegovac poreklom od Stratimirovića.
U roditeljskoj kući Natalija je stekla dobro vaspitanje i obrazovanje, neobično bogato za tadašnju žensku decu. Znala je književni nemački jezik, a imala je vešte ruke za ženske radove. Kao udovica u Novom Sadu i Beogradu podučavala je devojačku mladež u čitanju i pisanju, učila ih je nemački, a naročito ženskim ručnim radovima. Od 1856. godine, zahvaljujući preporuci dr Đorđa Natoševića, Natalija je gradskim dekretom naimenovana za učiteljicu ručnog rada pri Srpskoj osnovnoj devojačkoj školi u Novom Sadu. Natalija Petrović rođena Janković umrla je početkom decembra 1873, u osamdesetoj godini života. Zabeleženo je da su je ispratili mnogi Novosađani i odali počast tako retkoj i zaslužnoj starici. Ovim rečima se završava nekrolog koji joj je objavio list Zastava u broju 138. Za najmlađu kći Grigorija Jankovića Martu nisam pronašao podatke.
***
Georgije Konstantinović; Konstantinovići
Senator i gradski načelnik Georgije Konstantinović važio je za jednog od najčestitijih Novosađana. Novosadski Konstantinovići su bili deo porodice grčkog porekla, čiji je prvi predstavnik i osnivač u Novom Sadu bio Konstantin Jeftić, po čijem su imenu potomci uzeli srpski oblik svog prezimena. Sa istim prezimenom među Srbima sa obe strane reka Dunava i Save bilo je i Grka i Cincara, barem dvadesetak porodica koje nisu bile ni u kakvom srodstvu. Neke od njih su prezime Konstantinović uzele kao novo, po imenu nekog od svojih predaka, oca ili dede Kostantina, dok su druge familije svoje zavičajno prezime Kostantinidis, ili sličnih oblika posrbili zamenom karakterističnih grčkih sufiksa za srpsko –ić. U Ohridu su se u doba Kraljevine Jugoslavije nosioci prezimena istog korena prezivali Konstantinović, u drugoj Jugoslaviji, Kostatinoski. Pored Novog Sada, Konstantinoviće nalazimo još u Sr. Mitrovici, Beogradu, Kragujevcu, Smederevu, dok ih sa grčkim oblikom prezimena ima u Solunu, Atini, Larisi, a do pogroma bilo ih je dosta i u Smirni. Porodica Georgija Konstantinovića je spadala u prvu grupu, oni su svoje prezime uzeli u Novom Sadu, po svome pretku Konstantinu Jeftiću.
Za Konstantina Jeftića se u jednom aktu iz vremena Petrovaradinskog Šanca kaže da je bio militaris contribuens, varoški vojni kasir, (sakupljač poreza za vojsku); građanin Novog Sada postaje među prvima, u proleće 1748. godine. Sledeći pomen ovog novosadskog Grka, čizmarskog majstora, datira 1782. godine, kada ga u dokumentu Magistrata nalazimo kao dužnika grčkom trgovcu Nasti Čolaku, kome je još od 1769. godine dugovao 269 forinti. Tri godine kasnije deli se Konstantin, Kosta sa svojom decom, sa Jovanom i Jeftom, trgovcima, i sa ćerkom Anom. Ugovor o podeli imovine između oca Jeftića i njegove dece dobar je primer kako su se deca grčkih i još više cincarskih trgovaca u Novom Sadu posrbljavala: otac je dokument potpisao grčkim, a deca srpskim potpisima. Možda je u ovom slučaju presudnu ulogu odigrala Jeftina supruga Sara, Srpkinja iz Karlovaca. Ne znamo kada je Jefta umro, ali znamo da je bio prilično dugovečan. Ženi je ostavio kuću u Novom Sadu i vinograd u Petrovaradinu, dok je ona od svoga oca nasledila kuću i vinograd u Karlovcima.
Stariji Kostin sin Jovan Konstantinović bio je vrlo učen čovek, znao je da čita i piše latinski i nemački, uspešno se bavio bavio se trgovinom, te za njega kažu da je bio dobar trgovac. Kad se oženio, zatražio je i dobio pravo građanstva i dozvolu da vodi sopstvenu trgovinu. Kao primeran građanin, Jovan je 1788. godine izabran u spoljni senat. Narednih godina vidimo da ima dve kuće i da je jedan od najboljih trgovaca u Novom Sadu i predsednik je čestne kompanije pravoslavnih trgovaca. Dve godine je bio staralac pravoslavne bolnice koju je vodio besprekorno, račune je polagao Magistratu bez ijedne primedbe. Isto tako pouzdano bio je i član siročadskog i ekonomskog odbora.
Kada se 1801. godine restaurisao Magistrat, za presednika Izbranog opštestva (tribunus plebis) bila su kandidovana dva kandidata: imenjaci Jovan Konstantinović i Jovan Jovanović Kiš, Zmajev deda. Sa 33 glasa za i 13 glasova protiv, pobedio je Konstantinović i na tom položaju ostaće sve do svoje smrti 1806. godine, kada će ga naslediti Zmajev deda. Ispravnost i poštenje su bile osnovna karakterna crta ove porodice: Jefta, sin mu Jovan i unuk Georgije, Đorđe, nisu se ni sa kim parničili, ni jedna istraga nije sprovođena ni protiv koga od njih. O njima u magistratskom arhivu nema mnogo akata, ali je očigledno da su sva trojica, svaki u svom vremenu uživali visok ugled, poštovanje i poverenje sugrađana.
Nisam uspeo da pronađem podatke kada je Jeftin unuk i Jovanov sin Georgije rođen. Zna se da je od 1789. do 1793. godine učio katoličku gimnaziju i pretpostavlja se da je dve godine išao u razred sa Lukijanom Mušickim, potonjim monahom i pesnikom. Georgije je 1799. godine zakleti novosadski advokat, a iste godine se oženio unukom senatora Mardarija Vujića, bogatom Lojdom. Georgije je postao, što nasledstvom od predaka što mirazom, prilično velik zemljoposednik, jer je sakupio 257 jutara zemlje i vinograd od 60 motika. Osim što je bio bogat, Georgije je važio i za dobrog advokata i vrednog čoveka. Bio je rado viđen u visokom varoškom društvu, pa je avgusta 1815. godine izabran za senatora. Istovremeno je obavljao poslove fiskala fruškogorskih manastira. Imao je veoma lepu karijeru u Magistratu: novembra 1822. godine Georgije je izabran za gradskog načelnika Novog Sada, aprila 1823. postaje veliki birov (sudija) grada, a 1831. godine biran je za doživotnog sudiju, što je u varoškoj hijerarhiji bila najviša čast i vrhunski činovnički domet.
Bio je Georgije Konstantinović i član patronata Velike srpske pravoslavne gimnazije novosadske i često je u svojoj bogatoj kući priređivao lepa druženja i intelektualne debate. O ovim kružocima profesor Magarašević oktobra 1819. godine piše Vuku:
Uprav svi profesori i patroni gimnazialni kod G. Konstantinovića na ručku bili, i za celo posle podne do večeri ni o čemu drugom kroz literature naše, jezika, spisatelja i načina pisaca govorili. Isprva smo u debati pazili da ni domaćina, ni goste ne vređamo, ali na kraju se progovorilo sasvim čisto, bez karaktera i etiketa. Naposletku je završeno rečima, daj da pijemo i da Bog poživi našeg domaćina. Debata je imala viši ton, jer je Šafarik, koi je do entuzijazma došao bio.
Konstantinović je testament pravio znatno pre svoje smrti, 1831. godine, kada je harala epidemija kolere, kako sam kaže, zbog užasne bolesti holere, čto u otečestvu našem svirjepstvujuštej, i daže do varoši ove prispejšej…
Časni čovek Georgije Konstantinović se naprasno upokojio u noći između 7. i 8. maja 1834. godine. Neki dan ranije predsedavao je Magistratom kao sudija. NJegovom smrću porodična linija ovih Konstantinovića grčkog porekla u Novom Sadu je nestala, jer je Georgije imao samo žensku decu. Bavljenjem novosadskim biografijama nailazio sam na neke druge Konstantinoviće cincarskog porekla, ali ti Konstantinovići nisu bili u rodbinskim odnosima sa Georgijevom linijom.
Jedna od kćeri Georgija Konstantinovića, Sofija, bila je udata za novosadskog fizika Aleksandra Dimića, druga kći Judita je bila supruga Konstantina, Koste Bajića, županijskog asesora u Šopronu, potomka Janka plemenitog Bajića. NJihova kći Jelena ili Ilka, ostala je udovica srpskog kraljevskog pukovnika Jevrema Markovića, rođenog brata socijaliste Svetozara. Pukovnik Marković streljan je zbog učešća u vojnoj pobuni protiv kralja Milana Obrenovića, pa je udovica Ilka rešila da osveti smrt svoga muža. Strastvena i čvrsta u svojoj nameri, ali nevešta u rukovanju oružjem, pokušala je atentat na kralja Milana za vreme liturgije u beogradskoj Sabornoj crkvi. Pokušaj je propao i atentatorka je uhapšena. Prema zvaničnim izveštajima policije Jelena-Ilka u zatvoru je izvršila samoubistvo, mada je ostala opravdana sumnja da je mučena i svirepo ubijena.
U novosadskoj dokumentaciji povremeno se u kasnijim periodima javlja ovo karakteristično jelinsko prezime, na koje sam naišao u periodu između dva svetska rata. Novosadski trgovac Bogdan Konstantinović, sa stanom u Grčkoškolskoj ulici na broju 4 obraća se Trgovinsko-zanatskoj komori u Novom Sadu 12. marta 1923. godine za poslovnu pomoć. Traži posredovanje između njega i ortaka, trgovca takođe cincarskog imena, Pajka Markovića iz Pašićeve 37, sa kojim je držao zajedničku prodavnicu špecerajske i kolonijalne robe. Pošto je između njih dvojice došlo do poslovnog nesporazuma, Konstantinović netipično za Cincara želi da izbegne suđenje, nepotrebne sudske i advokatske troškove i poziva na sučeljavanje na Komorinom sudu časti. Kraj ove priče mi je nepoznat.[5]
***
Jovan i Đorđe Kamber
Kamberi su rado isticali su svoje grčko poreklo, dok Stajić za njih kaže da su bili Cincari. Dvojica predstavnika ove porodice, koja je bila među najuglednijim novosadskim familijama, služili su u Novom Sadu kao gradski načelnici. NJihov predak Georgije, sredinom XVIII veka, došao je sa grčkog Juga u Rumu, gde se oženio Evdoksijom, devojkom iz zemunske cincarske porodice Karamata.
Budući novosadski advokat i gradonačelnik Jovan Kamber rođen je u Rumi 1773. godine. Završio je prava, a advokatsku diplomu dobio 1798. godine; prema podatku iz je 1807. godine, on je bio vice-fiskal Sremske županije, a sledeće godine uznapredovao je kao fiskal spahiluka u Turskom Bečeju. Za gradskog fiskala Novog Sada postavljen je 23. septembra 1816. godine, od kada ga pratimo kao Novosađanina. Kupio je plac u Kazandžijskoj ulici, (danas Jovana Subotića), na kome je podigao lepu i udobnu porodičnu kuću. Brzo je napredovao u službi, pa decembra 1818. godine postaje senator. Mnogo godina je bio energični gradski kapetan, čovek čvrste ruke, silovit i besan.
Jovan Kamber je kao varoški kapetan 1837. godine od Magistrata dobio zaduženje za uklanjanje javnih kuća u gradu. One su radile u kafanama Kod zlatne device, Kod ruže, Kod zlatnog vola i u više krčmi u Dunavskoj ulici. Kampanju protiv nekontrolisanog i po zdravlje škodljivog bluda u varoši pokrenula je vojska. Brinući za svoje vojnike, Komanda pešadijskog puka Nadvojvoda Leopold obaveštava Magistrat, da veliki broj veneričnih oboljenja kod vojnika ne potiče od ženskih osoba koje su angažovane pri puku u Tvrđavi, nego od žena iz varoši. Te cure, koje rade bez kontrole, nalaze se po varoškim krčmama, i njih vojnici rado posećuju kada odlaze u grad radi kupovine i provoda. Kontakte vojnika sa ovim ženama je nemoguće sprečiti ukoliko se ne preduzmu zajedničke mere vojnih vlasti i varoške uprave.
Koliko je ova slasna pošast bila štetna govori podatak da su se i novosadski građani u više navrata bunili na rad nekih kafana i prostituciju u njima. Tako 1837. godine krojač Pavle Smoljanović upućuje molbu da policija ispita rad krčme Kod belog konja, kao i sumnjivo ponašanje krčmarice zvane Dugačka Kata. Izričito traži da se stane na put prostituciji i svim pratećim aktivnostima koje sa njome idu u ovoj krčmi, kao i u gradu, jer se desilo svirepo ubistvo prostitutke. Za ovu akciju bila su potrebna dodatna budžetska sredstva, pa je izrađen plan naplate poreza, između ostalog i za krčme, za 1837/38. godinu, koji su sačinili gradski poreznici Funtak Antal i Petar Saranda. Kako je ovu vrstu ljudskog odnosa nemoguće iskoreniti i zabraniti, varoški kapetan Kamber je visokim globama i javnom stigmom uspeo da za izvesno vreme prostituciju protera u ilegalu.
Ponosan na svoje helensko poreklo, Jovan je pripovedao da su njegovi preci stigli u Rumu po zaslugama koje su stekli u ratovima sa Turcima. Rado je isticao svoga pretka Grka koji se 1566. godine pod komandom Nikole Zrinjskog, prilikom odbrane Sigeta, borio i kao megdanddžija pobedio čuvenog turskog ratnika. Budući preke i plahovite naravi, često je dolazio u sukob sa ljudima iz svoje okoline i nekoliko puta je bio suspendovan iz službe. Kako je bezuspešno pokušavao da dobije plemstvo, bio je izložen podsmehu svojih protivnika, koji su koristili violentnost njegovog karaktera da bi ga diskreditovali. Kada ga je advokat Endredi javno nazvao seljačkim sinom i izrugivao mu se da nije Grk već vulgo Cincar, Jovan je odgovorio kako je ponosan na to što je Srbin, ali istoga porekla i roda kao i Miltijad, Temistokle, Alkibijad i Aristid. Tako je nastalo jedno od nekoliko strasnih Jovanovih neprijateljstava, koje će on brižljivo negovati i održavati do kraja svoga života.
U vreme dok je Jovan bio zamenik gradonačelnika Franca Langa sežu začeci gradske rasvete u Novom Sadu. Reč je o dva fenjera na petroleum koja su od leta 1839. godine visila ispred Gradske kuće i za čije je osvetljavanje sa održavanjem bio zadužen neki Nikolić, uz platu od 5 forinti mesečno.[6] Kamber je ukinuo ovaj trošak, otpustio Nikolića i naredio da za paljenje i gašenje fenjera angažuju sužnje, osuđene na javne radove. Jovan Kamber je bio gradski načelnik od 1843. godine do 25. maja 1848. godine, kada ga je prilikom revolucionarne restauracije smenio Petar Zako od Bajše. Pripala mu je penzija od 500 forinti godišnje. Svoje prve penzionerske dane provodio je u vinogradu kod Bukovca, gde se 1. oktobra sukobio sa nekim Bukovčanima i u tom sukobu je u svojoj 75. godini poginuo. Sahranjen je u porodičnu grobnicu u Nikolajevskoj crkvi, desno od ulaznih vrata. NJegova Julijana iz ktitorske porodice Bogdanović, umrla je 1867. godine i sahranjena je kraj njega. NJen portret iz zrelog perioda, rad Jovanovog sinovca Petra Kambera, krasi hodnik galerije Matice srpske. Od imanja za njima su ostale dve kuće, u Ćurčijskoj i Kazandžijskoj ulici, zatim još dva gradilišta i vinograd, sve ukupno procenjeno na 2.960 forinti srebra.
Jovan je sa Julijanom, Julijom Bošković izrodio sedmoro dece: Stefana, rođenog 1815. godine, za koga znamo da je pohađao novosadsku gimnaziju, ali da je nije završio i da je prilikom bežanije iz spaljenog Novog Sada 1849. godine umro u Zemunu; Jakova, koji je takođe pohađao novosadsku gimnaziju i da školu, kao i Stefan, zbog obesnog ponašanja nije završio. Jovan je imao tri kćeri: Sofiju, udatu Pasković, koja je bila baka dr Aleksandra Roknića, prozvana omladinska majka, zatim Mariju, koja se udala za novinara i štampara Danila Medakovića (njihov praunuk bio je akademik Dejan Medaković). Najmlađa kći Jelisaveta bila je udata Štam u Beču.
O Pavlu, Paji Kamberu znamo da je diplomirao prava 1838. godine i da je bio zakleti advokat, ali da nije advocirao. Poslednje godine života proveo je bolestan od posledica moždane kapi, pod brigom mlađeg brata Đorđa. Umro je u Budimu početkom 1870. godine, u bolnici za umno poremećene. Za sobom nije ostavio potomstvo. Đorđe, Đoka Kamber, najmlađi izdanak iz braka Jovana i Julije Kamber, u Novom Sadu je, kao dobar đak, završio gimnaziju 1838. godine, a u Prešovu je 1847. godine diplomirao prava. Kao i brat Pavle, bio je zakleti advokat, ali nije mnogo radio u advokaturi. Kao mnogi mladi Novosađani toga vremena, zahvaljujući bogatstvu koje su im roditelji stekli i nasledili, baškarili su se ogrezli u dekadenciji. Jedan od njih bio je i Đorđe Kamber, koji je za vreme Bahovog apsolutizma proveo na majčinom salašu, gde se provodio sa mnogim uglednim ljudima toga vremena. Od 1861. godine i prve Miletićeve restauracije novosadskog Magistrata, Đorđe ulazi u gradsku vlast, u dva kratka navrata kao gradski kapetan i treći put nešto duže, kao gradonačelnik.
Kada je komesar Ast 1867. godine suspendovao Miletića, Đorđe Kamber je vršio dužnost gradskog načelnika. Đorđe će svome gradu i mađaronskoj struji služiti sve do marta 1879. godine, kada se zbog slabog zdravlja i porodičnih prilika (živeo je sam, kao pustinjak) povlači iz službe. Na izborima održanim za državni sabor 1881. godine, Đorđe glasa za mađarskog kandidata, opata Bendea, a protiv Srbina (opet grčko-cincarskog porekla), Tone Hadžića. Iste godine Đorđe se kandiduje za Karlovački narodno-crkveni sabor, kao Miletićev protivnik. Time je uspeo samo da poništi svoju lepu mladost, da protiv sebe okrene svu novosadsku srpsku javnost koja ga se gnušala, pa je ušao u Zmajeve stihove kao otpadnik od Srpstva. Podjednako razočaran i svojim izborom i nerazumevanjem okoline, Đorđe Kamber 1884. godine napušta javni život i povlači se u mir svoga salaša. Bez poroda, ostavljen od većine prijatelja, Đoka Kamber 17. maja 1891. godine umire od srca u 70. godini. NJegovom smrću zabeleženo je nestajanje jelinske porodice Kamber u Novom Sadu.
Koju reč više o Sofiji Pasković, rođenoj Kamber. Rođena je 1809. godine i bila udata u čuvenu srpsku kuću cincarskog porekla Paskovića u Vukovaru. Kao imućna veleposednica rado je pomagala mnoge siromašne, posebno darovite đake. Osnovala je Fond Đoke Paskovića 1. juna 1871. godine. Želja dobrotvorke bila je da se fond nazove po njenom mezimcu sinu Đorđu Paskoviću, koji bi se aktivirao kada njegova efektiva naraste na 12.000 forinti. Osnovni uslov za dobijanje stipendije iz ovog fonda je da učenici ma koju struku uče, no izabrani za pitomca mogu biti samo takvi koji se iskažu da su Srbi pravoslavne vere iz Novog Sada, Oseka ili Vukovara, da su od siromašnih roditelja, umno i telesno zdravi, neporočna vladanja i sposobni za nauku. Sofija, Sosa Pasković je umrla 16/28. juna 1874. godine u Beču.
U Rumi je 1782. godine rođen Andrej ili Andrija, rođeni brat Jovana Kambera. Upisao je prvi razred čovečnosti novosadske katoličke gimnazije u jesen 1795. godine. Jedanaest godina kasnije podneo je dve diplome Magistatu radi publikovanja: prvu, doktora medicinskih nauka i drugu, o dovršenim veterinarskim studijama. Diplome je stekao na studijama u Požunu, Pešti i Beču; u Pešti mu je nuđena profesura na univerzitetu, pod uslovom da se pokatoliči, što je on, uvređen, sa indignacijom odbio. Đorđe Rajković, koji je sa Andrejevim sinom Petrom pohađao gimnaziju i dobro poznavao doktora i prilike u njegovoj porodici, ovako ga opisuje:
Bio je doktor Andrej Kamber srednjeg rasta, očiju više plavi´, obrazi mu još i u starosti kao ruža rumeni, glas tanak, simpatičan… Voleo je doktor muziku, kuća mu je uvek bila puna ptica pevačica i on bi iz pevnice, nedanimice slušao njino lepo pojanje…
Prvi poslovni angažman doktor Andrej je našao 1806. godine u lečenju Jelisavete, udovice novosadskog trgovca, Grka Naste Čolaka. NJegov petogodišnji trud smrću pacijentkinje je ostao neplaćen, pa se doktor za naplatu svojih potraživanja obratio Magistratu. Tražio je da mu se po tadašnjem kursu isplati 32.850 forinti, što nije dobio. Pre 1811. godine Andrej se oženio Cincarkom Katarinom, ili Ekaterinom Kaulici, kćerkom knjižara i knjigovesca Damjana. Doktor Andrej Kamber, pobožan i dobar član novosadske srpske zajednice, ostaće upamćen kao tragik po dve stvari: prvoj, koju karakterišu maratonske sudske parnice sa svojim prijateljem i ortakom Petrom Gvozdanovićem i nevernom suprugom Katarinom, što će zbog svojih pikantnih sklonosti biti glavna tema u višim varoškim krugovima; i drugoj, svojoj tragičnoj smrti za vreme bombardovanja grada.
Kada su se pred sudom 1833. godine razilazili ortaci Petar Gvozdanović i dr Andrej Kamber, na videlo je izišla jedna golicljiva i opskurna priča, puna detalja iz intimnog života porodice Kamber: gospođa Ekaterina, Katica je pred sudom svedočila u korist protivnika svoga muža, tako što je priznala izmišljeni muževljev dug prema Gvozdanoviću. Krajem godine Andrej pokreće i brakorazvodnu parnicu, koja će potrajati deset godina i tokom koje će doktor svojoj ženi plaćati godišnje 1.000 forinti za izdržavanje. Izvodio je on svedoke, uglavnom ženine sluškinje, koje su na sudu svedočile da se lepa Kamberovica pomešala u bezakoni život s Petrom Gvozdanovićem soobraštenijem, i ovoga u odsustviju svoga muža u kuću dozivala… Govorile su one i da gospođa Kamber svoga zakonitog muža truje nekim crnim bubama, koje je Gvozdanović dobio od Švabice Trežike, poznate razvratitelnice. Nisu crne bube bile efikasne i nisu one koštale dr Andreja glave.
Ni jedna od ove dve lične parnice dr Kamber nije završio za života. Obe su bile presuđene u njegovu korist početkom četrdesetih, ali su na apelacionim sudovima ostale i posle njegove smrti, kada su postale bespredmetne. Oktobra 1848. godine pisao je Andrej Kamber svoj testament, iz koga doznajemo da je u porti Svetojovanske crkve imao spremnu porodičnu grobnicu, u kojoj je već bio sahranjen njegov sin Pavle. Svojim zakonitim naslednicima, sinovima Petru i Jovanu i kćerima Mariji i Jeleni, ostavio je svoje dve kuće, gotovinu u iznosu od 1. 400 forinti, 133 dukata, nameštaj i srebrninu, te mnoga potraživanja u menicama i obveznicama.
O pogibiji doktora Andreja Kambera, Đorđe Rajković piše:
… prilikom bombardovanja Novog Sada (12. juna 1849. godine) potegne on u Varadin da se izbavi; ali kada je stigao kod takozvanog brukšanca, spopadnu ga neprijateljski vojnici i iseku na komade… Isti dan pogibe i njegov mlađi sin Jovan: pogodi ga đule iz naperenog topa s Varadina i odnese mu obe noge. Posle nekoliko sati, u mukama izdahnu.
Posle Bune, 1850. godine, u zvaničnom popisu žrtava bombardovanja Novog Sada, stoji i zvanična verzija smrti doktora Kambera. Pokušao je Andrej da se sa Vasilijem Vukovićem, korporalom (poručnikom) gradske policije, skloni u brukšanac, umesto da se kao svi ostali Srbi i troje njegove dece spasavaju u Sremu, Kovilju ili Kaću. Vuković, iako Srbin, dodvoravao se Mađarima i čak je pismeno tražio da ga smatraju Mađarem, pa je naveo Kambera da zajedno potraže sklonište među njegovima u Brukšancu. Tamo se blagovremeno sklonilo katoličko stanovništvo, koje je bilo obavešteno da će grad biti bombardovan, još dok su Jelačićeve trupe marširale ka varoši. Kada su se Vuković i Kamber pojavili u utvrđenju, sugrađani katolici su ih potkazali posadi. Vojnici iz posade su ih dočekali psovkama, opljačkali i iskasapili, a izmrcvarena tela pobacali u Dunav.
Andrej Kamber je devet meseci nadživeo svoga brata Jovana, a poginuo je istoga dana kada i njegov sin Jovan. Posle pogibije toga sina, za njim je ostalo još troje dece: Petar i Marija su već bili punoletni, dok je maloletna Jelena po povratku iz izbeglištva ostala kao siroče pod jurizdikcijom vlasti Novog Sada. Petar je već bio izučio za slikara i posle Bune je radio kao moler (zidni slikar). Zna se da je za potrebe Magistrata izradio zastavu monarhije, koju su istakli na zgradi Magistrata kada je car Franc Jozef posetio Novi Sad. Izrada zastave je koštala 23 forinte srebra, po računu koji je Petar podneo Magistratu septembra 1852. godine.
O njemu se još zna da je 1855. godine živopisao pravoslanu crkvu u Krčedinu, a tri godine kasnije i crkvu u Banoštoru. Petar je umro naprasno krajem 1860. godine kao puki siromah. Sestra Marija se posle Bune udala za Henrika pl. Gonžarovskog, Poljaka koji je kratko vreme služio kao novosadski gradski inženjer. Praksu je otpočeo u Francuskoj, radio je u Engleskoj i Ugarskoj, da bi za vreme Srpskog nacionalnog pokreta 1848. godine, za platu od 90 forinti mesečno, služio u srpskoj vojsci kao inženjer sa činom kapetana. Istakao se u borbama protiv Mađara izgradnjom dobrih fortifikacionih objekata po Banatu i kod Sentomaša. U gradu je Gonžarovski službovao do kraja 1851. godine, kada je sa porodicom zauvek otišao iz Novog Sada.
***
Pavle Jovanović; Jovanovići
Poslednji novosadski Srbin, vršilac dužnosti gradskog načelnika u vreme Bune, i prvi gradonačelnik posle Bune bio je Pavle Jovanović, otac velikog srpskog pesnika Zmaja. Kada bi se tražila najslavnija i najznamenitija ličnost Novog Sada, teško da bi i jedna od njih mogla ozbiljnije da se približi pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju. Kao čuveni lekar i dečji i rodoljubivi pesnik za sve potonje generacije, Zmaj predstavlja grandioznu kulturnu ličnost ne samo za kulturu Novog Sada, već i čitavog Srpstva. Mnoga su pera, oštrija od moga pisali o njemu, tako da se ovde neću baviti Zmajevom veličinom i delom, već bih se pozabavio samo njegovim precima i poreklom.
Prvo jasno pojavljivanje prvog novosadskog Zmajevog pretka, pradede Konstantina, Koste Jovanovića, u novosadskoj dokumentaciji nalazi se u izveštaju Magistrata Namesničkom veću o primljenim građanima s početka 1768. godine. Tom prilikom se izveštava kako je Konstantin Jovanović, bakalski trgovac rodom iz Makedonije, primljen za građanina Novog Sada 15. januara 1767. godine. Ne znamo kada je, ni iz kog mesta iz Makedonije Konstantin došao u Novi Sad, ali je stigao dosta pre 1760. godine, kada mu se rodio sin Jovan. Bio je Grk ili Cincar, kome je grčki jezik bio jedini, i nameće se zaključak, kako sve do ženidbe nije znao srpski jezik. Čak i kada je naučio da govori maternji jezik svoje žene, opet je pisao samo grčki, jer srpsko pisanje nije nikada savladao. Mladom samcu trebalo je neko vreme da zaradi dovoljno novca kako bi osnovao porodicu. Oženio se Srpkinjom, što je uticalo da se već njegov sin Jovan oseća Srbinom. U zrelim godinama Kosta se zvanično odrekao porodice iz koje je potekao, tako da se posle njegove smrti, iz Makedonije, niko nije javio kao zakoniti naslednik. U zvaničnoj izjavi kojom se odriče izvorne porodice nazvan je maiorenus Graecis, (punoletnim Grkom).
Poslovni put Konstantina, Koste Jovanovića može se posredno pratiti pre njegovog formalnog pojavljivanja u dokumentima i zvaničnim ceduljama. Godinama pre 1760. spominju se na više mesta novosadski trgovci, Grci Dimitrije Janković i njegov ortak Kosta. Dugo je identitet Koste bio nepoznat, jer se nije nailazilo na njegovo prezime, da bi se u kasnijim spisima utvrdilo da je jedini Jankovićev ortak bio i ostao Konstantin Jovanović. NJih dvojica, duorum Graecorum, dobili su od Namesničkog veća 1760. godine posao da snabdevaju vojsku mesom. U Subotici su pokupovali svu rogatu stoku koja je bila u ponudi i prosledili je vojsci. Kako je Sedmogodišnji rat trajao već četvrtu godinu i austrijskoj vojsci su trebale velike količine hrane, preduzimljivi Grci su rešili da iskoriste dobru priliku i zarade lepe novce. Dvojica Grka dželebdžija, Dimitrije Janković i Kosta Jovanović u ovoj trgovini imali su poteškoća sa subotičkim vlastima, ali su posle sudskog procesa sa njima ipak stekli priličan kapital.
Pored trgovine stokom, ortaci su trgovali vinom, žitom, prosom i kukuruzom. Kostu i Dimitrija nalazimo u hrpi sudske dokumentacije, u kojoj su podjednako imali uloge tužilaca i tuženih, usled različitih dugova i loših poslovanja. Prilikom jednog potraživanja nekih uzgajivača goveda iz Kaća, ortaci nisu imali novca da isplate dug, pa je Dimitrijev sin Grigorije morao da založio svoju kafanu. Među Novosađanima je bilo čuveno parničenje između dvojice ortaka i naslednika kapetana Rajkovića, koji je za života ovim Grcima pozajmio 1.000 forinti. Rajkovićevi naslednici, Jeftimije i Sofija, dobili su spor na sudu, ali sudska odluka nije mogla da se sprovede jer su se ortaci formalno razortačili, pa sudski izvršitelj nije znao od kog ortaka da naplati dug. Spor je konačno bio završen posle mnogo godina, kada je vrednost duga usled inflacije bila obezvređena.
Kada je Dimitrije Janković umro, u poslu sa Kostom nasledio ga je sin Grigorije. Jankovići, međutim, nisu bili jedini ortaci Koste Jovanovića. Sa trgovcem Tomom Uskokovićem imao je Kosta čak tri lađe, od kojih se jedna zvala Turkinja. Ovim lađama ortaci su Savom u Hrvatsku, u Jasenovac i Karlovac transportovali žitarice i debele svinje. Da se lađe ne bi iz Hrvatske prazne vraćale tovarili su hrastovu građu iz slavonskih šuma, koju su prosleđivali tiskim alasima za njihova plovila. Za slavonsku hrastovinu posebno je bio zainteresovan žabaljski skeledžija, jer je za ovo plemenito drvo imao kupce po Banatu. U beleškama iz septembra 1779. godine vidimo da je iz Hrvatske donosena zarada u različitim valutama, kremnicerima i cesarskim dukatima, ordinarima, u cekinima, suferinima i talirima, sve ukupno 4.424 rajnske forinte. Pšenicu su ortaci mleli u Kamenici, pa su brašno prodavali po Sremu, sve do Vukovara i Osjeka.
Kosta i mlađi Janković raznim vrstama brašna su snabdevali i nekog Saka Mehmeda iz Beograda, a od njega preuzimali vosak i med, koje su dalje preprodavali liciderima u Temišvaru i Segedinu. Šerbet (karamel), koji je možda sam pekao, Kosta je prodavao Grku Janaću u Adi, u priličnim količinama. Interesantan je jedan računski list iz 1779. godine, u koji je verovatno Jovan za oca Kostu napisao: 1779 augusta 30 go dado Đurđu da isplati momke koi su došli sa četiri lađama u Veneciju 75 for, na osnovu koga se pretpostavlja da su Jovanović i Uskoković trgovali direktno sa Mlecima. Sve račune i trgovačke knjige pisane srpskim jezikom vodio je sin Jovan, dok ih je Kosta potpisivao svojim grčkim potpisom. U ortačkim odnosima sa Uskokovićem Kosta sam vodi svoju internu evidenciju o platama radnicima kao i o raznim računima, pišući ih lepim, ispisanim grčkim alfabetom.
Kosta je bio vešt trgovac, znao je da zaradi novac na razne načine. Držao je kafanu i bakalnicu Kod zlatnog krsta, a ni davanje zajma pod interes nije mu bilo strano. Pošto se dobrano obogatio, želeo je to da prikaže svetu. Kao svi Grci i Cincari koji bi se obogatili, kupio je Jovanović za 2.800 forinti kuću od bogatog senatora i trgovca Mihaila Raškovića, na lepom mestu u Lebarskoj ulici, u samom srcu Novog Sada. Tako je postao prvi komšija Isaku Isakoviću, sinu iz Seoba poznatog nam Vuka Isakoviča. Pored bogatstva, trudio se Konstantin Jovanović da ga sugrađani poštuju kao ispravnog i poštenog čoveka. Svoj ugled među Novosađanima Kosta je zaokružio tako što je 1777. godine izabran za tutora Almaške crkve. Iako je rođen u Makedoniji i rođenjem bio Grk, možda Cincar, nije se Kosta uopšte uplitao u borbu Grka i Cincara za svojem opštestvo i školu. Umro je u jesen 1787. godine i svu svoju prilično veliku imovinu ostavio sinu jedincu Jovanu.
Jovan Jovanović (stariji) rođen je 1758. ili 1759. godine u almaškom kraju, na Podbari, gde je i odrastao. Kada je stasao za školu, u Novom Sadu još uvek nije bilo grčke škole, ali se zna da je govorio i pisao grčki (1789. godine je bio prenumerant za dve knjige na grčkom jeziku). NJega, kao ni njegovog oca ne nalazimo na spiskovima Grka koji traže svoju školu i crkvu, a iz kasnijih izvora doznaćemo da se on u potpunosti osećao Srbinom. Jovan je pohađao latinsku gimnaziju u rodnom gradu. Sa završenih studija, najverovatnije filozofije, koje su dugo trajale i mnogo koštale, vraća se u Novi Sad i u Magistratu dve godine volontira kao počasni pisar. Kada se 2. jula 1788. godine prijavio na popunu Izbranog opštestva, svoju prijavu je potpisao sa Johan Joannovics Kiss. Magistrat ga je primio u Izbrano opštestvo i od tada je Jovan Jovanović, ili Kišjanoš, u stalnoj gradskoj službi. Jovan je 1790. godine, još uvek kao bogati trgovac i ugledni činovnik, položio kauciju za postavljanje Grigorija Jankovića, njegovog tadašnjeg ortaka, na položaj siročadskog oca. Mnogo godina kasnije, kada Jovanu nije ništa išlo glatko u životu, pomagao mu je bivši ortak, potonji senator i gradski načelnik, Grigorije Janković.
Jovan Jovanović se kao trgovac nije proslavio. Sav imetak koji je od oca nasledio, izgubio je lošim procenama i lakomislenim trgovačkim transakcijama. U nekim poduhvatima nije imao dovoljno sreće, a izgleda ni preko potrebnu energiju i intuiciju. Na početku rata Austrije sa Turskom 1791. godine, zaključio je Kišjanoš vrlo povoljni ugovor sa Ratnim komesarijatom za erar da snabdeva vojsku vodenim putem. Svojim lađama je sproveo više transporta u najgore zimsko vreme, kada su vode Dunava i Tise bile više zaleđene, nego plovne. Država je bila finansijski opterećena zbog rata pa nije isplaćivala obaveze, ali je Jovan zbog lošeg stanja u državnoj blagajni prošao bez i najmanje zarade, jer je avanse za nabavku robe davao iz svoje lične kase.
NJegovo poslovanje krasile su i užasno loše procene. Kada je na primer, u Banatu 1795. godine vladala glad, svi trgovci su liferovali hranu u Banat, jedino se Jovan okrenuo Sremu, ali je tamo baš u jesen te godine, sve do 10. decembra, harala strašna kuga. Cela oblast je bila blokirana, pa su njegovi brodovi natovareni žitom i stokom, mesecima bili ukotvljeni na Savi. Kako su na tim lađama živeli vojnici i panduri koji su stražarili na reci, sva roba i mnogi inventar sa njih je nestao. Izgubio je dosta vremena, živaca i novca, a šteta sa lađa tek mu je bila delimično nadoknađena sudom. Zahvaljujući poslovnom ugledu pokojnog oca Koste, Jovan je sa mnogim bogatim trgovcima ulazio u ortakluk, ali su poslovi propadali kao da je bio uklet. Dužan na sve strane, od Karlovca sve do Temišvara, on je iz godine u godinu sve više arčio nasleđeni kapital i bespovratno propadao. Poverioci su mu preuzeli zemlju, kuću, a brodovi su na doboš, za male pare, prodati u Hrvatskoj, za namirenje duga bolnici u Varaždinu. Sve do 1825. godine tužiće ga poverioci za neplaćena dugovanja. Novca više nije bilo, jer je Kišjanoš još krajem osamnaestog veka izgubio sve ono što mu je otac Kosta dugotrajnom i veštom trgovinom ostavio.
Neuspešni trgovac i niži činovnik novosadskog Magistrata Jovan Jovanović Kišjanoš, bio je oženjen Marijom Grujić iz Budima. Zbog velikog požara u budimskom kvartu Tabanu 1810. godine o njenom poreklu se ne zna gotovo ništa, samo se kasnije ispostavilo da je Marija bila iz bogate i ugledne srpske kuće Grujića iz Tabana. Grujići su bili među naslednim čuvarima Leopoldovih Privilegija koje su peštanski i budimski Srbi dobili i čuvali u crkvi na Tabanu, gde su izgorele u požaru. Poznavaoci ove porodice smatraju da je veza sa Grujićima definitivno posrbila Jovanoviće grčkog porekla. Jovan nije uspevao da zaradi gotovo ništa, jer su stari dugovi kao usud išli za njim i otimali svaku teško zarađenu krajcaru. Upao je u kovit začaranog kruga, nanovo praveći nove dugove.
Pored silnih dugovanja, vidi se da njegova porodica nije oskudevala, verovatno zbog Marijinog miraza, koji ona nije dala ni blizu muževljevim poslovima. O Mariji u poznim godinama piše i dr Ilija Ognjanović Abukazem, ali vrlo malo. Zabeležio je kako je đak koji je služio kod Jovanovićevih, poslužujući ih na Veliki petak omrsio šunkom malog Jocu (budućeg pesnika Zmaja) i kako je na ovaj propust Jocina baba Marija burno reagovala. Sin Pavle se Kišjanošu i Mariji rodio 6. novembra 1799. godine, a kćerki Katarini ne znamo tačan datum rođenja. Zna se toliko da je rođena mnogo posle brata i da je 1837. godine ona još uvek bila mlada devojka.
O Kišjanošu još ponešto. Zatražio je Jovan Jovanović Kišjanoš plemstvo, koje mu je odobreno 1791. godine, ali tada on nije imao da plati armalnu taksu od 1.500 forinti. Tako je ova stvar mirovala dvadeset godina. Molio je kasnije Jovan da mu Magistrat izda uverenje o tome kako je izgubio dosta kapitala lošom poslovnom srećom tokom poslednjeg austro-turskog rata, te da su ga ortaci varali i vojska na Savi pokrala. Naveo je mnoge slične poslovne neuspehe, sve to da bi mu se taksa na plemstvo oprostila. Konačno je uspeo u tome, pa je Magistratu dostavljena ova beleška: Jovanović Jovan novosadski senator, dobio plemićku diplomu 28. septembra 1810. godine. Postade tako Jovan Jovanović Kišjanoš carski podanik plemenita roda i praznoga džepa.
Kišjanoš je bio doživotni član crkvene opštine od 1788. godine i tutor Almaške crkve pre i posle 1792. godine. Kada je episkop Jovanović obećao fond za izdržavanje srpske nacionalne, umesto kraljevske gimnazije, iako duboko u dugovima, Kišjanoš nudi prilog za nižu srpsku gimnaziju, a dvadeset godina kasnije potpisuje obligaciju za srpsku gimnaziju u Novom Sadu. Svoju karijeru u gradskim službama završava na prilično visokom mestu aktuara, sudskog delovođe. Jovan Jovanović Kišjanoš je kao starac izašao pred Magistrat 19. aprila 1831. godine i odrekao se članstva u opštestvu, moleći da se na njegovo mesto kandiduje njegov sin Pavle. Želja mu je ispunjena i Pavle Jovanović je početkom 1835. godine izabran za senatora. Tako je stari Kišjanoš mogao bezbrižno da sklopi oči 18. marta iste godine. Sahranjen je u porti Almaške crkve.
Pavle Jovanović Kišjanošev je svoje školovanje započeo u Novom Sadu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Posle informativnog vakuuma od deset godina, Pavle se pojavljuje u dokumentima tek 11. novembra 1822. godine, kada je Magistratu prijavio svoju diplomu pravnika, stečenu u Pešti. Od toga dana, pa sve do januara 1835. godine, advocirao je Pavle u parnicama vođenim pred Magistratom kao advokat određen po službenoj dužnosti. Bio je čovek blage i pitome naravi, predan svome pozivu, pa je kao pravni zastupnik bio veoma tražen, a kao čovek kod svojih sugrađana omiljen. Kako su govorili njegovi savremenici, bio je suviše mekana srca da bi se od advokature obogatio. NJegovo izuzetno vladanje dugo je služilo za primer novosadskim advokatima, jer za dvanaest godina prakse nikada nije bio tužen za otimanje novca i pljačku stranke, nikada nije uvredio sud, niti mu je sudija oduzimao reč. Kao izabrani senator Pavle je neko vreme advocirao, ali se pred poplavom advokatskih diploma povukao iz ovog posla i živeo od senatorske plate.
Pavle Jovanović je bio jedan od obrazovanijih ljudi svoga vremena. Tokom karijere svoja akta je pisao latinskim, mađarskim, srpskim i na kraju, nemačkim jezikom. NJegove pravničke tekstove na srpskom jeziku krasio je lep i za ono vreme arhaični slavenosrpski jezik. Mnogi ga smatraju zakletim protivnikom Vukovih reformi, ali je on bio bez ikakvih ambicija i strasti prema toj stvari, samo se nalazio pod jakim uticajem svoga kuma, rigidnog Jovana Hadžića (Svetića). Hadžić je bio jedan od brojnih učenih Novosađana koji su se protivili Vukovom poseljačenju srpskog jezika, i iznad svega strahovali od unijaćenja, koje je navodno išlo posle jezičke reforme. Uvek uz kuma kao senka, Pavle se do kraja života služio starim pismom i pravopisom koji je učio u školi. Bio je poznat po svome arhaičnom stilu u korespondenciji, pisao je starim srpskim dijalektom Novog Sada.
Pavle se kandidovao za gradskog načelnika u februara 1840. godine, ali je sa pet glasova više na tu funkciju bio izabran Jovan Kamber. U gradskim političkim prilikama njegov poraz je prokomentarisan kao uspeh, jer za malo izgubiti od velikana Novog Sada, kakav je bio Kamber Joca, može se smatrati kao pobeda. Videli smo kakvu je Pavle imao neslavnu ulogu u letnjim danima 1848. godine, za vreme svoga prvog načelstva Novim Sadom. Analitičari onoga vremena i prilika u Novom Sadu slažu se da je svoju ličnu i nacionalnu čast podredio snažnom legalističkom porivu, koji je kao veliku potrebu u svome mlakom i neborbenom biću nosio. Kada se 7. septembra 1849. godine tvrđava predala carskoj vojsci, požurio je iz Iriga natrag u popaljeni grad. Zaštitu mu je zbog lošeg odnosa sugrađana, kao reakciju na njegovo učešće u mađarskom magistratu, pružio major Duka. Vojna komanda je nastojala da organizuje čvrstu civilnu vlast u varoši, pa je ponudila načelstvo grada Jovanu Hadžiću (Milošu Svetiću). Kada je on to odbio, čekalo se još oko mesec i po dana dok novopostavljeni vrhovni župan Isidor Nikolić nije imenovao Pavla Jovanovića, prethodnog Srbina gradonačelnika bez zakletve. Na mestu gradonačelnika Pavle je ostao narednih godinu dana.
Kada je u Vojvodini počelo organizovanje privremenog sudstva, koje je po prvi put bilo odvojeno od upravne vlasti, Jovan Hadžić je imenovan za predsednika oblasnog suda. Uzeo je on svoga kuma Pavla Jovanovića za prisedatelja, ali kako po novoj podeli vlasti njegove dve funkcije nisu mogle zajedno, razrešio ga je veliki župan 14. oktobra 1850. godine dužnosti na mestu gradonačelnika. Tri i po godine Pavle je zamenjivao predsednika suda Hadžića kada god je za to bilo potrebe. Tako je na primer, 3. jula 1852. godine bio je prisutan na svečanom ručku u Petrovaradinu priređenom u čast cara Franca Josifa, koji je zastao u Novom Sadu obilazeći petu krunovnu oblast, Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat.
Rešenjem od 24/12. marta 1854. godine Pavle Jovanović je penzionisan. Četiri godine je otac pesnika Zmaja uživao u svojoj penziji, ali nije mirovao, već je bio aktivni član Patronata srpske gimnazije. Pod uticajem svog ambicioznog i sujetnoga kuma, Pavle je uz blagonaklonost vladike Platona Atanackovića ušao 1852. godine u ovaj prestižni krug novosadskih Srba. Pri kraju svoga društvenog i životnog delovanja Pavle je 1858. godine obavljao kratko vreme dužnost direktora srpske gimnazije.
Za svoju životnu saputnicu Pavle je uzeo Mariju, miraždžiku iz Sentomaša, iz kuće školovanog ekonoma Pavla Gavanskog. Zadovoljan zetom senatorom, stari Gavanski je mladencima kupio veliku kuću u Lebarskom sokaku, (današnjoj Miletićevoj ulici), koja je koštala 10.000 forinti, ali je kuću za svaki slučaj ostavio na svom imenu. Nestala je kuća i sve u njoj tokom bombardovanja Novog Sada. Pored Zmaja, Marija i Pavle su imali još četiri sina i jednu kćer. Porodica je živela skladno i u slozi, ali ne zadugo. Pavle je u proleće 1850. godine postao udovac, kada je njegova tridesetšestogodišnja Marija umrla od gripa. Izgleda da se udovac kao ugledan i bogat čovek veoma brzo snašao. U kuću je doveo mladu i lepu Mađaricu Elizabetu Sili, koja je zvanično, pred decom i svetom, obavljala posao domaćice sve do Pavlove smrti. Posebno se najmlađi Pavlov sin Kornel vezao za tetka Eržiku, koja će uz njega ostati i kada dečak postane siroče, i on će je od milja zvati tantika. Zmajev otac Pavle Jovanović umro je 23/11. septembra 1858. godine. Na ostavinsku raspravu došao je sin Jovan, Joca Jovanović, podbeležnik Magistrata i kao jedini punoletan od četvorice Pavlovih sinova zastupao je braću Đorđa, Dimitrija i Kornela. Deca su ukupno nasledila 17.050 forinti: 500 od oca, a ostatak iz nasledne mase pokojnog dede Pavla Gavanskog.
[1] Vićentije Popović (Janjevo ? – Karlovci 23. oktobra 1725.), episkop budimski od 1708. godine, mitropolit karlovački od 1713. godine pa do svoje smrti.
[2] Vasa Stajić, Novosadske biografije, tom II, sveska treća, str. 247.
[3] Mitropolit Vikentije Popović Hadžijević je bio mitropolit karlovački do svoje smrti 23. oktobra 1725. godine i sahranjen je u manastiru Krušedol. Rođen je u porodici grčkog učitelja u Janjevu, a zamonašen je u Pećkoj patrijaršiji. Za budimskog episkopa je bio izabran 7. januara 1708. godine, a na privilegijalnom saboru u Karlovcima 6. maja 1713. godine bio je izabran za mitropolita karlovačkog, kao narodni kandidat i favorit patrijarha Mojsija Rajovića.
[4] Kada je od strane Magistrata Nikolić bio postavljen za direktora Grčke škole, članovi grčke opštine su mu dobrodošlicu poželeli na grčkom jeziku, kao što je i njegov kurtoazni odgovor takođe bio je na jeziku predaka.
[5] Arhiv Vojvodine, F 92, kutija 125 1244/1923
[6] Sa osvetljavanjem šireg područja graskog centra počelo se 1841. godine, kada su neki stanovnici ulice Zlatne grede na svoju ruku izvešali fenjere na svoje kuće. Sve do Bune postepeno su osvetljavane pojedine ulice, da bi se 1861. godine u gradu napustio petroleum kao gorivo za fenjere i prešlo se na fotogen. Od 1872. godine gradsko osvetljavanje drži pod zakupom Prvo sapundžijsko društvo Novog Sada.
Pošto dalje, u godinama koje slede, blede sve veze ove porodice sa njenim jelinskim poreklom, ovde ću prestati da se bavim Jovanovićima. O velikom srpskom pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju možda će u nekim drugim obraćanjima biti rečeno, barem delić od onoga koliko to čika Jova Zmaj zaslužuje.
Ostavi komentar