Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Nakon šest decenija od tragične smrti vođe italijanskog fašizma, ličnost Benita Musolinija i dalje inspiriše naučno-istoriografske krugove. Zauvek u senci svog saveznika i pokrovotelja iz Drugog svetskog rata Adolfa Hitlera, Musolini je ipak uspeo da ostavi neizbrisiv trag, po mnogima sraman, na pozornici svetske istorije. Teško je na sažeto opisati značaj ličnosti koja je decenijama uticala na živote miliona ljudi, a da se pritom izbegne subjektivnost i nedorenčenost koja se mora prevazići u svakom istraživačkom poslu. Ovaj rad ne pokušava da otkrije velike tajne i misterije vremena u kome je ovaj italijanski megaloman živeo i vladao, ali može da ukaže na neke momente i detalje do kojih je došla istorijska nauka i istoriografija. Ti momenti sami po sebi, a i uzročno-posledično, ukazuju i na značaj teme koja, opet, zahteva podrobnije ispitivanje, ali koje se može odrediti uz kratak presek događaja i stanja koji su okruživali Dučea.
Capo del Governo, Duce del Fascismo, Primo Maresciallo dell,Impero, Comandante dell trupe operanti su tute le fronti (Šef vlade, Vođa fašizma, Prvi maršal Carstva, Komandant operativnih trupa na celom frontu)[1]. Titule koje je nosio iz vremena posle 1940. godine, govore da je reč o čoveku koji u svojim rukama nosi sve poluge i prerogative moći i vlasti, ali i činjenicu koja nam može otkriti značaj ovog čoveka za svetsku istoriju, pa i značaj same teme. Nesporno je da je Musolini posedovao nezaježljivu želju prema moći i vlasti. Energija koju je ulagao u svoj rad i da ostvari tu želju su bile ideje vodilje njegove politike i kompletnog dugogodišnjeg delovanja. Jednostavno rečeno, malo je postojalo ljudi koji su uspevali da za četvrt veka oforme potpuno novu ideologiju (doduše, zasnovanu na temeljima raznih), novi društveni i državni sistem, da navedu najšire slojeve društva na „slepu“ veru i poslušnost novom sistemu i ideologiji i da ih, pri tome, nateraju na neverovatne žrtve i materijalne i nematerijalne gubitke za egzistenciju i progres takvog političkog i društvenog „kentaura“. Dakle, posebnost fašističke imperije, a pre svega njenog vođe, je politička i opšte socijalna kratkovidost koja je sprečavala Musolinija da uvidi svu efemernost i paradoks društva i nove italijansko-evropske ere koju je gradio. Ideje i ideali koji su uzeti kao izgovor i opravdanje za stvaranje novog života u Sredozemlju su bili nošeni najprirodnijim i najprostijim težnjama za vlastodržjem fašističke elite na čelu sa Dučeom koja je tako, svesno ili nesvesno, kumovala rađanju strahovito paradoksalnog i neprirodnog stanja koje je samo sebe nakon dve decenije i obrušilo. Zbog toga Musolini predstavlja paradigmu za sve slične situacije i ličnosti u XX veku koji su pokušali nasilnim paradoksima i metodama da „ustalasaju“ tok istorije. U tome leži značaj ovog čoveka, u jednoj okrutnoj igri koju je poveo, pri tome iskoritivši pre svega svoj narod.
Prema sopstvenom kazivanju Musolini se rodio 29. jula 1883. godine, u dva sata posle podne, u nedelju, u sazveđu Lava. Ovo svedočanstvo bi već bio dovoljan razlog za pojedine astrologe da ocene da životno delo koje je ostavio pokolenjima, kao i način na koji je to stvarao, i uopšte njegov način života sasvim odgovara astrološkim predispozicijam i aspektima njegovog profila, čime ćemo se pozabaviti u narednim prikazima. Postoji nekoliko njegovih karakteristika koje se mogu predočiti sa više epiteta: srčan, hrabar, muževan, relativno neostljiv, nestalan, nestabilan, ohol, surov, do neslućenih razmera egoističan, egocentričan, nedosledan, i, treba istaći –prevrtljiv. Primeđuje se da je u opisima njegovog karaktera primetno dosta negacija, koje su i bile sastavni deo njegovog života. To je najcelishodnije objašnjenje za stalnu negaciju pojedinca kao jedinke u fašističkoj državi koja ima pravo da utiče kako na sve oko sebe tako i na samog sebe, negaciju racionalističkih i humanističkih prava čoveka kako individue tako i čoveka u kolektivu, a iznad svega negaciju osnovnih principa razuma i logičnog ponašanja. Sve te negacije bile su sastavni deo Musolinijevog filozofskog pristupa okruženju, saradnicima, zemlji i celom svetu, pristupa koji, nikada nije bio do kraja izgrađen i iskristalisan, ali gde se osnovna misao i pravac razmišljanja mogao jasno uočiti. Sebe je nazivao „apostolom nasilja“ i do kraja je to njegovo, u suštini, huligansko i nasilničko ponašanje, ostalo slično ponašanju buntovnički raspoloženog adolescenta, koji prolazi kroz krizu identiteta, koja svoj najdublji izraz dobija u nesluđenoj prevrtljivosti. Razlika je u tome što je Dučeova adolescencija potrajala do njegove šezdesetdruge godine života, tj. do smrti. Za potpuno razumevanje ovakve ličnosti potrebno predočiti genezu njegovovog psihološkog profila, odnosno pokušati da se shvati šta je uslovilo njegovo ponašanje kao odrasle osobe i da li se u njegovoj biografiji iz perioda detinjstva i rane mladosti mogu pronađi neki momenti pomoću kojih bi se razumela ova kompleksna osoba[2].
Rođen je kao najstarije dete u zaseoku Varnano del Kosta, blizu sela Pradapija, u okrugu Doviji, u pokrajini Romanja. Svet na koji je došao je bila skromna porodica seoskog kovača Alesandra Musolinija i seoske učiteljice. Tu počinje pomalo bajkovita životna priča o siromašnom dečaku koji, pod snažnim utiskom skromnog okruženja, odlučuje da postane poznat i da uzdrma svet. Porodica je svoju egzistenciju zasnivala na majčinim oskudnim primanjima, jer je očeva zarada uglavnom trošena na njegovu ljubavnicu. Inače, njegov otac je bio nepismen, tvrdoglav, ali inteligentan čovek, koji nikada nije pohađao školu, a koji je uz to bio politički svestan, naklonjen ekstremnim levičarskim pogledima. NJegova politička ostrašćenost i oduševljenje socijalističkim idejama najbolje se ogledala u tome što je budućem italijanskom vođi dao ime po poznatim marksističkim revolucionarima i anarhistima – Benito (po Benitu Huaresu, meksičkom revolucionaru), Amilkare (po Amilkareu Ćiprijanu, romanjskom anarhisti), a Andrea (po Andrei Kosti, jednom od osnivača Socijalističke stranke Italije). Ova imena su bila adekvatna za dečaka izuzetne neposlušnosti, samovolje i odsustva svake discpline i obzira. Benito je imao mlađeg brata i sestru, kao i mnoštvo drugova, i za razliku od Hitlera, nije bi osobenjak i usamljenik. U porodici i među prijateljima uživao je veliko poverenje i divljenje, verovatno zbog njegove srčanosti i neobuzdanosti, koja zna da impresionira. U toku školovanja promenio je tri škole i bio je četiri puta isključivan iz njih, uvek zbog svoje svadljive i prgave prirode i stalnih tuča sa školskim drugovima, pa čak i sa učiteljima. Prvo je bio isključen iz svoje mesne škole, potom je, zbog fizičkih sukoba sa učenicima i predavačima isključen iz škole u Faenci, da bi nakon još jednog isključenja, ipak završio razred u školi u Forlimpopoliju, položio sve ispite i dobio zvanje učitelja. Stekao je glas mladića izuzetne inteligencije, jer je predano i marljivo učio uglavnom one predmete koji su mu bili zanimljivi. Već tada se u igri i razgovoru sa svojim vršnjacima nametao kao vođa sa izjavama da je „na svet došao da ga uzdrma i iznenadi“. U svom mestu se zaposlio kao učitelj, međutim, tu se, takav kakav je bio nemiran i ambiciozan, nije mogao dugo zadržati.
Nakon četiri provedena meseca kao prosvetni radnik, u osamnaestoj godini života napustio je Italiju i, bez novca, samo sa medaljom na kojoj je bio utisnut lik Karla Marksa, otišao je u Švajcarsku. Do tada, pod uticajem svog oca, već prilično socijalistički opredeljen, u Švajcarskoj je, radeći najteže fizičke poslove, kao mesar i zidarski pomoćnik, došao u dodir sa istaknutim emigrantima marksističke provenijencije. Ubrzo je prišao nekim revolucionarnim grupama u kojima je počeo iznosti svoje poglede na državna uređenja širom Evrope. Ovaj period njegovog života predstavlja mukotrpnu borbu za golu egzistenciju, gde je, često gladan, znao da otima hranu od gostiju po restoranima ili od prolaznika na ulici. Istovremno, dosta je čitao, uglavnom filozofska dela Marksa, Kropotkina, Ničea, Fihtea i Kanta. Ali, sva ta pročitana literatura za njega nije pružala osnovu za izgradnju nekih sopstvenih filozofskih pogleda, niti se on puno zadržavao na pojedinim filozofskim delima. Čitao je nasumice, pa je i tu ostao dosledan sebi. NJegova filozofska stajališta zavisila su od utiska koji je proizveden nakon čitanja pojedine knjige. Levičarski ekstremistički stavovi, koji su u njegovim nazorima provejavali još od rane mladosti, sada su postali nešto izraženiji, ali ne u potpunosti dosledni i ustaljeni. U osnovi njegova politička misao tog perioda se sastojala u antiklerikalnom, anarhističkom pogledu na uređenje jednog društva. Nakon kratkotrajnog boravka u zatvoru 1903. godine, već naredne godine Musolini se vraća u Italiju. U domovinu se vratio kao marksistički fanatik, sa biografijom koja je bila sasvim prikladna za sve anarhiste i emigrante nasilničkih i rušilačkih metoda i stavova. Sa takvom reputaciom mogao je u nekom doglednom vremenu da postane istaknuta ličnost levog marksističkog pokreta u Italiji, ali njegova priroda mu to nije dopuštala. Tada još niko nije slutio da se u Italiju vratio budući fašistički bog života i smrti[3].
Mladi i fanatični Musolini brzo se snašao u Italiji, u rodnoj Romanji, okružen istomišljenicima. Još za vreme boravka u Švajcarskoj pisao je članke, napise i tirade za nekoliko revolucionarnih listova, koji su bili dosta zapaženi. To svoje zanimanje nastavio je i u Romanji gde se već pročuo kao brilijantan novinar britkog jezika i kao odličan politički agitator. Uskoro, njegova reputacija izuzetnog novinara koji otvoreno i oštro govori o problemima radničke klase u Italiji i svetu proširila se i van granica Romanje. Pisao je za vrlo popularne listove kao što je bio „Il Popolo“, a pokrenuo je i svoj list „La Lotta di Classe“ („Klasna borba“). U isto vreme počeo je sticati glas darovitog govornika koji je umeo kontrolisati masu okupljenu na političkim mitinzima i sastancima. Zaista, njegovi oštri, teatralni, čak, brutalni, govori su zaokupljali ogromnu pažnju, i kao „ugarak u bure baruta“ palili masu koje bi izražavala odobravanje izvikujući parole. Dražao se veoma teatralno; govorio je jezikom koji je blizak običnom puku, a da pritom nije poklanjao puno pažnje onome o čemu govori. U stvari, ono što običnom svetu iz radničkih četvrti, tada nije bilo jasno, a što su već neki savremenici uočili, on je vešto manipulisao svojim govorima, pre svega svojim duboko muževnim glasom i efektnom gestikulacijom koja je bila jednako dramatična, kao i rečenice koje je izgovarao. Isto kao i govori Hitlera, i Musolinijevi govori nisu bile dubokoumne i pažljivo birane rečenice sa sadržajem koji sa više aspekata, prodiru u suštinu problema, pokušavajući da iznađu rešenja za njih. Pre svega, to su bile prazne demagoške i dugačke tirade, ispunjene mnoštvom fraza i metafora, sa često iskrivljenim ili progrešnim činjenicama, koje treba da probude i povedu slušaoce, da bi se takvim površnim izlaganjem kod ljudi izazvale najdublje emocije, koje bi kasnije bile artikulisane ka glavnom cilju, pridobijanju bezuslovne podrške za svaku akciju. U suštini to su bili isprazni populistički izlivi besa u kojima je bilo puno poziva na osvetu i napad, a malo stvarno vrednih činjenica i realnih tema sa kojima bi se društvo trebalo pozabaviti. Ali, veštim korišćenjem govornih sposobnosti, Musolini je uspeo zadobiti impozantnu podršku, kako unutar svoje stranke, tako i među širim slojevima italijanskih građana[4].
NJegova pojava i fizički izgled u tom periodu bili su u potpunom saglasju sa njegovim političkim radom i duhovnim sposobnostima. Odavao je utisak čoveka iskreno zaokupljenog problemima sa kojima se hvatao u koštac, neurotičan i uzbudljiv. Uvek je imao upadljiv spoljašnji izgled. Bio je malen rastom, bledog lica, snažne vilice, krupne konstitucije sa dubokim, tamnim i prodornim očima. Iz njegove pojave zračila je ogromna fizička snaga i životna energija koja je, u kombinaciji sa njegovim fizičkim izgledom i duhovnim sposobnostima, odavala utisak osobe velike sposobnosti, spremne na akciju[5].
Musolinijev privatni život oduvek je bio uzbudljiv i dinamičan, isprpletan sa njegovim političkim i stranačkim obavezama. Voleo je da ga smatraju ženskarošem i neobuzdanim osvajačem, što je u stvari i bio. Tokom života imao je brojne ljubavnice iz svih društvenih slojeva, od prostitutki do žena iz aristokratskog porekla. Ponosio se svojim ljubavnim uspesima i često ih je isticao, pored ostalih životnih pobeda. U mladosti je bolovao od sifilisa. Rado se sećao i nasilništva prema ženama, tako da je godinama kasnije isticao da je svoju prvu devojku silovao, fizički povređivao i zlostavljao na razne načine. Po prirodi nije bio džentlmen. Svoju nadmenu i egoističnu prirodu je najbolje mogao da ispolji u nasilničkom odnosu prema ženama, što je i činio. Musolini je bio hedonista i ta osobina je bila primetna u svim vrstama uživanja. Često ga je stavljao u prvi plan, nekad zapostavljajući sve porodične i državničko-političke obaveze i obzire. Poslednjih godina života stalna pratilja bila mu je Klara Petači, sa kojom bi se prepuštao užicima tokom radnog vremena, zabranjujući svakome da ga uznemirava, čak i u slučaju najhitnijih stvari. Na sebi svojstven način Musolini je voleo, ili bolje reći, poštovao svoju suprugu, znajući da u njoj može imati pouzdanog i nelaskavog savetnika i oslonac u životu. Ona je tu ulogu prihvatila i čvrsto je se držala sve do smrti. U godinama njegovog socijalističkog opredeljenja oženio se Rakelom Gvidi, ćerkom očeve ljubanice. Sa njom je tokom života dobio petoro dece, tri sina – Vitoria, Romana i Bruna i dve ćerke. Najpoznatije njegovo dete bila je ćerka Eda, zbog kasnijeg braka sa italijanskim ministrom spoljnih poslova Galeacom Ćanom. Bruno je doživeo tragičnu sudbinu poginuvši u saobraćajoj nesreći u svom automobilu. Brak Benita i Rakele, nimalo uzoran i po katoličkim i po društvenim merilima, i iako ispunjen sukobima, svađama, preljubama sa njegove strane i nesuglasticama, tokom godine je ostao stabilan i nije se raspao[6].
IZVORI I LITERATURA
Ludvig, Emil, Musolini, razgovori, Narodno delo, Beograd, 1984.
Mek Smit, Denis, Musolinijevo Rimsko Carstvo, Globus, Zagreb, 1980.
Hibert, Kristofer, Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977.
Popov, Čedomir, Politički frontovi u Drugom svetskom ratu, Matica srpska, Novi Sad, 1995.
1Denis, Mek Smit, Musolinijevo Rimsko Carstvo, Globus, Zagreb, 1980, str 58.
[2] Kristofer, Hibert, Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977.
[3] Isto.
[4] Denis, Mek Smit, Musolinijevo Rimsko Carstvo, Globus, Zagreb, 1980.
[5] Krisofer, Hibert, Musolini, uspon i pad fašizma, Alfa, Zagreb, 1977.
[6] Isto.
Ostavi komentar