Autor: dr Miloš Savin, istoričar
U drugoj polovini 19. veka verovalo se da je dogovor sa Hrvatima jedan od mogućih puteva za ostvarivanje ravnopravnog položaja Srba u Habzburškoj monarhiji. Takvim putem zakoračili su i srpski liberali okupljeni oko Branika.
Miša Dimitrijević u prvom broju Branika precizira Bečkerečki program, odnosno stav samog Branika prema „hrvatskom pitanju“. Podržava državnu zajednicu Hrvatske i Slavonije sa Ugarskom, priznajući Hrvatima pravo na „državno-političku individualnost, sa zasebnim političkim zemljištem i zasebnom političkom narodnošću“. Dimitrijević kao imperativ politike srpskih liberala Ugarske ističe borbu za potpunu ravnopravnost srpskog sa hrvatskim narodom u Hrvatskoj i Slavoniji, smarajući da ta ravnopravnost mora da bude potpuna u prosveti, sudstvu i državnoj administraciji. Na značaj ovog pitanja upućuje spremnost Dimitrijevića da njime proširi Bečkerečki program. U prvom programskom broju Branika, Miša Dimitrijević vidi Hrvatsku i Slavoniju kao organizovane po liberalnom principu i načelima narodnosti. Što se tiče Dalmacije, Dimitrijević smatra da bi ona tebalo da se pripoji kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, ali da to zbog protivljenja dalmatinskih Srba treba da sačeka. Što se tiče pitanja Bosne i Hercegovine, Dimitrijević predlaže pravedno rešenje i nudi da se ova teritorija izjasni pravom na samoopredeljenje.
Paja Janković već u prvim brojevima novog liberalskog glasila zapaža antisrpsko i bugarofilsko ponašanje hrvatskog javnog mnjenja. Kritikuje potom asimilaciju u cilju stvaranja jedinog političkog naroda u Hrvatskoj i Mađarskoj, što smatra „neprirodnim i lažnim“, dok sa druge strane, brani „prirodnu“ težnju pojedinih naroda da se u jednoj državi ujedine. Janković smatra da su sukobi između Hrvata i Srba veštački, te Hrvate poziva k slozi, ostajući oprezan kada je u pitanju teza da su Srbi i Hrvati isti narod, smatrajući to kao zamku asimilacije Srba u Hrvatskoj. Janković zapaža da Hrvati od samih početaka nemaju ni samostalnu kulturu, ni državnu tradiciju, već da su srasli u razvoju sa Ugarskom, smatrajući da se delimično samostalan kulturni razvoj Hrvata može primetiti tek od kada su usvojili srpski jezik. Takođe, ističe da su Srbi oduvek bili na strani Hrvata kada je njihova stvar u pitanju, te se zalaže da Hrvati dobiju državnost, ali ne na štetu Srba i uz pretenzije prema srpskim zemljama. Smatra da je politički savez Srba i Hrvata moguć jedino uz poštovanje načela „svakome svoje“.
Liberalni Branik, kritikuje politiku prema Krajini nakon integracije u civilnu Hrvatsku, zatim hrvatsku vladu i srpske vladinovce i notabilitete koji su zbog sitnih obećanja bezrezervno podržali hrvatsku vladu. Posebno se ističe njihovo ćutanje u Saboru, povodom asimilacije Srba putem prosvete. „Sva srpska djeca, a nauka – hrvatska“, piše Branik.
Međutim, smatrajući da je pred izbore 1885. godine od opšteg (srpskog pogotovo) interesa jačanje opozicionog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, došlo je do izvesnog zatišja i nepisanog dogovora izmeću srpskih liberala i radikala iz Ugarske i neodvišnjaka i pravaša. Ovaj srpsko-hrvatski dogovor je imao konkretnih rezultata u Osjeku i zagrebačkom okrugu. Sa druge strane, prema liberalima i radikalima iz Ugarske je poraslo negodovanje Srba iz Hrvatske, koji su bolje znali prave težnje hrvatskih opozicionara. NJihova lakomislenost ih je bolela više nego politika hrvatske opozicije, te zbog toga nijedan Srbin u „dvojednici“ nije mogao sa njima sarađivati. Ovo će doprineti pogoršanju odnosa između liberala iz Ugarske i hrvatske opozicije, koja je u to vreme isticala simpatije za Bugarsku u njenom ratu sa Srbijom.
Analizirajući odnose u Hrvatskoj, Branik iznosi zanimljivu tezu da je razlog svrstavanja pojedinih srpskih predstavnika uz pro-mađarsku vladu bila samoodbrambena reakcija na antisrpstvo Mažuranićeve vlade. Zatim oponira hrvatskim shvatanjima o obeležljima narodnosti, koja idu u pravcu da na teritoriji Hrvatske i Slavonije, pa i Dalmacije, žive samo Hrvati. Branik ističe da su Srbi posebno kivni na Mažuranića, za čije vreme je donešen antisrpski školski zakon, a zatim ugašena preparandija u Pakracu, progonjeni profesori i zabranjena ćirilica.
U decembru 1885. godine, Branik zauzima stav o delovanju hrvatske istočne politike. On upućuje na to da priključivanje hrvatske pozicije i opozicije austro-ugarskom prodoru na istok, zapravo pretvara Hrvate u „naravne dušmane misli srpske“. Dr Ilija Vučetić u Braniku opisuje likovanje hrvatskih političara zbog progona nad Srbima u Bosni i Hercegovini. Međutim, dolazi do ponovne orijentacije hrvatskih političkih činilaca prema Srbima preko Kluba saborskog središta, odnosno Centruma u Hrvatskom saboru, kom je pristupio deo hrvatskog plemstva i desno krilo obzoraša iz Sabora. Rukovodstvo Kluba centruma činili su grofovi Juraj Jelačić i Ivan Drašković, i istaknuti Srbin, baron Jovan Živković. Prišli su potom i Milan Stanković, Nikola Krestić i Jovan Šorak. Kako bi pokušao da srpski politički faktor vežu uz sebe, ovaj klub je posebnu odrednicu svog političkog programa posvetio Srbima, što je bio prvi slučaj da neka hrvatska politička opcija priznaje postojanje srpskog naroda u Hrvatskoj. Branik na to odgovara: „Ovde se obrazovala nova opozicija za koju treba da dozna i srpski svet. To je klub saborskog središta“. Međutim, veliki je problem izazvalo antisrpsko i šovinističko pisanje Obzora, te je u Braniku objavljen niz veoma važnih članaka u kojima se odbacuje generalizacija srpske politike, koja je trebala da posluži kao dokaz da su Hrvati imali pravo kada su gonili Srbe. Takođe, odbacuje se i osuđuje negiranje srpske narodnosti i njeno drugačije imenovanje. Pored toga, zanimljivo je posmatrati srpske liberale po pitanju srpskog ujedinjenja. Oni kao lojalni građani prećutkuju pravo Srba iz Habzburške monarhije na samoopredeljenje i ujedinjenje, ali žestoko oponiraju težnjama hrvatske politike da preko aneksije Bosne i Hercegovine dođe do treće, južnoslovenske krunovine u budućem trijalističkom uređenju. Lažni jugoslovenski karakter bi poslužio kao asimilatorsko sredstvo i maska za velikohrvatstvo.
Takođe, Branik ukazuje na dvoličnost hrvatske opozicije koja nagoveštava prihvatanje srpskih zahteva, ali tek nakon izgradnje južnoslovenske krunovine. Srbi žele zajednicu „na osnovu istine i pravde, na osnovu međusobnog poštovanja i priznanja prava svakog člana zajednice“, pokušavajući da naprave razliku između hrvatskog naroda i hrvatskih političara. U skladu sa tom razlikom, Srpska liberalna stranka je dosledna u odbrani Hrvatske od ugarskih težnji i njihovih eksponenata u Hrvatskoj. U Braniku liberali kritikuju politiku srpskih vladinovaca i notabiliteta u Hrvatskom saboru, apelujući istovremeno na hrvatsku opoziciju da izađe u susret Srbima.
Za novo uspostavljanje jačih veza između hrvatske opozicije i srpske opozicije iz Ugarske, u novembru 1886. godine izuzetno je važno apostrofirati značaj književnika, lekara i političara Jovana Jovanovića Zmaja, koji je tada boravio u Beču. Zmaj je bio neporavljivi idealista u pogledu srpsko-hrvatske saradnje, što će biti i jedno od temeljnih obeležaja njegovog političkog rada, ali i njegova velika zabluda. Uoči izbora 1887. godine, mnogi hrvatski politički činioci su bili zainteresovani za saradnju sa srpskim opozicionarima iz Ugarske. Neodvisna stranka je novembra 1886. preko dr Milana Armuša nudila Jovanu Jovanoviću Zmaju sporazum o saradnji sa srpskom opozicijom. Za sporazum su lobirali i Štrosmajer i Šime Macura koji su Zmaja posetili u Beču, o čemu ovaj izveštava Dimitrijevića. Već 4. decembra 1886. godine, Dimitrijević nakon događaja u Vukovaru odgovara pismom Zmaju, gde lišen formalnosti opisuje jaz i netoleranciju između Srba i Hrvata, te iznosi veoma bitno gledište koje nam pruža uvid u stvarne stavove srpskih liberala iz Ugarske prema Srbima u Hrvatskoj. U pismu se primećuje spremnost liberala da zajedno sa Tomićevim radikalima podrže Srbe u Hrvatskoj, dok je sa druge strane, prema notabilitetima i vladinovcima nepomirljiv, a prema hrvatskoj opoziciji neisključiv. Za to vreme Srpski klub, kog su činili notabiliteti u Hrvatskom saboru, pokušava da zauzme što bolje pozicije uoči izbora za 1887. godinu i Saboru podnosi svoju rezoluciju. Pomenutu rezoluciju i srpske vladinovce u Hrvatskom saboru, oštroj analizi i kritici podvrgao je Branik, ironično konstatujući da je „Srpski klub progovorio“. Glasilo srpskih liberala kritikuje notabilitete i vladinovce, ističući da bi nakon podrške vladi mogli zauzvrat da učine nešto i za narod.
Nastojeći da poboljša i utvrdi položaj Srba u Hrvatskoj, povodom započetog zbližavanja sa hrvatskom opozicijom, u broju koji je izašao na katolički Božić 1886. godine, liberalni Branik ističe da je Mažuranićeva vlada, umesto da se bori za hrvatska prava, progonila Srbe koji su za hrvatsku stvar uvek bili. Zatim analizira tadašnju političku sitauciju u Hrvatskoj, gde objašnjava zbog čega je bilo Srba u vladinoj stranci, te ističe da je najbitnije „da Hrvati saznadu da bez Srba ne mogu odbraniti pravo trojednice“. Na samom početku 1887. godine, Zmaja su posetili i prvaci Centruma, grofovi Ivan i Josip Drašković, pokušavajući da ostvare dogovor kojim bi što veći broj Srba uzeo aktivno učešće u njihovoj stranci i na izborima. Draškovići su želeli da im Zmaj i srpski opozicionari iz Ugarske pomognu u pridobijanju srpskog poslanika i političkog prvaka Medakovića da se vrati u klub Centruma, kao i da im Zmaj posreduje u saradnji sa srpskim liberalima Ugarske. Taktizirajući, predstavnici Centruma nisu hteli da se prvi direktno obrate Srpskoj liberalnoj stranci, strahujući da liberali mogu da ih odbiju, čime bi dali materijal hrvatskim provladinim političarima da ih u predizbornoj kampanji optuže kako su se nudili Srbima, a da su ih čak i Srbi odbili. Vasilije Krestić o tome piše: „Upadljivo je da su hrvatski političari želeli da Zmajevim posredovanjem pregovaraju sa liberalima, a zaobilazili su radikale i samostalce. Međutim, srpski liberali iz Ugarske, inače skloni sporazumu i saradnji, nisu se smatrali pozvanima da pregovaraju sa hrvatskom opozicijom u ime Srba iz Hrvatske, a bez njih“.
Zmaj je pasionirano radio na tome da do srpsko-hrvatskog dogovora dođe, pokušavajući da ubedi Mišu Dimitrijevića o značaju istog. Već 8. februara 1887. godine u svom pismu Zmaju, Miša Dimitrijević se iskreno i precizno izjasnio o odnosu liberala prema politici u Hrvatskoj. Dimitrijević piše Zmaju da on ne bi mogao da vodi razgovore, osim privatnih, sa bilo kojom hrvatskom strankom jer je to na prvom mestu stvar Srba iz „trojednice“. Takođe, Dimitrijević u pismu kaže da sumnja u benefite dogovora sa Centrumom, iako „je to jedina partija do sada na hrvatskom saboru koja je u svoj program i srpsko pitanje uzela“. Kao njen najveći problem Dimitrijević navodi aristokratski, a ne hrvatski karakter kakav je zastupljen u Neodvisnoj narodnoj i u Stranci prava. Ipak, mogućnost dogovora sa pravašima isključuje zbog njihovog antisrpstva i smatra da je „prva zdrava svest hrvatska tek najbolje izražena u Narodnoj nezavisnoj stranci, takozvanoj Štrosmajerovoj“. Kao glavni problem Dimitrijević ističe nepoverenje Srba prema štrosmajerovcima, zbog čega sumnja u bilo kakav trajni dogovor, bez obzira o kojoj hrvatskoj političkoj opciji se radilo. Umesto toga, u pismu Zmaju, Miša Dimitrijević predlaže da se sastavi opozicioni srpski program, na osnovu kog treba graditi odnose sa hrvatskim opozicionarima. Ne isključuje se saradnja sa više stranaka, ali bi se insistiralo na reciprocitetu i stranačkoj samostalnosti. Dimitrijević najavljuje u pismu da će preuzeti na sebe pripremu terena kod Srba za ovakve procese, sumnjajući ipak na uticaj svojih reči zbog reakcije štampe povodom njegove besede u Saboru, kao i zbog razjedinjnosti Srba. Na kraju pisma, Dimitrijević objašnjava svoj nedolazak u Beč time što ne prihvata taktiziranje braće Drašković, koje je identično centrumaškom ponašanju prema Medakoviću, zbog čega ih je on i napustio.
Stav srpskih liberala je dakle potpuno jasan. Sa simpatijom su gledali na stranku Centruma kao na jedini politički faktor u Hrvatskoj, koji je svojim programom priznao Srbe i srpska prava. Srpska liberalna stranka iz Ugarske je znala da je većina Srba iz Hrvatske i Slavonije mnogo bliža saradnji sa uljuđenom hrvatskom aristokratijom, koju nije obuzimao šovinizam, nego sa obzorašima i pravašima koji su u svom delovanju pokazivali mali stepen razumevanja i tolerancije prema srpskom pitanju. Međutim, liberali su bili sumnjičavi prema mogućnosti da Centrum, zbog svoje aristokratske prirode, bude ozbiljniji generator hrvatskih političkih interesa. Bilo kakva saradnja sa Starčevićevim pravašima bila je nemoguća zbog revolucionarnog karaktera i fanatizma ove grupe i njenog otvorenog antisrpskog šovinizma. Pravaši su kao veliki ustupak smatrali pristanak na činjenicu da Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji uopšte postoje, te da to nisu Hrvati istočnog obreda ili pravoslavni Vlasi i „Šćipteri“ – bilo kakva druga srpska prava su imperativno odbijali da prihvate. Obzoraši odnosno štrosmajerovci, koji su za srpske liberale bili potencijalno prihvatljiva, u hrvatskom narodu utemeljena politička snaga, nisu uživali podršku Srba iz Hrvatske i Slavonije zbog svojih neverstava i izigravanja svojih obećanja prema Srbima, kako u Mažuranićevom periodu, tako i kasnije.
Zahvaljujući pisanju Branika, možemo primetiti kakvi su bili stavovi vodećih srpskih liberala po pitanju odnosa Srba i Hrvata.
Ostavi komentar