-povodom 550 godina rođenja-
Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Godina na izmaku obeležena je brojnim srednjovekovnim godišnjicama značajnih ličnosti i događaja. Među njima postoji još jedan vredan jubilej posvećen bez sumnje najvećem nemačkom renesansnom umetniku — Albrehtu Direru.
Albreht Direr je rođen pre 550 godina, 21. maja 1471. u Nirnbergu, u porodici zlatara, koji je u taj nemački grad došao iz Ugarske sredinom XV veka. Poticali su iz grada Đule, a u blizini postoji selo Ajtoš, zbog čega se, po tradiciji, i izvodi prezime Direr, pošto ajtó na mađarskom, odnosno tür na nemačkom znači vrata. I danas u mađarskom jeziku se često može čuti za Albrehta Direra ime Ajtoši Direr. NJegov deda Antonije je postao zlatar u Đuli, i to je postao porodični posao.
U porodici je bilo osamnaestoro dece, od kojih je Albreht bio treće. Kada je imao 15 godina Albreht je počeo da se školuje u radionici velikog nirnberškog umetnika toga doba Mihaela Volgemuta. Tamo je Direr naučio ne samo slikarstvo, već i graviranje na drvetu i bakru, po čemu je takođe stekao svetsku slavu. Školovanje je, prema nekim nejasnim izvorima, završio putovanjem, na koje se zaputio 1490. godine. Tokom četiri godine mladi umetnik Albreht Direr je posetio niz gradova u Nemačkoj, Švajcarskoj i Holandiji, usavršavajući istovremeno svoju tehniku. Iz ovog perioda izdvajaju se prva dva Direrova autoportreta, za koji njegovi biografi i savremeni istoričari umetnosti kažu da svojom kombinovanom tehnikom potvrđuju njegovu vlastitu sliku kao samopouzdanog muškarca. Na prvom, koji je naslikan verovatno u Strazburu 1493. godine, Albreht Direr kao dvadesetogodišnjak drži u ruci bodljikavi cvet koji je simbolizovao njegovu predstojeću svadbu. Bio je napravljen na pergamentu da bi ga poslato u Nirnberg kao poklon za buduću suprugu Agnezu Fraj i njenu rodbinu. U ovaj Direrov period takođe spada više crteža koji do danas izazivaju oprečne komentare. Jedan je Mladić sa dželatom datiran oko 1493. godine, gde Direr prikazuje mladića koji je trebalo da bude ubijen, nag, i u klečećem položaju ispred dželata. DŽelat ga miluje umesto da ga ubije, što neki istoričari tumače kao znak Direrovih homoseksualnih tendencija, pa čak i protivljenje sklapanju braka zbog njegove navodne orijentacije ka istom polu. Ovo putovanje su, međutim, prekinuli njegovi roditelji kako bi stupio u brak sa pomenutom Agnezom koja mu je u miraz donela 200 guldena.
Po povratku sa ovog putešestvija on se konačno i oženio Agnezom Fraj, 1494. godine, a tada je krenuo i u Italiju, nakon svega tri meseca braka, možda i zbog izbijanja kuge u Nirnbergu. U prestonici humanizma i renesanse upoznao se sa slikarstvom Andrea Mantenje, Antonija del Polajuola, Lorenca di Kredija i drugih umetnika. NJegov omiljeni slikar postao je Đovani Belini koji je na Direra ostavio naročit uticaj kada su u pitanju portreti Bogorodice ispred zavesa ili na pejzažima, što je i Belini rado oslikavao. Među pejzažima ovog doba izdvaja se Nemezis, i mnogi smatraju da je Albreht Direr prvi umetnik koji je u zapadnom slikarstvu oslikavao isključivo pejzaže.
U Italiji je Direr izgleda naslikao i neke akvarele, za koje poznavaoci renesansne umetnosti kažu da se niko pre Albrehta Direra nije akvarelom ophodio tako slobodno i ujedno tako precizno. U Italiji je naslikao i Pokajanje Svetog Jeronima, na kojoj zadivljuje neobično nebesko ukazanje naslikano u pozadini. Jedna od slika koja se datuje u ovaj period, ili makar njegove početne godine, jeste i Bogorodica sa Hristom ispred luka. Inače je Bogorodica postala Direrova velika inspiracija tokom njegovog prvog boravka u sedištu renesanse. Rečena slika je otkrivena na jednoj ploči u ženskom manastiru u Raveni tokom prethodnog stoleća. Naredne godine se vratio u Nirnberg i period 1495—1505. godine predstavlja jedan od najplodnijih u njegovoj celokupnoj velikoj umetničkoj karijeri. Iz ove umetničke faze Albrehta Direra potiču neke od njegovih najpoznatijih grafika.
Sebastijan Brant, jedan od ih nemačkih humanista, teologa i satiričara u Bazelu je 1494. godine publikovao svoje slavno delo Brod ludaka, koje je izgleda uticalo i na Hijeronimusa Boša da naslika istoimenu sliku. Najveći broj drvoreza koji su krasili ovo čuveno alegorično delo Sebastijana Branta sačinio je Meister der Bergmannschen Offizin što je mogao biti upravo rani Albreht Direr. Već iz 1500. godine, dakle za vreme boravka u Nirnbergu, Albreht Direr ja naslikao Autoportret u kožuhu, za koga pojedini autori navode da na njemu autorovo lice izranja iz nestvarne pozadine sa zagonetnošću koja podseća na Mona Lizu. Međutim, nemački proučavaoci Direrovog dela smatraju da ovaj autoportret ima značajnu hristolikost, te da se po frizuri, izrazu lica, pozadini, pa čak i položaju ruku mogu videti neke karakteristike samog Isusa Hrista koje je Direr znalački transponovao na svoj autoportret. Kada se pažljivije analizira ovaj autoportret Albrehta Direra, te uporedi sa docnijim prikazima velikih istorijskih ličnosti, vidi se već jasno iskristalisan stil gde tamna pozadina još više pojačava utisak likova koje portretiše. NJegova prva nirnberška faza karakteristična je i po tome što se na njegovim delima primećuje jak uticaj pozne gotike.
Osim toga, postao je pravi majstor grafike, kojom se naročito studiozno bavio. Direr je duboko verovao u koncept da su prava umetnost i sva pravila o proporciji i geometriji čvrsto definisana u samoj prirodi, i da njima potpuno može da ovlada onaj ko je u stanju da to dočara na platnu. NJegova Četiri jahača apokalipse iz 1498. godine su remek-delo bakroreza, a tehniku suve igle i izrade nemačkih drvoreza učio je još u Volgemutovoj radionici. Rečeni bakrorez je jedan od šesnaest kojima je ilustrovao zapravo Otkrovenje Svetog Jovana Bogoslova. Iste godine izradio je ciklus Hristovih muka, ukupno sedam crteža, te slike Svete Porodice i svetitelja. Za Fridriha saksonskog izbornog kneza naslikao je poliptih Sedam smrtnih grehova, a od 1503—1505. godine naslikao je prvih sedamnaest ilustracija za Život Bogorodice, ali ovo delo nikada, kao ni pasiju, nije dovršio niti je ono kompletirano. Međutim, pojedinačni otisci ovih Direrovih slika su se vrlo dobro prodavali.
U očevoj radionici počeo se zanimati za gravire, a Đorđo Vazari je docnije hvalio Direrovog Bludnog sina, a verski i sekularni drvorezi Albrehta Direra su mu doneli nemalu slavu. Kupatilo za muškarce iz 1496. godine predstavlja pravi primer njegovih kompleksnih drvoreza koji, iako sa nemačkom osnovom, su pretrpeli u Direrovom stvaralaštvu velike uticaje iz Italije, onovremene umetničke prestonice. LJudske proporcije su mu postale svojevrsna opsesija, a crtež perom Ruke koje se mole pokazuje, iako docniji (1508), koliko je insistirao na svakom detalju ljudskoga tela verujući uistinu u njegovu gotovo pa geometrijsku proporcionalnost. Posebno je zanimljivo jer su ovo u pitanju tek skice za njegove crteže, od kojih mnogi nisu sačuvani. Nešto ranija gravira (1504) naslovljena Adam i Eva predstavlja jedinu na kojoj se potpisao punim imenom, i na njoj se Direr u punoj meri prepustio eksperimentisanju sa ljudskim proporcijama.
Sve više je počeo da se bavi i motivima iz prirode, pa im je posvetio i nemali broj akvarela, od kojih se izdvaja slika jednog zeca iz 1502. godine na kojoj je verno do najsitnijih detalja naslikao dlaku a zečije oči pokazuju strah, čime je kičicom čak i životinji udahnuo emocije. Do danas ovaj Direrov akvarel predstavlja nenadmašan prikaz životinje, koja gotovo da je živa pred očima posmatrača. Sve se više zanimao i za gvaš tehniku, a brojni pejzaži su bili mešavina upravo akvarela i gvaš tehnike.
Albreht Direr je ponovo posetio Italiju 1505. godine, i za razliku od njegovog prvog putešestvija ovaj put se pouzdano zna da je posetio Veneciju. Iako je postigao veliki uspeh u Veneciji, i postao prijatelj mnogih uticajnih umetnika, vratio se, ipak ponovo u Nirnberg i tu stvarao. Venecijanska faza mu je donela veliku slavu i uspeh, pa je i tamo već smatran je za jednog od najznačajnijih slikara svoga vremena. Verovatno je malo poznato ali je posebno interesantno istaći da je razmenjivao svoje skice, crteže i naravno pisma sa velikim umetnicima, poput Rafaela Santija i drugih. U Veneciji je slikao veliki broj portreta mladih žena i Bogorodice. Za čuveni portret mlade žene iz 1505. godine inspiracija je izgleda bila neka mletačka prostitutka koju je oslikao jako privlačno, sa frizurom koja se nosila u Veneciji upravo u epohi renesanse. Vrhunac njegovog slikarstva je 1506. godina, a žene koje tu oslikava pokazuju još jači uticaj Belinija na Direra kojeg možemo smatrati pravom inspiracijom za nemačkog renesansnog umetnika. Osim žena, 1506. godina u Veneciji je vrhunac i njegovog koncepta monumentalnog slikarstva. Direr je tada naslikao sliku poznatu pod nazivom Hristos među učenicima, na čijim je marginama zabeležio delo od pet dana. Danas se zna da je ovaj poduhvat bio planiran serijom unapred pripremljenih studijskih crteža.
U ovo doba Direr slika u Veneciji monumentalne oltarske prikaze, od kojih je najpoznatija ona za bratstvo nemačkih trgovaca u Mletačkoj Republici. Za crkvu Svetog Vartolomeja na Rialtu naslikao je praznik krunice. Na ovom veličanstvenom delu sačuvan je datum i potpis umetnika: Exegit quinque mestri spatio Albertus / Durer Germanus / .MD.VI. / AD. Stoleće docnije nemački car Rudolf II Habzburški otkupio je ovo vredno oltarsko delo. Danas se čuva u Pragu u Nacionalnoj galeriji. Na njoj su prikazani i papa Julije II koji je ovu nemačku bratovštinu odobrio posebnom bulom 1474. godine, kao i car Fridrih III Habzburg. Inače, postoji legenda da su rozenkrojceri finansirali ovo delo, ali je ono poručio Jakob Fuger, u vreme kada mu je u poseti u Augzburgu bio sam Direr. U centru pažnje ove slike jesu heruvimi koji krunišu Bogorodicu, a papa i car pobožno sklopljenih ruku kleče odbacivši i tijaru i krunu, i čekaju blagoslov Božje Majke u jednoj od najpopularnijih marijanskih pobožnosti Rimokatoličke crkve koja je prikazana na ovom Direrovom remek-delu. Rečeni potpis umetnika prikazan je u samom uglu, gde je Direr naslikao autoportret, kao čoveka duge kose i brade, koji stoji ispod drveta i drži smotuljak na kome je napisao svoje ime, poreklo i godinu kada je ova slika nastala.
Poslednje delo koje je Direr izradio na putovanju u Veneciju je jedan portret mladog muškarca iz 1507. godine, na čijoj je zadnjoj strani naslikana ružna žena sa jednom otkrivenom dojkom i kesom novca. Ružna žena se tumači kao alegorija gordosti, taštine ili pohlepe i nastala je kao varijacija na slične renesansne teme, pre svega pod uticajem Đorđonea.
Kada se vratio u Nemačku, za istoričare srednjeg veka usledila je njegova najbitnija faza. Pozni Direr je oživeo nemački i evropski srednji vek pred očima savremenika epohe koja se užurbano menjala, a u nasleđe ostavio nenadmašne portrete velikana svetske prošlosti. Sve je počelo tako što je Direr dobio narudžbinu da izradi dve slike na panelima Karla Velikog i kralja i cara Žigmunda Luksemburškog. Poprsje u natprirodnoj veličini trebalo je da krasi draguljarnicu na trgu u Nirnbergu i Direr je počeo sa mnogim pripremnim skicama i crtežima odeće, krune, mača i rukavica. Karla Velikog je oslikao u ulju i temperama, i portret je završen u periodu 1511—1513. godine, a kraj Karla stoji Žigmund. Gradsko veće Nirnberga, u kom su čuvane carske insignije, poručilo je ove panele. Ove relikvije su jednom godišnje bivale izlagane, ali je ta praksa prekinuta 1526. godine, kada su i ova dva portreta izgubila značaj.
Od 1512. do 1526. godine radio je na oltarima, portretima i uglavnom slikama sa religioznom tematikom, a najpoznatiji je portret njegovog novog poslodavca – samoga cara Maksimilijana I Habzburškog. U Nizozemsku je putovao sa suprugom i sluškinjom 1520—1521. godine, i tamo je prodao veliki broj otisaka, a uredno je vodio dnevnik o tome koliko ih je i za koju cenu prodavao zainteresovanim ljubiteljima i poštovaocima njegove umetnosti. Uprkos tome, finansijski, ovaj put je bio katastrofa, i Direr nije uspeo mnogo da zaradi od svoje umetnosti, čak je i trampio neko svoje delo za nešto tkanine. U Briselu je video actečko blago poslato Karlu V, a i sam je bio kolekcionar, pa je imao u Nirnbergu oružja iz Azije, korala, životinjske rogove i slične zanimljivosti.
Albreht Direr je poznat i po tome što je sastavio magični kvadrat:
16 | 3 | 2 | 13 |
5 | 10 | 11 | 8 |
9 | 6 | 7 | 12 |
4 | 15 | 14 | 1 |
Bavio se geometrijom i pisao je teorijska dela, kao npr. Četiri knjige o merenju, odnosno Underweysung der Messung mit dem Zirckel und Richtscheyt ili Uputstva za merenje sa šestarom i lenjirom, a 1528. godine svoje zaokupljanje ljudskim proporcijama je kapitalizovao spisom Vier Bücher von Menschlicher Proportion. Direr se u svom delu zalagao za relativno viđenje lepote, birano na raznolikosti, te, iako postoje kriterijumi u prirodi za lepotu oni se ne mogu odrediti. U svojim delima je, dakle, sem geometrije, puno polagao i na filosofiju, naročito estetiku, ali je pisao i o projektovanju tvrđava, odnosno fortifikacionih objekata. Verovatno je bio pristalica Lutera, ili makar njegov poštovalac. Iako je mnogo slikao religijske motive, nejasno je da li je ikada formalno napustio Rimokatoličku crkvu, verovatnije da nije, i da je Lutera poštovao, ali mu nije nikada otvoreno prišao.
Umro je u Nirnbergu, 1528. godine, u 56 godini života u kući koju je kupio od jednog trgovca još 1509. godine. Sahranjen je na groblju Johannisfriedhof, a njegova žena je u njihovoj kući živela do smrti 1539. godine. U njoj je danas muzej i to je znamenitost grada Nirnberga, a Direrovo stvaralaštvo pripada celom svetu, kao i svako grandiozno delo velikih umetnika.
Ostavi komentar