Autor: dr Aleksandra Kolaković
Sredinom 19. veka u Srbiji je nastavi francuskog jezika pridružena i nastava francuske književnosti. U istom periodu kada se od 1841. godine prvi Srbi šalju na Sorbonu, a potom i na školovanje u Lozanu, Katedra francuskog jezika, koju je vodio profesor Šarl Aren (Charles Arène), iz gimnazije prelazi na Licej (1856) i učenje francuskog jezika dobija još veći značaj. Učenje francuskog jezika, kao preduslov upoznavanja sa francuskom kulturom, pokazalo se kao pogodno sredstvo vezivanja Srbije za Francusku. Dobro poznavanje francuskog jezika postalo je imperativ mladih Srba na prelazu dva veka, jer je omogućavao školovanje u inostranstvu. Francuski, kao jezik diplomatije i simbol kulture, obećavao je karijeru u okviru državnog aparata i visoke položaje. Najviše se učio u građanskim krugovima i među omladinom koja kreće u pravcu slobodnih profesija. Osnivanjem Katedre za francuski jezik i književnost na Velikoj školi 1897. godine, kao i aktivnostima na pokretanju Dela (1895) i Srpskog književnog glasnika (1901), vodeći srpski intelektualci, usmerili su srpsku kulturu ka francuskim uzorima. Francuska štampa: Le Temps, La Figaro,La Revue des deux mondes i Le Journaldes Debats bila je primer kako srpski intelektualci mogu pokrenuti srpske književne časopise. Francuski đaci i frankofili: Milutin Garašanin, Milovan Milovanović, Bogdan i Pavle Popović, Jovan Skerlić, Grgur Jakšić, Milenko Vesnić, Milan Grol i drugi su usmeravali puteve srpske kulture ka francuskim i trudili se da iz francuske kulture srpska usvoji najbolje.
Učenje francuskog jezika i školovanje u Francuskoj i Švajcarskoj doprinelo je da se značajan deo srpske elite krajem 19. veka upozna sa francuskim piscima, pesnicima i naučnicima u orginalu. Oni su postali, svesno i/ili nesvesno, transfer znanja i ideja koje su dolazile iz francuske kulture i nauke na Balkan, među Srbe, ne samo u Srbiji, već i van matice. Francuska država je zbog svojih političkih i ekonomskih interesa, posebno na prelazu iz 19. u 20. vek pomagala kurseve francuskog jezika, podsredstvom Francuske alijanse, dovođenjem profesora i finansijskim donacijama francusko-srpskim udruženjima, koja su propagirala francuski jezik i kulturu. Uporedo, i politička klima pod poslednjim Obrenovićem, a posebno kasnije pod Karađorđevićima, koja je Srbiju pored Rusije sve više približavala Francuskoj, pomagala prodor francuske kulture. Ipak, ključnu ulogu u prihvatanju francuskih kulturnih modela odigrali su najuticajniji srpski intelektualci epohe, kao i časopisi Delo i Srpski književni glasnik. Bogdan Popović je pokušao da na osnovu francuske kulture preobrazi, osnaži i modernizuje srpsku kulturu i društvo. NJega su sledili učenici Jovan Skerlić, doktorant univerziteta u Lozani, i Uroš Petrović, pariski doktorant. Srbi školovani u Francuskoj su u direktnom ili izmenjenom obliku prenosili kulturu i ideje pariskih intelektualnih krugova u Beograd krajem 19. i početkom 20. veka. Delo i Srpski književni glasnik potekli su iz istog kruga srpskih intelektualaca bliskih Radikalnoj stranci ili aktivni u okviru iste. Osnivači, urednici i saradnici pomenutih listova: Svetislav Simić, Ilija Vukićević, Milovan Milovanović, Bogdan Popović, Stojan Protić, Dragoljub Pavlović, Aca Stanojević, Lazar Marković, Mihailo Vujić, Rista Odavić, Jovan Skerlić, Jaša Prodanović, LJuba Jovanović, LJuba Davidović, Sima Matavulj, Isidora Sekulić, Nadežda Petrović i drugi, obeležili su srpsku političku, društvenu i kulturnu istoriju na prelazu iz 19. u 20. vek. Nastojanje da se preko štampe ostvari napredak srpske kulture, društva i države, bio je zajednička karakteristika aktivnosti pomenutih ličnosti. Tekstovi objavljeni u časopisu bili su namenjeni pre svega obrazovanim pripadnicima srpskog društva, koji su uticali na kulturne i idejne tokove u Srbiji, kao i na ostalim teritorijama nastanjenim Srbima.
Pored političkih, društvenih i ekonomskih tema, Delo i Srpski književni glasnik pružili su širok prostor kulturnim sadržajima. Informacije o događajima u Evropi, pre svega u Francuskoj, koja je bila sinonim za kulturu, zauzimale su značajno mesto u srpskoj štampi, a posebno u časopisima koji su insistirali na kulturi kao emancipatorskom faktoru Srba. Dela francuskih književnika, umetnika, intelektualaca i publicista, prevedena ili prikazana u beleškama, podsticala su izgrađivanje francusko-srpskih veza. Već prvi urednik Dela, Ilija Vukićević, švajcarski đak i srpski književnik pod uticajem francuskih simbolista, kao frankofil direktno preporučuje francusku književnost, posebno delo Viktora Igoa rečima „hvatajte se njegovih misli, smelih, dubokih, često đenijalnih. Poklonite se tim produktima moćnog duha; poučite se velikim istinama[…] napojte se na tom vrelu, iz koga ističu simpatije za čovečanstvo i vera u njegov spas“.
Ovaj veliki francuski književnik posebno je cenjen u Srbiji jer je u svom članku Pourla Serbie podigao glas protiv turskog nasilja. Viktor Igo je 1876. godine izabran za senatora Sene na listi Republikanske Unije, stoga je njegov protest protiv turskih zločina nad Bugarima i Srbima imao posebnu težinu. U tekstu napisanom 29. avgusta 1876. godine insistira da je došlo vreme da se podigne glas i da ljudska savest progovara kako bi Evropa, a posebno Francuska, zaštitili hrišćanske narode. Kada će se okončati mučeništvo tog junačkog malog naroda? Vreme je da civilizacija izrekne veličanstvenu odbranu da se nastavi dalje. Mi, narodi, vladama nalažemo da zabrane dalje širenje zločina … Ono što se dešava u Srbiji ukazuje na potrebu za Sjedinjenim Državama Evrope. Neka vlade u raskolu ustupe mesto složnim narodima. Završimo već jednom sa ubilačkim imperijama. Ukrotimo fanatizme i despotizme piše između ostalog Igo, čime ulazi u srca srpskih intelektualca, osnažuje njihove nacionalne planove i veru u buđenje i pomoć Francuske. Dalekovidi Igo, koji u ovom tekstu ističe da ono u šta se ne može sumnjati pred svim gnusobama koje se odvijaju u Srbiji, jeste da je Evropi potrebna evropska nacionalnost, jedna vlada, jedno sveobuhvatno bratsko suđenje, demokratija u miru sa samim sobom, utiče na generacije srpskih intelektualca da se osete delom Evrope i uliva veru u francusku podršku daljoj nacionalnoj emancipaciji.
Publikovanjem rada „Viktor Igo i renesans francuski“, Delo je obeležilo stogodišnjicu rođenja čoveka, koji po saradnicima časopisa „u sebi nosi ideal svoga veka, potrebu za društvenom pravdom i političkom slobodom“. Uredništvo Srpskog književnog glasnika takođe je negovalo kult poštovanja Viktora Igoa među srpskim intelektualcima. Pored prevoda dela Viktora Igoa, saradnik časopisa Dobrosav Ružić napisao je i tekst povodom obeležavanja stogodišnjice rođenja velikog francuskog književnika. Delo je prenelo svojim čitaocima i kako je Igo prepoznat kao „najveći“ predstavnik francuskog duha i da je njegovo „delo trajno kao priroda i kao samo čovečanstvo“. Skerlić je u okviru Srpskog književnog glasnika obeležio i stogodišnjicu rođenja Viktora Igoa („Sto godina od rođenja Viktora Iga“, Srpski književni glasnik, knj. V, sv. 4 (1902)).
Bogdan Popović i njegov učenik Jovan Skerlić, uticali su na saržaj časopisa Delo u prvom periodu izlaženja. Otvoreno su dali prednost francuskim kulturnim uticajima, a od 1901. godine zastupali su još odlučniji stav u Srpskom književnom glasniku. Na primeru kritike Radovana Košutića „Uzroci preporođaju književne kritike (studija iz francuske književnosti)“, objavljenoj u Delu, Popović je demonstrirao svoje odlično poznavanje francuske književnosti, a posebno se osvrnuo na Ipolita Tena, Dekarta, Rasina i Molijera, stvaraoce rado čitane među srpskom elitom. Povodom smrti Aleksandra Dime Sina, Popović je napisao nekrološku belešku za Delo, što je bilo uobičajeno prilikom smrti i drugih velikih pisaca i u Delu i u Srpskom književnom glasniku. U okviru Srpskog književnog glasnika Popović je pored uredničkog posla pisao kritike, prikaze i beleške među kojima su: „Lavie à Paris, par Jules Claretie“, francuski pogled na nemačku literaturu „Histoire dela littérature allmande, par A. Bossert“, „Gospođa Bovari od G. Flobera“, kao i čitulja povodom smrti Emila Zole.
Alfons Dode, Emil Zola, Gi de Mopasan i drugi francuski književnici prevođeni su na srpski jezik ili se o njihovom stvaralaštvu pisalo na stranicama Dela i Srpskog književnog glasnika. Prvi prevod jednog književnog dela francuskog autora u Delu je priča Najstarija Žila Lemetra. Ovim Lemetrovim delom stvorena je postepena dominacija dela francuskih književnika u časopisu. Kasnije će u svakom broju srpskom čitaocu biti prezentovana po jedna pesma, priča ili roman sa francuskog govornog područja, što je, ako se izuzme ruska književnost, pre svega prevodi Lava Tolstoja, bila prava retkost, jer je književni deo u časopisu bio namenjen domaćim autorima. Srpski književni glasnik bio je još dosledniji u nametanju francuskih književnih uzora pred srpskog čitaoca. Književnici čija su dela publikovana na stranicama časopisa, poput Mopasana, Dime, Didroa, Buržea i Prevoa, bili su uzori generacije srpskih književnika, koji su stvarali na prelazu dva veka. Popović je Dimu nazvao ne samo najvećim francuskim, već i evropskim dramaturgom 19. veka, a u istom periodu Delo je objavilo više prevoda tekstova francuskih književnika.
Kao kritičar Jovan Skerlić je bio đak francuske škole, tražio je više unutrašnje vrednosti, a savršenost oblika i izraza postavljao je u drugi plan. Vodeći srpski književni istoričar i kritičar, obrazovan u Lozani i Parizu, iako je u Delu sarađivao kratak vremenski period, uticao je na prodor francukog duha u srpsku kulturu. Skerlić je publikovao zapažen tekst o romanu „Kućni hranitelj” Alfonsa Dodea, poslednji roman Dodeov i „Pogled na današnju francusku književnost“. Skerlić je u Delu objavio i dva veoma zanimljiva priloga o osnivanju Narodnih univerziteta u Francuskoj i drugi članak koji prati rad profesora Ogista Renara (Auguste Renard). Saradnik i pokretač većeg broja listova, posebno je plodonosan u periodu kada se prihvatio uredništva nad Srpskim književnim glasnikom u okviru koga je ostvario ključan uticaj na formiranje srpske književne kritike. Skerlićevi članci o Prosperu Merimeu i Šarlu Nodjeu publikovani u Srpskom književnom glasniku 1901. i 1904. godine, objavljeni su pod naslovom Francuski romantičari i srpska narodna poezija 1908. godine u Mostaru. Ovim se Skerlićev uticaj širio i van granica Srbije. Skerlićevi tekstovi bili su snažan podstrek da Vojislav M. Jovanović tri godine kasnije publikuje kapitalnu studiju La „Guzla“ de Prosper Mérimée (Hachette, 1911), koja je sadržala popis francuskih prevoda srpske narodne poezije i tekstova o njima. Tekst „Uništenje estetike i demokratizacija umetnosti“, objavljen u Srpskom književnom glasniku 1903. godine povodom posebnog štampanja Skerlićevog predavanja istog naslova, samo je jedan od primera kako je istaknuti intelktualac uticao na usmeravanje tokova u srpskoj književnosti i kritici. U ovom kontekstu važan je tekst iz Srpskog književnog glasnikao novom talasu književne kritike u Francuskoj („Mlada kritika u Francuskoj“, Srpski književni glasnik, knj. VIII, sv. 6 (1903)). Paralelno sa navedenim aktivnostima, Skerlić je preveo i tekstove Kolektivizam Žila Geda i Patriotizam i internacionalizam Žana Žoresa.
Krajem 19. i početkom 20. veka, zahvaljujući uticajima Francuske alijanse, osnivanja kurseva francuskog jezika i delovanju francusko-srpskih udruženja, kao i značajnom broju Srba školovanih u Francuskoj i Švajcarskoj, došlo je do prodora francuske kulture u Srbiju. Vodeći časopisi tog doba Delo i Srpski književni glasnik, pokrenuti 1895. i 1901. godine, pod uticajem urednika i saradnika, a posebno braće Bogdana i Pavla Popovića, kao i Jovana Skrelića, objavljivali su prevode i kritike najpoznatijih francuskih književnika. Posebna pažnja posvećena je ličnostima i delima Viktora Igoa, Ipolita Tena, Aleksandra Dime, Emila Zole i Gi de Mopasana. Oni su prihvaćena među vodećim srpskim intelektualcima epohe kao primeri kojima bi srpska književnost i srpska kultura u idealnim uslovima morali da teže. Brojni prevodi ovih autora, njihov ulazak na pozorišnu scenu srpskih pozorišta i fondovi srpskih biblioteka danas takođe svedoče o dometima kulturnih uticaja s prelaza dva veka. Francuski kulturni uticaji, uneti pod uticajem braće Popović i Skrerlića, postali su trajna nit utkana u srpsku kulturu i bilateralne odnose dve zemlje, a posebno političko-ekonomska savezništva i strateška opredeljenja Francuske i Srbije.
Ostavi komentar