Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
„Malo smo Vas i pobili ovde…“, interpretirana misao je Ivana Steve Krajačića, ondašnjeg predsednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske i, prema mnogima, „sive eminencije“ jugoslovenskog titoističkog režima posle 1945. godine, izrečene nakon manifestacije otkrivanja spomenika Kameni cvet, 1966. godine, kojim je obeleženo stradanje žrtava ustaškog zločinačkog sistema logora Jasenovac u Drugom svetskom ratu. Ove monstruozne reči izrekao je visoki funkcioner režima koji se borio protiv osovinskih sila, pa i protiv ustaškog režima, u Drugom svetskom ratu, pa sa razlogom postavljamo pitanje da li one predstavljaju svojevrsni apsurd u kompleksnim srpsko-hrvatskim odnosima u prethodnom stoleću ili su samo odraz shvatanja i odnosa hrvatskih nacionalnih elita (bez obzira na njihovu duhovno-ideološku opredeljenost) prema veoma osetljivoj temi genocida nad srpskim narodom u zločinačkoj NDH, kao i prema sveobuhvatnom sagledavanju srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku.
Pokušajmo da zamislimo okolnost u kojoj, prilikom obeležavanja, recimo, Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta, predstavnici država u čije ime je izvedeno masovno istrebljenje Jevreja u Drugom svetskom ratu, iznesu tvrdnju da su dati zločini genocida počinjeni, kao odgovor na „jevrejski ustanak“ u Varšavskom getu 1943. godine. Verujem da ne bismo bili u prilici da zamislimo takvu nedopustivu i apsurdnu situaciju, gde je moguće da najviši predstavnici bilo koje države na planeti, genocidno istrebljenje kompletne jedne verske, etničke ili nacionalne zajednice, mogu da opravdaju ili „razumeju“ da se takav jedan monstruozni zločin, uopšte i mogao dogoditi, iz razloga što je žrtva pružala otpor najkrvoločnijim zločincima koje je civilizacija do danas upoznala i to u okolnostima kada je samo pokušavala da opstane u sudbonosnom vremenu u kome joj je bio namenjen neumitni i nepravedni nestanak u „izvitoperenim hekatombanskim ritualima“ njihovih krvnika. A takvi zločinci i njihova nedela bili su produkt politike i ideologija mračnih totalitarnih političkih sistema u XX veku, kreiranih u nacističkoj Nemačkoj, fašističkoj Italiji, militarističkom Japanu, kao i u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Međutim, u XXI veku, 2021. godine, 76 godina nakon propasti „osovinske mašinerije zločina“ iz Drugog svetskog rata, navedenu, nezamislivu okolnost relativizovanja patnji žrtava genocida nad srpskim narodom, kao i Holokausta, mogli smo da uočimo u izjavama i tvrdnjama državnog vrha savremene, demokratske Republike Hrvatske, inače članice Evropske unije, a pre svih kod predsednika ove države, gospodina Zorana Milanovića. Hrvatski predsednik uspeo je da u nekoliko rečenica, sažetih, u pažljivo odabranoj misli, istovremeno i prizna da se dogodio genocid nad Srbima u Jasenovcu i uopšte NDH, a da odmah potom relativizuje zločin, ograničivši ga prostorno na region Potkozarja u današnjoj Republici Srpskoj.
Navedeno „ograničavanje jasenovačkog genocida“ u izjavi gospodina Milanovića nastavljeno je, kada je hrvatski predsednik zainteresovanu javnost uputio da su zločini počinjeni samo nad onim delom stanovništva u zločinačkoj NDH, koji je pružao otpor vlastima tog „čudovišta naci-fašističke epohe“. Pomenuti segment izjave mogli bismo da okarakterišemo kao „ograničavanje genocida nad Srbima“ u demografsko-socijalnom smislu. Takođe, (parafrazirajući njegove reči) blasfemično je utvrdio da je „sasvim očekivano da vlasti jedne države sankcionišu pobunu ili otpor organizaciji te vlasti“ od određenih socijalnih zajednica, pa makar bila u pitanju i organizacija vlasti monstruozne NDH. Pri tome, perfidno je naglasio da je srpski narod i trebalo da pruža otpor ustaškim vlastima, te da je sistem koncentracionih logora Jasenovac, pre svega, bio organizovan u cilju pogroma nad jevrejskom zajednicom, a ne nad Srbima sa područja NDH. Izgleda da su sasvim izlišna očekivanja naroda i socijalnih zajednica, iz čijih redova su dolazile žrtve Jasenovca i genocida u NDH, da će se jednom pojaviti neki „hrvatski Vili Brant“, koji će pronaći motiv i „snagu“ u sopstvenom karakteru kako bi se poklonio senama nevino stradalih ljudi u Jasenovcu. Međutim, šta nam otkrivaju reči Zorana Milanovića i zbog čega svake godine, u vremenu obeležavanja značajnih datuma u kojima se sećamo žrtava Jasenovca i genocida u NDH, sa zadrškom i strepnjom očekujemo koji stav će zauzeti hrvatske političke i intelektualne elite u pogledu karaktera NDH i monstruoznog zločina u Jasenovcu.
Preko 1100 monografija o genocidu u Jasenovcu objavljeno je u periodu od završetka Drugog svetskog rata do danas. Srpska i svetska istoriografija na sveobuhvatan način analizirali su i sintetizovali veliki broj faktografskih i istoriografskih podataka, arhivske građe, svedočanstava i, uopšte saznanja o „jasenovačkom paklu patnje i smrti“. Osvetljavanju zločina u Jasenovcu doprinele su i brojne knjige. Pomenimo samo one koje su pre više decenija napisali Viktor Novak, Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Dragoljub Živojinović i Milan Bulajić. Tim knjigama pribrojali bismo i „Magnissimum crimen“ i „Sociologiju hrvatskog revizionizma“ Salomona Jazbeca, objavljene pre nekoliko godina u izdanju Margelovog instituta u Zagrebu. Značajan doprinos rasvetljavanju zločina koji su izvršeni nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa i u Jasenovcu, dala je i fotomonografija „Zločini nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Jovana Mirkovića, štampana prošle godine dvojezično, na srpskom i engleskom jeziku. Ova knjiga fotografijama ali i tekstom koji ih prati dočarava svu strahotu zločina počinjenih u Jasenovcu. Izuzetno je značajan i predgovor „O genocidnosti hrvatske politike“ akademika Vasilija Krestića, koji ukazuje da se ideja o stvaranju etnički čiste katoličke države Hrvatske začela u devetnaestom veku. Ideolozi hrvatske države još tada su izašli sa mišljenjem da se takva država ne može stvoriti bez potpunog fizičkog istrebljenja Srba i ostalih koji su živeli u oblastima Austrougarske sa Hrvatima ili pored Hrvata. Tako saznajemo da su se za tu ideju zalagali i ban Ivan Mažuranić, ali i takav intelektualac kao što je bio Mihovil Kombol. Tu ideju podržavale su hrvatske političke partije uključujući i komuniste. (Ova zamisao ostvarena je dobrim delom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a dovedena je do potpunog ostvarenja u akciji „Oluja“). Govoreći o stradanjima u državnim institucijama među kojima je bio i jasenovački logor, Jovan Mirković kaže: „Nezavisna Država Hrvatska bila je zemlja nekažnjenog i dozvoljenog terora, najtežih oblika mučenja, ubistava, silovanja, masakriranja i, ponekada, teško zamislivih bestijalnosti (npr. dekapitacija, vađenja dece iz utroba majki i sl.) nad svojim državljanima druge rasne, verske i nacionalne pripadnosti, koji se provodio širom zemlje.“ Zločine nad Srbima, Jevrejima i Romima, što se ističe i u Mirkovićevoj knjizi, podržavala je i prećutkivala Hitlerova Nemačka. Nemci su znali za sve logore i sve zločine hrvatske države koju su oni stvorili tokom Drugog svetskog rata, mogli su lako da ih spreče, ali to nisu učinili. Za ove zločine znao je i podržavao ih je papa Pije XII i Rimokatolička crkva. Visokodostojanstvenik te crkve, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji će uskoro postati rimokatolički svetac, bio je vojni vikar u vojsci Nezavisne Države Hrvatske i čelnik „Odbora trojice za konverziju grkoistočnjaka“ osnovanog 1941. godine. On ništa nije učinio da se ti zločini spreče, a među zločincima bio je veliki broj njegovih sveštenika.
S obzirom da je dokumentacija logora u dva navrata uništavana, broj žrtava je teško utvrditi i varira prema različitim izvorima, u zavisnosti koja ih strana i sa kojim ciljem daje. Državna komisija Jugoslavije iz 1946. je iznela brojku 500.000—600.000, dok su novija istraživanja uspela da poimenično identifikuju oko 88.000 žrtava. Na tablama u Donjoj Gradini ispred kojih se svake godine odaje pošta stradalima danas stoji da Jasenovac broji ukupno 700.000 žrtava genocida, od čega 20.000 dece i 127.000 antifašista; zvanični podaci spomen-područja Jasenovac navode da je stradalo najmanje 83.145 žrtava. Nakon raspada Jugoslavije u desničarskim krugovima u Hrvatskoj se pojavila tendencija upoređivanja broja logoraša ubijenih u Jasenovcu od strane ustaša i ustaša ubijenih u partizanskoj osveti kod Blajburga. Kritičari ukazuju da se radi o istorijskom revizionizmu. Izjava bivšeg predsednika Mesića („Treba reći istinu da nijedan poginuli u Jasenovcu nije kriv ni za jednog na Blajburgu, ali su mnogi na Blajburgu krivi za mnoge u Jasenovcu.”) izazvala je žestoke kritike u revizionističkim krugovima. Istraživački institut Jasenovac, sa sedištem u NJujorku, na svom veb-sajtu u odeljku o žrtvama postavio je ukupan popis jugoslovenskih žrtava u Drugom svetskom ratu kao žrtve jasenovačkih logora, što je izazvalo burna negodovanja. Na ovom popisu nalaze se imena ljudi koji su umrli u zbegovima u El Šatu i južnoj Italiji, poginuli u partizanima kao i oni koje su ubili Nemci, Italijani, partizani i četnici, ponekad i na kućnom pragu, imena poginulih četnika sa područja Jugoslavije, imena poginulih ustaša, poginulih od anglo-američkih bombardera. Tendencija umanjivanja broja žrtava prisutna je i danas u desničarskim krugovima u Hrvatskoj. Jedna od novijih knjiga koja se promoviše u ovim krugovima je „Mit o Jasenovcu”, autora Romana Leljaka. U njoj se iznose tvrdnje da su u logoru stradala svega 1.654 logoraša. Na internetu se ovakve teze promovišu na desničarskim sajtovima, među kojima je i Vikipedija na hrvatskom jeziku, koja je pod kontrolom hrvatske krajnje desnice.
LITERATURA
Bulajić, Milan (2007). Jasenovac: Uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj. Beograd: Pešić i sinovi
Komarica, Slavko; Odić, Slavko (2005). Zašto Jasenovac nije oslobođen. Beograd: Institut za savremenu istoriju.
Komarica, Slavko; Odić, Slavko (2008). Zašto Jasenovac nije oslobođen. Zagreb: Iros.
Lituchy, Barry M., ur. (2006). Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia: Analyses and Survivor Testimonies. New York: Jasenovac Research Institute.
Miliša, Đorđe (1945). U mučilištu paklu Jasenovac. Zagreb.
Nikolić, Nikola (1948). Jasenovački logor. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press.
Ostavi komentar