Autor: dr Aleksandra Kolaković
Sto godina nakon smrti Ernesta Denija (1849–1921), koga su Beogradu u međuratnom periodu nazivali „najveći prijatelj Slovena“, njegovo delo koje je utkano u temelje ideje „večitog prijateljstva“ Francuza i Srba, osim za istoričare i nekog ljubitelja istorije, prepušteno je zaboravu. U Beogradu nema ulice, a da je bio član Srpske Kraljevske akademije nauka, od 1912. godine svedoči podatak na sajtu današnje SANU. Slično je kod svih ostalih slovenskih naroda, dok je u Latinskom kvartu, u nekadašnjoj kući Ernesta Denija, smešten centar proučavanja Slovena na Sorboni. Ovaj esej ima za cilj da ličnost i delo Ernesta Denija, revalorizuje i vrati u sećanje Srba.
Deni je rođen 1849. godine u Nimu u protestanskoj porodici iz koje je poneo i snažna republikanska ubeđenja. Nakon školovanja u rodnom gradu, dolazi u Pariz 1865. godine, gde završava licej Charlemagne, a potom nastavlja obrazovanje u L‘École normale supérieure. Istorija je bila glavna sfera njegovog interesovanja. Bio je učesnik Francusko-pruskog rata, a posebno se istako u odbrani Pariza. Deni je bio umereni republikanac što je javno manifestovao istupima protiv Napoleona III. Monarhiji nije mogao da „oprosti poraz Francuske“, stoga se od 1971. godine priključio uredništvu lista Leona Gambete – La République Française. U bulanžizmu i Panamskoj aferi, događajima koji su obeležili francuski politički život na kraju 19. veka video je napad na republikanske principe. Iako je Pola Dreluda poštovao kao pesnika, nije odobravao njegova politička uverenja, a posebno nacionalistički populizam i vanparlametarnu borbu. Deni je u mladalačkim danima imao određenih predrasuda prema Jevrejima, međutim tokom Afere Drajfus deklarisao se kao protivnik antisemitizma, koji je pretio da ugrozi temelje republike, čime je postao i pristalica kapetana Drajfusa. Uporedo, Deni je u narastajućem talasu socijalizma početkom 20. veka video budućnost. Na pomenutim osnovama republikanizma, patriotizma i želje da Francuska spremno dočeka novi sukob sa Nemačkom započela je Denijeva naučna karijera u kojoj je posebno dominiralo interesovanje za istoriju i međunarodne odnose.
Još kao dobrovoljac u Francusko-pruskom ratu Deni je pored francuske i nemačke istorije započeo proučavanje i istorije drugih naroda Evrope. Duboko dirnut češkim protestima kod austrougarskog cara Franje Josifa u ime humanosti, a protiv nasilja u Francuskoj i pod uticajem svojih profesora, a posebno rada Luja Ležea, Ernest Deni se okreće proučavanju istorije češkog naroda. Pored češkog, savladao je ruski, poljski i bugarski jezik, a nastojao je da dobije stipendije kako bi obišao narode o kojima je pisao. Usavršava se na Karlovom univerzitetu tokom 1872. godine, gde je pripremao i doktorsku tezu o Janu Husu. Pored Češke, putovao je po Moravskoj, Rusiji, Nemačkoj, Poljskoj i Balkanu. U Denijevoj orijentaciji ka Česima, a potom i drugim slovenskim narodima, presudni uticaj imalo je poznanstvo sa radom i delatnošću Tomaša Masarika. Deni se posebno interesovao i za rusku politiku na Balkanu u periodu sedamdesetih i osamdesetih godina 19. veka, a posebno od perioda kada je Francusko-ruski savez zvanično stupio na snagu (1894). Smatrao je da Južni Sloveni moraju da „zadrže svoju individualnost i ne urone u Rusku imperiju. Panslavizam, da; ali ne panrusizam“.
Deni je profesorsku karijeru započeo kao predavač na La Faculté des Lettres u Bordou od 1878. godine, gde je morao samostalno da kupuje knjige o Slovenima jer fakultet nije bio zainteresovan. NJegova predavanja u skladu sa aktuelnim događajima i međunarodnim odnosima nosila su naziv Borba Slovena sa Germanima. Iako su predavanja uspela da privuku studente, Deni 1881. godine prelazi u Grenobl, gde je započeo predavanja iz evropske književnosti i uporedo držao javna predavanja iz istorije Slovena. Od školske 1886. godine, Deni se vratio na Fakultet u Bordou, gde je postao profesor istorije, a 1893. godine i savetnik Opštine Bordo. Denijev povratak u Pariz dogodio se 1895. godine. Tada je preuzeo Katedru moderne istorije na Sorboni od slavnog Alfreda Ramboa, na kojoj će predavati sve do smrti 1921. godine. Inače, od 1906. godine, Deni predaje i na vojnoj školi L’Ecole de Saint-Cyr što je pravdao kako materijalnim razlozima tako i željom da pomogne u formiranju budućih generacija oficira, koji će ratovati za slobodu Alzasa i Lorene.
Ernest Deni je sarađivao na publikaciji L’Histoire générale du IVe siècle à nos jours (Opšta istorija od IV veka do naših dana), koju su pokrenuli njegovi profesori Ernest Lavis i Alfred Rambo. Prvu knjigu La France à Moscou (Francuska i Moskva) publikovao je 1891. godine. Prva Denijeva dela iz istorije Nemačke bila su L‘Allemagne 1789–1810 (Nemačka 1789–1810) (1896) i L‘Allemagne 1810–1852 (Nemačka 1810–1852) (1898). U vreme dok je preuzimao katedru na Sorboni, Deni je već izrastao u uglednog poznavaoca nemačke i češke istorije. Međunarodni odnosi i podela na blokove sila uticali su da Denijeve knjige La Confédération germanique (Nemačka konfederacija) (1898) i La Fondation de l‘Empire allemand 1852–1871 (Nastanak nemačke imperije 1852–1871) (1906) postanu potrebna i nezaobilazna literatura ne samo stručnih krugova, već i političara i diplomata na prelazu vekova. Već tada za Denija se govorilo da „najbolje poznaje Srednju Evropu“, kako je to istakao Gistav Lanson, član Francuske Akademije.
Denijevo polje interesovanja nije se ograničilo samo na češku i nemačku istoriju, već se vremenom, pre svega pod uticajem razvoja međunarodnih događaja proširilo i na Blakan. Pored toga što je nemački Prodor na Istok, vodio preko Balkana, na Denijevo interesovanje uticale su i generacije balkanske elite koja se školovala u Francuskoj. Za Srbiju, veze i kontakti koje su uspostavili sa francuskim intelektualcima u periodu s kraja 19. i početka 20. veka bile su posebno značajne pri pokretanju saradnje sa Denijem. Inače, Deni je prvi put posetio Srbiju još 1873. godine u vreme kada se kod njega pojavilo početno interesovanje za Južne Slovene. O svom prvom boravku u Srbiji Deni je na jednom predavanju održanom u vreme Velikog rata rekao: „Šetao sam se u Beogradu na onom divnom kalemegdanskom šetalištu, koje dominira onim ravnicama Save i Dunava, u kojima su još neoslobođeni Srbi s mukom vodili veoma neravnu borbu protiv divlje i podmukle brutalnosti Madžara. General Zah koji je bio došao da Kneževini stavi na raspoloženje svoje vojno iskustvo i svoju ljubav prema Slovenima, hteo je da mi ukaže svoje prijateljstvo, i pričao mi je, kako je on protivan, da se u vojsku uvedu nemačke navike i uredbe“. Polazeći od slavističkih studija, kao i odličnog poznavanja Nemačke, uz uticaj ličnosti koje je sretao na svojim putovanjima Deni je oblikovao prve stavove o Srbima. Krize početkom 20. veka uticale su na Denija da analizira da li će Francuska biti spremna kada dođe do rata sa Nemačkom i ko će joj biti saveznici. Te saveznike Deni je tražio među Slovenima, a posebno slovenskim narodnima na Balkanu. Denijev prijatelj, profesor Emil Oman, koji je početkom 20. veka uspostavio prijateljske odnose sa grupom srpskih studenata u Parizu, među kojima se posebno istakao Grgur Jakšić, takođe je doprinosio Denijevim interesovanjima za Srbe. Kao i većina tadašnjih francuskih intelektualaca u početku je pokazivao veće interesovanje i razumevanje za Bugare, ali su Aneksiona kriza, balkanski ratovi (1912–1913) i Veliki rat (1914–1918) menjali i ove stavove.
U vreme aneksije Bosne i Hercegovine Ernest Deni je shvatio opasnost koja je Srbiji dolazila od strane Austrougarske. Zajedno sa Alberom Maleom, Ogistom Govenom, Emilom Omanom bio je deo neformalne grupe francuskih intelektualaca, koja je preko štampe i predavanja protiv Austrougarske podržala Srbiju i Srbe. Iste, 1908. godine, Deni inicira razvoj kulturne i naučne saradnje Francuske sa slovenskim narodima. Tada je osnovano Francusko-slovensko udruženje u Parizu. U septembru 1911. godine Deni je krenuo na putovanje preko Italije ka Južnim Slovenima. Obišao je Zagreb, LJubljanu, Rijeku, Cetinje, Bosnu i Hercegovinu i Beograd. Ovo putovanje iskoristio je da prikupi izvore i uspostavi čvršće veze sa srpskim intelektualcima. Stoga je posebno u periodu Balkanskih ratova (1912–1913) došlo do izražaja njegovo stručno poznavanje balkanskih problema. Denijevo stvaralaštvo, intelektualni i javni rad doprineli su da februara 1912. godine bude izabran za dopisnog člana Srpske Kraljevske Akademije Nauka.
Sve pomenuto oblikovalo je Denijeve stavove i u toku Prvog svetskog rata. Deni je učestvovao u radu Ligue des droits de l’homme (Liga za pravo naroda) i započeo snažnu propagandnu akciju držeći predavanja o pojedinim aktuelnim međunarodnim pitanjima. Odbrana češke i jugoslovenske ideje bila je u središtu njegovih aktivnosti. Kao i većina francuskih slavista koji su podržavali ideju ujedinjenja Južnih Slovena Ernest Deni je prošao period bugarofilstva. Srpski intelektualac Jovan Žujović posebno je apostrofirao odvajanje Denija od bugarofilstva rečima „priveza se za prave Jugoslovene“, što je od velikog značaja za aktivnost francuskih intelektualaca i podršku ujedinjenju Južnih Slovena. Odvajanje Denija od bugarofilstva ubrzano je u periodu Aneksione krize, da bi bilo definitvno tokom balkanskih ratova. Već u vreme Prvog svetskog rata Deni je napisao knjigu La grande Serbie (Velika Srbija), koja je panegirik srpskoj istoriji i pobedama. Na kraju Prvog svetskog rata Deni se u svom delu Du Vardar à L’Istrie (Od Vardara do Istre), oslanjajući se na dokumenta, piše o bugarskim zločinima nad Srbima tokom balkanskih ratova (1912–1913) i Prvog svetskog rata (1914–1918). Denijeva ocena bila je da mogu „uzeti mesto u civilizovanom čovečanstvu, ali tek posle nekoliko generacija“. Bugarsko pitanje i jadranski problem, ostali su centralna tema Denijevih dela neposredno nakon Prvog svetskog rata i bili su obeleženi razumevanjem i podrškom srpskim, odnosno jugoslovenskim interesima.
Među srpskim intelektualcima u međuratnom periodu vladalo je veliko poštovanje prema ličnosti i delu Ernesta Denija. Ostalo je zabeleženo mišljenje Aleksandra Arnautovića da je Deni „ponos i znanje Sorbone, jedan od najboljih poznavalaca jugoslovenske stvari“, te „čovek koji skicira istinu“. U vreme aneksije Bosne i Hercegovine Ernest Deni je uz Albera Malea, Ogista Govena i Emila Omana svojim predavanjima, člancima u štampi i časopisima, stao u odbranu srpskog naroda i time je stekao posebno poštovanje kod Srba. Aktivnost Ernesta Denija i njegovo vatreno i naučno zasnovano zastupanje Srba i dugih slovenskih naroda u javnosti steklo je velike simpatije i nazvan je „najvećim prijateljem Slovena na Zapadu“, kako je to formulisao dugogodišnji proučavalac francusko-jugoslovenskih odnosa i francuski đak Miodrag Ibrovac, govoreći na svečanosti organizovanoj na Univerzitetu u Beogradu povodom Denijeve smrti. Grgur Jakšić o „advokatu potlačenih naroda“ kako naziva Denija, osnivača i predsednika Lige za prava naroda, govori sa puno poštovanja i ukazuje da bi Srbi morali biti zahvalni autoru rečenice koja tvrdi da je „Srbija jedan od pet prstiju božanske ruke koja stvara budućnost“. Ovoj Jakšićevoj oceni stvaralaštva Ernesta Denija treba dodati i podatak da ga je još u vreme balkanskih ratova predložio za nosioca Ratne spomenice, kao intelektualca koji je pomogao srpske interese. Ipak, sećanje na Ernesta Denija je bledelo i danas je, osim za istoričare, gotovo zaboravljen, iako je njegovo delo „živo“ i prisutno u naučnoj saradnji Francuske i Srbije, kao i Francuske sa drugim slovenskim zemaljama.
Kao rezultat njegovih intersovanja za Slovene i potrebe za institucijom u Francuskoj, koja bi na osnovama nauke proučavala probleme slovenskih naroda, Deni je u svojoj kući u Parizu osnovao L’Institut d’Etudes slaves (Institut za slovenske studije) u Parizu. Institut je pokrenuo časopis Le Monde Slave (Slovenski svet). Deni je posebno insistirao da Institut sarađuje naučno sa svim slovenskim narodima, a ova saradnja je podrazumevala razmenu studenata i predavača. Stoga je i Erenst Deni, nakon Prvog svetskog rata, proveo dva semestra (1919–1920) kao gostujući predavač Univerziteta u Beogradu. Ovom je Deni postavio temelje naučne, prosvetne i kulturne saradnje. Danas je u kući Ernesta Denija Cetar za slavističke studije Sorbone, koji je pod Sorbonom IV. Naučnici i profesori koji su učenici Denijevih učenika, organizuju saradnju sa najznačajnijim univerzitetima i institutima u zemljama koje je Deni posećivao, izučavao i pomagao svojim intelektualnim radom. Razmena predavača, studenata, zajedničke publikacije i konferencije osnova su rada i danas, 100 godina nakon Denijeve smrti. Nezaobilazno mesto za svakog studenta u Parizu i Francuskoj koji se posvetio bilo kojoj temi o odnosima Francuske sa nekom od slovenskih zemalja i nadalje će biti kuća u srcu Latinskog kvarta u kojoj je Deni živeo i stvarao, o čemu svedoči i očuvan njegov radni kabinet.
Ostavi komentar