Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Svetozar Miletić je tvorac političkih ideja koje čine fundament srpske nacionalne emancipacije i građanskog liberalizma kod Srba u Ugarskoj. Vrhunac njegovog delovanja nastupa nakon ukidanja Bahovog apsolutizma i Vojvodine 1860. godine. Inače, Vojvodina, Srbija i Tamiški Banat, Srbima suštinski nisu doneli ništa, obzirom da se gotovo celo postojanje ovakve vrste autonomije preklopilo sa apsolutističkim režimom austrijskog kancelara Aleksandra Baha. Bahov apsolutizam karakterisala je centralizacija, birokratizacija, germanizacija i policijski teror. Pozitivni efekti ovog režima svodili su se na opšte modernizatorske tekovine, poput tehničkog napretka i likvidacije ostataka feudalizma. Ukidanje i ove vrste autonomije srušilo je iluziju kod demokratski orijentisanog, srpskog liberalnog građanskog staleža o mogućnosti oslanjanja na Beč. Svetozar Miletić je početkom januara 1861. godine u čuvenom Tucindanskom članku predložio potpuni raskid sa Bečom i političku borbu za priznanje autonomne Vojvodine od strane Mađara.
U nameri da ublaži srpsko negodovanje, ali i da zaplaši mađarske političke krugove, austrijski car je dozvolio Srbima da održe Blagoveštanski sabor u Sremskim Karlovcima, 2. aprila 1861. godine, na kom je zatraženo da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Blagoveštenski sabor je u svojim zaključcima od 16 tačaka izneo maksimalističke zahteve za srpsku autonomnost i nacionalni razvoj u okviru austrijskog carstva. Zahtevana je posebna teritorija za Srpsku Vojvodinu u koju bi ušli ceo Srem, Bačka, Banat i pripadajuća Vojna Granica. Car je tobože bio zadovoljan radom Blagoveštenskog sabora i obećao da će ispuniti sve njegove zahteve. Na ovaj način austrijski car je zapretio mađarskim političkim krugovima, kako bi ublažio njihove političke zahteve, a do ispunjenja obećanja datog Srbima, naravno, nikada nije došlo, što je krucijalno potkrepilo Miletićevu tezu, da je Beč pogrešna adresa za srpske zahteve. Izbore za pomenuti sabor, Miletić je iskoristio da obišavši celu Vojvodinu, formira svoju narodnu liberalnu stranku (Srpska narodna slobodoumna stranka).
Tokom celog procesa, od izbora za Blagoveštenski sabor, pa do usvajanja njegovih zaključaka, prvi put kao relativno organizovana politička stranka nastupa srpsko liberalno građanstvo, okupljeno oko Svetozara Miletića. Ne odričući se istorijskih prava liberalna grupa, oko Svetozara Miletića, je smatrala da je neophodno ostvariti srpska prirodna prava, i to pre svega oslanjajući se na Ugarsku, kako bi se sprečila mogućnost ponovne instrumentalizacije Srba od strane Beča. Miletić je insistirao da ustavnim sredstvima putem Ugarskog sabora, treba organizovati Vojvodinu, kao jednu autonomnu županiju u delimično federalizovanoj ili regionalizovanoj Ugarskoj, gde bi i drugi narodi poput Slovaka i Rumuna imali pravo na svoju teritorijalnu autonomiju. Za ostvarenje ovakve ideje je bila neophodna saradnja Srba i drugih narodnosti Ugarske sa naprednim, demokratskim krugovima mađarskog društva. Miletić je smatrao da bi samo Srpska Vojvodina, priznata od strane Mađara, mogla da bude održiva i dugovečna. Krajeve severne Bačke sa dominantnom mađarskom i gotovo neznatnom srpskom populacijom, Miletić nije video u okviru Vojvodine, odričući se bilo kakvog hegemonizma i suprematije.
Još pre Blagoveštenskog sabora, uprkos otporu pojedinih viđenijih Srba, predvođenih na prvom mestu sa Miletićevim dojučerašnjim mentorom Jovanom Hadžićem (Miloš Svetić), Miletić je, marta 1861, izabran za gradonačelnika (gradskog načelnika doslovce) Novog Sada. Na čelu sa Miletićem Novi Sad postaje oaza srpske prosvete i kulture, ali i branik srpske politike, građanskog liberalizma i ustavnosti. Na osnovu prava koje je garantovao privremeni ustav, Miletić je proglasio srpski jezik službenim jezikom novosadske opštine. Ustavno stanje u monarhiji je bilo kratkog veka, Franja Josif je već u novembru 1861. godine ukinuo ustav, raspustio ugarski i hrvatski sabor, te vlast vršio putem Provizorijuma, specifičnog poluustavnog stanja. Ovakvo stanje se zadržalo do 1866. godine, odnosno do konačnog dogovora bečkih merodavnih krugova, sa nosiocima mađarske političke i državne ideje. Miletić je u početku bio pomalo oprezan u podršci mađarskoj težnji da se status Ugarske ozakoni, zato što je dobijao uverenja da će car ubrzo priznati Srpsku Vojvodinu, kao federalnu jedinicu. Međutim, dvor je negativno ocenio korišćenje srpskog jezika u zvaničnoj korespodenciji i došlo je do zaoštravanja situacije. Upravo zbog upotrebe srpskog jezika, carski komesar Nika Mihajlović, Srbin iz Sombora je suspendovao Miletića sa mesta gradonačelnika, a na njegovo mesto postavio Pavla Mačvanskog. Za vreme svog kratkog gradonačelnikovanja, Miletić je u okviru Srpske čitaonice formirao pozorišni odbor koji će pod rukovodstvom Jovana Đorđevića stvoriti Srpsko narodno pozorište. Miletić je prihvatio ideju Matice srpske da se u Novom Sadu organizuje stogodišnjica rođenja Save Tekelije, koji se zalagao za intenzivnije uzajamno oslanjanje između Srba i Mađara. Na čelu sa Miletićem ovaj jubilej je dobio političko obeležje, a njemu su prisustvovali predstavnici demokratski opredeljenih Srba, Mađara, Hrvata, te Srba iz Kneževine Srbije.
Konzervativno-klerikalni srpski krugovi su uvek uživali podršku Beča i to isključivo radi pretnje mađarskim staležima. Najočigledniji primer savezništva srpskih konzervativno-klerikalnih i austrijskih političkih krugova predstavljaju događaji vezani za srpske crkveno-narodne sabore 1864. godine i 1865. godine. Pošto je patrijarh Rajačić preminuo, brojni liberali sa Miletićem na čelu, za novog mitropolita-patrijarha su predlagali budimskog vladiku Platona Atanackovića, sklonijeg saradnji sa Mađarima. Ali, konzervativci podržani od austrijskog dvora, uspeli su na to mesto da postave episkopa Samuila Maširevića. Bečka politika se tokom čitavog svog postojanja oslanjala na devizu „zavadi, pa vladaj“. Međutim, promene geopolitičkih okolnosti drastično će ojačati mađarski faktor i mađarsko pitanje učiniti ključnim za opstanak monarhije. Austrija je 1866. godine bila u ratu sa Pruskom. Ovaj rat bio je poznat po nazivima: Austrijsko-pruski, Nemački građanski, Sedmonedeljni, Rat za ujedinjenje, Rat braće ili Treći italijanski rat za nezavisnost (kako je nazivan u procesu ujedinjenja Italije). Posledica ovog rata bila je dominacija Pruske u Nemačkoj konfederaciji na račun Austrije, što je bio odlučujući korak ka budućem ujedinjenju Nemačke i gubitak kontrole nad Italijom. Da bi očuvala unutrašnje jedinstvo i uopšte opstala kao država, Austrija je odustala od federalizma, kao i od zadovoljenja interesa drugih naroda, čija lojalnost je potencijalno bila neizvesna, i odlučila da udovolji zahtevima mađarskog dualizma. Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine stvorena je dualna Austrougarska, umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva. Bio je ovo nezamisliv uspeh mađarskih političkih krugova, koji je doveo do toga da se oni odreknu svojih dotadašnjih saveznika među nemađarskim narodima Ugarske. Tako su mađarski liberali od svog, do tada najbližeg saradnika Svetozara Miletića, počeli da stvaraju državnog neprijatelja i ekstremistu.
U našoj istoriografiji široko je rasprostranjeno uverenje da je Svetozar Miletić od samog početka svoje borbe bio u konfliktu sa mađarskim političarima. To nije istina. Naime, Miletić se zalagao za punu nezavisnost Ugarske od Beča i za rešavanje narodnosnog pitanja unutar same nezavisne Ugarske. Do političkog razočarenja Miletića u mađarski liberalizam došlo je onog trenutka kada su mađarski liberali odustali od ugarske nezavisnosti i rešenja manjinskog pitanja i pokazali spremnost na kompromis sa Bečom.
Svetozar Miletić je formulisao princip „Mi smo i Srbi i građani“, ističući jednak značaj nacionalne slobode, demokratije i građanskog društva. Zahteve za teritorijalnim zaokruženjem i autonomijom Vojvodine, u okviru Ugarske, u svojim člancima razradili su Miletić i njegov bliski saradnik i prijatelj Mihailo Polit Desančić. Polit se zalagao za primenu švajcarskog federalnog modela na Ugarsku, koji je uvažavao sve nacionalne, verske i političke različitosti, te omogućio održiv napredak svojim građanima. Miletić je očekivao da će za autonomnu Vojvodinu, u duhu ravnopravnosti naići na razumevanje kod mađarskih, građanskih političara, pristalica demokratije, liberalizma i ustavnosti, što se nikada nije dogodilo. Polit i Miletić su se zalagali za bliske, bratske odnose sa Hrvatskom. Miletić je insistirao, bez želje da uvredi braću našu Hrvate, da je „Srem duša naše Vojvodine“.
Miletić je svojim zahtevima da Ugarska bude federalizovana ili bar nacionalno zaokružena po županijama, došao u politički sukob sa Ferencom Deakom, ideologom mađarske državnosti, koji se tome oštro usprotivio. Miletić je u debati sa Deakom izjavio da će se Ugarska ukoliko na demokratski način ne reši manjinsko pitanje raspasti, što se zaista i desilo 1918. godine. Mnogi značajni mađarski političari tog doba izneli su svoje stavove u vezi sa Miletićevim idejama srpskog liberalnog građanstva. Ideolog mađarske državne ideje Jožef Etveš se takođe protivio Srpskoj Vojvodini, smatrajući da bi ona ugrožavala jedinstvo Mađarske. Smatrao je da Srbi mogu svoje zahteve da ostvare putem crkveno-školske autonomije i u okviru opšteg korpusa građanskih prava. Za razliku od njih, Kalman Tisa je dopuštao ideju Srpske Vojvodine, pod uslovom da se svede na jednu županiju u kojoj bi bilo omogućeno korišćenje srpskog jezika kao zvaničnog, ali bez prava na teritorijalnu autonomnost te županije.
Ugarski sabor je 1868. godine doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon je na oko bio liberalan za sva prava data narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, ali je propisivao obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Zakonom je predviđeno postojanje jedne, nedeljive, političke mađarske, nacije, kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona je činjenica da ga je upravo Ugarska vlada neprekidno kršila, na štetu narodnosti. Usvajanjem zakona o narodnostima, nastupio je kraj Miletićevoj političkoj borbi za sporazum između Srba i Mađara, te zalaganje za pomoć Mađarima u borbi za maksimalne slobode u odnosu na Beč. Tako je bečki centralizam smenio peštanski nacionalizam.
Razvoj ugarskog parlamentarizma, Svetozar Miletić je video kao šansu, pa je 1865. godine, pred izbore za ugarski sabor, u Novom Sadu organizovao odbor za izradu političkog programa za srpske poslanike. Odbor je podelio kandidate po izbornim oblastima i postigao neponovljiv uspeh – osvojio je 12 poslaničkih mesta u ugarskom saboru. Tokom celokupnog perioda ugarskog građanskog parlamentarizma glasačko pravo nije imalo više od 7% birača, a Srbi su činili svega 2.5% stanovništva, što poseban značaj daje organizacionim sposobnostima Miletićeve liberalno-građanske opozicije.
Shvativši značaj stranačkog organizovanja, Miletić je 1866. godine pokrenuo list „Zastava“ kao jezgro za formiranje buduće stranke. Uprkos izveštaju austrijske policije da Miletićevo strateško okretanje Mađarima u odnosu na Beč ima za cilj da, uz saradnju sa mađarskim političkim faktorom, doprinese ideji obnove velikog srpskog carstva na Balkanu, osnivanje „Zastave“ je odobreno. Miletićevo okruženje je sakupilo dovoljno sredstava za depozit, koji je bio uslov za pokretanje političkog lista, a njemu kao regularno izabranom članu ugarskog sabora nije bilo moguće zabraniti izdavanje štampe. „Zastava“ je februara 1866. godine počela da izlazi u Pešti dva puta nedeljno. Nakon 46. broja 1867. godine sedište lista je prebačeno u Novi Sad, a tek 1869. godine nakon trogodišnjeg čekanja, „Zastavi“ je dozvoljeno da uz dodatnu kauciju počne da izlazi i tri puta nedeljno. „Zastava“ kao organ Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke postaje najuticajniji list među Srbima u Ugarskoj i šire. Najznamenitiji novosadski i vojvođanski Srbi druge polovine 19. veka ispisuju stranice „Zastave“. Utemeljujući Miletićevu beskompromisnu politiku, „Zastava“ počinje da smeta političkim prilikama Beča, Budimpešte, Zagreba, ali i Beograda čiju koruptivnost, centralizam, nepotizam i nedoraslost ideji svesrpskog oslobođenja, „Zastava“ oštro kritikuje. Ovaj politički list, organ srpskog liberalno-opozicionog pokreta naročito ukršta koplja sa srpskim konzervativcima i klerikalcima u Ugarskoj, koje kritikuje zbog približavanja ugarskim vladajućim strukturama.
Usvajanjem osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, koju je u listu „Zastava“ predložio Svetozar Miletić, na konferenciji u Bečkereku, početkom 1869. godine, formirana je Srpska narodna slobodoumna stranka. Bečkerečki program, je predstavljao platformu delovanja srpskih liberala na ugarskom saboru. Česta je zabluda kod naših istoričara da je ovaj program definisao delovanje stranke po svim pitanjima. Bečkerečki program je insistirao da se srpski liberali na ugarskom saboru zalažu za ravnopravnost svih naroda Ugarske sa mađarskim narodom, za veće građanske i demokratske slobode i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno nagodbom. Po pitanju autonomije Vojvodine, program je tražio pokretanje parlamentarne debate na ugarskom saboru o zahtevu Blagoveštenskog sabora, da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program je propagirao zalaganje na Ugarskom saboru za panslavizam i specijalne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom, te pravedno rešenje Istočnog pitanja. Srpski klerikalci i konzervativci koji su ranije optuživali Miletića za izdaju Austrije za račun Mađarske, ubrzo su našli saveznika upravo u mađarskoj vladi. Među novosadskim Srbima nikada nije prestajala ideja da se Miletić ponovo vrati na mesto gradonačelnika, na koje je već bio biran, ali je u periodu provizorijuma, od strane državnog vrha bio suspendovan. Uprkos masovnoj kolonizaciji mađarskog življa u Novi Sad, zbog izbornog zakona koji je podrazumevao imovinski i obrazovni cenzus, Srba birača je bilo skoro dve trećine u odnosu na sve upisane birače. Miletić je ponovo izabran za gradonačelnika, a novosadski magistrat je, još pre usvajanja zakona o narodnostima, počeo da šalje zahteve svim merodavnim organima, da deo novog zahteva budu i zaključci Blagoveštenskog sabora, po kojim bi Vojvodina bila priznata kao srpska nacionalna autonomija. Takođe, Miletić je kao službeni jezik u gradu uveo srpski, a sve dopise državnim organima je slao na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Upravo zbog navedenog, Miletić je ponovo doživeo suspenziju.
Miletić i njegovi istomišljenici su imali ogromna očekivanja od Kneževine Srbije. Tražili su da Srbija aktivnom politikom izdejstvuje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji se nalazio pod Turcima u Staroj Srbiji i Bosni i Hercegovini. Glavnu prepreku ovom zahtevu, Miletić je prepoznao upravo u sistemu vlasti u Kneževini Srbiji. Smatrao je da samo moderna, demokratska, liberalna Srbija, koja poštuje građanska prava može da ispuni nacionalnu misiju. Miletić je posebno kritikovao stvaranje kulta dinastije na uštrb građanskih sloboda, i nesnosnu birokratiju čija je jedina svrha bila očuvanje apsolutne vlasti u Srbiji. Srbijanski režim je zabranio Miletiću ulazak u Srbiju, kao i distribuciju „Zastave“. U Beogradu ljudi naoružani „budžama“ išli su po javnim lokalima i tukli Miletićeve pristalice. Miletić je optuživan za republikanstvo. Srbijanska vlada je finansirala štampanje i podelu brošura, plakata i letaka čiji je cilj bio da se, raznim izmišljotinama, ocrni njegov lik. Nakon ubistva kneza Mihaila Obrenovića 1868. godine, beogradski režim, ali i srpski klerikalci iz Vojvodine optuživali su Miletića da je saučesnik i inspirator ovog ubistva. Cilj ove konstrukcije je bio da se od mađarskih vlasti, koje su svakako Miletića smatrale neprijateljem, izdejstvuje njegova eliminacija iz javnosti. Ugarska vlada je planirala hapšenje vođe vojvođanskih Srba, ali je u tome oklevala strahujući od oružane pobune Šajkaša i Banaćana, graničara. Srbijanski namesnik Milivoje Petrović Blaznavac je želeo da se domogne Miletića kako bi ga obesio.
Zbog njegovog kritičkog pisanja na stranicama „Zastave“, Miletić je osuđen na godinu dana zatvora u Vacu. Ovaj prvi Miletićev boravak u zatvoru, je bio prilično lak, u odnosu na onaj koji će ga zadesiti nekoliko godina kasnije. Miletiću je bilo omogućeno da viđa porodicu, koja se preselila u kuću odmah pored zatvorske ograde u Vacu. Tokom dana je imao neograničeno pravo da prima posete, pa su mu svakodnevno stizale političke deputacije u audijenciju. Na narodno-crkvenom saboru 1869/71. godine Srpska narodna slobodoumna stranka je imala ogroman uticaj. Mađarska vlada, koja nije mogla da zaustavi nameru liberala, da namesto preminulog patrijarha Maširevića, izabere sebi bliskog kandidata, prekinula je sabor usred sesije. Još 1871. godine, u poslednjoj godini mandata predsednika ugarske vlade grofa Đule Andrašija, vlada je pokušala da formira opoziciju Miletiću i njegovoj stranci od grupe konzervativno-klerikalnih srpskih političara okupljenih oko časopisa „Srbski narod“, koji je uređivao ozloglašeni Jovan Grujić Jota, okoreli desničar. Andraši je stupio u kontakt i sa namesničkom vladom u Kneževini Srbiji, od koje je zatražo da mu pomogne da se iz Srpske narodne slobodoumne stranke izdiferenciraju umereni elementi, koji bi delovali opoziciono prema Miletiću. Andrašijevi zahtevi su naišli na plodno tlo u Beogradu. Neuspela akcija Miletićevaca iz Ujedinjene omladine srpske, da izazovu protivturski ustanak na Balkanu, pomalo je ugasila žar među njegovim sledbenicima, a došlo je i do pomirljivijih tonova. Naime, Srpska narodna slobodoumna stranka iz Ugarske i Hrvatska narodna stranka iz Slavonije i Hrvatske su do 1873. činile nesalomivi opozicioni blok. Međutim 1873. godine, došlo je do pogodbe između Hrvatske narodne stranke i mađarske vlade, usvajanjem revidirane hrvatsko-ugarske nagodbe. Hrvatski narodnjaci su na ovaj način srušili zajednički srpsko-hrvatski opozicioni blok, što je značajno naškodilo politici Srpske narodne liberalne stranke. Značajan deo srpskih poslanika iz Srpske narodne slobodoumne stranke ostao je uz hrvatske narodnjake, te učestvovao u vlasti. Na ovaj način je došlo do prvog otvorenog istupanja Notabiliteta. Iste 1873. godine ukinuta je i potpuno razoružana Vojna granica, koja je bila glavno uporište Miletićeve stranke.
U osvit velike istočne krize, predsednik ugarske vlade Kalman Tisa je postigao dogovor sa bečkim dvorom da pokuša da eliminacijom vođe uništi srpski liberalno-opozicioni pokret u Vojvodini. U noći između 4. i 5. jula 1876. godine Miletić je uhapšen i odmah prevežen u Budimpeštu, pod izgovorom da je počinio tešku izdaju. Suđenje je otpočelo tek septembra 1878. godine, a glavni argumenti protiv Miletića, kog je zastupao dr Mihailo Polit Desančić, su bili njegovi tekstovi u „Zastavi“ i izjave lažnih svedoka i provokatora. U ovom montiranom procesu, sud je uvažio izjave lažnih svedoka i osudio Miletića na najstrožu robiju. Ipak Miletić je krajem 1879. godine, pušten na slobodu u lošem stanju.
Kod Svetozara Miletića su se još od vackog tamnovanja ozbiljno manifestovali napadi nervne bolesti, što se nakon oslobađanja periodično ispoljavalo. U avgustu 1882. godine Miletić je potonuo u najteži oblik oboljenja i morao je biti hospitalizovan, prvo u Pešti, zatim u Beču. Nakon ovoga Svetozar Miletić više nije bio svesna i racionalna osoba, potonuvši u najteži oblik progresivne paralize. Do smrti se nikada nije oporavio. Miletićev politički naslednik Miša Dimitrijević je uz pomoć Zmaja, pokrenuo tajnu akciju za prikupljanje finansijskih sredstava neophodnih za Miletićevo lečenje. Nesvesni Miletić je što u institucijama što kod porodice poživeo do 4. februara 1901. godine, kada je nakon dve decenije teškog stanja preminuo u Vršcu.
Ostavi komentar