Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Živimo u vremenu u kome značajan deo međunarodne javnosti očekuje od Srbije i od srpskog društva da se iskrenije suoči sa nedavnom prošlošću smatrajući taj proces gotovo eliminacionim testom demokratije. Svesni neminovnosti suočavanja, u potrazi za mogućim rešenjima, posegli smo za istorijskim primerima iz dvadesetog veka na osnovu kojih ćemo pokušati da se podsetimo ali i da naučimo kako su se sa vlastitom prošlošću suočila društva koja sebe smatraju uzornim demokratijama.
FRANCUSKA I ISLAM
Ovi redovi su posvećeni aktuelnim dešavanjima u Francuskoj koja traga za adekvatnim odgovorom prema ekstremizmu, ali je pri tom na ivici da novim merama i najavljenim zakonom o islamskom separatizmu zapravo naruši jedan vek neutralnog odnosa države i religijskih zajednica. I dok francuska vlast uporno pokušava da reši konflikt sa radikalnim islamom putem novih zabrana koje pogađaju i umerene muslimane, retko se u javnosti čuju glasovi koji se bave novijom francuskom istorijom, u kojoj se, kako se to meni čini, nalazi dobar deo odgovora na izazove koji su se otvorili u najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji u Evropi.
————————————————————————————————————————————————-
„Političko ujedinjavanje Evrope zahtevaće zajedničkog neprijatelja. Jedini mogući zajednički neprijatelj bio bi islam“.
Andre Malro
————————————————————————————————————————————————
Ne dovodeći u pitanje potrebu obračuna sa terorizmom i sa ekstremizmom, upoznaćemo se sa manje poznatim istorijskim činjenicama koje bacaju objektivnije svetlo na aktuelna dešavanja.
Upoznaćemo se i sa problemima francuske današnjice, koji su i te kako odgovorni za društvene napetosti i konflikte kojima smo se posvetili. Biće reči i o tome koliko se pored načina ispoljavanja islama na tlu Evrope društveno menjala i najsekularnija evropska država.
FRANCUSKO DRUŠTVO I LAIČKI PAKT
Duga je istorija pravnog regulisanja odnosa crkve i države u Francuskoj. Kao jedan od najosnovnijih dokumenata Francuske revolucije, 1789. g. usvojena je Deklaracija o pravima čoveka i građanina, koja već u članu 3. ističe da princip svakog suvereniteta suštinski počiva u naciji, čime se zapravo uvodi princip laicizacije suvereniteta, što za posledicu ima desakralizaciju vlasti. Za uspostavljanje laičkog društvenog pakta na nivou francuskog društva posebno je značajan član 10. koji glasi: „Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih ubeđenja, čak ni verskih, pod uslovom da njihovo ispoljavanje ne narušava javni red utvrđen zakonom“.
1905. g. usvojen je Zakon o razdvajanju crkava i države, čime je i formalno uspostavljen laički pakt o međusobnom dogovoru i saradnji, a ne o sukobljavanju. Laički moral postaje opšta vrednost društvenih odnosa. Vremenom, javljaju se potrebe za redefinisanjem laičkog morala što čini da je laicitet nepresušan izvor predloga za izmenu javnih politika. Upravo je ovo osnov na koji se pozivaju predstavnici francuske vlasti kada najavljuju zakon o islamskom separatizmu. Ali laički pakt nema odgovor na savremene dileme vezane za islam. Otuda i niz novih zakona i zabrana kojima se zapravo zabranjuje iskazivanje religioznih uverenja na javnim mestima.
(2004) Zakonom se, u svim javnim školama, zabranjuju svi odevni predmeti koji očito predstavljaju religiozno uverenje: islamska marama, jevrejska kipa i veliki hrišćanski krstovi, turbani Indusa i Sika.
(2011) Zakon zabranjuje prekrivanje lica na javnom mestu i predviđa kazne do 150 eura (podržan od strane Evropskog suda kao osnaživanje suživota).
(2012) Najpre je doneta zabrana koja je potom pretvorena u savetodavno uputstvo o zabrani hidžaba i roditeljima školske dece.
Trenutno je aktuelna Makronova najava predloga Zakona o islamskom separatizmu. Makron je rekao da je manjina od šest miliona francuskih muslimana koji čine drugu po brojnosti religijsku grupu, u velikoj opasnosti od formiranja kontra društva: „Islam je religija koja je u celom svetu u krizi jer mora da se izbori sa fundamentalizmom. Islam u Francuskoj mora biti oslobođen stranog uticaja“. Tim povodom, izjavio je i sledeće: „Laicitet je osnova ujedinjene Francuske, a predloženi zakon će imati za cilj da obezbedi da javni život u Francuskoj odražava vrednosti državnog laiciteta, vekovnog pravnog principa koji je razdvajao crkvu i državu i nalagao neutralnost prema religiji“.
On je, međutim, priznao da je francuska država delimično odgovorna za getoizaciju zajednica sa velikim brojem muslimanskih stanovnika.
„ISLAMSKA VEZA“
Kolonijalna prošlost
U 19. i 20. v. Francuska kolonijalna imperija je bila odmah iza Britanske Imperije. Na svom vrhuncu, između dva svetska rata, prostirala se na preko 13,000.000 km² što je činilo oko 8,7% svetske teritorije. Stvaranje tzv. druge imperije, počelo je invazijom na Alžir 1830. g.
Većina kolonijalnih poseda se nalazila u Africi i u Indokini.
Francuzi su svoja poslednja kolonijalna osvajanja imali nakon prvog svetskog rata, kada su osvojili teritorije bivšeg Turskog carstva (današnja Sirija i Liban) kao i bivše nemačke kolonije u Africi: Togo i Kamerun.
Drugi svetski rat
- g. bilo je oko 250.000 vojnika Afrikanaca u sastavu Slobodnih francuskih snaga od kojih je većina učestvovala u invaziji na jug FRA u operaciji Dragun. Oko 90% vojnika su bili muslimani a od toga broja, njih oko 150.000 bili su iz Alžira. I mnogi od njih su se s pravom nadali, a nekima je i obećano, da će nakon rata biti uvažena njihova istorijska uloga i da će autonomija i nezavisnost brzo doći. Međutim, i pored velikog doprinosa oslobađanju Francuske, Pariz je nastavak kolonijalne eksploatacije smatrao prirodnom formom društvenih odnosa.
Tek ove 2020. g. Ministarstvo odbrane je sačinilo spisak od 100 imena afričkih oslobodilaca kojima će se nazvati trgovi i ulice širom zemlje.
Alžirski rat
Francuska je 1830. g. izvršila invaziju na Alžir, tadašnji osmanski pašaluk. 1848. g. Alžiru je ukinut kolonijalni status i mediteranska regija zemlje je priključena integralnoj Francuskoj. Od tada sledi ubrzano naseljavanje, urbanizacija i industrijalizacija. Preraspodela resursa se odvijala u korist evropskih doseljenika. Žitna polja u priobalju su bila predmet eksproprijacije na kojima su Francuzi sadili vinograde. Godine 1830. g. samo je 4.000 jutara bilo pod vinogradima, a 1950. g. bilo je preko 750.000 jutara pod lozom.
Politika kulturnog potčinjavanja išla je toliko daleko da arapski nije bio dopušten kao službeni jezik u obrazovnim ustanovama, niti su ga deca mogla učiti u školama.
Alžir postaje deo francuskog identiteta.
Broj Alžiraca je sa 1,5 mil. u vreme invazije, narastao na 10 mil. uoči sukoba. Nejednakost, potlačenost i nacionalna emancipacija, dovešće do otpora kojim je otpočeo rat (1954−1962). Francuska će u ratu angažovati oko 500.000 vojnika iz zemlje, poraženih trupa iz Vijetnama i trupa bez slasti pobede u ratu oko Sueca. Biće to izrazito surov sukob koji je odneo ogroman broj civilnih žrtava. Prema francuskim izvorima, nastradalo je oko 350.000 civila a prema alžirskim, bilo ih je oko četiri puta više. Francuske snage su sistematski su primenjivale metode mučenja zarobljenih protivnika, što će aktuelni predsednik Francuske i zvanično potvrditi 2017. g. Rat je bio uzrok za u krvi ugušene mirne demonstracije Alžiraca iz oktobra 1961. g. u srcu Pariza, kao i za napuštanje Alžira oko milion evropskih, pretežno francuskih, kolonista Pied Noir (Crna stopala). Za francuskom vojskom stigli su i muslimanski ratnici Harki, sa porodicama ukupno oko 90.000, koji su sve vreme bili uz Francusku. Upravo je način na koji im je pruženo gostoprimstvo bio početak života muslimana u izolovanim četvrtima − getima. Živeli su u logorima, isključeni iz društvenog života, prezreni od svih. Danas, njihova zajednica na jugu broji oko 500.000 pripadnika. „“
————————————————————————————————————————————————
„Možda bi sve novine i televizijski izveštaji trebalo da objave istorijski kutak, mali podsetnik da se ništa – apsolutno ništa – ne dešava bez prošlosti. Masakri, krvoprolića, bes, tuga, policijske hajke (…) ispunjavaju naslove. Uvek je to ko i kako – ali retko zašto“.
„Koreni terorističkog napada u Parizu (Šarl Ebdo) mogu se pratiti do Alžira 1954“.
Robert Fisk, novinar i pisac (2015)
————————————————————————————————————————————————
Iako je Emanuel Makron, kao prvi francuski predsednik rođen nakon alžirskog rata, napravio gotovo radikalan otklon prema alžirskom mračnom nasleđu, dobar deo francuskih elita i francuske javnosti i dalje ne misli da je Francuska na tlu Alžira bilo šta pogrešila.
Neoimperijalna spoljna politika
Francuski parlament je 2005. g. usvojio zakon kojim se veliča francuski kolonijalizam iz čega jasno proističe da je nastavak imperijalne politike, u novom neoimperijalnom ruhu, sasvim prirodna stvar.
Francuska se povukla iz Maroka 1955. g., iz Tunisa 1956. g., a iz Alžira 1962. g. ali je u celoj Africi zadržala ulogu koja je direktnija od uloge Velike Britanije u njenom nekadašnjem carstvu. Šezdesetih, uoči talasa nezavisnosti, Francuska je odlučila da ukine parlamentarni sistem u nekim zemljama Afrike i da sve pripremi za uvođenje predsedničkog režima. Da bi se afričke države i dalje držale u šaci, njima je trebalo da manipuliše samo jedna osoba koja ima sva ovlašćenja.
De Gol je 1962. g. naložio, a njegov savetnik Žak Fokar realizovao, projekat FrancAfrique koji je kreirao mrežu ličnih kontakata između francuskog rukovodstva i elita u bivšim kolonijama. Reč je o veoma ličnim vezama, dakle netransparentnim i paternalističkim sa diskretnim uticajima. Napravljeni su ugovori koji važe i danas. U zamenu za zaštitu od pokušaja državnog udara i uz milionske provizije, afričke države garantovale su francuskim kompanijama pristup strateškim izvorima kao što su dijamanti, rude, uran, rezerve gasa i nafte. Kao i pravo prvenstva pri eksploatisanju prirodnih resursa. Danas je u Africi aktivno oko 1.100 francuskih kompanija sa više od 2.100 ekspozitura i francuske investicije predstavljaju treći najveći investicioni portfelj, iza Velike Britanije i SAD. Kontinuirano prisustvo francuskih vojnih snaga, uz povremene humanitarno opravdane aktivnosti ali i mnoge aktivnosti na zaštiti projektovanih korumpiranih režima, veliki su izvor nezadovoljstva i ekstremnih i umerenih lokalnih muslimana.
—————————————————————————————————————————————————-
Između 1960. g. i 1996. g. Francuska je izvršila 210 nuklearnih proba – ispred nje su jedino Sovjetski Savez (718) i SAD (1039). Francuske nuklearne probe prvo su vršene u Sahari, u Alžiru.
—————————————————————————————————————————————————-
Otvoreno, putem vojnih intervencija ili prikriveno, putem tajnih operacija, Francuska je uzimala učešće u razaranju najsekularnijih arapskih država i njihovih društava – Liban, Irak, Libija, Sirija. Francuski borbeni avioni su već skoro dve godine u međunarodnoj koaliciji koja vodi ofanzivu protiv Islamske države u Iraku i Siriji. Francuska je učestvovala u bombardovanju Libije, zemlje sa najvišim indeksom humanog razvoja u celoj Africi. Ne treba mnogo razboritosti da se shvati da je ovakvo vojno angažovanje moralo da doživi teške društvene posledice koje bi se pre ili kasnije prenele na epicentar frankofonskog sveta.
—————————————————————————————————————————————————
„Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO! Bombardujete zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike ka Evropi, i teroristima Al-Kaide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorećete u paklu zbog hiljada migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Kaidi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada“.
Muamer el Gadafi (2011)
————————————————————————————————————————————————-
FRANCUSKA DANAS
Nikad veće socijalne razlike
FRA je u paradoksu, ukupnog kapitala u Francuskoj je danas nikad više u njenoj istoriji, ali je država nikad siromašnija, a socijalne razlike između bogatih i siromašnih nikad veće. Porez na dohodak za najbogatije 1986. g. iznosio je 65%, i stalno je smanjivan, da bi u poslednjih nekoliko godina, sve do Olanda iznosio svega 41%. Francusko društvo živi pod stalnom pretnjom mogućeg odliva krupnog kapitala.
Stalno smanjivanje izdvajanja za javne potrebe
Iako francuski zdravstveni sistem važi za izuzetno efikasan i veoma dostupan, na udaru su se našle naročito javne bolnice, kojima je u poslednjih deset godina budžet manji za 8 mlj evra (na zdravstvo se u Francuskoj troši 200 mlj evra godišnje). Sve su manje plate zdravstvenih radnika, sve je manji broj postelja…
Kriza francuskog istorijskog sećanja?
Većina Francuza je potpuno nesvesna da pobedu u Drugom svetskom ratu duguju i svojim afričkim saborcima, pretežno muslimanima. Tek ove godine je Ministarstvo odbrane sačinilo spisak od 100 imena afričkih oslobodilaca po kojima će se nazvati trgovi i ulice u čijem oslobođenju su učestvovali.
Slična neobaveštenost je i kada su u pitanju ankete o tome koja je nacija dala najveći doprinos oslobođenju Evrope od nacizma. 61% Francuza je 2015. g. smatralo da su najveći doprinos dale SAD a tek 8% da je to Sovjetski Savez.
Ali ovakva kriza istorijskog sećanja ne treba da čudi. U Francuskoj, kakvu će istorija zapamtiti, ministar kulture je bio Andre Malro. Danas kulturu predvodi farmaceutkinja, kojoj je ovo treći vladin portfelj u karijeri a do jula ministar kulture je bio master lokalne samouprave koji sada pokriva resor trgovine.
Nekada general, De Gol, intelektualac i vizionar, koji je okončao rat u Alžiru shvatio je da to nije rat za francuski identitet. Državnik koji je rekao NE za NATO, prvi izgovorio DA za priznanje Kine (1964), koji je kritikovao SAD zbog Vijetnama, koji je iz principijelnog ubeđenja, dva puta uložio veto na ulazak Britanije u EEZ.
Ima li predsednik Makron i današnja francuska politička elita snage za takvu istorijsku ulogu kakvu bira i kakva joj se nameće?
Nema dileme da nastavak ekstremizma vodi islam u svetsku krizu ali je u ozbiljnoj krizi i današnja Francuska. Iz te krize teško da će izaći bez razumnog pakta sa umerenim islamom. Nacionalna država, što Francuska zaista jeste, zaodenuta u građansku religiju i sve jača vera elita u moć krupnog kapitala, ovu bitku bez umerenog islama teško mogu dobiti.
Možda bi Francuska trebalo da se vrati na lekcije iz istorije. Da se suoči sa prošlošću.
Da ponovo iščita Malroa. Da njegovo predskazanje iskoristi da ne priziva sukobe koji nisu neminovni.
Ostavi komentar