Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Ovim tekstom nastavljamo predstavljanje evropskih novovekovnih apsolutnih monarhija. Osvrnućemo se na dve, u osnovi katoličke zemlje, koje su sticajem raznih faktora imale sasvim suprotne principe u izgradnji političkih sistema na počecima novog veka. Reč je o Španiji i Francuskoj.
Španija
U strožijem smislu pojma, u Španiji nije bilo klasičnog ni prosvećenog apsolutizma. Ipak, zbog ključne uloge Španije kao svetske sile početkom novog veka, treba se ukratko osvrnuti na razloge zbog kojih je u ovoj zemlji pre izostao apsolutizam nego što ga je bilo. U prvoj polovini 16. veka Španija nije bila glavna evropska politička sila. Krajem 15. veka Portugalija je prednjačila u prekomorskoj trgovini, a španska ekonomija je bila slaba. U 16. veku Španija je izgradila snažnu državu zahvaljujući oživljavanju militantnog katolicizma koji je doživeo vrhunac progonom muslimana iz Granade i Jevreja iz Španije 1492. godine. Ponovnim oživljavanjem militantnog katolicizma slabljen je feudalni partikularizam i stvarani povoljni uslovi za izgradnju centralističke države. Snažni katolicizam je međutim bio i prepreka uvođenju novovekovnog apsolutizma, čija je bitna komponenta bila svetovne prirode. Uzor španskoj monarhiji nije bila imperija Karla Velikog, koga je svojatala francuska vladarska ideologija, već je to bila bliža prošlost Ferdinanda Katoličkog. Bio je to vladar koji je krajem 15. veka ujedinio Aragoniju i Kastilju i proterao Arape iz Granade.
Preuzimanjem njegovih krupnih zasluga stvoren je španski ideal vladara. Ferdinand Katolički je okončao rascepkanost španskog srednjeg veka. Misionarski katolicizam je bio glavna vrlina vladara. NJu će isticati i kasniji španski vladari koji su se osećali kao Ferdinandovi epigoni.
Misionarski katolicizam, koji se u Španiji održavao kao protivteža arapskoj islamizaciji, nije bio povoljno tle za razvoj po mnogo čemu antifeudalnog novovekovnog apsolutizma.
Pored konfesionalne tvrdokornosti, u Španiji su i ekonomske okolnosti sprečavale razvoj apsolutizma. U 16. veku Španija je stvorila kolonijalno carstvo zahvaljujući monopolu državne trgovine koji je držala Sevilja i to je, pored klerikalne birokratije, bio ključ birokratske strukture Španije. Usponu je pomogao i veliki priliv plemenitih metala iz Južne Amerike, pa se Karlo V 1519. krunisao za cara Svetog rimskog carstva. Nijedna evropska država nije izašla iz srednjeg veka sa tako snažnom monarhijom kao Španija. Međutim, uspon je kratko trajao. Već u drugoj polovini 16. veka carstvo je počelo da zaostaje za francuskim kraljevstvom. Španija nije uspela da stvori državu koja bi njenoj vladajućoj klasi omogućila da izvuče najveću dobit iz centralne uloge u evropskoj i svetskoj ekonomiji 16. veka. Umesto da se oplođava na strani, španski kapital se vraćao u zemlju, a plemeniti metali koje je Španija stekla na parazitski način počeli su se odlivati u zemlje čija je kupovna moć bila veća. U toj situaciji Karlo V nije pribegao merkantilističkoj ekonomiji, već umesto da se štiti od strane trgovine, Španija je počela sa sistematskim progonom nekatoličkog življa. To je bila porozna politika, pa je nakon vojne katastrofe Velike armade 1588. bio sasvim vidljiv sumrak imperije koja je ostala izvan središta evropske ekonomije. Sve se to dešavalo kada je međunarodni protestantizam ekonomski potiskivao katoličke sile.
Uz činjenicu da ni kolonizovane teritorije nije bila u stanju da kontroliše sopstvenom birokratijom, već ih je na upravu poveravala domorodačkim vazalima i holandskim moreplovcima i trgovcima, jasno je da Španija nije na najbolji način prepoznala duh epohe, i da tako postavljena politika, u kojoj je verska isključivost bila rangirana više od racionalnog rasuđivanja, nije ni mogla da se okonča na povoljan način. Proglašavanje holandske nezavisnosti 1581. označava ujedno i početak pada Španske imperije.
Francuska
Francuska monarhija je u 17. veku postala uzor centralističke države na kontinentu. Stvorene su postojane državne ustanove, koje je revolucija u 18. veku samo ispunila novim sadržajima. Antička rimska zamisao snažne državne vlasti stvorene odozgo nije nigde tako celovito obnovljena kao u Francuskoj. Obnovljene su ustanove i upravno-tehnički metodi pozne antike koje je Rimokatolička crkva očuvala u svojoj organizaciji. Francuska nije raspolagala ni parlamentom engleske vrste niti ruskom skupštinom službenog plemstva. Učvršćenje naslednog plemstva u kasnoj srednjevekovnoj staleškoj monarhiji je teralo monarhijsku državnu vlast da traži drugačija sredstva centralizacije. Nije to više bilo redovno činovništvo već vanredni komesarski upravni organi izrasli iz stajaće vojske Anrija IV, koje je dvor postavljao po provincijama.
U ličnom pogledu je uspon francuskog apsolutizma ponajviše vezan za Luja XIV i njegovog ministra finansija Žan Baptiste Kolbera. Najpoznatiji burbonski vladar je stupio na presto kao petogodišnje dete, ali je njegova stvarna vlast počela 1661. posle smrti kardinala Mazarena. Zemlja je bila dovoljno velika da se oporezivanjem stanovništva skupi dovoljno novca za vojne i upravne izdatke krune. Početkom 17. veka Francuska je imala oko 16 miliona stanovnika, a računa se da je sredinom istog stoleća bilo oko 12 miliona proizvodno sposobnih poreskih obveznika. Izuzimajući Rusiju, u ovom periodu je Francuska bila najmnogoljudnija država, čije je stanovništvo bilo dva do tri puta veće od ostalih evropskih država.
Centralizacijom finansija i povećanjem poreza, Kolber je podigao priliv sredstava u državni budžet. Novac je korišćen za reorganizaciju vojske i kupovinu brodova. Modernizovano je naoružanje i usavršena organizacija vojske. Ojačani su strateški položaji i obeleženi garnizonima, a moral trupa je jačan redovnim paradama. Francuska vojska je u vreme Kolbera sa oko 70.000 vojnika i 1.800 topova bila najmoćnija u Evropi. Priprema za rat je značila i centralizaciju državne uprave, pa je u većini gradova do kraja 17. veka uvedena policijska služba, koja je u nerazvijenom obliku obavljala dužnosti savremene gradske uprave.
Vojna i kulturna nadmoć je počivala na centralističkoj, ali i koruptivnoj upravi. U apsolutizmu Luja XIV je bilo osigurano važenje kraljeve volje u zadnjoj instanci, ali je njeno vršenje bilo još uvek proizvoljno preneto na samovoljne intendante.
Razvijeni francuski apsolutizam se nije manje od ostalih sličnih evropskih režima služio kultom vladara i dinastičkom harizmom. Štaviše, Versajski dvor je bio uzor ostalim evropskim vladarima u pogledu ceremonijalne kultizacije vladara. Snažno izražena dvorska kultizacija vladara u 17. veku, koja je u zavisnosti od konfesionalne pripadnosti primala više hijerokratske ili cezaropapističke primese, se ne može razumeti ako se nema na umu reformacijom podstaknuto slabljenje autoriteta crkve.
Teokratizacija vlasti ipak nije dozvoljavala kralju, pa ni Luju da vlastitim autoritetom potiskuje božanski. Demonstrativno poštovanje Boga, nezavisno od stepena individualne pobožnosti vladara, bio je politički zahtev.
Nestankom Luja XIV nije oslabljena moć francuske države između ostalog i stoga što oko pitanja nasleđa prestola nije bilo krupnijih razmirica koje bi otvorile dinastičke sukobe. Nasleđe je u Francuskoj od nastanka monarhije bilo regulisano najvišim zakonskim aktima.
Klasičan burbonski apsolutizam je bio važan uzor ostalim kontinentalnim apsolutističkim režimima. U Francuskoj je vladavina Luja XIV bila ključna prekretnica u izgradnji moderne države. Postoje i mišljenja da je vladavina Napoleona Bonaparte bila njegova poslednja i najviša faza, tj. režim oslobođen svih smetnji prosvećenog apsolutizma. Međutim, ipak je ovaj, u osnovi vojni režim, bio suštinski različit od apsolutizma 17. i 18. veka.
Osnova bonapartizma je bila Francuska revolucija i republika koja je ukinula glavnu monarhijsku komponentu apsolutizma. Pravna osnova Napoleonove lične vlasti je, uprkos njegovom kasnijem krunisanju, bila revolucionarna zamisao narodnog suvereniteta.
I na kraju, kada uporedimo ova dva primera, Španiju i Francusku, nigde kao u ovom slučaju ne dolazi do izražaja činjenica, da koliko god bile slične ili (po verskom pitanju) identične, evropske države novog veka su koncept izgradnje političkog sistema stvarale isključivo u skladu sa svojim interesima, a još više u skladu sa svim specifičnostima i posebnostima koje karakterišu svaki narod.
Primer Španije i Francuske pokazuje u kojoj meri na sudbinu zemlje utiču: geostrateški položaj, versko i kulturno nasleđe, ekonomija, vojna tradicija, državotvorna ambicija, te i moć prepoznavanja duha epohe. Ovo poslednje Španiju je koštalo imperijalne marginalizacije, dok je usklađenost sa epohom Francuskoj donelo neverovatan uzlet.
Ostavi komentar